Hrvatska se od samoga početka sirijske oružane pobune nepotrebno i neracionalno gurala u prve redove njezinih inozemnih sponzora koji su se prozvali "Prijateljima Sirije". Postavljam pitanje: tko će u slučaju kompromisa režima i opozicije braniti hrvatske naftne interese u Siriji?
New York Times je krajem veljače objavio da je Saudijska Arabija platila oružje što je iz Hrvatske civilnim avionima prevoženo u Tursku i Jordan a odatle dijeljeno sirijskim pobunjenicima. Deset dana kasnije Jutarnji list je potvrdio da su od početka studenoga prošle godine sa zagrebačkog aerodroma Pleso poletjela 75 aviona turske i jordanske registracije. Čitavu su operaciju dogovorili i koordinirali Amerikanci u "suradnji sa hrvatskim dužnosnicima". RH je tako unovčila rashodovane zalihe vlastitoga naoružanja, ali i omogućila prikupljanje i slanje oružja iz drugih izvora - prema Večernjem listu, između ostaloga - američke, britanske, njemačke, kineske i korejske proizvodnje. Jedan je libanonski internet portal tvrdio da je dio tog arsenala vjerojatno pristigao u Zagreb iz post-Gadafijeve Libije, iz koje se je već ranije morskim putem švercalo oružje prema Libanonu. Ako je to tako, onda je tu moralo biti i oružja proizvedenoga u bivšoj SFRJ, kao i onoga novijega porijekla iz Srbije i RH. Najveći broj letova iz Zagreba je išao prema Amanu, glavnome gradu Jordana, odakle je oružje išlo kopnenim putom preko poroznih libanonskih granica prema Siriji, a u posljednje vrijeme navodno direktno iz Jordana u Siriju.
Foto: Je li posao s oružjem ispod ili iznad Milanovićeve "letvice"?
Hrvatsko MVP i europskih integracija je naravno sve to demantiralo. Jedan funkcionar MORH-a kategorički je tvrdio da "ni jedan hrvatski metak" nije isporučen sirijskim pobunjenicima, što je formalno točno jer su primaoci tih pošiljki bili samo posrednici iz drugih zemalja. RH je poslije razotkrivanja te afere najavila povlačenje svojih 97 članova Promatračke UN-ove misije što je nadgledala sirijsko-izraelsko primirje na Golanskoj visoravni. Promatrači bi trebali biti neutralni, ali su naši bili kompromitirani sa ulogom Zagreba u kršenju embarga Europske unije, kojem se je RH svojevremeno zvanično pridružila.
Inače, New York Times nije samoinicijativno provalio priču o hrvatskoj ulozi u snabdijevanju pobunjenika oružjem. Ta je vijest namjerno puštena kako bi se objasnio nagli priljev novoga oružja s kojim pobunjenici nisu ranije raspolagali. No još od formiranja tzv. Sirijske slobodne vojske (SSV) u Turskoj prije dvije godine ova je bila naoružavana iz inozemnih arsenala, prije svega turskih, a kasnije libijskih. Same borce te vojske plaćali su Saudijci i Katarci. Odvojeno od turskoga krila SSV-a, jordansko su krilo financirali Amerikanci i Saudijci. Iz "privatnih izvora" Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih emirata financirane i opremane džihadističke grupe plaćenika povezanih sa Al-Kaedom koje su na terenu integrirane ili koordiniraju svoje akcije sa SSV. Najznačajnija i vojno "najdjelotvornija" je Al-Nusra fronta koja je izrasla iz Al-Kaedinog ogranka Iraka. Nju je Washington ipak morao staviti na svoju listu "terorističkih organizacija", ali se je SSV i Sirijska nacionalna koalicija (političko vodstvo sirijske opozicije) nisu odrekli. Ni Turska.
Što ako se Asad dogovori s pobunjenicima?
Pošto zbog blokade Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti UN-a ne može biti međunarodno legalizirana vojna intervencija protiv Asadova režima, Washington je preko Hrvatske pokušao prisiliti svoje evropske saveznike barem odustati od pridržavanja embarga na isporuke oružja sirijskoj opoziciji. U tomu su ga podržali ministri vanjskih poslova Britanije, Francuske i Italije na sastanku EU-a što se je tih dana održavao u Bruxellesu. Ukidanju embarga su se međutim usprotivili Njemački, Švedski i neki drugi ministri. Specijalni izaslanik UN-a za Siriju Brahimi je na istom sastanku objašnjavao da je "vojno rješenje" sirijske krize neizvedivo. Baronesa Ashton, zadužena za vanjsku politiku EU-a, također je zagovarala "političko rješenja" ali bez Bašara El-Asada.
