Foto: Davor Puklavec/PIXSEL
Da se u „domoljubno-obrambenom“ diskursu Damira Krstičevića zamijene pojmovi hrvatski s jugoslavenski i „novohrvatska“ (sic transit) vojna terminologija proustaškog predznaka jugoslavenskom, nikakva se tzv. domovinsko-sigurnosna inovacija ne bi pronašla ni sitnozorom. Koju, čak i razrađenije, nije sadržao sustav tzv. općenrodne obrane i društvene samozaštite SFR Jugoslavije u koji su bile integrirane i sve službe od policije, civilne zaštite, vatrogasaca i zdravstva, etc. do stajaće vojske u gotovo svim većim gradovima (i šire). Sada se obrambeni ministar na sva usta hvali kao uspjehom „ove vlade, Plenkovićeve vlade“ da postupno vraća vojsku, gdje je i nekad bila. Nije čudno da vojno-akademski iškolovani bivši oficir bivše JNA poznaje u dušu bivši vojno-obrambeni sustav – utemeljen „u interesu naroda i tadašnje države“ – pa ne treba biti svetogrđe preuzeti sve što je bilo dobro, ali jest licemjerje plagirati te se praviti grbav. Amerika i topla voda su otkriveni davno
Marijan Vogrinec
Tek što je završila sezona kiselih krastavaca i uzduh počeo vonjati po ukiseljenim paprikama u ulju, ajvaru, pinđuru, turšiji i pekmezu od šljiva, dunja…, a zakašnjeli požari navalili na dalmatinski jug, medijski su poslenici iznebuha dobili priliku opet brusiti pera na političkim prenemaganjima bez kraja i konca, što će reći da je „vruća jesen“ ušla u svoju harlekinsku fazu. Negdje iza vremenski već dohvatljivog obzorja potmulo se čuje hûk nadolazećih predizbornih kampanja. Politička oporba i tvrdo, tzv. radikalno desno krilo HDZ-a s militantnim prišipetljama u ekstremnoj desnici sijaset marginalnih strančica, uključivo mali dio od 1350 braniteljskih/stradalničkih udruga i tzv. Crkvu u Hrvata, trbuhozbori o prijevremenim parlamentarnim izborima, smjeni ili ostavci Andreja Plenkovića na objema šefovskim dužnostima (HDZ i vlada), jer da „nije proveo obećane reforme i vodi državu u pogrešnom smjeru“. Naravno, neće im biti udovoljeno, jer Plenković ima dovoljno uhljebnički pouzdanu više nego minimalnu saborsku većinu, a vlastiti mu oponenti u stranci zasad ne mogu ništa, osim izazivati mu nevolje (npr. afera SMS-ovi, „miting istine“ u Vukovaru, etc.).
Očito je da raznorazne političke/politikantske struje, ambiciozne ad hoc skupine (Dalija Orešković, Bojan Glavašević, Vlaho Orepić…), stranački otpadnici u grupaciji 17 tzv. nezavisnih saborskih zastupnika (odreda iz gubitničkih stranaka, u kojima su stekli mandate), injsl. zauzimaju pozicije, traže si prolazno mjesto kad uskoro počne utrka za europarlamentarne, lokalne, predsjedničke i, za dvije godine, parlamentarne, redovne izbore. U tim su okolnostima prvaci Banskih dvora – ponajprije sâm premijer Plenković i bi-ne-bi-ostavka ministar obrane i vladin potpredsjednik Damir Krstičević – navalili uveseljavati općinstvo nevjerojatno napadnim/neutemeljenim brendiranjem Bijedne Naše kao – sigurne zemlje. Sigurne od svake moguće ugroze, kao da nitko drugi na zapadnom Balkanu nije siguran, samo RH. Ako hrvatske susjede Slovenija, Mađarska, Srbija, BiH, Crna Gora i Italija nisu sigurne države, ima smisla isticati to da Hrvatska jest sigurna. Za razliku od njih.
Premijer Plenković je vrhunac svog sigurnosnog nadahnuća demonstrirao upravo na velikoj fešti, svečanoj akademiji u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu u povodu Dana policije, gdje je – pazi sad: sigurnost Bijedne Naše! – proglasio ni manje niti više, nego „komparativnom prednošću“. Sic transit. U komparaciji – mogao je Hrvat hrvatski kazati usporedbi, da ga cijeli svijet razumije – valjda sa susjedama Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, BiH, Crnom Gorom i Italijom, jer bi bilo blesavo za tako inteligentnog Europejca uspoređivati RH sa Sirijom, Jemenom, Libijom, Irakom, Afganistanom, Nigerijom, Venezuelom… Čak bi bilo šašavom tvrditi da je – neovisno o ratu na dijelu teritorija – Bijedna Naša sigurnija zemlja od Ukrajine. Ili od Sjeverne Koreje i Irana, koje nezbrojeni američki predsjednik ne prestaje agresivno pritiskati ekonomskim sankcijama radi izgladnjivanja gotovo 150 milijuna ljudi i provociranja unutarnjih nereda, ali i prijetiti armagedonskim rješenjem.
Fatamorgana „komparativne prednosti“
Italija je godinama – ne samo preko sredozemnog otoka Lampeduse – zbrinjavala na desetke tisuća izbjeglica/migranata s Bliskog istoga, Azije i Afrike, dnevno spašavala iz mora nesretnike svih dobi, od novorođenčadi do staraca, koji su bježali i još bježe od terora, gladi, smrti, rata, pljačke, razorenih domova, neviđene nesreće koju su im donijeli imperijalni gospodari života i smrti sa Zapada. Multikorporativni, kapitalistički interesi, a ti su pljačkanje tuđih prirodnih resursa, zauzimanje geostrateških pozicija i bezočno iskorištavanje domaćeg stanovništva. Normalno je da ljudi bježe od nesreće i traže bolji život, na koji imaju elementarno ljudsko pravo, kao što multikorporativni kapitalizam – u operativnoj izvedbi instaliranog političko-vojnog establishmenta SAD i NATO-a sa saveznicima i „partnerima“, među kojima nečasnu ulogu igra i miš-država RH – nema nikakvo pravo i ni pod kakvim izgovorom ugrožavati tuđe ljudsko pravo na miran i pristojan život u vlastitom domu. Ili bilo gdje na zajedničkom planetu.
Notorna je glupost, recimo, samo i pomisliti da je sigurnost „komparativna prednost“ RH u odnosu na Italiju, koja je spasila od smrti, zbrinula, odobrila azil ili proslijedila dalje u Uniju cijelu armiju izbjeglica/migranata koji iz očaja, ne obijesti ili zlih nakana putuju u EU. Kroz Bijednu je Našu od jeseni 2015. godine prošlo – što legalno, što ilegalno – oko milijun tih nesretnika, gotovo bez i jednog incidenta na štetu domaćeg stanovništva ili tranzitne države. Za SDP-ove vlasti, svjetski su mediji hvalili hrvatsku policiju, državne i humanitarne institucije: bili su krajnje profesionalni, organizirani, susretljivi na svakom koraku i u svako doba dana i noći, policajci su na rukama nosili malu djecu, pomagali trudnicama, stanovnici uz tranzitne pravce dijelili su hranu i vodu izbjeglicama… Humanost je bila na visini i nitko nije imao nikakvu potrebu baš to isticati kao nekakvu „komparativnu prednost“.
Otkako se HDZ čudnom poslijeizbornom alkemijom uselio najprije u bivšu Titovu vilu „Zagorje“ na Pantovčaku (Kolinda Grabar-Kitarović, u veljači 2015.) i u Banske dvore 2016., odnos državne vlasti prema izbjeglicama/migrantima temeljito se – orbanizirao. Naime, mađarski premijer Viktor Orbán otpočetka je zauzeo ekstremno ksenofobno stajalište prema izbjeglicama/migrantima te Mađarsku ogradio žilet-žicom na granici prema Srbiji i Hrvatskoj, dijelom i prema Sloveniji, doveo vojsku i duge cijevi braniti očajnicima prolaz „u Njemačku“, izmislio čelična vrata, etc. Mađarska se otpočetka postavila kao neprijateljska zemlja izbjeglicama/migrantima, ne želi ih primiti na svoje tlo, ne želi pristati na kvote EU-a i zbog toga je ušla u sukob s Bruxellesom… Koliko je to bilo simpatično HDZ-u, potvrđuje činjenica da je tek instalirana predsjednica RH najprije otrčala u Budimpeštu kolegi Orbánu cinkati premijera RH Zorana Milanovića (SDP) i njegovu vlast, a kad je i njezin stranački mecena Tomislav Karamarko okupio onu smiješnu družbu s Božom Petrovom (Most nezavisnih lista) i kanadskim Hrvatom Tihomirom Oreškovićem, koji „domoljubno“ natuca hrvatski, nesretnicima na putu „u Njemačku“ prolaz je kroz Bijednu Našu postao noćna mora. Samo bez žilet-žice, ali duge policijske cijevi ipak – nisu izostavljene.
