Uspješni štrajk hrvatskih prosvjetara prvi put prekida spiralu ponižavanja, u slučaju radništva i uništavanja nižih slojeva. Što je još važnije, time je klasno napravilo pukotinu u nacionalnom i premda bi bilo djetinjasto reći da je ta pukotina sudbonosna, bilo bi neozbiljno previdjeti da se dogodila
Završio je petotjedni štrajk hrvatskih prosvjetara i koliko god to bilo dugo, najdulje dosad uopće, izgleda da će trebati još dulje vremena da se raspetlja što je taj štrajk donio i s kakvim je rezultatom završio. Posljedica je to kržljave štrajkaške kulture – više štrajkova bilo je pred kraj socijalizma nego u nepuna tri kapitalistička desetljeća poslije toga – tako da se sada čuju razroko različita mišljenja o tome. Od toga da je Vlada kapitulirala pred sindikatima, do toga da su, naprotiv, sindikati ti koji su sramotno položili oružje na ulaznim vratima Banskih dvora. Oba viđenja su pretjeran i skučena i na osnovi njih nitko ne bi mogao sjesti i napisati ozbiljnu analizu što se zapravo dogodilo. Zato je bolje poći od jasnije vidljivih činjenica, prvenstveno od toga tko je od dviju strana ovdje napravio veće greške. To je svakako Andrej Plenković, koji se posljednjih mjeseci toliko raskokodakao o ekonomskoj i financijskoj prosperitetnosti svog kabineta da je sindikatima jednostavno gurnuo u ruke argument da para ima i da ih treba dati onima koji su glavni ili među glavnim nositeljima tog prosperiteta, a to su svakako prosvjetari. Jesu li i sindikati napravili neke greške? O da, jesu, neke su izgledale čak tako da su mogle i iznutra ugušiti štrajk, najviše odluka sindikalnih čelnika da odbiju objaviti svoje plaće, kao da su zaposlenici nekakvih tajnih, a ne javnih službi u državi.
Ipak, štrajk se održao i na kraju glavninom uspio iz jednostavnog razloga što je za naše prilike bio više nego dobro organiziran, toliko dobro da je dobio neke dosad nepoznate dimenzije. Čak bi se moglo reći da smo prvi put vidjeli štrajk koji ima neke elemente klasne pobune, što je postalo očito kada su se s prosvjetarima solidarizirale desetine sindikata iz tzv. realnog sektora, iako ništa manje ‘realni’ nisu ni oni, tako da je u jednom trenutku izgledalo da je na pomolu i generalni štrajk. Generalni štrajk?! To je u Hrvatskoj nepoznat pojam, nikada ga dosad nismo vidjeli, a ne događa se prečesto ni drugdje. Ali recimo, u susjednoj Sloveniji ih je bilo. I to ne samo zato što su slovenski sindikati odlično organizirani i mogu ‘kada se sjete’ izvesti stotinjak tisuća prosvjednika na ljubljanske ulice. Nego i zbog još jedne važnije stvari. Slovenija je provela postsocijalističku tranziciju po modelu ‘vaučerizacije’, što znači da nije po hrvatskom ‘kutle-mutle’ modelu uništila vlastito radništvo ili, da se vratimo nekadašnjem pojmovniku, vlastitu radničku klasu. Zato je ta klasa još tu, spremna da reagira, mada ne baš kao u Francuskoj gdje je izlazak na ulice, kao što gledamo sada, dio nacionalne tradicije otprilike kao francuski sirevi i vina. S Hrvatskom je, međutim, sasvim drukčije. Ona je prihvatila tačerovsko-reganovski model tranzicije, kojem je glavna ideja vodilja ovo.
