Pa ako se valja suočavati s istinom o prošlosti, suočimo se sa činjenicama, a nemojmo dozvoliti da nas zarobljenici mračne prošlosti i (što je još gore) njezini apologeti pretvore u zombije ispranih mozgova koji će papagajski ponavljati ono što će im propagandne trube utuvljivati u glavu, dok će u potpunosti zaboraviti samostalno tom glavom razmišljati.
Piše: Tomislav Jakić, Novosti
U jeku dogovaranja (čitaj: trgovanja) oko toga tko će s kime i hoće li uopće netko s nekim(a), dakle u svoj toj silnoj i prenapuhanoj neizvjesnosti kakvu će vladu dobiti Republika Hrvatska, list koji nedvojbeno izražava stanovišta Katoličke crkve u Hrvatskoj (što nikako ne mora značiti i stanovišta aktualnoga Pape!) “počastio” nas je tekstom upozorenja. A na što nas upozorava? Pa, najkraće rečeno na potrebu suočavanja s prošlošću, odnosno s istinom o prošlosti. Gotovo je i suvišno reći da nam koncilski list nudi suočavanje s probranim, filtriranim, a dobrim dijelom i friziranim podacima o (samo) jednome aspektu prošlosti.
Na tu “pastirsku propovijed” o tome što smo propustili, a to je suočavanje s “totalitarnom komunističkom prošlošću koja je pod plaštem antifašizma na javnoj sceni oživjela i sve više uzima maha”, pa nam je zbog toga tako, kako nam jest, nadovezao se na drugome mjestu čovjek iz hrvatske diplomacije (!) s pozivom izabranim saborskim zastupnicima (Mosta, dakako, jer svi su snubili Most) da ne daju povjerenje “djeci komunista i Titovim sljedbenicima”. Garnirao je taj svoj poziv “senzacionalnim” otkrićem (a pisalo se na ovim prostorima o tome prije dobre dvije godine), kako su eksperti CIA-e utvrdili da Tito nije uopće bio Hrvat, nego najvjerojatnije Rus ili Ukrajinac, ukrasivši to svoje debelo zakašnjelo otkriće naslovom da je “napokon riješen misterij Titovog porijekla i krađe identiteta” što ju je on – tko će ga znati zašto, izvršio. Pa je tako Tito, 35 godina nakon smrti, osim što je mega zločinac, hedonista, zatiratelj i najveći krvnik hrvatskog naroda (ali i srpskoga – samo treba pitati ćaršiju), postao – eto – i kradljivac identiteta.
Ta dva samo prividno nepovezana teksta imaju jasnu i prepoznatljivu funkciju. Onaj prvi, a vezano uz, s pompom i uz nazočnost visokih uzvanika iz društvenoga života organizirane, “akademske razgovore” o kardinalu Alojziju Stepincu, nedvojbeno smjera na indirektnu, ali ništa manje jasnu rehabilitaciju ustaške NDH kroz ličnost kontroverznog nadbiskupa zagrebačkoga iz vremena Drugoga svjetskog rata, uvjerenog antikomuniste, otvorenog mrzitelja pravoslavlja (njegovi dnevnici to potvrđuju), čovjeka koji nikada, ni na suđenju (o kojemu je u slobodnom društvu svakome slobodno da misli što hoće), ali ni kasnije, sve do smrti, nije izrekao jasnu i bespogovornu osudu tzv. Nezavisne Države Hrvatske kao zločinačke tvorevine. Usput budi rečeno, takvu osudu od 1945. pa do dana današnjega nikada nitko nije izrekao u ime Katoličke crkve u Hrvatskoj, pa ni pisac uvodnika koji, u najboljoj maniri pristaša teorija zavjere, vapi za oslobođenjem Hrvatske od “skrivenih moćnih snaga, koje nikada ne izlaze na izbore, a ipak bitno usmjeravaju kako zakonodavnu tako i izvršnu vlast. Naime, protagonisti hrvatske političke scene često su puke marionete koje postupaju po potezima onih koji iz tajnovite pozadine vuku skrivene niti, što se na političkoj sceni jasno očituje kao odsutnost stvarne političke volje da se nešto popravi ili promijeni.” Te skrivene snage, to su – treba li uopće govoriti – udbaši, kosovci, komunisti (i njihova djeca), jugonostalgičari itd, za koje autor pouzdano zna da “najčešće djeluju protiv hrvatskih nacionalnih interesa”.