Nešto manje od tri godine poslije Zorana Milanovića, za HDZ-ove smiješne vlasti neprirodne koalicije premijera Andreja Plenkovića, strani mediji pišu negativno o RH, a humanitarne organizacije pokreću postupke protiv institucija koje krše temeljna ljudska prava čak i azilanata. Policija puca na izbjeglice/migrante (uz granicu s BiH, nedaleko od Donjeg Srba, teško su u kombiju ranjeni 12-godišnja djevojčica i dječak), premlaćuje ih, oduzima/uništava mobitele, otima novac, razdvaja roditelje od djece, silom protjeruje u Srbiju (pod koračima vlaka stradala je šestogodišnja djevojčica) i BiH, premijer Plenković odbija pomoć Frontexa (da ne svjedoči teškim grubostima i kriminalu?), azilantska prava prakticiraju se na kapaljku… Glede i u svezi izbjeglica i ekonomskih migranata, službeno je stajalište tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene da se izbjeglički/migrantski gordijski čvor mora presjeći na mjestima, gdje je nastao (a tko će u tom slučaju istjerati s Bliskog i Srednjeg istoka, Afrike… multikorporativne zapadne lupeže, koji tamo neviđenom vojnom silom proizvode izbjeglice i teroriste?) i na vanjskim granicama Unije, čime bi RH profitirao. No, Hrvatsku nitko ništa ne pita, ali joj Bruxelles udjeljuje zadaće i kvote, a „mudra“ trenutna vlast balkanskog kiflića ponizno pristaje na sve. Što koštalo porezne obveznike – koštalo. Nema veze.
„Premijer Plenković je ustvrdio na svečanosti u povodu Dana policije da je u vrijeme suočavanja s najvećim sigurnosnim izazovima Hrvatska sigurna zemlja, što joj je postala jedna od ‘komparativnih prednosti’“, izvijestili su mediji. „Kazao je da je i vlada dala potporu naporima Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) koje je napravilo ogromne iskorake u zakonodavnom okviru, ali i strategiji i operativno-financijskom aspektu. Kao policijske uspjehe, premijer je istaknuo i snižavanje ukupne stope kriminala za 5,2 posto, sudjelovanje u protupožarnim aktivnostima, visok stupanj sigurnosti prilikom dočeka hrvatskih nogometaša nakon osvojenog drugog mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu te osnivanje službe za kibernetički kriminal. Ipak, kao posebnu policijsku zadaću s kojom se uspješno nosi, premijer je naveo ‘požrtvovnost 6500 policajaca koji danonoćno štite našu sigurnost i sigurnost EU-a’.“
Vidi tisućljetnog podaništva i poniznosti tisućljetnim gazdama – od samog doseljenja Slavena na zapadni Balkan, od kojih će se jedno pleme u razdoblju konstituiranja nacija, u 18./19. stoljeću, prozvati Hrvatima. Velike europske imperijalne sile, odreda zemlje tzv. prve brzine EU-a ili Stare Europe, u kompi sa SAD-om, neokolonijalno i dalje siju nered i smrt dijelovima globusa koji nikad nisu bili njihovi niti na njih imaju ikakvo prirodno pravo, a kiflasta miš-država s Balkana, svojedobna Antemurale Christianitatis (papa Lav X.), brani zlo od zasluženih posljedica. Bez migracija ljudi i pameti s juga, Europa danas ne bi bila to što jest i ne bi bila bogata koliko jest. Nije prirodno da to bogatstvo i blagodati što uz njega idu sebično drži samo za sebe, a i unutar sebe – selektivno. Nema te sigurnosti za sebe, ako je odbijaš priznati drugom.
Premijer Andrej Plenković je jamačno pobrkao lončiće, ali ne zato što nije dovoljno inteligentan ili je neupućen u stanje stvari, nego namjerno, ciljano demagoški budući da, objektivno, policiji uopće ne cvjetaju ruže, nema ih dovoljno (oko 20.000 plavaca) za pokriti svje obveze od kvartovskih pozornika i prometa do granica i kriminala svih vrsti, potplaćeni su (izvan rukovodnih struktura), nedovoljno opremljeni, etc. To pak ne jamči uistinu kvalitetnu zaštitu i građana i tzv. viših/složenijih interesa države. Što su to „najveći sigurnosni izazovi“ u svijetu ili kod kuće, koji bi Bijednu Našu kvalificirali kao intaktnu, sigurnu zemlju? Za razliku od bilo koje. Po čemu je Hrvatska sigurnija od Njemačke, Francuske, Velike Britanije ili Španjolske samo zato što u njoj nije bilo teških terorističkih ekscesa s velikim brojem mrtvih i ozlijeđenih, ako RH uopće nije zanimljiv teroristima? Nije zanimljiv ni izbjeglicma/migrantima, osim kao silom prilika tranzitni put u bogate zemlje EU-a, pa zato i ne traže azil. Žele čim prije proći, i otići.
Policija odrađuje svoj posao
Hrvatska nije zanimljiva čak ni vlastitim građanima, pa ih se već blizu 400.000 mlađe i srednje dobi nepovratno iselilo u iste te zapadne zemlje, uključivo prekooceanske, kamo žele i ovi očajnici s tzv. balkanske i sredozemne rute. Bijedna Naša je postala nesretna i beznadna, siromašna i praznovjerna, rasistička, mrzilačka i ksenofobna zemlja u kojoj se teško živi, u kojoj buja uhljebnička birokracija, pravosuđe štiti krupni kriminal i ratne zločince, strane banke drže u dužničkom ropstvu najmanje milijun građana (s članovima obitelji), zdravstvo i školstvo su u kolapsu, socijla je čista simbolika, etc. Već i Eurostat upozorava na drastično produbljivanje socijalnih razlika, a redovna godišnja izvješća američkog State Departmenta o stanju u svijetu ističu RH kao kršitelja ljudskih prava i sloboda, zemlju falične demokracije… O kakvoj je onda sigurnosti uopće moguće govoriti, o kakvoj je „komparativnoj prednosti“ riječ, ako ne o bljutavoj demagogiji i šupljem populizmu?
Policija odrađuje posao za koji je nadležna i plaćena, a kako ga odrađuje, može se raspravljati. Nema tu nikakvih natprosječnih rezultata zbog kojih bi si Plenković, njegov policijski ministar Davor Božinović i vlada imali razloga pripisivati neke velike zasluge. U trenutku kad premijer slavljenički/prigodno maše svojim „komparativnim prednostima“, u Zagrebu je u tri dana došlo triput do revolveraških obračuna na ulici i samo pukim slučajem nije bilo ozlijeđenih prolaznika. Tek propucana potkoljenica jednog od aktera oružanog incidenta. Je li policija zakazala u preventivi? U prometu je pak stanje sigurnosti katastrofalno – broj mrtvih u prvih devet mjeseci ove godine debelo prešao 200, broj ozlijeđenih puta tri-četiri, materijalna šteta enormna; lani broj mrtvih 331 – jer policija nema ni dovoljno djelatnika na cestama niti odgovarajuće opreme, a zakon je poput ementalera.
Je li ta sigurnost „komparativna prednost“, ako je Hrvatska četvrta u Europi po broju prometnih nesreća s tako teškim posljedicama? Sic transit. U manje od tjedna, 11 je mrtvih i 150 ozlijeđenih. Mladost, neiskustvo, brzina, obijesna vožnja, alkohol, droga, mobiteliranje u vožnji, nevezanje sigurnosnog pojasa, etc. ne odaju dojam o zemlji, čija vlast i državne institucije odrađuju posao kako treba da bi se imali obraza hvaliti sigurnošću kao „komparativnom prednošću“. Ništa bitno lošije nije bilo ni za prošlih vlada koje su, kao Plenkovićeva, na svim važnijim radnim mjestima uhljebile svoje stranačke/koalicijske podobnice/ke. Bez obzira na to znaju li posao, a uglavnom ga ne znaju. Za policijskog ministrovanja Ranka Ostojića (SDP) 2012.-2015. samo je u policiji smijenjeno više od 2500 ljudi i premješteno na niže/neutjecajne poslove, ali su im ostavljene više plaće kako ne bi imali razloga za tužbu. Nova vlast je pak smijenila „Ostojićeve kadrove“ i postavila svoje.
I tako svake četiri godine Jovo nanovo, što ne jamči ni kvalitetu, ni ikakav napredak niti veću sigurnost građana i države. Kamoli „komparativnu prednost“ u odnosu na bilo koga i bilo gdje. Profesionalnost i stručnost, znanje i rezultati strogo su podređeni politici, kojekakvim koalicijskim kombinacijama nebrojenih uhljeba i dok je tako – a tako je na svim nišama državne strukture – nema niti će biti sreće za Bijednu Našu. Kakva vražja sigurnost ili, kako vladajući vrh voli važno telaliti: domovinska sigurnost. Plenkovićeva je vlada o toj tzv. domovinskoj sigurnosti donijela i posebnu strategiju te na toj osnovici i cijeli novi zakon, što bi imalo poručiti javnosti ili makar pomilovati ega tvorcima kako „ova vlada ozbiljno misli i ozbiljno shvaća svoju odgovornost“. Pa sada i rutinski, kakav-takav rad policije – razumljivo, obljetničarski/svečarski malo nafutran kao ono „o mrtvima sve najbolje“ – ispada sigurnosnom „komparativnom prednošću“ sigurne Hrvatske. Sigurnije od sigurnih.
