Loža Hrvatskog nogometnog saveza na Noeuveau stade de Bordeaux izgledala je, ukratko, poput VIP-lože na inauguraciji predsjednice. Uskoro, na osminu finala stići će i ostali: Velimir Bujanec i Josip Klemm već su u Francuskoj, Tomislav Karamarko navodno još čeka optužnicu, bez koje ne može dobiti akreditaciju
Zapravo je moralo tako završiti, nikako drugačije ne bi imalo smisla. Da je rezervni sastav Hrvatske izgubio od Španjolske 0:3, kao što je uostalom red da rezervna hrvatska momčad izgubi od dvostrukog europskog prvaka 0:3, i kao što je već i bolji običaj da rezervna Hrvatska u trećim kolima Mundijala i Eura, od Portugala do Argentine, gubi 0:3 - da je onda Češka dobila Tursku, a Irska recimo izvukla neriješeno s Njemačkom, da se sve dakle posložilo kako se posložiti moglo, trebalo i moralo, pa da su Vatreni ispali još i prije osmine finala, u grupnom dijelu prvenstva - selektor Ante Čačić i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker možda bi čak i ritualno podnijeli ostavke. Sinkronizirane, jasno, ravnim glasom automatske političke sekretarice o ‘moralnom činu’, ‘preuzimanju odgovornosti’, ‘Judama, orjunašima i antihrvatskim snagama’, ‘još jačem HDZ-u’ - pardon, ‘još jačem HNS-u’ - i ostalom retoričkom galanterijom iz zaliha koje hadezeovci imaju puna skladišta. A možda bi - dobro, serem, naravno da ne bi, ali za potrebe ovog ogleda ne smijemo riskirati - otišao i sam Zdravko Mamić.
Ukratko, ni Šuker ni Mamić ne bi tada otišli zbog toga što je Savez ustrojen kao posljednje čvrsto uporište hadezeovske mafije, već zbog, kako ono,’rezultatskog debakla’. Takvih smo se, međutim, spektakularnih debakala i debakularnih spektakala, sve uz herojske ‘moralne činove’,viteško ‘preuzimanje odgovornosti’ i mučke ‘antihrvatske snage’, već dobro nagledali. I svaki put, ne dopuštajući čak ni iznimku da ovjeri pravilo, hadezeovska je mafijaška hobotnica u nogometnom savezu opstala netaknuta - ‘moralna’, ‘odgovorna’ i ‘još jača’ - čak i HDZ-ove međuvremene spektakularne političke debakle preživjevši lagodno kao Robinzon u resortu na Sejšelskim otocima.
Zato, eto, da ne bi Šuker kojim slučajem na koncu otišao samo zbog jednog rezultatskog neuspjeha - da ne bi slučajno, gluho bilo, zbog toga otišao čak i Mamić - moralo je tako završiti. Previše je toga ‘možda’ i ‘slučajno’ da bi se riskiralo. Jednostavno - ne znam kako bih vam to drugačije rekao - u interesu je antihrvatskih snaga bilo da Hrvatska pobijedi Španjolsku. Pače, još važnije, da je onako pobijedi. Sa stilom. I rezervnim sastavom. I najvažnije, s ključnim igračima - da ne bi bilo nesporazuma - Hajdukovim Nikolom Kalinićem i Ivanom Perišićem, te Zadrovim Danijelom Subašićem, trojicom dakle Dalmatinaca bez ugovora sa Zdravkom Mamićem. Neće vam se možda svidjeti, ali upravo je u vitalnom antidržavnom interesu da Hrvatska stoga dobije i sljedeće tri, prođe u finale i tamo pobijedi Francusku - dobro, serem, Njemačku - i postane prvak Europe.
Stvari, naime, stoje ovako: u onom danas popularnom, ‘stručnom’ - dakle čisto sportskom i nogometnom smislu - ova je hrvatska reprezentacija bolja i od one Ćirine brončane generacije, i po skromnom antihrvatskom mišljenju potpisnika ovih međuredova uvjerljivo najbolja momčad dosadašnjeg dijela Europskog prvenstva. Štoviše, takva je momčad - hrabra, srčana, razigrana, lepršava, brza i atraktivna - u ovom trenutku hrvatski najvrjedniji resurs i najbolje što Hrvatska ima. Ili, preciznije, da ne budemo nepošteni prema nekim piscima, umjetnicima ili znanstvenicima, najbolje što Hrvatska zna da ima. Nije to kurtoazija, već važan detalj, jer javnosni i populistički kapacitet nogometne igre, zajedno s iracionalnim, emotivnim kapacitetom nacionalne reprezentacije, olakšavaju razumijevanje poante. Nisu, istina, ni ovako prevelike šanse – ne da Hrvati osvoje Europsko prvenstvo, već da shvate zašto je to dobro - ali kakve bi, zaista, imali da im je HDZ-ova švercersko - državotvorna mafija umjesto nogometne reprezentacije ukrala, štajaznam, Zagrebačku filharmoniju, instalirala ravnatelja i postavila svog dirigenta, pa na drugu violinu ugurala nekog talentiranog klinca s beogradskih splavova pod doživotnim diskografskim ugovorom s Mamićem? Pa nisu Hrvati shvatili ni kad su im konjokradice pred očima pokrale cjelokupnu nacionalnu ekonomiju!