Na spomenutim akademskim razgovorima o kardinalu Stepincu, koji nisu ništa drugo nego pritisak na Vatikan, da požuri s proglašenjem Stepinca svetim, opetovano se Papin potez sugeriranja stvaranja zajedničke komisije Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve da bi se raspravila Stepinčeva uloga u ratu, proglašava “nečuvenim ekumenskim potezom”. Treba samo izbaciti riječ “ekumenskim” i postaje jasno što Crkva u Hrvatskoj misli o Papi i njegovim potezima. Za nju, oni su nečuveni! Istodobno Stepinca se portretira kao čovjeka koji bi trebao biti ideal, uzor svakome pripadniku hrvatskog naroda (a što je s Hrvatima agnosticima i ateistima?) i – naravno – kao žrtvu komunističkog režima koji ga je, jedni kažu trovao, drugi se zaklinju ubijao zračenjem, no u svakome slučaju ubijao godinama, mada je nesporno imao mogućnost uraditi to u roku nekoliko dana (da je htio).
Pa se Stepinca instalira na pijedestal onoga u koga svi Hrvati moraju (barem svojim duhovnim očima) biti zagledani, dok se analizom CIA-e Hrvatima, barem onima koji još nisu podlegli masovnoj amneziji, oduzima Tita, nesporno jednoga od najvećih i priznatih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća (i, naravno, vođu antifašističkog otpora), uz demoniziranje antifašizma pod čijim se plaštem u naše svakodnevne živote uvlači “totalitarna komunistička prošlost”. Uz to poučava se naivne i dezinformirane, odnosno neinformirane kako “komunisti nisu nikada ništa drugo radili, niti znali raditi nešto dobro, nego samo ubijati i varati narod”.
I kada čovjek sve to pročita, zaista se mora zapitati treba li se Hrvatska suočiti s istinom o svojoj prošlosti. Odgovor je bez ikakve zadrške: da! Samo ovo što nam nudi otkrivatelj “kradljivca identiteta”, koji uz to napominje kako će “HDZ-ovci možda opet nešto ukrasti (vidi vraga, op.a.!), ali nikada neće dovesti u pitanje opstanak hrvatske države”, kao i ono na što poziva “koncilski propovjednik”, sve je prije nego istina.
Ako se Hrvatska s nečime mora suočiti, onda su to gole činjenice, onda je to istina. Na primjer da je od 25 godina hrvatske neovisnosti uvjerljivo najveći broj godina na kormilu zemlje bilo HDZ, da je u godinama vladavine HDZ provedena privatizacija i pretvorba s rezultatom uništenja ekonomske osnove postojanja hrvatske države, a uz enormno bogaćenje malog broja podobnih i probranih. Na primjer da je do 1990. Hrvatska bila srednje razvijena industrijska zemlja, na pragu kluba razvijenih. Na primjer da se u Hrvatskoj svatko mogao školovati, jer je školovanje bilo besplatno i da je svatko imao liječničku njegu, jer je zdravstvena zaštita (za koju su uposleni uplaćivali doprinose) bila besplatna. Na primjer da je Hrvatska do 1990. imala daleko veći broj domova zdravlja i osnovnih škola (golema većina izgrađena nakon 1945.!), nego što ih ima danas. Na primjer da su zaposleni dobivali po određenome redu stanove (ključ u ruke) od poduzeća u kojima su radili; na primjer da su jugoslavenske granice bile otvorene (osim za relativno mali broj političkih osuđenika) i da se s jugoslavenskim pasošem – ne baš od 1945. – koji je važio 10 godina i s novcem podignutim s vlastitog deviznog računa moglo slobodno putovati. kamo se, kada se i koliko se htjelo. Na primjer da ljetovanje na Jadranu nije bilo nedostupno većini građana, kao što je danas slučaj. I, na primjer, da se u svijetu znalo za državu u kojoj je Hrvatska bila federalna jedinica i za predsjednika te države za kojega i danas još “veliki Hrvati”, baš kao svojedobno i četnik Šešelj, uporno traže glogov kolac, ne bi li ga i mrtvoga ubili.