Kada je propao blok socijalističkih zemalja, koji je stvorio uzoran model socijalne države, koju je onda, htio-ne htio, morao razvijati i kapitalistički svijet, u Washingtonu i Bruxellesu to je shvaćeno tako da se nju, socijalnu državu, može slobodno razmontirati. Još više, može se ukinuti bilo kakvo sporazumijevanje kapitala i rada i objaviti osvetnički klasni rat protiv radništva, što je zbilja, uključujući i Hrvatsku, napravljeno. Tako je i kod od nas revnosno prihvaćeno da plaće vlasnika i menadžera nisu više desetine nego i cijele stotine puta veće od plaća zaposlenika, što je bilo isto kao zakapanje radništva u masovne grobnice, ali za njima nitko ne traga. A onda se jednako revnosno krenulo i u otkapanje raka za napola uništenu srednju klasu, kojoj prosvjetari glavninom i pripadaju. Srećom, tu je zapelo. Učitelji i profesori, koji su junački prešutjeli uništavanje respektabilne hrvatske industrije, počevši od nekadašnje Prvomajske do današnjeg Uljanika, shvatili su da je sada i na njih došao red. No shvatili su i da država bez njih ne može funkcionirati. Ne možeš, kao u slučaju Prvomajske i Uljanika, umjesto hrvatskog školstva uvesti neko austrijsko, njemačko, američko i ne znam koje drugo, a onda su isto zaključili i policajci, carinici i drugi koji sada dižu glas.
I mada se radi o različitim razinama iste državne vlasti, neke su se stvari pomakle s mjesta. Premda su se su prosvjetarski sindikalisti kukavički oblačili u dresove hrvatske nogometne reprezentacije, pokazujući time da im je Hrvatska na srcu ništa manje od Plenkovića, Kolinde, Brkića i da ne nabrajamo dalje, domoljublje je ipak izgubilo važan dio pozlate koja mu je dosad, kao navodno neupitna očevina, pripadala. I tu se otvara pogled na širu svjetsku scenu. Neoliberalni kapitalizam zapao je u dosad najvišu fazu društvenog (samo)raspadanja, i to po dvije osnove. I dalje se produbljuje nepodnošljiv jaz između ‘99 posto’ onih koji imaju premalo i ‘jedan posto’ onih koji imaju previše, a u posljednje vrijeme gledamo i jednako nepodnošljivo niveliranje po kojem nacifašističko ‘domoljublje’ nije ništa veće zlo od komunističkog (to proizlazi iz nedavne poluidiotske rezolucije Evropskog parlamenta, koji uzroke Drugom svjetskom ratu vidi u sporazumu Ribbentrop – Molotov, iako bi i dijete od tri godine pitalo kako su onda nacisti krvavo zaratili sa sovjetima, pri čemu su smrtno stradali deseci milijuna ljudi). To je nešto kao krivo srastanje kostiju.
No slika nije statična, jer gle ovo. Titovi partizani svojedobno su pjevali ‘Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska’, što je izgledalo, a izgleda i sada, kao napuhavanje vlastite pobjedničke taštine. Ali vidi vraga, danas u Sjedinjenim Državama i Engleskoj visoko figuriraju socijalisti Bernie Sanders i Jeremy Corbyn, s realnim, iako ipak samo teoretskim izgledima da ubrzo dođu i na vlast. To će reći da posebno prošlo, a uvelike i ovo stoljeće, koje su obilježili nacionalizmi, uključujući one najgore zločinačke, nisu ‘kraj povijesti’, nego da u njoj postoje i neki vrtložni momenti s kojima treba računati. Trenutno je među tim nacionalizmima najaktualniji onaj islamistički, što se da nadugo i naširoko obrazlagati najprije time da je riječ o posljedicama revitalizacije zapadnjačkog postkolonijalizma. Ali gle čuda, odnedavno u Libanonu, najuzornije uređenoj državi Bliskog istoka, gdje muslimani i kršćani dijele vlast po višedesetljetnom ustavnom ključu, religija odjednom gubi primarni status. Ovih dana gledamo prizore gdje pripadnici obje spomenute konfesije zajedno pjevaju neke od ‘uspješnica’ talijanskih partizana (‘Bella ciao’), što znači da klasno ipak još može konkurirati vjerskom, u nekom nadolazećem trenutku čak ga i potisnuti.
Bilo bi neozbiljno spekulirati da li to obuhvaća i Hrvatsku i susjedne zemlje bivše države, koje su do prije nekoliko desetljeća činile kreativnu jezgru povijesti, ali su u međuvremenu baš zbog eruptivnog nacionalizma zapale u toliko slijepu i gluhu periferiju da nikoga ne zanimaju vijesti koje odavde dolaze. Jer baš ovdje je najtemeljitije uništeno radništvo koje je nekada činilo motor te kreativne jezgre, a sada se pokušalo isto i s prosvjetarskom srednjom klasom, ali to nije uspjelo. Time se otvaraju neke nove perspektive. Ne, neću reći, jer bi bilo preglupo, da se otvaraju vidici da i Hrvatska ponovno postane ‘zemlja proleterska’, ali barem se treba nadati da najnoviji događaji više ne isključuju, kao dosad, ni tu mogućnost.