Hrvatska je pretpostavljam bila "počašćena" sa ulogom koju joj je dodijelio Washington bez razumijevanja igre u koju se je dobrovoljno upustila. A ni dolarska zarada nije bila beznačajna.
Strahovanja Tel Aviva i Amana
Paraobavještajni centri što opslužuju sirijske pobunjenike potrudili su se staviti svjetskim medijima na raspolaganje fotografije i video-snimke oružja nesumnjivo hrvatske proizvodnje. Nešto od toga je dospjelo u ruke sunitskih džihadističkih grupa povezanih sa Al-Kaedom. Među njima je i Brigada Mučenika Jarmuka koja je počela popunjavati vakuum stvoren sa povlačenjem sirijskih vojnih snaga sa Golana i sa jordanske granice. Ta je Brigada otela konvoj sa 21 filipinskih UN-ovih promatrača, koji su poslije višednevnih pregovora ispraćeni do jordanske granice, a onda iz Jordana prebačeni u Izrael. Pretpostavlja se da će biti evakuirani prema Filipinima.
Sada je uloga UN-ove misije na Golanu koja broji nekih 1000 nenaoružanih promatrača dovedena u pitanje. Ti su nadgledali osam-kilometarski demilitarizirani koridor uspostavljen 1974 sa međudržavnim primirjem Izraela i Sirije. Sve do ovih događaja to je bila najsigurnija od svih izraelskih granica sa arapskim susjedima.
A gdje je Zagreb?
Sa povlačenjem sirijskih snaga sa golanskih i jordanskih granica, i aktiviranjem džihadista na tom području, stvorena je potpuno nova situacija. Izraelci su još ranije strahovali od mogućnosti da vlast u Damasku preuzmu prema njima neprijateljski raspoloženi islamski ekstremisti, a sada su im se ti pojavili na granici. Yehud Barack, izraelski ministar obrane je hitno doputovao u Washington na konzultacije sa novopostavljenim američkim kolegom Chuck Hagelom. Izraelski paraobavještajni portal Debka je digao uzbunu zbog graničnoga "strateškog vakuuma" kojega sada popunjavaju islamski teroristi. Već ranije su upozoravali da bi se ovi mogli dokopati kemijskoga oružja i SCUD raketa iz sirijskih arsenala.
Uzbuna i u Amanu koji je bio glavna destinacija oružja dopremljenoga iz Hrvatske. Jordan je puno ranjiviji od Izraela zbog unutrašnje islamističke opozicije s kojom režim kralja Abdulaha ne zna kako izaći na kraj. Situaciju pogoršava masovni priljev sirijskih izbjeglica. Prema posljednjim podacima, UN-ova agencija za izbjeglice ih je registrirala 342 235, dok jordanska vlada tvrdi da ih ukupno ima 420 000.
Prema Siriji su iz Jordana već ranije, najčešće preko libanonskoga teritorija, bile upućivane naoružane grupe koje su se borile protiv Asadova režima. Nastupale su pod zastavom pobunjeničke Sirijske slobodne vojske (SSV), ali samostalno bez ikakve koordinacije sa štabom SSV koji operira iz Turske. Te su grupe prethodno vojno osposobljavane u jordanskim školskim centrima i logorima u kojima su glavni instruktori bili i još uvijek jesu Amerikanci - američki oficiri i kontraktori privatne DynCorp grupe. U istom su se centrima osposobljavali vojni kadrovi drugih zemalja. Grupe što su upućivane preko granice su većinom bile mješovitoga nacionalnog sastava. Programe je financirao State Department (o tomu sam pisao u H-Alteru 28/05-16/06/2012 i 07/01/2013).