Samo onako usput: trebalo bi znati i to da postoje dokumenti o Titovom rođenju, krštenju i školovanju, da je nakon 1945. dolazio u svoje rodno selo, susretao i prepoznavao ljude koje je znao iz mladosti (ili su to možda sve bili “statisti Udbe?). A ne bi bilo zgorega znati kako su vodeći državnici svijeta, uključujući predsjednike SAD i Sovjetskog Saveza tom “opskurnom bravaru” slali poruke i razmjenjivali s njime mišljenja o svjetskim problemima. Baš kao što ne bi valjalo zaboravljati kako je u ono vrijeme radila brodogradnja u Jugoslaviji (Hrvatskoj), koliku je trgovačku i putničku flotu imala bivša država, kako su i koliko proizvodili i izvozili veliki prehrambeni kombinati, tko je sve širom svijeta nosio proizvode ovdašnjih konfekcija, na koliko su velikih projekata širom svijeta radili ljudi iz nekadašnje zajedničke države, među njima i brojni Hrvati.
A što se tiče kardinala Stepinca, trebalo bi znati i to da je on zaista svesrdno pozdravio osnivanje ustaške države, da je bio vikar oružanih snaga tzv. NDH, da se pobunio – javno – protiv nekih aspekata njezine politike tek (!) godine 1943., da je u “četiri oka” rušenje sinagoge u Zagrebu nazivao sramotom, ali da nikada ni javno, ni interno nije zatražio prekidanje deportacija Židova, Srba, Roma i drugih u koncentarcione logore, nego je samo sugerirao da se s njima prilikom transporta čovječnije postupa (dok je u propovijedi pledirao za jednakost između “ponosnog Arijevca i omraženog Židova”). Trebalo bi znati da je on doista spasio određeni broj ljudi (i Židova, i Srba) koji bi inače bili izgubili glave, ali da nikada time nije doveo u opasnost vlastiti život, zbog čega mu država Izrael ne želi dodijeliti status “pravednika među narodima”. No, trebalo bi u tome kontekstu poznavati i podatak naveden u memoarima Zlatka Rendulića koji prenosi dnevnički zapis svojega oca, uglednoga odvjetnika iz Jaske, a kojemu je Stepinac na molbu da pomogne njegovoj kćerki, uhapšenoj zbog slanja lijekova partizanima, odgovorio: “Za komuniste ne interveniram”. I nije intervenirao. Napokon, trebalo bi, na primjer, znati i to da je drugi predsjednik Republike Hrvatske sugerirao sadašnjem kardinalu da se objave integralno Stepinčevi dnevnici, kako bi svatko mogao donijeti svoj sud o tome kakav je on bio čovjek i kakva je stanovišta zastupao. I trebalo bi svakako znati da tadašnji šef države na tu sugestiju nikada nije dobio odgovor.
Pa ako se valja suočavati s istinom o prošlosti, suočimo se sa činjenicama, a nemojmo dozvoliti da nas zarobljenici mračne prošlosti i (što je još gore) njezini apologeti pretvore u zombije ispranih mozgova koji će papagajski ponavljati ono što će im propagandne trube utuvljivati u glavu, dok će u potpunosti zaboraviti samostalno tom glavom razmišljati. Da, Hrvatska se zaista treba suočiti, pitanje je samo sa čime? S istinom, ili s lažima koje se polako, ali sigurno pretvaraju u “novokomponiranu istinu”? Da se na to pitanje odgovori, ne treba puno pameti. Valjda; nadajmo se. Ili je to već postalo pitanje za sve rjeđe pripadnike ovoga društva koji su sačuvali sposobnost kritičkog razmišljanja, te prepoznavanja istine i njezinoga razlikovanja od jeftine propagande i njezinih prizemnih ciljeva.