To s policijom i sigurnošću građana, jelte, nema veze što se na glavnoj zagrebačkoj tržnici Dolcu u petak neki proustaški „veseljak“ nabacio iz restorana tanjurom hrane na saborskog zastupnika srpske manjine Milorada Pupovca (SDSS) te mu zagadio odjeću. Tom primitivnom, fizičkom izljevu mržnje, dakako, prethodili su dugi mjeseci orkestrirane protusrpske hajke ekstremne desnice – u kojoj sudjeluje i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, a premijer mlitavo odaje dojam Dudeka koji se ne bi štel mešat – pa je samo bilo pitanje vremena kada će se Pupovcu dogoditi isto što se 1998. godine, također usred Zagreba, u restoranu Purgeru dogodilo prof. dr. sc. Stipi Šuvaru, njegovoj supruzi i dvama bračnim parovima s njima na večeri. Pretučeni su iz šovinističko-ideološke mržnje prema neistomišljeniku, pa makar Hrvatu, a ta vrst kretenizma sad je nasrnula i na – također znanstvenika i profesora istog Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Plenkovićevog koalicijskog partnera koji drži vladine ključeve, hrvatskog Srbina Milorada Pupovca. Sramota do neba za državu i trenutnu vlast koja upravo sigurnost građana u sustavu tzv. domovinske sigurnosti proglašava „komparativnom prednošću“. Sic transit. Ruku u vatru da policija neće naći bandita s Dolca, iako je usred dana bilo svjedoka koliko hoćeš, a ipak, pronađe li ga/ih, ruku u vatru da će „pravdoljubivo“ pravosuđe Bijedne Naše biti i milosrdnije nego prema narkodileru Davidu Kruljcu, sinu razvikanog umirovljenog generala Mladena Kruljca.
Diler će za tzv. opće dobro „guliti krumpir“ 730 sati za nedjelo za koje je zapriječena zatvorska kazna do 12 godina zatvora, a Pupovčev bi napadač u poštenog hrvatskog suca mogao fasovati samo no-no, nemoj to više ponoviti. Nije isto u Bijednoj Našoj biti sin zaslužnog za „hrvatsku slobodu i sve što danas imamo“, makar i narkodiler, i vrhunski znanstvenik, manjinski Srbin, koji govori hrvatski bolje od Željka Glasnovića, Steve Culeja, Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića zajedno. Napadnuti Pupovac morat će se zadovoljiti samo osudom fizičkog izljeva protusrpske mržnje, što su je medijski obznanili premijer Plenković, neki članovi vlade, neke političke stranke i masovno građani na društvenim mrežama. Ne bude li otkriven i primjerno kažnjen šovinistički lupež s Dolca – ili lupeži, na policiji je da to otkrije – ostat će dojam kako je dopušten zločin te i još gore vrsti protiv manjinskih Srba u Bijednoj Našoj, a to je eksplozivna poruka. Premijer je od početka mandata tikve sadio s ekstremnom, čak proustaškom desnicom i u HDZ-u i oko njega, pa mu se već razbijaju o glavu.
Pupovac je pak u veljači 2016. poslao dramatično otvoreno pismo predsjednici RH Grabar-Kitarović u kojem ju je upozorio na zabrinjavajuće „narastanje atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama u Hrvatskoj, što je postalo posebno uočljivo nakon formiranja nove vlade“. HDZ-ove, najredikuloznije od tzv. osamostaljenja RH, kanadskim doseljenikom Tihomirom Oreškovićem na premijerskoj poziciji te Tomislavom Karamarkom, kako se službeno to nazivalo – prvim potpredsjednikom vlade. U izravnom nastavku ekstremističkih uličnih derneka, vukovarsko-stožeraških i zagrebačko-šatoraških. Tada je Pupovac upozorio i na neugodnosti što ih osobno doživljava na javnim mjestima, gdje neki šovinistički debili pljulju na njega, nazivaju ga četnikom i protjeruju u Srbiju.
„Neće Srbin sastavljati hrvatsku vladu…“
Predsjednica RH je odgovorila Miloradu Pupovcu „baršunastom ignorancijom“, poručivši da i ona doživljava neugodnosti u Rijeci, a poslije se znala povremeno „proslaviti“ i drugim biserima protusrpske netrpeljivosti, do one notorne budalaštine kako je krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ – stari hrvatski pozdrav. Apage satanas! I to su dokazi tzv. domovinske sigurnosti!? Domovinske nesigurnosti, da. Otkako se Pupovac skompao s Plenkovićem u vladajućoj koaliciji, pa sa svojom trojicom saborskih zastupnika vladi drži glavu iznad vode, sve militantno desno u Bijednoj Našoj, ekstremno, proustaško, etc. diglo je kuku i motiku na tog političara, kojem u biti nisu vrijedni cipele čistiti. „Srbi da su presudan uteg hrvatske vage, e to je nepodnošljivo“, halabuči desnica i masovno truje javnost tom vrsti mržnje. „Neće nama Pupovac sastavljati vladu i odlučivati o državnom proračunu!“
U državi kojoj prvak izvršne vlasti Plenković proklamira tzv. domovinsku sigurnost kao „komparativnu prednost“, pa policiju kuje u zvijezde, nedopustivo je stanje, gdje ta ista policija nije u stanju prevenirati, otkrivati i suzbijati ekscese netolerancije i fizičkih ataka protiv ljudskog integriteta, slobode i prava svakog pojedinca. Bez obzira na etničku, vjersku, polit-ideološku ili bilo koju drugu pripadnost. Kako se pouzdati u učinkovitost sustava tzv. domovinske sigurnosti u izvanrednim okolnostima državne ugroze, vanjske ili unutarnje, ako u zemlji postoje nepomirljive tenzije? Ako ljudi mrze jedni druge, ako se konspirativno stvaraju „crne falange“ koje dijele „pravdu“ mimo zakona i institucionalnog ustroja, koje svojataju državu, uzurpiraju si pravo oktroirati vlast, određivati što će se učiti u školama, tko će i kakve snimati filmove, postavljati kazališne predstave, igrati u nacionalnim sportskim vrstama, etc.
Najnovija sigurnosna afera s krivotvorenim SMS-ovima u korist Zdravka Mamića, koja je izbacila na površinu prljave veze policije i sigurnosnih mehanizama s nekim pojedincima u samom vrhu vladajuće, HDZ-ove politike dala je razloga javno posumnjati u vjerodostojnost/nepropusnost sustava tzv. domovinske sigurnosti. Jesu li, ako jesu kakvu, ulogu u tome imali zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora Milijan Brkić nadimkom Vaso, bivši visokopozicionirani policijski djelatnik, i Tomislav Karamarko, njegov tada nadređeni ministar unutarnjih poslova. Najprije je uhićen krivotvoritelj SMS-ova, bivši policijski informatičar Franjo Varga, a potom i Blaž Curić, službeni vozač poljoprivrednog ministra Tomislava Tolušića (HDZ) i, vidi „slučajnosti“, kuma Milijana Brkića. A Brkić nadimkom Vaso podržava vukovarski „miting istine“, „događanje naroda“ Ivana Penave (HDZ). Nije tajna da ta ekstremna desnica već neko vrijeme, reklo bi se od početka mandata, sapuna dasku premijeru Andrju Plenkoviću i šefu HDZ-a, pa je tim čudnije otkud mu „komparativne prednosti“ sustavom tzv. domovinske sigurnosti.
Možda bi na to pitanje bolje odgovorio vladin potpredsjednik i obrambeni ministar Damir Krstičević, koji se na zadnjoj sjednici vlade „proslavio“ nebulozama o velikim sigurnosnim iskoracima/dometima RH, a još više u susretu s novinarima nakon toga.
„Ministre, što mislite o curenju povjerljivih informacija iz policijskog i sigurnosnog sustava?“ – pita sedma sila.
„Domovinska sigurnost“, on će po onoj nabijam obruč.
„Ministre, je li došlo do raskola u HDZ-u?“
„Sigurnost.“
„Je li netko iz vlasti zloporbio policiju?“
„Sigurnost.“
„Ministre, jesu li Milijan Brkić i Tomislav Karamarko u pozdini afere SMS-ovi?“
„Domovinska sigurnost“.
