Uoči jučerašnjeg izvanrednog sastanka ministara vanjskih poslova EU-a na temu stanja u Afganistanu, nekoliko hrvatskih političkih i civilno-društvenih organizacija objavilo je priopćenja i zahtjeve kojima se od domaćih i EU-vlasti traži odgovoran pristup humanitarnoj katastrofi u toj zemlji. S obzirom na ignorantski, antiislamski i kulturrasistički stav prema izbjeglicama koji u našoj Lijepoj prevladava, kao i na činjenicu da će se ovih nekoliko izjava u trenu utopiti u vijestima karakterističnim za sezonu kiselih krastavaca, ne bi bilo zgorega da ih izdvojimo i sumiramo:
GLAS je od ministra Gordana Grlića Radmana zatražio da se na sastanku zauzme za zbrinjavanje izbjeglica i za zaštitu ljudskih prava afganistanskih državljana, posebno žena i djevojčica.
Možemo! je ukazao na promašenost vojne intervencije zapadnih saveznika u Afganistanu, a potom i u drugim biskoistočnim zemljama, “pod sumnjivim motivima i lažnim dokazima”. Te intervencije nisu ugušile islamistički terorizam ali su izazvale društveni slom na čitavom području. Možemo! se osvrnuo i na vojno prisustvo Hrvatske u Afganistanu, ističući odgovornost naše zemlje za sadašnja zbivanja uzrokovana talibanskim povratkom na vlast.
Nova ljevica izjavila je da hrvatska država treba preuzeti odgovornost za ono što je propušteno pri sudjelovanju u NATO-im misijama i podršci demokratskim procesima, jer se godinama najmanje odvajalo za pomoć izgradnji demokratskih institucija i civilnog društva. “Sadašnja humanitarna kriza traži stvarnu odlučnost da se zaštite najranjivije skupine, posebice žene i djevojčice, aktivisti/ice udruga civilnog društva, kao i manjine i LGBTQ osobe”, kažu u toj parlamentarnoj stranci.
Platforma CROSOL podsjetila nas je da je od 2003. do 2020. godine u misiji u Afganistanu sudjelovalo preko 5500 hrvatskih vojnika. Podsjećaju i na samohvalisanje hrvatskog ministra obrane Maria Banožića: „Kad se bude analizirao doprinos očuvanju i izgradnji mira u Afganistanu, uvjeren sam kako će biti zapisano da je Hrvatska vojska dala nemjerljiv doprinos.“ CROSOL je stoga također pozvao Vladu da iskaže solidarnost s izbjeglicama pred talibanima i hitno im ponudi azil, te da im osigura podršku u evakuaciji i osiguranju sigurnih i legalnih puteva prema sigurnosti.
Ženska mreža Hrvatske ističe da su žene i djevojčice meta i prve žrtve talibanskog nasilja, te da nemaju mogućnost sigurnog napuštanja zemlje. Zato se pridružuje apelu žena svijeta, uključujući brojne članice Europskog ženskog lobija koje traže države da otvore granice za siguran prolaz letovima i konvojima, i pruže utočište svima koje to zatraže. Hrvatsku vladu i posebno Gordana Grlića Radmana ŽMH je pozvala da se osobno založi kako bi pitanje sigurnosti žena bio dio agende na jučerašnjem izvanrednom ministarskom sastanku.
No, iz prvih izvještaja s izvanrednog ministarskog sastanka može se razabrati da od nekog velikog osjećaja odgovornosti za razvoj događaja u toj zemlji, brige za izbjeglice općenito, pa tako i za žene djevojčice posebno, nije bilo ništa. Kako se moglo i očekivati, nije zabilježen niti bilo kakav pokušaj hrvatskog MVEP-a Grlića Radmana da razgovor, prema želji hrvatskih civilno-društvenih aktivistkinja, navede na tu stranu.
EU diplomati najavljuju tipično diplomatska jalova rješenja koja se ne zamaraju patnjom neposrednih žrtava talibanskog režima. Reuzltat jučerašnjih ministarskih razgovora jest da će EU razgovarati s islamskim militantima kako bi osigurali miran i siguran odlazak preostalih evropskih građana i Afganistanaca koji bi mogli biti optuženi za “kolaboracionizam”, i to je sada praktički jedini prioritet. Međutim, mudro dodaje, visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku Josep Borrell, to što će razgovarati s talibanima, još uvijek ne znači da priznaju legalnost njihove vlasti.
