Koliko hrvatskih branitelja podržava stavove koje je u njihovo ime na proslavi Dana domovinske zahvalnosti u Kninu iznio umirovljeni pukovnik Ivica Glavota? Oko pola milijuna građana - prema službenoj statistici - aktivno je sudjelovalo u obrani domovine, a za pretpostaviti je kako među njima postoji značajan broj onih koji ne podržavaju ideju provedbe lustracije nad svojim sugrađanima (a možda i suborcima), koji ne gaje mizantropske sentimente prema dolasku migranata u Hrvatsku, koji ne vide problem u dvojezičnim pločama u Vukovaru i koji u konačnici - za razliku od Glavote - nakon dvadeset i jedne godine mira u zemlji naprosto ne doživljavaju Oluju kao 'nedovršen posao'. Ukratko, u Hrvatskoj zasigurno postoje oni branitelji koji ne drže primjerenim da se na dan velike hrvatske pobjede održi jedan tako militantan, nasilan i vulgaran govor poput onoga koji je održao Glavota.
No, takvi branitelji očito ne mogu doći na pozornicu i dobiti mikrofon u ruke... Glavotin notorni govor još je jedan dokaz činjenice da se braniteljske udruge - barem one koje su uspješno monopolizirale pravo javnog zastupanja interesa te populacije u javnosti - danas ubrzano pretvaraju u nacionalne bastione antiintelektualizma, ali i - što je znatno veći problem - organizacije s ozbiljnim demokratskim deficitom. Radi se o pomalo bizarnom paradoksu. Branitelji, koji se - u svom službenom narativu - predstavljaju kao ljudi koji su bili spremni riskirati život u borbi za slobodu i demokratski sustav, danas od javnosti zahtijevaju praktički totalitarističko jednoumlje oko ideoloških stavova i povijesnih pogleda koja smatraju ispravnima. Kao u nekoj sekti, svako odstupanje od 'službene istine' kažnjava se javnim prijezirom, pa čak i izopćenjem. Primjera je bezbroj, a od tog ritualnog kažnjavanja nisu izuzeti niti nekadašnji idoli, poput generala Ante Gotovine, o čijoj se 'pravovjernosti' na raznim braniteljskim portalima počelo raspravljati vrlo brzo nakon što je pokazao da namjerava održati svoje obećanje nakon izlaska iz Haaga i ostati politički neaktivan. SDP-ove ministre branitelje, poput Freda Matića i Željka Jovanovića, pak, proglašavalo se ratnim dezerterima i lažnim braniteljima, a razne objede nije izbjegao niti legendarni pukovnik Ivica Pandža Orkan - samo zato što je bio savjetnik SDP-ove sisačke županice Marine Lovrić Merzel.
U najrecentnijem primjeru prije samo mjesec dana isti taj Glavota koji je u Kninu s pozornice građanima prijetio 'dovršetkom Oluje', svog nekadašnjeg ratnog zapovjednika Jozu Režića javno je proglasio nenormalnim i mentalno bolesnim samo zato što je ovaj na Facebooku iznio negativne stavove o pjevaču Thompsonu!? Je li to demokracija za koju su se borili? I koja je razlika između toga i demokracije koju su svojedobno provodili pripadnici SUBNOR-a? U svom govoru na kninskoj svečanosti predsjednica Republike ustvrdila je kako u Hrvatskoj 'ne smije biti građana drugog reda, ni Hrvata, ni Srba'. Ipak, kastizacija hrvatskog društva ne događa se temeljem nacionalne pripadnosti, već upravo kroz podjelu zemlje na one koji su je obranili i sve ostale. Taj trend koji uništava naše društvo iz dana u dan je sve jači, a domaća politika - motivirana kratkotrajnim interesima privlačenja braniteljskih glasova - nesposobna je zaustaviti ga. Ipak, više od dva desetljeća nakon završetka Domovinskog rata, vrijeme je da se jasno kaže - dosta!
Hrvatski branitelji temeljem svog povijesnog angažmana i često teškog socijalnog stanja koje iz tog angažmana proizlazi, opravdano uživaju poseban status u cijelom nizu društvenih aktivnosti - zdravstva, školstva, stambenog zbrinjavanja... Te povlastice možda bi - u nekim aspektima - trebale biti i veće, no one na nijedan način ne podrazumijevaju bilo kakvu superiornu poziciju branitelja u odnosu na druge građane. Niti su stavovi onoga tko je sudjelovao u Domovinskom ratu o tome kakva bi Hrvatska trebala biti relevantniji od bilo kojeg drugog stanovnika ove zemlje, niti je ratni angažman ili herojstvo ikakva referenca za kvalitetno obavljanje javne dužnosti danas u Hrvatskoj. Prva generacija hrvatskih građana rođenih nakon Oluje ovih će dana proslaviti 21. rođendan - prag tzv. punog punoljetništva. U trenucima kad se Glavota i ostali njegovi bojovnici zgražaju nad odlaskom mladih ljudi iz zemlje, možda bi bilo dobro da se zapitaju kako bi oni trebali vidjeti perspektivu u državi gdje se kao osnovna mjera društvene vrijednosti i dalje promoviraju zasluge iz rata koji je završio prije njihovog rođenja. Iz slične države, bezizlazno opterećene prošlošću, s diktiranim ideološkim dogmama i boračkim udrugama kao kerberima društveno prihvatljivog mišljenja, njihovi su djedovi i očevi već jednom emigrirali.
jutarnji