Etc., etc… Na svako od pitanja koja zanimaju javnost o skandaloznim političkim događajima, odgovor je bio „sigurnost“ i „domovinska sigurnost“, što nema veze s onim što ga se pita. Nije želio odgovoriti, nego bahato ignorirao javni interes kao da su građani zbog njega, ne on zbog građana: „Ja sam ministar obrane i sigurnosti. Bavim se sigurnosti. Ja pazim na sigurnost i sustav domovinske sigurnosti. To je ključ, da gradimo sigurnost. Sigurnost, sustav domovinske sigurnosti. Hrvatska vojska“. Novinari ne pitaju zato što su osobno znatiželjni, nego zato što su političari zakonski obavezni odgovoriti javnosti na sve što ju zanima. Čak i da je pitanje najblesavije. Čega dakako ima. Javnost itekako masno plaća političre na vlasti, pa je transparentnost njihova djelovanja i zakonska i moralna obaveza. Nikako stvar dobre volje. Ministar Damir Krstičević već se odavno ponaša bahato prema javnosti, odgovara samo ono čime drži da bilda svoju važnost, a to su salve besadržajnih fraza kakvima su se nekada služili oficiri JNA (i sam je Krstičević 1991. godine završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu, stekavši čin potporučnika, te bio raspoređen na dužnost u garnizon JNA u Kraljevu, u Srbiji).
Da se u „domoljubno-obrambenom“ diskursu Damira Krstičevića zamijene pojmovi hrvatski s jugoslavenski i „novohrvatska“ (sic transit) vojna terminologija proustaškog predznaka jugoslavenskom, nikakva se tzv. domovinsko-sigurnosna inovacija ne bi pronašla ni sitnozorom. Koju, recimo, čak i razrađenije, nije sadržao sustav tzv. općenrodne obrane i društvene samozaštite SFR Jugoslavije u koji su bile integrirane i sve službe od policije, civilne zaštite, vatrogasaca i zdravstva, etc. do stajaće vojske u gotovo svim većim gradovima (i šire). Sada se obrambeni ministar na sva usta hvali kao uspjehom „ove vlade, Plenkovićeve vlade“ da postupno vraća vojsku, gdje je i nekad bila. Nije čudno da vojno-akademski iškolovani bivši oficir bivše JNA poznaje u dušu bivši vojno-obrambeni sustav – utemeljen „u interesu naroda i tadašnje države“ – pa ne treba biti svetogrđe preuzeti sve što je bilo dobro, ali jest licemjerje plagirati te se praviti grbav. Amerika i topla voda otkriveni su davno.
Na kraju zadnje vladine sjednice, Krstičević opet nije odolio kovati u zvijezde sustav tzv. domovinske sigurnosti, ilustrirajući „golemu učinkovitost“ gašenjem požara što su se ovih dana rasplamsali na više mjesta u Dalmaciji, od poluotoka Pelješca do Kule Norinske na Neretvi. Novinari su podrugljivo komentirali njegov diskurs, a – kako se moglo vidjeti na malim ekranima – premijer se meškoljio, pomalo u dosadi ili neugodi. Portal Nove TV je pod egidom „Brend ove vlade“ objavio izvješće „Krstičević je bio posebno inspiriran: Pogledajte njegov… hm, zanimljiv govor na sjednici Vlade“, drugi put tog dana o važnosti sustava tzv. domovinske sigurnosti.
Besmislena trakavica frazetina
„To je bila vrlo ozbiljna situacija“, citira portal Nove TV. „Prvo je bio Marjan, u nezgodno vrijeme, ali intrvencijom naših ljudi u Splitu na vrijeme taj je požar lokaliziran i to je velika stvar jer znamo što znači Marjan za Split. Nakon toga su bili ozbiljni požari u Metkoviću, Orebiću, Konavlima… imali smo i Posedarje. U odnosuna meteosituaciju to su vrlo ozbiljni požari. Obišao sam sve, mislim da je stanje sad zadovoljavajuće. Svi su pod kontrolom. Obišao sam i ozlijeđene ljude, u ime Vlade zaželio sam im brz oporavak jer čovjek je sve i centar domovinske sigurnosti. Jasno je u svemu ovome da ima oštećenja imovine. Potrebno je što prije razgovarati o tome da Metković dobije vatrogasno vozilo. Kad vidimo ove požare, kad vidimo menadžment u požarima, sustav domovinske sigurnosti koji je brend ove Vlade se potvrđuje. Štoje to? To zajedništvo, solidarnost, sve sastavnice sustava domovinske sigurnosti, i vatrogasci i policajci, vojnici, GSS, cijela zajednica, općina, grad, županija, ostala ministarstva, procesi, menadžment krizni stožer, upravljanje sa svim tim stvarima, narastanje, kako ide to narastanje snaga…
To je stvarno velika stvar u svemu tome, znači kroz taj sustav. Mislim da se nosimo s time i ono što bih želio na kraju je pohvaliti sve ljude na terenu. Upravo kroz taj sustav domovinske sigurnosti ljudi vide… Pohvalio bih vatrogasce, stvarno ljudi daju sve od sebe. Vojska je tu i spremna pomoći narodu u nevolji, policija naša koja je na terenu, lokalna zajednica, župani, općine, gradonačelnici i GSS, Crveni križ, medicina… velika pohvala ogroman napor, velika pohvala. I ono je ključ, čovjek, mještani i to je taj koncept domovinske sigurnosti. Mi želimo da ljudi brane svoj dom, brane svoju kuću, imaju odgovornost. Jasno je da država ima najveću odgovornost za sigurnost, međutim moraju ljudi gledati što je oko kuće, kako, ima li ičega što bi moglo, radi li hidrant, ne radi i sve ostalo. Ta cijela priča. Ali mislim da smo na dobrom putu. Hvala Bogu u svemu tome nama ljudskih žrtava što je dobra stvar. U svemu tome imamo oštećene imovine.
Kad vidite da to gori, lako je pričati, ali treba to ugasiti, treba ući u tu vatru, treba to sve postaviti. Stvarno su junaci. I sada angažiranost. Skoro je 500 vatrogasaca sada na terenu u jednoj smjeni. Mi smo angažirali 150 vojnika u jednoj smjeni. A gdje su naši kanaderi, dečki piloti. Svi su junaci. Svi su junaci te cijele priče. U ime cijele Vlade mislim da možemo biti zadovoljni. Vidimo i druge države i probleme s tim i jasno trebamo ulagati dalje u sigurnost u te procese i mislim da to radimo. Analiziramo svaki požar i želimo raditi na tim poboljšanjima. I ono što je ključ, mislim da smo na terenu i da angažirano na terenu to sve rješavamo.“
Ni pas ne bi progutao tu besmislenu trakavicu frazetina i neumjesne egzaltacije, pa nije čudno što je premijeru bilo nelagodno. Baražno, gotovo bez daha izgovoriti takvo što, jednostavno je nepodnošljivo. A što bi to vatrogasci trebali drugo činiti, osim gasiti vatru što, istina, nije ni lagan niti bezopasan posao, ali – posao im je to. Uvijek je bio i prije Krstičevića i bit će poslije njega. Vojska je također pomagala u većim nedaćama – požari, poplave, snježne mećave, potresi, veće prometne nesreće itsl. – a Crvenom križu, policiji, lokalnoj zajednici, pa i samim građanima, to je ionako u opisu posla. Što bi trebali, sjediti skrštenih ruku i čekati Krstičevića da im počne frazirati o tzv. domovinskoj sigurnosti? O kakvom se tu posebnom junaštvu treba ili može govoriti, osim o državnim propustima u neophodnoj financijskoj potpori? Kao što su iste te službe, uključivo vojsku, jednako tako djelovale i u bivšoj zajedničkoj državi i za prethodnih vlada, jer im je to posao, djelovat će i ubuduće. Zašto ne bi?
Paradoks, dok je obrambeni ministar neutemeljeno hvalio sustav tzv. domovinske sigurnosti za čije se formalno utemeljenje smatra osobno zaslužnim i koji se još nije pokazao u ozbiljnim okolnostima nacionalne ugroze – lani je zakazao baš u požarima po Dalmaciji kad umalo nije izgorio i sam Split, a Krstičević je posrkao jezikovu juhu od same predsjednice RH te prijetio neopozivom (sic transit) ostavkom – tv-kamere su to ilustrirale nepreglednim zgarištima, izgorjelim kućama i automobilima, izvrnutim vatrogasnim vozilom u provaliji ispod ceste, izjavama vatrogasnih zapovjednika kako slijedi „još jedna besana noć“, etc. Ali i izjavama mještana kojima je izgorjela imovina i koji se, iz iskustva, kažu, ne nadaju nikakvoj državnoj pomoći. Čovjek kojemu je lani izgorjelo 150 maslina tvrdi da je država procijenila jedno stablo na 12 kuna (!?), ali ni taj novac još nije dobio. Premijer Plenković jamačno baš u tome vidi „komparativnu prednost“ Bijedne Naše, a njegov obrambeni ministar i vladin potpredsjednik Damir Krstičević blistavu demonstraciju sustava tzv. domovinske sigurnosti. Da nije tužno i neistinito, bilo bi smiješno i smjeholomno.