tacno
Piše: Tomislav Jakić, Novosti
U jeku dogovaranja (čitaj: trgovanja) oko toga tko će s kime i hoće li uopće netko s nekim(a), dakle u svoj toj silnoj i prenapuhanoj neizvjesnosti kakvu će vladu dobiti Republika Hrvatska, list koji nedvojbeno izražava stanovišta Katoličke crkve u Hrvatskoj (što nikako ne mora značiti i stanovišta aktualnoga Pape!) “počastio” nas je tekstom upozorenja. A na što nas upozorava? Pa, najkraće rečeno na potrebu suočavanja s prošlošću, odnosno s istinom o prošlosti. Gotovo je i suvišno reći da nam koncilski list nudi suočavanje s probranim, filtriranim, a dobrim dijelom i friziranim podacima o (samo) jednome aspektu prošlosti.
Na tu “pastirsku propovijed” o tome što smo propustili, a to je suočavanje s “totalitarnom komunističkom prošlošću koja je pod plaštem antifašizma na javnoj sceni oživjela i sve više uzima maha”, pa nam je zbog toga tako, kako nam jest, nadovezao se na drugome mjestu čovjek iz hrvatske diplomacije (!) s pozivom izabranim saborskim zastupnicima (Mosta, dakako, jer svi su snubili Most) da ne daju povjerenje “djeci komunista i Titovim sljedbenicima”. Garnirao je taj svoj poziv “senzacionalnim” otkrićem (a pisalo se na ovim prostorima o tome prije dobre dvije godine), kako su eksperti CIA-e utvrdili da Tito nije uopće bio Hrvat, nego najvjerojatnije Rus ili Ukrajinac, ukrasivši to svoje debelo zakašnjelo otkriće naslovom da je “napokon riješen misterij Titovog porijekla i krađe identiteta” što ju je on – tko će ga znati zašto, izvršio. Pa je tako Tito, 35 godina nakon smrti, osim što je mega zločinac, hedonista, zatiratelj i najveći krvnik hrvatskog naroda (ali i srpskoga – samo treba pitati ćaršiju), postao – eto – i kradljivac identiteta.
Ta dva samo prividno nepovezana teksta imaju jasnu i prepoznatljivu funkciju. Onaj prvi, a vezano uz, s pompom i uz nazočnost visokih uzvanika iz društvenoga života organizirane, “akademske razgovore” o kardinalu Alojziju Stepincu, nedvojbeno smjera na indirektnu, ali ništa manje jasnu rehabilitaciju ustaške NDH kroz ličnost kontroverznog nadbiskupa zagrebačkoga iz vremena Drugoga svjetskog rata, uvjerenog antikomuniste, otvorenog mrzitelja pravoslavlja (njegovi dnevnici to potvrđuju), čovjeka koji nikada, ni na suđenju (o kojemu je u slobodnom društvu svakome slobodno da misli što hoće), ali ni kasnije, sve do smrti, nije izrekao jasnu i bespogovornu osudu tzv. Nezavisne Države Hrvatske kao zločinačke tvorevine. Usput budi rečeno, takvu osudu od 1945. pa do dana današnjega nikada nitko nije izrekao u ime Katoličke crkve u Hrvatskoj, pa ni pisac uvodnika koji, u najboljoj maniri pristaša teorija zavjere, vapi za oslobođenjem Hrvatske od “skrivenih moćnih snaga, koje nikada ne izlaze na izbore, a ipak bitno usmjeravaju kako zakonodavnu tako i izvršnu vlast. Naime, protagonisti hrvatske političke scene često su puke marionete koje postupaju po potezima onih koji iz tajnovite pozadine vuku skrivene niti, što se na političkoj sceni jasno očituje kao odsutnost stvarne političke volje da se nešto popravi ili promijeni.” Te skrivene snage, to su – treba li uopće govoriti – udbaši, kosovci, komunisti (i njihova djeca), jugonostalgičari itd, za koje autor pouzdano zna da “najčešće djeluju protiv hrvatskih nacionalnih interesa”.