Sada su Jordanci i njihovi američki saveznici u istoj dilemi kao i Izraelci - da li preduhitriti islamističke ekstremiste i prije njih sa "arapskim dobrovoljcima" popuniti granične prostore iz kojih je sirijski režim povukao svoje trupe ili čekati nekakvo političko rješenje kojim bi bila odstranjena mogućnost da vlast u Damasku preuzmu Al-Kaedini saveznici? Procjenjuje se da u Jordanu dežura par tisuća tih boraca koji samo čekaju zeleno svijetlo kako bi krenuli preko granice I pridružili se sirijskim pobunjenicima. No za razliku od islamističkih elemenata koji dominiraju grupama Sirijske slobodne vojske čije su pozadinske baze u Turskoj, Jordanci i Amerikanci su se potrudili da takvih nema među njihovim "dobrovoljcima". Jordanski je kralj Abdulah ovih dana putovao u Ankaru vjerojatno zbog dogovora sa Turcima o zajedničkom nastupu prema Siriji. Već citirani portal Debka tvrdi da su se Izrael, Turska i Jordan dogovorili uspostavljanje trojnoga koordinacijskog centra u slučaju da bilo koja od njih bude napadnuta iz Sirije kemijskim oružjem ili SCUD raketama. No u toj je vijesti mudro prešućeno tko bi ih to mogao napasti.
Amaterizam RH
Hrvatska se od samoga početka sirijske oružane pobune nepotrebno i neracionalno gurala u prve redove njezinih inozemnih sponzora koji su se prozvali "Prijateljima Sirije". Na takvo neprijateljsko svrstavanje nije je sililo članstvo u NATO-u, niti će sa time prijem Lijepe Naše u Europsku uniju biti ubrzan (o čemu sam već pisao u H-Alteru). Zadnji sastanak europskih ministara vanjskih poslova u Bruxellesu gdje se je raspravljalo o ukidanju embarga na izvoz oružja u Siriju i gdje ovi nisu uspjeli usuglasiti svoje stavove to potvrđuje. Čak i američka administracija, koja gura Europljane na ukidanje embarga, uporno ponavlja da sama šalje sirijskoj opoziciju isključivo "ne-smrtonosnu pomoć" (non-lethal aid). U praksi, kao što je pokazao slučaj sa avionima i tonama oružja što su iz Zagreba letjeli prema Turskoj i Jordanu, radi se suprotno, jer Washington neće sam preuzeti svu odgovornost. Uvalio je u tu aferu, ne samo Hrvatsku, već i svoje turske, jordanske i saudijske saveznike.
Ali to nije sve. Poslije sastanka "Prijatelja Sirije" održanog u Maroku, RH je slijedeći primjer nekoliko svojih NATO prijatelja (ali ne svih, a nije ih priznala ni EU) priznala Sirijsku nacionalnu koaliciju, heterogeni konglomerat opozicijskih snaga kojim dominiraju islamisti, za "legitimnoga predstavnika sirijskoga naroda". To ni Arapska liga, iako izložena stalnom pritisku Saudijske Arabije, Katara i drugih arapskih monarhija, koje se baš ne ističu demokratskim kredencijalima, nije učinila.
Na čelu "Prijatelja Sirije" je, kako i priliči, SAD.
A što ako se pokaže da ta opozicija ni uz pomoć svojih inozemnih "Prijatelja" ne može srušiti BAAS-istički režim u Damasku i konačno pristane na nekakav kompromis sa njim? Moguće je da odlazak Bašara El-Asada bude dio tog kompromisa kao što je sugerirala baronesa Ashton u Bruxellesu, što se za sada ne može sa sigurnošću predvidjeti. Ali čak ako se to dogodi, sporazum režima i opozicije o podijeli vlasti voditi će računa i o ekonomskim interesima dvije strane. U Siriji su ovi prvenstveno vezani za izvore nafte i tranzit nafte i prirodnoga plina iz susjednih zemalja prema Sredozemlju. Hrvatska se je INA u ranoj fazi sirijskih sukoba po nalogu vlade povukla iz svojih naftnih nalazišta u toj zemlji vrijednih 20 milijardi dolara. Ta su sada pod kontrolom lokalnih Kurda koji su se u tim sukobima držali neutralno i praktično ovladali širokom regijom na istoku zemlje. Kurdske stranke koje sada autonomno upravljaju tom oblašću nisu učlanjene u Sirijsku nacionalnu koaliciju.
Postavljam pitanje: tko će u slučaju kompromisa režima i opozicije braniti hrvatske naftne interese u Siriji? I jedan savjet odgovornim za amatersku politiku koja je vođena prema Siriji: kada ne razumijete - pametnije se je uzdržati.
Izbor: H-alter