tacno
Da se u „domoljubno-obrambenom“ diskursu Damira Krstičevića zamijene pojmovi hrvatski s jugoslavenski i „novohrvatska“ (sic transit) vojna terminologija proustaškog predznaka jugoslavenskom, nikakva se tzv. domovinsko-sigurnosna inovacija ne bi pronašla ni sitnozorom. Koju, čak i razrađenije, nije sadržao sustav tzv. općenrodne obrane i društvene samozaštite SFR Jugoslavije u koji su bile integrirane i sve službe od policije, civilne zaštite, vatrogasaca i zdravstva, etc. do stajaće vojske u gotovo svim većim gradovima (i šire). Sada se obrambeni ministar na sva usta hvali kao uspjehom „ove vlade, Plenkovićeve vlade“ da postupno vraća vojsku, gdje je i nekad bila. Nije čudno da vojno-akademski iškolovani bivši oficir bivše JNA poznaje u dušu bivši vojno-obrambeni sustav – utemeljen „u interesu naroda i tadašnje države“ – pa ne treba biti svetogrđe preuzeti sve što je bilo dobro, ali jest licemjerje plagirati te se praviti grbav. Amerika i topla voda su otkriveni davno
Marijan Vogrinec
Tek što je završila sezona kiselih krastavaca i uzduh počeo vonjati po ukiseljenim paprikama u ulju, ajvaru, pinđuru, turšiji i pekmezu od šljiva, dunja…, a zakašnjeli požari navalili na dalmatinski jug, medijski su poslenici iznebuha dobili priliku opet brusiti pera na političkim prenemaganjima bez kraja i konca, što će reći da je „vruća jesen“ ušla u svoju harlekinsku fazu. Negdje iza vremenski već dohvatljivog obzorja potmulo se čuje hûk nadolazećih predizbornih kampanja. Politička oporba i tvrdo, tzv. radikalno desno krilo HDZ-a s militantnim prišipetljama u ekstremnoj desnici sijaset marginalnih strančica, uključivo mali dio od 1350 braniteljskih/stradalničkih udruga i tzv. Crkvu u Hrvata, trbuhozbori o prijevremenim parlamentarnim izborima, smjeni ili ostavci Andreja Plenkovića na objema šefovskim dužnostima (HDZ i vlada), jer da „nije proveo obećane reforme i vodi državu u pogrešnom smjeru“. Naravno, neće im biti udovoljeno, jer Plenković ima dovoljno uhljebnički pouzdanu više nego minimalnu saborsku većinu, a vlastiti mu oponenti u stranci zasad ne mogu ništa, osim izazivati mu nevolje (npr. afera SMS-ovi, „miting istine“ u Vukovaru, etc.).
Očito je da raznorazne političke/politikantske struje, ambiciozne ad hoc skupine (Dalija Orešković, Bojan Glavašević, Vlaho Orepić…), stranački otpadnici u grupaciji 17 tzv. nezavisnih saborskih zastupnika (odreda iz gubitničkih stranaka, u kojima su stekli mandate), injsl. zauzimaju pozicije, traže si prolazno mjesto kad uskoro počne utrka za europarlamentarne, lokalne, predsjedničke i, za dvije godine, parlamentarne, redovne izbore. U tim su okolnostima prvaci Banskih dvora – ponajprije sâm premijer Plenković i bi-ne-bi-ostavka ministar obrane i vladin potpredsjednik Damir Krstičević – navalili uveseljavati općinstvo nevjerojatno napadnim/neutemeljenim brendiranjem Bijedne Naše kao – sigurne zemlje. Sigurne od svake moguće ugroze, kao da nitko drugi na zapadnom Balkanu nije siguran, samo RH. Ako hrvatske susjede Slovenija, Mađarska, Srbija, BiH, Crna Gora i Italija nisu sigurne države, ima smisla isticati to da Hrvatska jest sigurna. Za razliku od njih.
Premijer Plenković je vrhunac svog sigurnosnog nadahnuća demonstrirao upravo na velikoj fešti, svečanoj akademiji u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu u povodu Dana policije, gdje je – pazi sad: sigurnost Bijedne Naše! – proglasio ni manje niti više, nego „komparativnom prednošću“. Sic transit. U komparaciji – mogao je Hrvat hrvatski kazati usporedbi, da ga cijeli svijet razumije – valjda sa susjedama Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, BiH, Crnom Gorom i Italijom, jer bi bilo blesavo za tako inteligentnog Europejca uspoređivati RH sa Sirijom, Jemenom, Libijom, Irakom, Afganistanom, Nigerijom, Venezuelom… Čak bi bilo šašavom tvrditi da je – neovisno o ratu na dijelu teritorija – Bijedna Naša sigurnija zemlja od Ukrajine. Ili od Sjeverne Koreje i Irana, koje nezbrojeni američki predsjednik ne prestaje agresivno pritiskati ekonomskim sankcijama radi izgladnjivanja gotovo 150 milijuna ljudi i provociranja unutarnjih nereda, ali i prijetiti armagedonskim rješenjem.
Fatamorgana „komparativne prednosti“
Italija je godinama – ne samo preko sredozemnog otoka Lampeduse – zbrinjavala na desetke tisuća izbjeglica/migranata s Bliskog istoga, Azije i Afrike, dnevno spašavala iz mora nesretnike svih dobi, od novorođenčadi do staraca, koji su bježali i još bježe od terora, gladi, smrti, rata, pljačke, razorenih domova, neviđene nesreće koju su im donijeli imperijalni gospodari života i smrti sa Zapada. Multikorporativni, kapitalistički interesi, a ti su pljačkanje tuđih prirodnih resursa, zauzimanje geostrateških pozicija i bezočno iskorištavanje domaćeg stanovništva. Normalno je da ljudi bježe od nesreće i traže bolji život, na koji imaju elementarno ljudsko pravo, kao što multikorporativni kapitalizam – u operativnoj izvedbi instaliranog političko-vojnog establishmenta SAD i NATO-a sa saveznicima i „partnerima“, među kojima nečasnu ulogu igra i miš-država RH – nema nikakvo pravo i ni pod kakvim izgovorom ugrožavati tuđe ljudsko pravo na miran i pristojan život u vlastitom domu. Ili bilo gdje na zajedničkom planetu.
Notorna je glupost, recimo, samo i pomisliti da je sigurnost „komparativna prednost“ RH u odnosu na Italiju, koja je spasila od smrti, zbrinula, odobrila azil ili proslijedila dalje u Uniju cijelu armiju izbjeglica/migranata koji iz očaja, ne obijesti ili zlih nakana putuju u EU. Kroz Bijednu je Našu od jeseni 2015. godine prošlo – što legalno, što ilegalno – oko milijun tih nesretnika, gotovo bez i jednog incidenta na štetu domaćeg stanovništva ili tranzitne države. Za SDP-ove vlasti, svjetski su mediji hvalili hrvatsku policiju, državne i humanitarne institucije: bili su krajnje profesionalni, organizirani, susretljivi na svakom koraku i u svako doba dana i noći, policajci su na rukama nosili malu djecu, pomagali trudnicama, stanovnici uz tranzitne pravce dijelili su hranu i vodu izbjeglicama… Humanost je bila na visini i nitko nije imao nikakvu potrebu baš to isticati kao nekakvu „komparativnu prednost“.
Otkako se HDZ čudnom poslijeizbornom alkemijom uselio najprije u bivšu Titovu vilu „Zagorje“ na Pantovčaku (Kolinda Grabar-Kitarović, u veljači 2015.) i u Banske dvore 2016., odnos državne vlasti prema izbjeglicama/migrantima temeljito se – orbanizirao. Naime, mađarski premijer Viktor Orbán otpočetka je zauzeo ekstremno ksenofobno stajalište prema izbjeglicama/migrantima te Mađarsku ogradio žilet-žicom na granici prema Srbiji i Hrvatskoj, dijelom i prema Sloveniji, doveo vojsku i duge cijevi braniti očajnicima prolaz „u Njemačku“, izmislio čelična vrata, etc. Mađarska se otpočetka postavila kao neprijateljska zemlja izbjeglicama/migrantima, ne želi ih primiti na svoje tlo, ne želi pristati na kvote EU-a i zbog toga je ušla u sukob s Bruxellesom… Koliko je to bilo simpatično HDZ-u, potvrđuje činjenica da je tek instalirana predsjednica RH najprije otrčala u Budimpeštu kolegi Orbánu cinkati premijera RH Zorana Milanovića (SDP) i njegovu vlast, a kad je i njezin stranački mecena Tomislav Karamarko okupio onu smiješnu družbu s Božom Petrovom (Most nezavisnih lista) i kanadskim Hrvatom Tihomirom Oreškovićem, koji „domoljubno“ natuca hrvatski, nesretnicima na putu „u Njemačku“ prolaz je kroz Bijednu Našu postao noćna mora. Samo bez žilet-žice, ali duge policijske cijevi ipak – nisu izostavljene.