Važno je to, jer one fotografije iz počasne lože stadiona u Bordeauxu, snimljene za vrijeme utakmice Hrvatska-Španjolska, ne bi značile isto da je tog utorka Hrvatska izgubila 0:3, da se sve onda posložilo kako se posložiti moglo, trebalo i moralo, pa da su Vatreni ispali još i prije osmine finala, u grupnom dijelu prvenstva: tada, naime, fotografije razbaškarenih bahatih kabadahija s hrvatskim zastavicama u reveru ne bi više bile korporacijski grupni portret vlasnika privatizirane državne tvrtke Hrvatska nogometna reprezentacija d.o.o., dakle fotografije za USKOK-ovu arhivu, već samo slika omraženih krivaca za ‘rezultatski debakl’, za potjernice na društvenim mrežama.
Te su fotografije ključne u cijeloj priči - dok Kalinić Španjolcima mangupski, poput Zlatana Ibrahimovića, petom zabija prvi gol nakon punih osam utakmica igre, a Subašić skida penal samouvjerenom Sergiju Ramosu, dok Perišić trči po lijevoj strani sto metara s preprekama, zajebava se i buši velikog De Geu u njegov kut, a nacija izbezumljeno slavi historijsku pobjedu, gore u loži zadovoljno se smješka cijela noćna smjena Remetinca, redom: Bandićev gradski ministar sporta Ivica Lovrić, zajedno sa šefom svojevremeno optužen i pritvoren zbog pogodovanja Željki Markić i njenoj udruzi U ime obitelji, do njega nedavno uz jamčevinu oslobođeni izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza Damir Vrbanović, pod istragom zbog izvlačenja golemog novca iz Dinama, uz njega i šef, cimer iz remetinečkog zatvora i USKOK-ove optužnice, capo ditutti capi Zdravko Mamić, a na kraju, kao pila u torti njegov posilni, predsjednik Saveza Davor Šuker, sitni lopov osuđen u Münchenu zbog krađe antičkih novčića iz aviona British Airwaysa.
Nedostaje li netko? Ne, naravno, eno i njega, gdje u sasvim prikladnom crvenom fićfiričkom sakou sjedi iza Mamića i čuva mu leđa: predstavnik lumpenpropelerijata sa zagrebačke špice Tomislav Horvatinčić, obijesni bogataš i valjda jedini u počasnoj loži hrvatske reprezentacije koji nije ni dana proveo u zatvoru. Razumljivo, jer on je samo serijski ubojica.
Pojačala je tako žandarmerija kontrole na aerodromima, ulicama i ulazima na stadion u Bordeauxu, stigla je čak i specijalna jedinica s dugim cijevima, europska nogometna federacija poslala je osobno svog direktora za sigurnost, polomili se ukratko francuska policija, obavještajne službe i Uefa kako bi zloglasne hrvatske huligane, kriminalce i ubojice spriječili da uđu na stadion, te izazivaju incidente i provociraju hrvatski građanski rat, a ovi došli crnim limuzinama i ušli im na VIP-ulaz, pa zauzeli počasnu ložu i otvoreno zajebavaju sa šalom Hajduka!
Jebote ISIL!
Loža Hrvatskog nogometnog saveza na Noeuveau stade de Bordeaux izgledala je, ukratko, poput VIP-lože na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Uskoro, na osminu finala - ne treba sumnjati - stići će i ostali: Velimir Bujanec i Josip Klemm već su u Francuskoj, Tomislav Karamarko navodno još čeka optužnicu, bez koje ne može dobiti akreditaciju, a predsjednica Republike, kako je i red, stići će posljednja, na polufinalnu i finalnu utakmicu.
