Je li nada, kako je to smatrao Friedrich Nietzsche, naše najveće zlo? Ne nastaju li iz toga najvećeg zla sva ostala, manja zla, odnosno, nismo li u stanju tolerirati sadašnje zlo zato što iščekujemo (nadamo se) da će ono jednom, u nekoj budućnosti, samo od sebe ili po nekome drugome biti prevladano?
Iako i vi i ja znamo odgovore na ova pitanja, nije prikladno a i nema koristi, prvenstveno zbog onih koji se još uvijek nadaju, da te odgovore iznesem.
Ako se nada shvati kao pasivni stav mirenja s onim što se sada zbiva, zasigurno je zlo, no, ako se ona, naprotiv, poima kao poticaj na djelovanje, jer našim zalaganjem može i mora biti drugačije, tada se nada kreće u okvirima etičkog, političkog, društvenog i povijesnog dobra. Ne smijemo se predugo nadati, nju treba dokinuti kako bismo se suočili sa zlom koje nas tišti te pokrenuli mehanizam suprotstavljanja tom zlu.
Kada sam već kod Nietzschea, svakako je poticajna njegova misao o tome kako nitko, osobito ne liječnici, nema pravo odvojiti našu smrt od nas. Bezumno je da itko smatra kako postoje opravdani razlozi da nam zataji ubrzani i skori dolazak naše smrti. Naša smrt pripada isključivo nama, mi ćemo je iskusiti i nitko ne može, ma kakvo i ma koliko znanje imao, ući u najintimniju osnovu našeg života, a to je smrt.
Kada se sučimo s jednokratnošću bivanja, nije nam potrebna nada, osobito ne ona koja dolazi po drugima, potrebno nam je djelovanje i iskustvo smislenosti, samopoštovanja i dostojanstva, a to nam iskustvo ne dolazi po drugima, ni po nadi, već po nama. Uostalom, ni religijsko spasenje se ne odvija samovoljom ili hirom nekog božanstva, i tu se traži naša aktivnost.
Čovjek je ono što čini i misli, odnosno svaki čovjek se, kao osoba, potpuno identificira sa sjećanjem na ono što je činio i mislio. Kada ostanemo bez sjećanja, ostajemo bez vlastitog života. Ovo je razlog zbog kojega, sve i da postoji vječni život, nikakvo božanstvo ne može spasiti upravo nas, a da nas oslobodi od onoga što mi jesmo, a mi jesmo sjećanje na čine i misli koji pripadaju isključivo nama.
Ti čini i misli proizlaze iz našeg ”ja” i oni tvore naše ”ja”. Nema toga božanstva koje nas može spasiti a da nas oslobodi od našeg sjećanja. Kada bi to bilo moguće, to spašeno biće više ne bismo bili mi, nego netko ili nešto drugo. Mi smo, dakle, gospodari nad vlastitim životom, mi odlučujemo koje ćemo ljude pustiti u taj život, hoće li u njemu biti mjesta za bogove, mi odlučujemo kada, koliko i kako ćemo se nadati.
O tim odlukama, naravno, ovisi i koja i kakva ćemo iskustva stvarati, odnosno čega ćemo se sjećati, kako ćemo sebe doživljavati i, konačno, kakvi ćemo, kao osobe, biti. Tko smo i što smo ovisi isključivo o nama i našim odlukama, a ne o bezrazložnoj, stalno prisutnoj, pasivizirajućoj nadi. Takva nada je, Nietzscheovim riječima rečeno, najveće zlo.
Budući da za nekoliko dana ulazimo u superizbornu godinu, o svima nama, neovisno hoćemo li ili nećemo pristupiti na birališta, ovisi u kakvom društvu ćemo živjeti. Sada živimo u društvu neprekinute nade, a sva je prilika da ćemo, nadajući se, izaći i na biračka mjesta. Ako se to uistinu dogodi, jasno je da će hrvatsko društvo i dalje biti prožeto političkim zlom.
Umorio sam se već ponavljanja kako HDZ djeluje kao postmoderna, duboko koruptivna mješavina lijevih i desnih politika. Sve desne stranke, a posebno dvije najveće – Domovinski pokret i Most, samo su privremeno odmetnuta djeca HDZ-ove desnice. Ove stranke su jednako sklone korupciji kao i HDZ, samo što je njihova korupcija ideološki konzistentnija – ove stranke Hrvatsku žele korumpirati s već viđenim, desnim početkom tzv. nekadašnjeg, Tuđmanovog HDZ-a.