Foto: EPA
Nešto manje od tri godine poslije Zorana Milanovića, za HDZ-ove smiješne vlasti neprirodne koalicije premijera Andreja Plenkovića, strani mediji pišu negativno o RH, a humanitarne organizacije pokreću postupke protiv institucija koje krše temeljna ljudska prava čak i azilanata. Policija puca na izbjeglice/migrante (uz granicu s BiH, nedaleko od Donjeg Srba, teško su u kombiju ranjeni 12-godišnja djevojčica i dječak), premlaćuje ih, oduzima/uništava mobitele, otima novac, razdvaja roditelje od djece, silom protjeruje u Srbiju (pod koračima vlaka stradala je šestogodišnja djevojčica) i BiH, premijer Plenković odbija pomoć Frontexa (da ne svjedoči teškim grubostima i kriminalu?), azilantska prava prakticiraju se na kapaljku… Glede i u svezi izbjeglica i ekonomskih migranata, službeno je stajalište tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene da se izbjeglički/migrantski gordijski čvor mora presjeći na mjestima, gdje je nastao (a tko će u tom slučaju istjerati s Bliskog i Srednjeg istoka, Afrike… multikorporativne zapadne lupeže, koji tamo neviđenom vojnom silom proizvode izbjeglice i teroriste?) i na vanjskim granicama Unije, čime bi RH profitirao. No, Hrvatsku nitko ništa ne pita, ali joj Bruxelles udjeljuje zadaće i kvote, a „mudra“ trenutna vlast balkanskog kiflića ponizno pristaje na sve. Što koštalo porezne obveznike – koštalo. Nema veze.
„Premijer Plenković je ustvrdio na svečanosti u povodu Dana policije da je u vrijeme suočavanja s najvećim sigurnosnim izazovima Hrvatska sigurna zemlja, što joj je postala jedna od ‘komparativnih prednosti’“, izvijestili su mediji. „Kazao je da je i vlada dala potporu naporima Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) koje je napravilo ogromne iskorake u zakonodavnom okviru, ali i strategiji i operativno-financijskom aspektu. Kao policijske uspjehe, premijer je istaknuo i snižavanje ukupne stope kriminala za 5,2 posto, sudjelovanje u protupožarnim aktivnostima, visok stupanj sigurnosti prilikom dočeka hrvatskih nogometaša nakon osvojenog drugog mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu te osnivanje službe za kibernetički kriminal. Ipak, kao posebnu policijsku zadaću s kojom se uspješno nosi, premijer je naveo ‘požrtvovnost 6500 policajaca koji danonoćno štite našu sigurnost i sigurnost EU-a’.“
Vidi tisućljetnog podaništva i poniznosti tisućljetnim gazdama – od samog doseljenja Slavena na zapadni Balkan, od kojih će se jedno pleme u razdoblju konstituiranja nacija, u 18./19. stoljeću, prozvati Hrvatima. Velike europske imperijalne sile, odreda zemlje tzv. prve brzine EU-a ili Stare Europe, u kompi sa SAD-om, neokolonijalno i dalje siju nered i smrt dijelovima globusa koji nikad nisu bili njihovi niti na njih imaju ikakvo prirodno pravo, a kiflasta miš-država s Balkana, svojedobna Antemurale Christianitatis (papa Lav X.), brani zlo od zasluženih posljedica. Bez migracija ljudi i pameti s juga, Europa danas ne bi bila to što jest i ne bi bila bogata koliko jest. Nije prirodno da to bogatstvo i blagodati što uz njega idu sebično drži samo za sebe, a i unutar sebe – selektivno. Nema te sigurnosti za sebe, ako je odbijaš priznati drugom.
Premijer Andrej Plenković je jamačno pobrkao lončiće, ali ne zato što nije dovoljno inteligentan ili je neupućen u stanje stvari, nego namjerno, ciljano demagoški budući da, objektivno, policiji uopće ne cvjetaju ruže, nema ih dovoljno (oko 20.000 plavaca) za pokriti svje obveze od kvartovskih pozornika i prometa do granica i kriminala svih vrsti, potplaćeni su (izvan rukovodnih struktura), nedovoljno opremljeni, etc. To pak ne jamči uistinu kvalitetnu zaštitu i građana i tzv. viših/složenijih interesa države. Što su to „najveći sigurnosni izazovi“ u svijetu ili kod kuće, koji bi Bijednu Našu kvalificirali kao intaktnu, sigurnu zemlju? Za razliku od bilo koje. Po čemu je Hrvatska sigurnija od Njemačke, Francuske, Velike Britanije ili Španjolske samo zato što u njoj nije bilo teških terorističkih ekscesa s velikim brojem mrtvih i ozlijeđenih, ako RH uopće nije zanimljiv teroristima? Nije zanimljiv ni izbjeglicma/migrantima, osim kao silom prilika tranzitni put u bogate zemlje EU-a, pa zato i ne traže azil. Žele čim prije proći, i otići.
Policija odrađuje svoj posao
Hrvatska nije zanimljiva čak ni vlastitim građanima, pa ih se već blizu 400.000 mlađe i srednje dobi nepovratno iselilo u iste te zapadne zemlje, uključivo prekooceanske, kamo žele i ovi očajnici s tzv. balkanske i sredozemne rute. Bijedna Naša je postala nesretna i beznadna, siromašna i praznovjerna, rasistička, mrzilačka i ksenofobna zemlja u kojoj se teško živi, u kojoj buja uhljebnička birokracija, pravosuđe štiti krupni kriminal i ratne zločince, strane banke drže u dužničkom ropstvu najmanje milijun građana (s članovima obitelji), zdravstvo i školstvo su u kolapsu, socijla je čista simbolika, etc. Već i Eurostat upozorava na drastično produbljivanje socijalnih razlika, a redovna godišnja izvješća američkog State Departmenta o stanju u svijetu ističu RH kao kršitelja ljudskih prava i sloboda, zemlju falične demokracije… O kakvoj je onda sigurnosti uopće moguće govoriti, o kakvoj je „komparativnoj prednosti“ riječ, ako ne o bljutavoj demagogiji i šupljem populizmu?
Policija odrađuje posao za koji je nadležna i plaćena, a kako ga odrađuje, može se raspravljati. Nema tu nikakvih natprosječnih rezultata zbog kojih bi si Plenković, njegov policijski ministar Davor Božinović i vlada imali razloga pripisivati neke velike zasluge. U trenutku kad premijer slavljenički/prigodno maše svojim „komparativnim prednostima“, u Zagrebu je u tri dana došlo triput do revolveraških obračuna na ulici i samo pukim slučajem nije bilo ozlijeđenih prolaznika. Tek propucana potkoljenica jednog od aktera oružanog incidenta. Je li policija zakazala u preventivi? U prometu je pak stanje sigurnosti katastrofalno – broj mrtvih u prvih devet mjeseci ove godine debelo prešao 200, broj ozlijeđenih puta tri-četiri, materijalna šteta enormna; lani broj mrtvih 331 – jer policija nema ni dovoljno djelatnika na cestama niti odgovarajuće opreme, a zakon je poput ementalera.
Je li ta sigurnost „komparativna prednost“, ako je Hrvatska četvrta u Europi po broju prometnih nesreća s tako teškim posljedicama? Sic transit. U manje od tjedna, 11 je mrtvih i 150 ozlijeđenih. Mladost, neiskustvo, brzina, obijesna vožnja, alkohol, droga, mobiteliranje u vožnji, nevezanje sigurnosnog pojasa, etc. ne odaju dojam o zemlji, čija vlast i državne institucije odrađuju posao kako treba da bi se imali obraza hvaliti sigurnošću kao „komparativnom prednošću“. Ništa bitno lošije nije bilo ni za prošlih vlada koje su, kao Plenkovićeva, na svim važnijim radnim mjestima uhljebile svoje stranačke/koalicijske podobnice/ke. Bez obzira na to znaju li posao, a uglavnom ga ne znaju. Za policijskog ministrovanja Ranka Ostojića (SDP) 2012.-2015. samo je u policiji smijenjeno više od 2500 ljudi i premješteno na niže/neutjecajne poslove, ali su im ostavljene više plaće kako ne bi imali razloga za tužbu. Nova vlast je pak smijenila „Ostojićeve kadrove“ i postavila svoje.
I tako svake četiri godine Jovo nanovo, što ne jamči ni kvalitetu, ni ikakav napredak niti veću sigurnost građana i države. Kamoli „komparativnu prednost“ u odnosu na bilo koga i bilo gdje. Profesionalnost i stručnost, znanje i rezultati strogo su podređeni politici, kojekakvim koalicijskim kombinacijama nebrojenih uhljeba i dok je tako – a tako je na svim nišama državne strukture – nema niti će biti sreće za Bijednu Našu. Kakva vražja sigurnost ili, kako vladajući vrh voli važno telaliti: domovinska sigurnost. Plenkovićeva je vlada o toj tzv. domovinskoj sigurnosti donijela i posebnu strategiju te na toj osnovici i cijeli novi zakon, što bi imalo poručiti javnosti ili makar pomilovati ega tvorcima kako „ova vlada ozbiljno misli i ozbiljno shvaća svoju odgovornost“. Pa sada i rutinski, kakav-takav rad policije – razumljivo, obljetničarski/svečarski malo nafutran kao ono „o mrtvima sve najbolje“ – ispada sigurnosnom „komparativnom prednošću“ sigurne Hrvatske. Sigurnije od sigurnih.