Zato, eto, hrvatska reprezentacija mora tamo, u finale, na Stade de France: da temeljito anestezirani i otupjeli Hrvati vide za čiji račun navijaju, da vide počasnu ložu u punom sastavu.
Kad svi budu na okupu.
portalnovosti
Zapravo je moralo tako završiti, nikako drugačije ne bi imalo smisla. Da je rezervni sastav Hrvatske izgubio od Španjolske 0:3, kao što je uostalom red da rezervna hrvatska momčad izgubi od dvostrukog europskog prvaka 0:3, i kao što je već i bolji običaj da rezervna Hrvatska u trećim kolima Mundijala i Eura, od Portugala do Argentine, gubi 0:3 - da je onda Češka dobila Tursku, a Irska recimo izvukla neriješeno s Njemačkom, da se sve dakle posložilo kako se posložiti moglo, trebalo i moralo, pa da su Vatreni ispali još i prije osmine finala, u grupnom dijelu prvenstva - selektor Ante Čačić i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker možda bi čak i ritualno podnijeli ostavke. Sinkronizirane, jasno, ravnim glasom automatske političke sekretarice o ‘moralnom činu’, ‘preuzimanju odgovornosti’, ‘Judama, orjunašima i antihrvatskim snagama’, ‘još jačem HDZ-u’ - pardon, ‘još jačem HNS-u’ - i ostalom retoričkom galanterijom iz zaliha koje hadezeovci imaju puna skladišta. A možda bi - dobro, serem, naravno da ne bi, ali za potrebe ovog ogleda ne smijemo riskirati - otišao i sam Zdravko Mamić.
Ukratko, ni Šuker ni Mamić ne bi tada otišli zbog toga što je Savez ustrojen kao posljednje čvrsto uporište hadezeovske mafije, već zbog, kako ono,’rezultatskog debakla’. Takvih smo se, međutim, spektakularnih debakala i debakularnih spektakala, sve uz herojske ‘moralne činove’,viteško ‘preuzimanje odgovornosti’ i mučke ‘antihrvatske snage’, već dobro nagledali. I svaki put, ne dopuštajući čak ni iznimku da ovjeri pravilo, hadezeovska je mafijaška hobotnica u nogometnom savezu opstala netaknuta - ‘moralna’, ‘odgovorna’ i ‘još jača’ - čak i HDZ-ove međuvremene spektakularne političke debakle preživjevši lagodno kao Robinzon u resortu na Sejšelskim otocima.
Zato, eto, da ne bi Šuker kojim slučajem na koncu otišao samo zbog jednog rezultatskog neuspjeha - da ne bi slučajno, gluho bilo, zbog toga otišao čak i Mamić - moralo je tako završiti. Previše je toga ‘možda’ i ‘slučajno’ da bi se riskiralo. Jednostavno - ne znam kako bih vam to drugačije rekao - u interesu je antihrvatskih snaga bilo da Hrvatska pobijedi Španjolsku. Pače, još važnije, da je onako pobijedi. Sa stilom. I rezervnim sastavom. I najvažnije, s ključnim igračima - da ne bi bilo nesporazuma - Hajdukovim Nikolom Kalinićem i Ivanom Perišićem, te Zadrovim Danijelom Subašićem, trojicom dakle Dalmatinaca bez ugovora sa Zdravkom Mamićem. Neće vam se možda svidjeti, ali upravo je u vitalnom antidržavnom interesu da Hrvatska stoga dobije i sljedeće tri, prođe u finale i tamo pobijedi Francusku - dobro, serem, Njemačku - i postane prvak Europe.
Stvari, naime, stoje ovako: u onom danas popularnom, ‘stručnom’ - dakle čisto sportskom i nogometnom smislu - ova je hrvatska reprezentacija bolja i od one Ćirine brončane generacije, i po skromnom antihrvatskom mišljenju potpisnika ovih međuredova uvjerljivo najbolja momčad dosadašnjeg dijela Europskog prvenstva. Štoviše, takva je momčad - hrabra, srčana, razigrana, lepršava, brza i atraktivna - u ovom trenutku hrvatski najvrjedniji resurs i najbolje što Hrvatska ima. Ili, preciznije, da ne budemo nepošteni prema nekim piscima, umjetnicima ili znanstvenicima, najbolje što Hrvatska zna da ima. Nije to kurtoazija, već važan detalj, jer javnosni i populistički kapacitet nogometne igre, zajedno s iracionalnim, emotivnim kapacitetom nacionalne reprezentacije, olakšavaju razumijevanje poante. Nisu, istina, ni ovako prevelike šanse – ne da Hrvati osvoje Europsko prvenstvo, već da shvate zašto je to dobro - ali kakve bi, zaista, imali da im je HDZ-ova švercersko - državotvorna mafija umjesto nogometne reprezentacije ukrala, štajaznam, Zagrebačku filharmoniju, instalirala ravnatelja i postavila svog dirigenta, pa na drugu violinu ugurala nekog talentiranog klinca s beogradskih splavova pod doživotnim diskografskim ugovorom s Mamićem? Pa nisu Hrvati shvatili ni kad su im konjokradice pred očima pokrale cjelokupnu nacionalnu ekonomiju!