Na spomenutim akademskim razgovorima o kardinalu Stepincu, koji nisu ništa drugo nego pritisak na Vatikan, da požuri s proglašenjem Stepinca svetim, opetovano se Papin potez sugeriranja stvaranja zajedničke komisije Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve da bi se raspravila Stepinčeva uloga u ratu, proglašava “nečuvenim ekumenskim potezom”. Treba samo izbaciti riječ “ekumenskim” i postaje jasno što Crkva u Hrvatskoj misli o Papi i njegovim potezima. Za nju, oni su nečuveni! Istodobno Stepinca se portretira kao čovjeka koji bi trebao biti ideal, uzor svakome pripadniku hrvatskog naroda (a što je s Hrvatima agnosticima i ateistima?) i – naravno – kao žrtvu komunističkog režima koji ga je, jedni kažu trovao, drugi se zaklinju ubijao zračenjem, no u svakome slučaju ubijao godinama, mada je nesporno imao mogućnost uraditi to u roku nekoliko dana (da je htio).
Pa se Stepinca instalira na pijedestal onoga u koga svi Hrvati moraju (barem svojim duhovnim očima) biti zagledani, dok se analizom CIA-e Hrvatima, barem onima koji još nisu podlegli masovnoj amneziji, oduzima Tita, nesporno jednoga od najvećih i priznatih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća (i, naravno, vođu antifašističkog otpora), uz demoniziranje antifašizma pod čijim se plaštem u naše svakodnevne živote uvlači “totalitarna komunistička prošlost”. Uz to poučava se naivne i dezinformirane, odnosno neinformirane kako “komunisti nisu nikada ništa drugo radili, niti znali raditi nešto dobro, nego samo ubijati i varati narod”.
I kada čovjek sve to pročita, zaista se mora zapitati treba li se Hrvatska suočiti s istinom o svojoj prošlosti. Odgovor je bez ikakve zadrške: da! Samo ovo što nam nudi otkrivatelj “kradljivca identiteta”, koji uz to napominje kako će “HDZ-ovci možda opet nešto ukrasti (vidi vraga, op.a.!), ali nikada neće dovesti u pitanje opstanak hrvatske države”, kao i ono na što poziva “koncilski propovjednik”, sve je prije nego istina.
Ako se Hrvatska s nečime mora suočiti, onda su to gole činjenice, onda je to istina. Na primjer da je od 25 godina hrvatske neovisnosti uvjerljivo najveći broj godina na kormilu zemlje bilo HDZ, da je u godinama vladavine HDZ provedena privatizacija i pretvorba s rezultatom uništenja ekonomske osnove postojanja hrvatske države, a uz enormno bogaćenje malog broja podobnih i probranih. Na primjer da je do 1990. Hrvatska bila srednje razvijena industrijska zemlja, na pragu kluba razvijenih. Na primjer da se u Hrvatskoj svatko mogao školovati, jer je školovanje bilo besplatno i da je svatko imao liječničku njegu, jer je zdravstvena zaštita (za koju su uposleni uplaćivali doprinose) bila besplatna. Na primjer da je Hrvatska do 1990. imala daleko veći broj domova zdravlja i osnovnih škola (golema većina izgrađena nakon 1945.!), nego što ih ima danas. Na primjer da su zaposleni dobivali po određenome redu stanove (ključ u ruke) od poduzeća u kojima su radili; na primjer da su jugoslavenske granice bile otvorene (osim za relativno mali broj političkih osuđenika) i da se s jugoslavenskim pasošem – ne baš od 1945. – koji je važio 10 godina i s novcem podignutim s vlastitog deviznog računa moglo slobodno putovati. kamo se, kada se i koliko se htjelo. Na primjer da ljetovanje na Jadranu nije bilo nedostupno većini građana, kao što je danas slučaj. I, na primjer, da se u svijetu znalo za državu u kojoj je Hrvatska bila federalna jedinica i za predsjednika te države za kojega i danas još “veliki Hrvati”, baš kao svojedobno i četnik Šešelj, uporno traže glogov kolac, ne bi li ga i mrtvoga ubili.