Milorad Pupovac i Boris Milošević – Foto: Patrik Macek/PIXSELL
To s policijom i sigurnošću građana, jelte, nema veze što se na glavnoj zagrebačkoj tržnici Dolcu u petak neki proustaški „veseljak“ nabacio iz restorana tanjurom hrane na saborskog zastupnika srpske manjine Milorada Pupovca (SDSS) te mu zagadio odjeću. Tom primitivnom, fizičkom izljevu mržnje, dakako, prethodili su dugi mjeseci orkestrirane protusrpske hajke ekstremne desnice – u kojoj sudjeluje i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, a premijer mlitavo odaje dojam Dudeka koji se ne bi štel mešat – pa je samo bilo pitanje vremena kada će se Pupovcu dogoditi isto što se 1998. godine, također usred Zagreba, u restoranu Purgeru dogodilo prof. dr. sc. Stipi Šuvaru, njegovoj supruzi i dvama bračnim parovima s njima na večeri. Pretučeni su iz šovinističko-ideološke mržnje prema neistomišljeniku, pa makar Hrvatu, a ta vrst kretenizma sad je nasrnula i na – također znanstvenika i profesora istog Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Plenkovićevog koalicijskog partnera koji drži vladine ključeve, hrvatskog Srbina Milorada Pupovca. Sramota do neba za državu i trenutnu vlast koja upravo sigurnost građana u sustavu tzv. domovinske sigurnosti proglašava „komparativnom prednošću“. Sic transit. Ruku u vatru da policija neće naći bandita s Dolca, iako je usred dana bilo svjedoka koliko hoćeš, a ipak, pronađe li ga/ih, ruku u vatru da će „pravdoljubivo“ pravosuđe Bijedne Naše biti i milosrdnije nego prema narkodileru Davidu Kruljcu, sinu razvikanog umirovljenog generala Mladena Kruljca.
Diler će za tzv. opće dobro „guliti krumpir“ 730 sati za nedjelo za koje je zapriječena zatvorska kazna do 12 godina zatvora, a Pupovčev bi napadač u poštenog hrvatskog suca mogao fasovati samo no-no, nemoj to više ponoviti. Nije isto u Bijednoj Našoj biti sin zaslužnog za „hrvatsku slobodu i sve što danas imamo“, makar i narkodiler, i vrhunski znanstvenik, manjinski Srbin, koji govori hrvatski bolje od Željka Glasnovića, Steve Culeja, Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića zajedno. Napadnuti Pupovac morat će se zadovoljiti samo osudom fizičkog izljeva protusrpske mržnje, što su je medijski obznanili premijer Plenković, neki članovi vlade, neke političke stranke i masovno građani na društvenim mrežama. Ne bude li otkriven i primjerno kažnjen šovinistički lupež s Dolca – ili lupeži, na policiji je da to otkrije – ostat će dojam kako je dopušten zločin te i još gore vrsti protiv manjinskih Srba u Bijednoj Našoj, a to je eksplozivna poruka. Premijer je od početka mandata tikve sadio s ekstremnom, čak proustaškom desnicom i u HDZ-u i oko njega, pa mu se već razbijaju o glavu.
Pupovac je pak u veljači 2016. poslao dramatično otvoreno pismo predsjednici RH Grabar-Kitarović u kojem ju je upozorio na zabrinjavajuće „narastanje atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama u Hrvatskoj, što je postalo posebno uočljivo nakon formiranja nove vlade“. HDZ-ove, najredikuloznije od tzv. osamostaljenja RH, kanadskim doseljenikom Tihomirom Oreškovićem na premijerskoj poziciji te Tomislavom Karamarkom, kako se službeno to nazivalo – prvim potpredsjednikom vlade. U izravnom nastavku ekstremističkih uličnih derneka, vukovarsko-stožeraških i zagrebačko-šatoraških. Tada je Pupovac upozorio i na neugodnosti što ih osobno doživljava na javnim mjestima, gdje neki šovinistički debili pljulju na njega, nazivaju ga četnikom i protjeruju u Srbiju.
„Neće Srbin sastavljati hrvatsku vladu…“
Predsjednica RH je odgovorila Miloradu Pupovcu „baršunastom ignorancijom“, poručivši da i ona doživljava neugodnosti u Rijeci, a poslije se znala povremeno „proslaviti“ i drugim biserima protusrpske netrpeljivosti, do one notorne budalaštine kako je krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ – stari hrvatski pozdrav. Apage satanas! I to su dokazi tzv. domovinske sigurnosti!? Domovinske nesigurnosti, da. Otkako se Pupovac skompao s Plenkovićem u vladajućoj koaliciji, pa sa svojom trojicom saborskih zastupnika vladi drži glavu iznad vode, sve militantno desno u Bijednoj Našoj, ekstremno, proustaško, etc. diglo je kuku i motiku na tog političara, kojem u biti nisu vrijedni cipele čistiti. „Srbi da su presudan uteg hrvatske vage, e to je nepodnošljivo“, halabuči desnica i masovno truje javnost tom vrsti mržnje. „Neće nama Pupovac sastavljati vladu i odlučivati o državnom proračunu!“
U državi kojoj prvak izvršne vlasti Plenković proklamira tzv. domovinsku sigurnost kao „komparativnu prednost“, pa policiju kuje u zvijezde, nedopustivo je stanje, gdje ta ista policija nije u stanju prevenirati, otkrivati i suzbijati ekscese netolerancije i fizičkih ataka protiv ljudskog integriteta, slobode i prava svakog pojedinca. Bez obzira na etničku, vjersku, polit-ideološku ili bilo koju drugu pripadnost. Kako se pouzdati u učinkovitost sustava tzv. domovinske sigurnosti u izvanrednim okolnostima državne ugroze, vanjske ili unutarnje, ako u zemlji postoje nepomirljive tenzije? Ako ljudi mrze jedni druge, ako se konspirativno stvaraju „crne falange“ koje dijele „pravdu“ mimo zakona i institucionalnog ustroja, koje svojataju državu, uzurpiraju si pravo oktroirati vlast, određivati što će se učiti u školama, tko će i kakve snimati filmove, postavljati kazališne predstave, igrati u nacionalnim sportskim vrstama, etc.
foto: Goran Mehkek/ Cropix
Najnovija sigurnosna afera s krivotvorenim SMS-ovima u korist Zdravka Mamića, koja je izbacila na površinu prljave veze policije i sigurnosnih mehanizama s nekim pojedincima u samom vrhu vladajuće, HDZ-ove politike dala je razloga javno posumnjati u vjerodostojnost/nepropusnost sustava tzv. domovinske sigurnosti. Jesu li, ako jesu kakvu, ulogu u tome imali zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora Milijan Brkić nadimkom Vaso, bivši visokopozicionirani policijski djelatnik, i Tomislav Karamarko, njegov tada nadređeni ministar unutarnjih poslova. Najprije je uhićen krivotvoritelj SMS-ova, bivši policijski informatičar Franjo Varga, a potom i Blaž Curić, službeni vozač poljoprivrednog ministra Tomislava Tolušića (HDZ) i, vidi „slučajnosti“, kuma Milijana Brkića. A Brkić nadimkom Vaso podržava vukovarski „miting istine“, „događanje naroda“ Ivana Penave (HDZ). Nije tajna da ta ekstremna desnica već neko vrijeme, reklo bi se od početka mandata, sapuna dasku premijeru Andrju Plenkoviću i šefu HDZ-a, pa je tim čudnije otkud mu „komparativne prednosti“ sustavom tzv. domovinske sigurnosti.
Možda bi na to pitanje bolje odgovorio vladin potpredsjednik i obrambeni ministar Damir Krstičević, koji se na zadnjoj sjednici vlade „proslavio“ nebulozama o velikim sigurnosnim iskoracima/dometima RH, a još više u susretu s novinarima nakon toga.
„Ministre, što mislite o curenju povjerljivih informacija iz policijskog i sigurnosnog sustava?“ – pita sedma sila.
„Domovinska sigurnost“, on će po onoj nabijam obruč.
„Ministre, je li došlo do raskola u HDZ-u?“
„Sigurnost.“
„Je li netko iz vlasti zloporbio policiju?“
„Sigurnost.“
„Ministre, jesu li Milijan Brkić i Tomislav Karamarko u pozdini afere SMS-ovi?“
„Domovinska sigurnost“.