U vezi običnog svijeta koji bježi od novoga, a već tako dobro poznatoga režima, EU traži načine kako da se pošto-poto zaštiti od njegova dolaska u naše krajeve. “Moramo osigurati da nova politička situacija stvorena u Afganistanu povratkom talibana ne dovede do velikog migracijskog kretanja prema Europi”, rekao je Borrell, i dodao da će to uključivati razgovore s tranzitnim zemljama.
Austrija pritom priprema prijedlog da se centri za deportaciju uspostave u zemljama susjednim Afganistanu, konkretno u Iranu, Pakistanu, Uzbekistanu i Tadžikistanu..
Od veljače ove godine, kada je postalo jasno da će Sjedinjene Američke Države povući svoje trupe iz Afganistana, zahtjevi za azil afganistanskih građana porasli su za trećinu od veljače. Prema podacima Ureda za azil EU -a, u svibnju je podneseno više od 4.648 zahtjeva, od kojih je oko polovice dosad pozitivno riješeno.
Na socijalnu situaciju u Afganistanu sigurno nećše pozitivno utjecati to što su ministri EU-a odlučili uskratiti predviđenu razvojnu pomoć toj zemlji, a predviđeno je bilo 1,2 milijarde eura, “dok ne razjasnimo situaciju”. Razjašnjavanje situacije, tumači Borell, odnosi se na pitanje hoće li talibanski režim poštivati rezolucije UN-a i međunarodne standarde ljudskih prava. U vezi humanitarne pomoći Borell obećaje njezin kontinuitet “a možda i povećanje” s obzirom na sušu koja dominira tim prostorom i utjecaj korona virusa.
Mirjana Kučer: EU brendira ravnopravnost, a spašava afganistanske muškarce
O ishodu sinoćnjeg ministarskog sastanka razgovarali smo s Mirjanom Kučer, izvršnom koordinatoricom Organizacije za promicanje ženskih prava Domine iz Splita, i supotpisnicom gore spomenutog otvorenog pisma Ženske mreže Hrvatske hrvatskoj vladi i ministru Grliću Radmanu.
Upravo je održan izvanredni sastanak ministara vanjskih poslova EU-a na temu stanja u Afganistanu. Prema prvim izvještajima, u fokusu su bile teme – evakuacija građana zemalja EU-a i afganistanskih službenika, te prevencija masovnog izbjeglištva, pogotovo u EU. Tema položaja afganistanskih žena nije bila posebno razmatrana. Jeste li razočarani?
Naravno da smo u Ženskoj mreži razočarane ovakvim razvojem situacije. No s druge strane, nakon što se dogodio ponovni dolazak talibana na vlast uz blagoslov europske i svjetske politike, šta se drugo moglo očekivati. No to ne znači da ćemo stati s upozoravanjima na licemjernu politiku koju EU vodi prema izbjeglicama i ženama. Što se tiče masovnog izbjeglištva, primijetili smo da na aerodromima nije bilo žena ili ih je bilo tek negdje u manjem postotku. Prema procjenama organizacija koje prate situaciju s afganistanskim izbjeglicama, oduvijek je omjer bio 90-80 posto muškarca u odnosu na 10-20 posto žena. Tako je i afganistanska dijaspora zapravo muška i žene su potpuno isključene s bilo kakve pregovaračke odnosno političke pozicije. Za žene iz Afganistana, koje su vraćanjem pod talibanski režim i rigidno tumačenje šerijatskog prava, lišene temeljnih ljudskih prava na rad, obrazovanje, slobodno odlučivanje o svom životu, traženje azila je postalo nemoguće.
Žene koje su se organizirale u famoznoj obrani Rojave naglašavaju da su NATO snage jasno pokazale kako su za njih vrijednosti demokracije, slobode i ženskih prava zapravo alat ili oružje koje koriste za svoju vlastitu prljavu politiku
Ovakav odnos EU-a u kojem pod spašavanjem Afganistana zapravo spašavaju afganistanske muškarce, nije, dakle, ništa novo. Imajući u vidu da se radi o EU koja maltene brendira ravnopravnost kao jednu od temeljnih vrijednosti demokracije, takav odnos je sramotan i poražavajući. Usput, ništa bolja nije prošla ni UN sa svojih 17 milenijskih ciljeva od kojih ravnopravnost svrstava među prvih pet.
Uoči tog sastanka, kao članica Evropskog ženskog lobija, ŽMH je zatražila da na se dnevni red uvrsti pitanje sigurnosti, zaštite prava i uspostave humanitarnih koridora za sve koji žele napustiti Afganistan, osobito za žene. Od hrvatskog ministra Gordana Grlića Radmana zatražili ste da se osobno založi da pitanje sigurnosti žena dospije na njegov dnevni red. Jeste li od Grlića Radmana dobili ikakvu povratnu informaciju?