portalnovosti
Završio je petotjedni štrajk hrvatskih prosvjetara i koliko god to bilo dugo, najdulje dosad uopće, izgleda da će trebati još dulje vremena da se raspetlja što je taj štrajk donio i s kakvim je rezultatom završio. Posljedica je to kržljave štrajkaške kulture – više štrajkova bilo je pred kraj socijalizma nego u nepuna tri kapitalistička desetljeća poslije toga – tako da se sada čuju razroko različita mišljenja o tome. Od toga da je Vlada kapitulirala pred sindikatima, do toga da su, naprotiv, sindikati ti koji su sramotno položili oružje na ulaznim vratima Banskih dvora. Oba viđenja su pretjeran i skučena i na osnovi njih nitko ne bi mogao sjesti i napisati ozbiljnu analizu što se zapravo dogodilo. Zato je bolje poći od jasnije vidljivih činjenica, prvenstveno od toga tko je od dviju strana ovdje napravio veće greške. To je svakako Andrej Plenković, koji se posljednjih mjeseci toliko raskokodakao o ekonomskoj i financijskoj prosperitetnosti svog kabineta da je sindikatima jednostavno gurnuo u ruke argument da para ima i da ih treba dati onima koji su glavni ili među glavnim nositeljima tog prosperiteta, a to su svakako prosvjetari. Jesu li i sindikati napravili neke greške? O da, jesu, neke su izgledale čak tako da su mogle i iznutra ugušiti štrajk, najviše odluka sindikalnih čelnika da odbiju objaviti svoje plaće, kao da su zaposlenici nekakvih tajnih, a ne javnih službi u državi.
Ipak, štrajk se održao i na kraju glavninom uspio iz jednostavnog razloga što je za naše prilike bio više nego dobro organiziran, toliko dobro da je dobio neke dosad nepoznate dimenzije. Čak bi se moglo reći da smo prvi put vidjeli štrajk koji ima neke elemente klasne pobune, što je postalo očito kada su se s prosvjetarima solidarizirale desetine sindikata iz tzv. realnog sektora, iako ništa manje ‘realni’ nisu ni oni, tako da je u jednom trenutku izgledalo da je na pomolu i generalni štrajk. Generalni štrajk?! To je u Hrvatskoj nepoznat pojam, nikada ga dosad nismo vidjeli, a ne događa se prečesto ni drugdje. Ali recimo, u susjednoj Sloveniji ih je bilo. I to ne samo zato što su slovenski sindikati odlično organizirani i mogu ‘kada se sjete’ izvesti stotinjak tisuća prosvjednika na ljubljanske ulice. Nego i zbog još jedne važnije stvari. Slovenija je provela postsocijalističku tranziciju po modelu ‘vaučerizacije’, što znači da nije po hrvatskom ‘kutle-mutle’ modelu uništila vlastito radništvo ili, da se vratimo nekadašnjem pojmovniku, vlastitu radničku klasu. Zato je ta klasa još tu, spremna da reagira, mada ne baš kao u Francuskoj gdje je izlazak na ulice, kao što gledamo sada, dio nacionalne tradicije otprilike kao francuski sirevi i vina. S Hrvatskom je, međutim, sasvim drukčije. Ona je prihvatila tačerovsko-reganovski model tranzicije, kojem je glavna ideja vodilja ovo.
Kada je propao blok socijalističkih zemalja, koji je stvorio uzoran model socijalne države, koju je onda, htio-ne htio, morao razvijati i kapitalistički svijet, u Washingtonu i Bruxellesu to je shvaćeno tako da se nju, socijalnu državu, može slobodno razmontirati. Još više, može se ukinuti bilo kakvo sporazumijevanje kapitala i rada i objaviti osvetnički klasni rat protiv radništva, što je zbilja, uključujući i Hrvatsku, napravljeno. Tako je i kod od nas revnosno prihvaćeno da plaće vlasnika i menadžera nisu više desetine nego i cijele stotine puta veće od plaća zaposlenika, što je bilo isto kao zakapanje radništva u masovne grobnice, ali za njima nitko ne traga. A onda se jednako revnosno krenulo i u otkapanje raka za napola uništenu srednju klasu, kojoj prosvjetari glavninom i pripadaju. Srećom, tu je zapelo. Učitelji i profesori, koji su junački prešutjeli uništavanje respektabilne hrvatske industrije, počevši od nekadašnje Prvomajske do današnjeg Uljanika, shvatili su da je sada i na njih došao red. No shvatili su i da država bez njih ne može funkcionirati. Ne možeš, kao u slučaju Prvomajske i Uljanika, umjesto hrvatskog školstva uvesti neko austrijsko, njemačko, američko i ne znam koje drugo, a onda su isto zaključili i policajci, carinici i drugi koji sada dižu glas.