Most i Domovinski pokret žele HDZ, i to uz njihovu pomoć, vratiti na početak, jer je tada, u njihovoj verziji, HDZ bio neporočan, državotvoran, ideološki pravovjeran, moralan i, u teološkom smislu, svet.
Potpuno je neshvatljivo što ljevica, a to je pokazano i na primjeru zadnje afere s Lovrinčevićem, Filipovićem i Mostom, tako naivno pruža zaštitu Mostu, umjesto da HDZ, Domovinski pokret i Most prokažu kao različite organe istog koruptivnog organizma.
Ljevica se uglavnom nada i malo toga shvaća. Ljevica se nalazi u akutnom stanju naivnosti. Čak joj ni ovi zadnji rezultati ankete, koju je provela Nova TV o tome koga hrvatski građani žele za budućeg premijera, ništa ne govore.
Ne zabrinjava ih to što Nino Raspudić, koji je na prošlim izborima, uz pomoć supruge, osobnim rejtingom pomogao, odnosno u doslovnom smislu, samim sobom nahranio Most i tako ga spasio od nestanka, da bi danas njegov osobni rejting bio daleko niži od rejtinga ove stranke desnih populista, uživa podršku čak 11 posto birača stranke Možemo, dok Sandru Benčić za premijersku funkciju ne podržavaju birači Mosta.
Most, dakle, ulazi u biračko tijelo ljevice, ali ljevica ne ulazi u biračko tijelo desnice. I nitko ništa ne shvaća. Što radi SDP? Nada se. Što radi Možemo? Nada se. Što radi Most? Ulazi u biračko tijelo ljevice.
Trenutna politička situacija je takva da Milanović podržava ministra Ivana Anušića, a on je član HDZ-a, Domovinski pokret i Most ratuju protiv Plenkovića, ne i protiv HDZ-a, nudeći se HDZ-u ponavljanjem teze kako je HDZ skrenuo s pravog puta, dok ljevica brani desnicu, konkretno u ovoj najnovijoj aferi brani Most, uvjeravajući se da se tako bori protiv HDZ-a.
Zamislimo sada da Plenković odluči napustiti Hrvatsku zato što, primjerice, želi nastaviti političku karijeru na višoj, europskoj razini. Hrvatska je, uostalom, od osamostaljenja zamišljena kao država u kojoj će domoljubni političari, ovako ili onako, a više onako, materijalno profitirati, no u ovoj državi se ne mogu stvoriti značajne političke karijere.
Ova država – po veličini, broju stanovnika, demokratskoj pismenosti i institucionalnom životu – funkcionira kao konvertitska sekta. Tu je, dok ne dođe netko tko shvaća kako je problem upravo u tom sektaškom početku, a ne u odmaku od takvog početka, sve zadano – svaki premijer će biti vrlo sličan ovom sadašnjem, baš kao što je ovaj sadašnji vrlo sličan onom prethodnom. Sanader i Plenković su poput sijamskih blizanaca.
No zamislimo da Plenković napusti Hrvatsku, makar zbog toga što su mu se probudili očinski osjećaji i ne želi da mu djeca odrastaju, da se školuju u ovoj sektaškoj državi stvorenoj kako bi je politički konvertiti pljačkali, i da na njegovo mjesto dođe, primjerice, Anušić. Anušića podržava Milanović, Most i Domovinski pokret su ostali bez jedinog neprijatelja, a to je Plenković, te im je širom otvoren put prema HDZ-u.
Što će tada napraviti ljevica? Hoće li i tada podržavati desnicu? Hoće li peglati njihove afere ili će se samo nastaviti naivno nadati kako će u desnici, koja u HDZ-u vidi dobru stranku, jednom dobiti suradnike s kojima će tu stranku politički dokrajčiti?
Nietzsche je ipak bio u pravu, makar kada je politička nada u pitanju. Nada je zlo i od nade nije mislivo veće zlo. Ljevice, ne nadaj se! Djeluj!