Samo onako usput: trebalo bi znati i to da postoje dokumenti o Titovom rođenju, krštenju i školovanju, da je nakon 1945. dolazio u svoje rodno selo, susretao i prepoznavao ljude koje je znao iz mladosti (ili su to možda sve bili “statisti Udbe?). A ne bi bilo zgorega znati kako su vodeći državnici svijeta, uključujući predsjednike SAD i Sovjetskog Saveza tom “opskurnom bravaru” slali poruke i razmjenjivali s njime mišljenja o svjetskim problemima. Baš kao što ne bi valjalo zaboravljati kako je u ono vrijeme radila brodogradnja u Jugoslaviji (Hrvatskoj), koliku je trgovačku i putničku flotu imala bivša država, kako su i koliko proizvodili i izvozili veliki prehrambeni kombinati, tko je sve širom svijeta nosio proizvode ovdašnjih konfekcija, na koliko su velikih projekata širom svijeta radili ljudi iz nekadašnje zajedničke države, među njima i brojni Hrvati.
A što se tiče kardinala Stepinca, trebalo bi znati i to da je on zaista svesrdno pozdravio osnivanje ustaške države, da je bio vikar oružanih snaga tzv. NDH, da se pobunio – javno – protiv nekih aspekata njezine politike tek (!) godine 1943., da je u “četiri oka” rušenje sinagoge u Zagrebu nazivao sramotom, ali da nikada ni javno, ni interno nije zatražio prekidanje deportacija Židova, Srba, Roma i drugih u koncentarcione logore, nego je samo sugerirao da se s njima prilikom transporta čovječnije postupa (dok je u propovijedi pledirao za jednakost između “ponosnog Arijevca i omraženog Židova”). Trebalo bi znati da je on doista spasio određeni broj ljudi (i Židova, i Srba) koji bi inače bili izgubili glave, ali da nikada time nije doveo u opasnost vlastiti život, zbog čega mu država Izrael ne želi dodijeliti status “pravednika među narodima”. No, trebalo bi u tome kontekstu poznavati i podatak naveden u memoarima Zlatka Rendulića koji prenosi dnevnički zapis svojega oca, uglednoga odvjetnika iz Jaske, a kojemu je Stepinac na molbu da pomogne njegovoj kćerki, uhapšenoj zbog slanja lijekova partizanima, odgovorio: “Za komuniste ne interveniram”. I nije intervenirao. Napokon, trebalo bi, na primjer, znati i to da je drugi predsjednik Republike Hrvatske sugerirao sadašnjem kardinalu da se objave integralno Stepinčevi dnevnici, kako bi svatko mogao donijeti svoj sud o tome kakav je on bio čovjek i kakva je stanovišta zastupao. I trebalo bi svakako znati da tadašnji šef države na tu sugestiju nikada nije dobio odgovor.
Pa ako se valja suočavati s istinom o prošlosti, suočimo se sa činjenicama, a nemojmo dozvoliti da nas zarobljenici mračne prošlosti i (što je još gore) njezini apologeti pretvore u zombije ispranih mozgova koji će papagajski ponavljati ono što će im propagandne trube utuvljivati u glavu, dok će u potpunosti zaboraviti samostalno tom glavom razmišljati. Da, Hrvatska se zaista treba suočiti, pitanje je samo sa čime? S istinom, ili s lažima koje se polako, ali sigurno pretvaraju u “novokomponiranu istinu”? Da se na to pitanje odgovori, ne treba puno pameti. Valjda; nadajmo se. Ili je to već postalo pitanje za sve rjeđe pripadnike ovoga društva koji su sačuvali sposobnost kritičkog razmišljanja, te prepoznavanja istine i njezinoga razlikovanja od jeftine propagande i njezinih prizemnih ciljeva.
tacno
