Na prvu loptu, čini se da se sadašnji val nacionalizma razlikuje od prijašnjih. U 1930-im godinama bitna je bila ekonomska osnova hrvatskog pitanja, 1971. devizni režim, a 1990. hrvatska lisnica u hrvatskom džepu. Sada, međutim, naciju i njena prava ugrožava nekoliko tabli s ćiriličnim natpisima. U aktualnoj antisrpskoj histeriji nema ni riječi o ekonomiji. Prvi put nacionalisti se ne bune jer Srbija, uz pomoć Jugoslavije, navodno eksploatira Hrvatsku.

Nije to bila istina ni kad je masa padala u delirij već na spomen hrvatskog džepa. Jedino razdoblje u hrvatskoj povijesti kad su banke (dakle lisnica) bile u hrvatskom vlasništvu bilo je vrijeme socijalističke Jugoslavije. U Kraljevini, pričao je Krleža, predstavnik talijanskog vlasnika dolazio je u Zagreb, pregledavao molbe za kredit i potpisivao ih ili odbacivao. Stanje je dakle bilo vrlo slično današnjem. U vrijeme socijalizma, jedina iznimka od hrvatskog vlasništva bila je Ljubljanska banka. Danas je jedina iznimka, ali ne od domaćeg već od stranog vlasništva, Hrvatska poštanska banka sa samo nekoliko postotaka bankarskog tržišta. A i ta će lisnica najvjerojatnije uskoro završiti u tuđem džepu.

Ni drugi oblici zajedničke potrošnje nisu bili nepovoljni za Hrvatsku. Savezni proračun u vrijeme Ante Markovića iznosio je oko devet milijardi dolara (što bi odgovaralo današnjim eurima), a iz njega se financirala vojska (hrvatska puška danas je na NATO-ovom ramenu), savezna administracija (oko osam posto), invalidska i boračka zaštita (od toga je Hrvatska dobivala najviše), a nešto malo dobivali su i nerazvijeni za svoje socijalne potrebe. I to je bilo sve. Iz primarne emisije posebni su se krediti davali za privredne grane s dugim ciklusom proizvodnje. Bile su to poljoprivreda i brodogradnja, pa je i tu Hrvatska uzimala lavlji dio. I korist od jedinstvenog tržišta bila je znatno veća od skromnih uplata u fond za kreditiranje nerazvijenih.

Sve je to postalo nevažno kad je Milošević, u ime najveće nacije, počeo remetiti principe nacionalne ravnopravnosti koji su bili, usput rečeno, napredniji od današnjih u Evropskoj uniji. (Ravnopravnost nije, kao u Uniji, ovisila u brojnosti stanovništva.) Nakon “mitinga istine” slijedio je proboj u platni sustav zemlje, pa srpski bojkot slovenske robe… Nakon toga i drugi su pronašli svoje miloševiće, pa je sve postalo istina. Nacionalisti su uvijek znali na što su ljudi najosjetljiviji. “Ako smo braća, kese nam nisu sestre.”

Danas, međutim, nitko ne spominje eksploataciju, ali ipak je ona, a ne ćirilica, pravi razlog zbog kojeg gospođa Željka Markić i gospoda iz vukovarskog Stožera postaju zvijezde hrvatske političke scene. Solemni skup, na kojem je ovih dana HDZ predstavio niz općih mjesta i starih fraza kao svoj gospodarski program, učinio je za njihovu promociju više od svih referendumskih potpisa. Nakon protekla dva desetljeća, svi u Hrvatskoj znaju da su žrtve domaćih piranja i stranih morskih pasa, koji su ih u dva desetljeća doveli na prosjački štap. Nije važno od čega ih danas stožeraši brane: od Srba, ćirilice, hladne vode ili poljskih miševa. Bitno je da su pokazali volju i hrabrost za obranu nacionalnih interesa. A upravo to nedostaje i vladajućima i opoziciji.

To se dobro vidi po alibi objašnjenjima i poluistinama kojima se ukazuje na uzroke ekonomskih nevolja. Tako se tvrdi da stranih investicija nema zbog pravne nesigurnosti i birokratskih prepreka. I onda se stalno iznova izmišljaju neki novi uredi ili izravno angažiraju ministri kako bi pomogli investitorima da ih preskoče. Istovremeno, stranci su izgradili sve šoping-centre koje su željeli i pokupovali sve čime zarađuju na hrvatskom tržištu, od banaka do pivovara. Birokracija im je smetala samo kad je bila riječ o prerađivačkoj industriji, posebno onoj koja izvozi. Pa ipak, nitko ne izvlači logičan zaključak. Kad im se investicija isplati, stranci nalaze put kroz birokratski, pravni, pa i korupcionaški labirint. U suprotnom, neće im pomoći ni cijela Vlada, sa svim ministrima i državnim tajnicima.

Riječ je očito o uvjetima poslovanja u kojima se isplati uvoziti i trgovati, a ne proizvoditi i izvoziti. Ta je konstatacija već potpuno poderana od stalnog ponavljanja, ali nitko nema hrabrosti da konačno preokrene pilu. U pitanju su jaki interesi, ali i bojazan da bi ozbiljne promjene mogle otvoriti nove probleme za koje se ne znaju rješenja. Zato će se napraviti sve samo da se ne povuče ključni potez. Da se ne devalvira prejaka kuna, koja je glavni uzrok što Hrvatska nema ni investicija, ni proizvodnje, ni posla za svoje stanovništvo.

I tu se, u obrani statusa quo, koriste mnoge poluistine. Tvrdi se da na stabilnosti kune ne počiva samo stabilnost cijena, već i cijelog gospodarstva. Istodobno se prešućuje da vaga sve više preteže na drugu stranu. Da kuna iz godine u godinu jača, jer tečaj ostaje isti iako cijene rastu. Od rušenja inflacije u 1994. kuna je ojačala za 73,9 posto. Za toliko je veći i profit koji ostvaruju uvoznici, a toliko je hrvatska privreda nekonkurentnija na svom i inozemnom tržištu. I toliko je narasla nezaposlenost. Ljude se plaši da bi devalvacijom izgubili velik novac, iako je istina obratna. Štednja građana je, naime, znatno veća od dugova, kao što je uvijek slučaj u vremenima krize, kad se svaka lipa čuva za još crnje dane. Zatim, dužnici se plaše povećanim ratama kredita, a cijela nacija povratkom razarajuće inflacije. Kao da promjena tečaja ne povlači i niz drugih promjena kojima se to mora spriječiti, u prvom redu ukidanje devizne klauzule i zaleđivanje netržišnih, monopolskih cijena. Boji se i država da će joj poskupjeti inozemni dugovi, kao da ih i tako ne otplaćuje novim zajmovima, što znači da su za proračun neutralni.

U svojedobno popularnoj knjizi o korupciji u Kraljevini Jugoslaviji, Zvonimir Kulundžić je citirao Franju Račkog koji je jednom prilikom rekao: “Hrvatsko činovništvo će od toga imati velike koristi, ali hrvatski narod će to skupo platiti.” Da nezaposlenost nije dosegla rekordnu razinu i da stožeraši nisu počeli voditi igru, bilo bi cinično s time završiti tekst.

Izvor: novosti