Etc., etc… Na svako od pitanja koja zanimaju javnost o skandaloznim političkim događajima, odgovor je bio „sigurnost“ i „domovinska sigurnost“, što nema veze s onim što ga se pita. Nije želio odgovoriti, nego bahato ignorirao javni interes kao da su građani zbog njega, ne on zbog građana: „Ja sam ministar obrane i sigurnosti. Bavim se sigurnosti. Ja pazim na sigurnost i sustav domovinske sigurnosti. To je ključ, da gradimo sigurnost. Sigurnost, sustav domovinske sigurnosti. Hrvatska vojska“. Novinari ne pitaju zato što su osobno znatiželjni, nego zato što su političari zakonski obavezni odgovoriti javnosti na sve što ju zanima. Čak i da je pitanje najblesavije. Čega dakako ima. Javnost itekako masno plaća političre na vlasti, pa je transparentnost njihova djelovanja i zakonska i moralna obaveza. Nikako stvar dobre volje. Ministar Damir Krstičević već se odavno ponaša bahato prema javnosti, odgovara samo ono čime drži da bilda svoju važnost, a to su salve besadržajnih fraza kakvima su se nekada služili oficiri JNA (i sam je Krstičević 1991. godine završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu, stekavši čin potporučnika, te bio raspoređen na dužnost u garnizon JNA u Kraljevu, u Srbiji).
Da se u „domoljubno-obrambenom“ diskursu Damira Krstičevića zamijene pojmovi hrvatski s jugoslavenski i „novohrvatska“ (sic transit) vojna terminologija proustaškog predznaka jugoslavenskom, nikakva se tzv. domovinsko-sigurnosna inovacija ne bi pronašla ni sitnozorom. Koju, recimo, čak i razrađenije, nije sadržao sustav tzv. općenrodne obrane i društvene samozaštite SFR Jugoslavije u koji su bile integrirane i sve službe od policije, civilne zaštite, vatrogasaca i zdravstva, etc. do stajaće vojske u gotovo svim većim gradovima (i šire). Sada se obrambeni ministar na sva usta hvali kao uspjehom „ove vlade, Plenkovićeve vlade“ da postupno vraća vojsku, gdje je i nekad bila. Nije čudno da vojno-akademski iškolovani bivši oficir bivše JNA poznaje u dušu bivši vojno-obrambeni sustav – utemeljen „u interesu naroda i tadašnje države“ – pa ne treba biti svetogrđe preuzeti sve što je bilo dobro, ali jest licemjerje plagirati te se praviti grbav. Amerika i topla voda otkriveni su davno.
Na kraju zadnje vladine sjednice, Krstičević opet nije odolio kovati u zvijezde sustav tzv. domovinske sigurnosti, ilustrirajući „golemu učinkovitost“ gašenjem požara što su se ovih dana rasplamsali na više mjesta u Dalmaciji, od poluotoka Pelješca do Kule Norinske na Neretvi. Novinari su podrugljivo komentirali njegov diskurs, a – kako se moglo vidjeti na malim ekranima – premijer se meškoljio, pomalo u dosadi ili neugodi. Portal Nove TV je pod egidom „Brend ove vlade“ objavio izvješće „Krstičević je bio posebno inspiriran: Pogledajte njegov… hm, zanimljiv govor na sjednici Vlade“, drugi put tog dana o važnosti sustava tzv. domovinske sigurnosti.
Besmislena trakavica frazetina
„To je bila vrlo ozbiljna situacija“, citira portal Nove TV. „Prvo je bio Marjan, u nezgodno vrijeme, ali intrvencijom naših ljudi u Splitu na vrijeme taj je požar lokaliziran i to je velika stvar jer znamo što znači Marjan za Split. Nakon toga su bili ozbiljni požari u Metkoviću, Orebiću, Konavlima… imali smo i Posedarje. U odnosuna meteosituaciju to su vrlo ozbiljni požari. Obišao sam sve, mislim da je stanje sad zadovoljavajuće. Svi su pod kontrolom. Obišao sam i ozlijeđene ljude, u ime Vlade zaželio sam im brz oporavak jer čovjek je sve i centar domovinske sigurnosti. Jasno je u svemu ovome da ima oštećenja imovine. Potrebno je što prije razgovarati o tome da Metković dobije vatrogasno vozilo. Kad vidimo ove požare, kad vidimo menadžment u požarima, sustav domovinske sigurnosti koji je brend ove Vlade se potvrđuje. Štoje to? To zajedništvo, solidarnost, sve sastavnice sustava domovinske sigurnosti, i vatrogasci i policajci, vojnici, GSS, cijela zajednica, općina, grad, županija, ostala ministarstva, procesi, menadžment krizni stožer, upravljanje sa svim tim stvarima, narastanje, kako ide to narastanje snaga…
To je stvarno velika stvar u svemu tome, znači kroz taj sustav. Mislim da se nosimo s time i ono što bih želio na kraju je pohvaliti sve ljude na terenu. Upravo kroz taj sustav domovinske sigurnosti ljudi vide… Pohvalio bih vatrogasce, stvarno ljudi daju sve od sebe. Vojska je tu i spremna pomoći narodu u nevolji, policija naša koja je na terenu, lokalna zajednica, župani, općine, gradonačelnici i GSS, Crveni križ, medicina… velika pohvala ogroman napor, velika pohvala. I ono je ključ, čovjek, mještani i to je taj koncept domovinske sigurnosti. Mi želimo da ljudi brane svoj dom, brane svoju kuću, imaju odgovornost. Jasno je da država ima najveću odgovornost za sigurnost, međutim moraju ljudi gledati što je oko kuće, kako, ima li ičega što bi moglo, radi li hidrant, ne radi i sve ostalo. Ta cijela priča. Ali mislim da smo na dobrom putu. Hvala Bogu u svemu tome nama ljudskih žrtava što je dobra stvar. U svemu tome imamo oštećene imovine.
Kad vidite da to gori, lako je pričati, ali treba to ugasiti, treba ući u tu vatru, treba to sve postaviti. Stvarno su junaci. I sada angažiranost. Skoro je 500 vatrogasaca sada na terenu u jednoj smjeni. Mi smo angažirali 150 vojnika u jednoj smjeni. A gdje su naši kanaderi, dečki piloti. Svi su junaci. Svi su junaci te cijele priče. U ime cijele Vlade mislim da možemo biti zadovoljni. Vidimo i druge države i probleme s tim i jasno trebamo ulagati dalje u sigurnost u te procese i mislim da to radimo. Analiziramo svaki požar i želimo raditi na tim poboljšanjima. I ono što je ključ, mislim da smo na terenu i da angažirano na terenu to sve rješavamo.“
Foto: MORH / J. Kopi
Ni pas ne bi progutao tu besmislenu trakavicu frazetina i neumjesne egzaltacije, pa nije čudno što je premijeru bilo nelagodno. Baražno, gotovo bez daha izgovoriti takvo što, jednostavno je nepodnošljivo. A što bi to vatrogasci trebali drugo činiti, osim gasiti vatru što, istina, nije ni lagan niti bezopasan posao, ali – posao im je to. Uvijek je bio i prije Krstičevića i bit će poslije njega. Vojska je također pomagala u većim nedaćama – požari, poplave, snježne mećave, potresi, veće prometne nesreće itsl. – a Crvenom križu, policiji, lokalnoj zajednici, pa i samim građanima, to je ionako u opisu posla. Što bi trebali, sjediti skrštenih ruku i čekati Krstičevića da im počne frazirati o tzv. domovinskoj sigurnosti? O kakvom se tu posebnom junaštvu treba ili može govoriti, osim o državnim propustima u neophodnoj financijskoj potpori? Kao što su iste te službe, uključivo vojsku, jednako tako djelovale i u bivšoj zajedničkoj državi i za prethodnih vlada, jer im je to posao, djelovat će i ubuduće. Zašto ne bi?
Paradoks, dok je obrambeni ministar neutemeljeno hvalio sustav tzv. domovinske sigurnosti za čije se formalno utemeljenje smatra osobno zaslužnim i koji se još nije pokazao u ozbiljnim okolnostima nacionalne ugroze – lani je zakazao baš u požarima po Dalmaciji kad umalo nije izgorio i sam Split, a Krstičević je posrkao jezikovu juhu od same predsjednice RH te prijetio neopozivom (sic transit) ostavkom – tv-kamere su to ilustrirale nepreglednim zgarištima, izgorjelim kućama i automobilima, izvrnutim vatrogasnim vozilom u provaliji ispod ceste, izjavama vatrogasnih zapovjednika kako slijedi „još jedna besana noć“, etc. Ali i izjavama mještana kojima je izgorjela imovina i koji se, iz iskustva, kažu, ne nadaju nikakvoj državnoj pomoći. Čovjek kojemu je lani izgorjelo 150 maslina tvrdi da je država procijenila jedno stablo na 12 kuna (!?), ali ni taj novac još nije dobio. Premijer Plenković jamačno baš u tome vidi „komparativnu prednost“ Bijedne Naše, a njegov obrambeni ministar i vladin potpredsjednik Damir Krstičević blistavu demonstraciju sustava tzv. domovinske sigurnosti. Da nije tužno i neistinito, bilo bi smiješno i smjeholomno.
tacno
