Poražavajuće prognoze UN-a pokazuju zašto se Marin Strmota odlučio na svoj činIzvor: Pixsell / Autor: Neven Bučević
Možete imati svoj stav o dramatičnom načinu na koji je Marin Strmota odlučio dati ostavku u Ministarstvu demografije. Možete mu zamjerati i reći da bi možda bilo konstruktivnije da je ostao na dužnosti i nastavio nastojati da demografska politika postane svrsishodna. Ali ne možete mu prigovoriti da njegova dijagnoza nije točna, jer Hrvatska uistinu izumire



Potreba da se nešto poduzme kako bi se izbjegao demografski slom obrnuto je proporcionalna s brojem ponavljanja te dijagnoze. Što ju mi češće utvrđujemo, to se smanjuje potreba za poduzimanjem. Ne može se naime ni na kakav drugačiji način objasniti zašto, unatoč dugogodišnjoj spoznaji da nam broj stanovnika u dugom roku teži prema nuli, do sada nismo od nositelja javnih politika vidjeli nikakva konkretna rješenja ovog problema. Učestalo ponavljanje činjenice da nam se broj stanovnika nepovratno smanjuje stoga u kombinaciji sa spoznajom da će tom izumiranju svjedočiti tek neke buduće generacije očito dovodi do stanja neke nove normalnosti u kojem je jedina razlika to što imamo Ministarstvo za demografiju.

Demografski trendovi se međutim nisu promijenili, a na izvjesnost populacijskog izumiranja smo se do te mjere naviknuli da nam ono više i ne zvuči toliko zastrašujuće. I nije zvučalo, sve dok se jedan stručnjak nije na način nesvojstven stručnjacima usudio reći očito. Možda nije pri tome bio posve profesionalan, ali je bio vrlo iskren i potpuno autentičan. Baš to je njegovoj poruci dalo onu vrstu zvučnosti i snage neophodne da se trgnemo iz demografske apatije i zapitamo se kamo mi to tako pomireno zapravo idemo, uz tek ponešto kukanja i sporadičnog iskazivanja nezadovoljstva.


A evo kamo to idemo. Projekcije Odjela za stanovništvo Ujedinjenih naroda sugeriraju da će 2050. Hrvatska imati 3,5 milijuna stanovnika. Do 2070. broj stanovnika će se spustiti za dodatnih pola milijuna, da bi krajem stoljeća prema ovim projekcijama moglo živjeti svega 2,5 milijuna stanovnika. Podsjetimo se, u trenutku zadnjeg popisa stanovništva iz 2011. u Hrvatskoj je živjelo nešto manje od 4,3 milijuna stanovnika. To znači da će naša zemlja u devedeset godina ostati bez čak 42 posto populacije.

Demografi međutim upozoravaju da ove projekcije podcjenjuju utjecaj iseljavanja ljudi iz Hrvatske, što znači da ako se ništa svrsishodno ne poduzme da se preokrenu negativni demografski trendovi, kraj 21. stoljeća možda ćemo dočekati s doslovno prepolovljenim brojem stanovnika.







Kako će ovakvi demografski trendovi utjecati na ekonomske ishode u zemlji? Smanjenje broja stanovnika, posebice ako se dijelom događa i zbog iseljavanja mladih i obrazovanih ljudi, ne donosi zemlji ništa pozitivno. Ekonomska istraživanja sugeriraju da depopulacija dovodi do smanjenja proizvodnosti, usporavanja ekonomskog rasta i izostanka konvergencije dohotka, pod kojom u hrvatskom kontekstu podrazumijevamo sustizanje razine dohotka po stanovniku koja se bilježi u razvijenim zemljama zapadne Europe.

Smanjenje broja stanovnika podrazumijeva i smanjenu ekonomsku konkurentnost zemlje, izmijenjenu strukturu javnih rashoda koja ne potiče ekonomski rast te neodrživo povećanje javnih rashoda za mirovine, zdravstvenu i socijalnu skrb. Procjene Međunarodnog monetarnog fonda sugeriraju primjerice da je BDP u Hrvatskoj u razdoblju od 1999. do 2014. samo zbog iseljavanja svake godine bio u prosjeku smanjen za 0,2 postotnih bodova. Negativan utjecaj iseljavanja na BDP se međutim od 2014. na ovamo zasigurno još povećao jer je emigracijski cunami uslijedio tek nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji sredinom 2013. godine.







Smanjenje broja stanovnika nema kao posljedicu samo pogoršanje ekonomske situacije, ono ima i dalekosežne društvene posljedice. Ako pitate demografe što je zajedničko svim revolucijama koje su u zadnjih nekoliko stoljeća obilježile svjetsku povijest, dobit ćete vrlo indikativan odgovor: one su se u pravilu odvijale u razdobljima u kojima je u zemljama u kojima se događala revolucija dominiralo mlado stanovništvo. Imajući ovu spoznaju u vidu, što možemo očekivati od zemalja u kojima zbog negativnih demografskih promjena prevladava starije stanovništvo?

Možemo očekivati da se u takvim zemljama smanji pritisak za provođenjem nužnih društvenih i ekonomskih promjena, iako su baš te promjene neophodne kako bi se zaustavilo daljnje smanjenje broja stanovnika, bilo zbog iseljavanja, bilo zbog smanjenog prirodnog prirasta. To ujedno znači da broj stanovnika, ekonomske ishode i kapacitet za društvene promjene povezuje negativna spiralna veza. Ta veza sugerira da što je u društvu uslijed depopulacije manje mladih ljudi (posebice mladih i dobro obrazovanih ljudi), koji su skloniji zahtijevati i provoditi društvene promjene, to je izvjesnije da do nužnih promjena neće doći, zbog čega će se broj stanovnika još brže smanjivati, a ekonomski rezultati bivati sve slabiji i slabiji.







Izlazak iz ove spirale zahtijeva da nositelji javnih politika u Hrvatskoj osvijeste to da su negativni demografski trendovi samo manifestacija naših dubokih društvenih i ekonomskih problema. To pak znači da ni povećanje doplatka za djecu ni rodiljnih naknada neće riješiti problem s kojim se suočavamo jer se pravi razlozi za negativne demografske trendove trebaju tražiti mnogo dublje. Sada već bivši državni tajnik je spominjući svoju nezaposlenu suprugu i majku dvoje djece te nezaposlene roditelje na pravi način oslikao koji bi to bili razlozi.

Nedostatan ekonomski rast, neravnopravan položaj žena u društvu i na tržištu rada, niska kvaliteta institucija, raširena korupcija i izostanak vladavine prava, nepriuštivo stanovanje te neadekvatan sustav skrbi za djecu razlozi su koji su zaslužni za izostanak osjećaja da život u ovoj zemlji ima ikakvu pozitivnu perspektivu, a koji su prouzrokovali i današnje demografsko stanje i buduće negativne izglede.

Čak i u slučaju da sve navedene uzroke demografskog sloma uspijemo popraviti u relativnom kratkom roku, trebat će desetljeća da se pozitivni pomaci pretoče u poboljšane demografske trendove. Inercija demografskih trendova je naime vrlo postojana i može se usporediti s prepunim tankerom čiji pravac kretanja treba zaokrenuti. Takav manevar se ne može izvesti odjednom, već je potreban čitav niz kontinuiranih manjih i većih zahvata u duljem vremenskom razdoblju kako bi se preokrenuli budući trendovi. Za promjenu naše demografske sadašnjosti i bliske budućnosti već je nažalost odavno prekasno. Čin Marina Strmote treba stoga promatrati kao hvalevrijednu sirenu za uzbunu zbog opće demografske opasnosti.


tportal