I mada se radi o različitim razinama iste državne vlasti, neke su se stvari pomakle s mjesta. Premda su se su prosvjetarski sindikalisti kukavički oblačili u dresove hrvatske nogometne reprezentacije, pokazujući time da im je Hrvatska na srcu ništa manje od Plenkovića, Kolinde, Brkića i da ne nabrajamo dalje, domoljublje je ipak izgubilo važan dio pozlate koja mu je dosad, kao navodno neupitna očevina, pripadala. I tu se otvara pogled na širu svjetsku scenu. Neoliberalni kapitalizam zapao je u dosad najvišu fazu društvenog (samo)raspadanja, i to po dvije osnove. I dalje se produbljuje nepodnošljiv jaz između ‘99 posto’ onih koji imaju premalo i ‘jedan posto’ onih koji imaju previše, a u posljednje vrijeme gledamo i jednako nepodnošljivo niveliranje po kojem nacifašističko ‘domoljublje’ nije ništa veće zlo od komunističkog (to proizlazi iz nedavne poluidiotske rezolucije Evropskog parlamenta, koji uzroke Drugom svjetskom ratu vidi u sporazumu Ribbentrop – Molotov, iako bi i dijete od tri godine pitalo kako su onda nacisti krvavo zaratili sa sovjetima, pri čemu su smrtno stradali deseci milijuna ljudi). To je nešto kao krivo srastanje kostiju.
No slika nije statična, jer gle ovo. Titovi partizani svojedobno su pjevali ‘Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska’, što je izgledalo, a izgleda i sada, kao napuhavanje vlastite pobjedničke taštine. Ali vidi vraga, danas u Sjedinjenim Državama i Engleskoj visoko figuriraju socijalisti Bernie Sanders i Jeremy Corbyn, s realnim, iako ipak samo teoretskim izgledima da ubrzo dođu i na vlast. To će reći da posebno prošlo, a uvelike i ovo stoljeće, koje su obilježili nacionalizmi, uključujući one najgore zločinačke, nisu ‘kraj povijesti’, nego da u njoj postoje i neki vrtložni momenti s kojima treba računati. Trenutno je među tim nacionalizmima najaktualniji onaj islamistički, što se da nadugo i naširoko obrazlagati najprije time da je riječ o posljedicama revitalizacije zapadnjačkog postkolonijalizma. Ali gle čuda, odnedavno u Libanonu, najuzornije uređenoj državi Bliskog istoka, gdje muslimani i kršćani dijele vlast po višedesetljetnom ustavnom ključu, religija odjednom gubi primarni status. Ovih dana gledamo prizore gdje pripadnici obje spomenute konfesije zajedno pjevaju neke od ‘uspješnica’ talijanskih partizana (‘Bella ciao’), što znači da klasno ipak još može konkurirati vjerskom, u nekom nadolazećem trenutku čak ga i potisnuti.
Bilo bi neozbiljno spekulirati da li to obuhvaća i Hrvatsku i susjedne zemlje bivše države, koje su do prije nekoliko desetljeća činile kreativnu jezgru povijesti, ali su u međuvremenu baš zbog eruptivnog nacionalizma zapale u toliko slijepu i gluhu periferiju da nikoga ne zanimaju vijesti koje odavde dolaze. Jer baš ovdje je najtemeljitije uništeno radništvo koje je nekada činilo motor te kreativne jezgre, a sada se pokušalo isto i s prosvjetarskom srednjom klasom, ali to nije uspjelo. Time se otvaraju neke nove perspektive. Ne, neću reći, jer bi bilo preglupo, da se otvaraju vidici da i Hrvatska ponovno postane ‘zemlja proleterska’, ali barem se treba nadati da najnoviji događaji više ne isključuju, kao dosad, ni tu mogućnost.
portalnovosti