Važno je to, jer one fotografije iz počasne lože stadiona u Bordeauxu, snimljene za vrijeme utakmice Hrvatska-Španjolska, ne bi značile isto da je tog utorka Hrvatska izgubila 0:3, da se sve onda posložilo kako se posložiti moglo, trebalo i moralo, pa da su Vatreni ispali još i prije osmine finala, u grupnom dijelu prvenstva: tada, naime, fotografije razbaškarenih bahatih kabadahija s hrvatskim zastavicama u reveru ne bi više bile korporacijski grupni portret vlasnika privatizirane državne tvrtke Hrvatska nogometna reprezentacija d.o.o., dakle fotografije za USKOK-ovu arhivu, već samo slika omraženih krivaca za ‘rezultatski debakl’, za potjernice na društvenim mrežama.
Te su fotografije ključne u cijeloj priči - dok Kalinić Španjolcima mangupski, poput Zlatana Ibrahimovića, petom zabija prvi gol nakon punih osam utakmica igre, a Subašić skida penal samouvjerenom Sergiju Ramosu, dok Perišić trči po lijevoj strani sto metara s preprekama, zajebava se i buši velikog De Geu u njegov kut, a nacija izbezumljeno slavi historijsku pobjedu, gore u loži zadovoljno se smješka cijela noćna smjena Remetinca, redom: Bandićev gradski ministar sporta Ivica Lovrić, zajedno sa šefom svojevremeno optužen i pritvoren zbog pogodovanja Željki Markić i njenoj udruzi U ime obitelji, do njega nedavno uz jamčevinu oslobođeni izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza Damir Vrbanović, pod istragom zbog izvlačenja golemog novca iz Dinama, uz njega i šef, cimer iz remetinečkog zatvora i USKOK-ove optužnice, capo ditutti capi Zdravko Mamić, a na kraju, kao pila u torti njegov posilni, predsjednik Saveza Davor Šuker, sitni lopov osuđen u Münchenu zbog krađe antičkih novčića iz aviona British Airwaysa.
Nedostaje li netko? Ne, naravno, eno i njega, gdje u sasvim prikladnom crvenom fićfiričkom sakou sjedi iza Mamića i čuva mu leđa: predstavnik lumpenpropelerijata sa zagrebačke špice Tomislav Horvatinčić, obijesni bogataš i valjda jedini u počasnoj loži hrvatske reprezentacije koji nije ni dana proveo u zatvoru. Razumljivo, jer on je samo serijski ubojica.
Pojačala je tako žandarmerija kontrole na aerodromima, ulicama i ulazima na stadion u Bordeauxu, stigla je čak i specijalna jedinica s dugim cijevima, europska nogometna federacija poslala je osobno svog direktora za sigurnost, polomili se ukratko francuska policija, obavještajne službe i Uefa kako bi zloglasne hrvatske huligane, kriminalce i ubojice spriječili da uđu na stadion, te izazivaju incidente i provociraju hrvatski građanski rat, a ovi došli crnim limuzinama i ušli im na VIP-ulaz, pa zauzeli počasnu ložu i otvoreno zajebavaju sa šalom Hajduka!
Jebote ISIL!
Loža Hrvatskog nogometnog saveza na Noeuveau stade de Bordeaux izgledala je, ukratko, poput VIP-lože na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Uskoro, na osminu finala - ne treba sumnjati - stići će i ostali: Velimir Bujanec i Josip Klemm već su u Francuskoj, Tomislav Karamarko navodno još čeka optužnicu, bez koje ne može dobiti akreditaciju, a predsjednica Republike, kako je i red, stići će posljednja, na polufinalnu i finalnu utakmicu.
Zato, eto, hrvatska reprezentacija mora tamo, u finale, na Stade de France: da temeljito anestezirani i otupjeli Hrvati vide za čiji račun navijaju, da vide počasnu ložu u punom sastavu.
Kad svi budu na okupu.
portalnovosti