Nismo dobile nikakvu povratnu informaciju. No, s obzirom na odnos prema civilnom društvu, a i politiku koju Hrvatska vodi i koja baš i nije nezavisna, to ne čudi.
Na osnovu čega ste očekivali da bi se naš ministar založio za prava žena-izbjeglica? Otkad je HDZ na vlasti, reakcija naše zemlje na izbjeglički pritisak prilično je surova, začinjena prezirom prema njihovim humanitarnim potrebama i prema međunarodnim standardima.
Sami ste najbolje rekli kakvu politiku Hrvatska vodi prema izbjeglicama. Slažemo se u tome. Kako je sramotna hrvatska politika tako i europska i svjetska. No to ne znači da trebamo prestati reagirati i prozivati. Nikako od toga ne bismo trebali svi skupa odustati.
Kolika je realno odgovornost Hrvatske za katastrofu koja ovih dana pogađa Afganistan? NATO je s UN-ovim mandatom u toj zemlji “zavodio red” od 2003. godine, naša je zemlja postala dijelom te alijanse šest godina nakon toga… u Afganistanu smo u sastavu NATO-a imali svoje vojne misije do 2020. godine.
Što se tiče ulaganja u civilno društvo umjesto u militarizaciju, postavlja se pitanje kako bi Hrvatska mogla ulagati u izgradnju civilnog društva na svjetskoj razini ili u drugim državama, kad ne ulaže u vlastito. Da je tome tako, potvrđuje i reakcija na ovaj apel Ženske mreže
Hrvatska je odgovorna koliko i NATO, budući je u vojnoj misiji bila kao članica NATO-a. Drugim riječima, mirovna misija je propala jer je očito pogrešno vođena. Za to postoji politička odgovornost. Pitanje je samo tko će je zatražiti i je li vraćanjem vlasti talibanima takva pogrešna politika došla na naplatu u potpunosti, ili dijelom. Definitivno, posljedice će se sigurno osjećati na više razina, ali to nije naše da procjenjujemo.
Stranka Nova ljevica smatra da Hrvatska treba preuzeti odgovornost za ono što je propustila pri sudjelovanju u NATO-im misijama jer da se godinama najmanje odvajalo za pomoć izgradnji demokratskih institucija i civilnog društva te zemlje. Slažete li se s njihovom tvrdnjom?
Hrvatska je bila u vojnoj misiji, kako smo već prethodno rekli. Što se tiče ulaganja u civilno društvo umjesto u militarizaciju, postavlja se pitanje kako bi Hrvatska mogla ulagati u izgradnju civilnog društva na svjetskoj razini ili u drugim državama, kad ne ulaže u vlastito. Da je tome tako, potvrđuje i reakcija na ovaj apel Ženske mreže. Da je situacija drugačija, Grlić Radman bi surađivao s nama i ne bi nas ignorirao. Organizacije civilnog društva bile bi stvarni, a ne prigodni partneri i suradnici.
O politici NATO-a i katastrofalnim posljedicama po žene u svojoj izjavi oštre su bile žene koje su se organizirale u famoznoj obrani Rojave. One naglašavaju da su NATO snage jasno pokazale da su za njih vrijednosti demokracije, slobode i ženskih prava zapravo alat ili oružje koje koriste za svoju vlastitu prljavu politiku. Oni koji su opravdavali svoju okupaciju „ženskim pravima“, dvadeset godina poslije se povlače i živote milijuna žena ostavljaju na milost i nemilost talibanima.
Odgovor je u međunarodnim dokumentima koje treba primjenjivati u skladu s proklamiranim načelima i vrijednostima. Znači riješimo se licemjerne politike koja je nažalost i u ovoj situaciji do koje nije smjelo doći prevladala i još jednom nas pljusnula žestoko po obrazu.
Imate li možda preko vaših kanala (Evropski ženski lobi…) dodatne informacije o dimenzijama sadašnjeg talibanskog terora? Kakav je položaj aktivistkinja civilnog društva i ženskih organizacija, LGBTQ-osoba i aktivista?
Koliko smo mi informirane, žene se organiziraju u otporu, svakodnevno su u kontaktu s međunarodnim aktivisticama i organiziraju se različiti oblici pomoći i podrške. Ženska mreža se pridružuje pozivu Europske mreže migrantikinja da se 28. kolovoza u 16 i 30 pridružimo globalnom protestu koji će se organizirati u gradovima diljem svijeta u znak solidarnosti s afganistanskim narodom, te da ustanemo za prava afganistanskih žena i djevojčica.
