Teolog Gustavo Gutiérrez upozorava da se problem siromaštva ne može svesti samo na siromaštvo u ekonomskim kategorijama, ono se, u sadašnjem svijetu, sve više odnosi na ”čovjeka bez značenja”, one koji su potpuno isključeni iz društva i stoga su nevidljivi.
Ovotjedna izjava premijera Andreja Plenkovića o navodnoj djevojčici koja mu je, za njegovog posjeta Interliberu, prišla i zahvalila na ručku, primjer je značenjski siromašne, potpuno nevidljive i marginalizirane djevojčice, dok je njezina navodna zahvala na ručku, primjer koji rastvara sve slojeve i dolazi do same srži politika proizvodnje siromaštva.
Hrvatske politike su politike proizvodnje siromaštva, marginaliziranja i oduzimanja značenja. Teologija oslobođenja bi o ovoj Plenkovićevoj izjavi imala što za reći, ali u Hrvatskoj nije uputno zastupati stavove teologije oslobođenja, u Hrvatskoj se očekuje duboka zahvalnost – i to djeteta! – na ručku!?
Hrvatska je, dakle, država u kojoj djeca premijeru zahvaljuju na besplatnom ručku. I premijeru je ovo važno. Uistinu ne znam što je gore, zahvala na ručku ili njegova nepogođenost tom zahvalom.
Sasvim je nebitno je li ovaj događaj stvaran ili izmišljen, daleko je bitnije da ova djevojčica iz ispričane priče nema značenje u sebi, nego u svijet značenja ulazi po premijeru koji ju je nahranio. Ona je u sebi nevidljiva, o njoj ne znamo ništa osim onoga što o njoj kaže premijer, a on nju u razgovor uvodi samo kako bi mogao govoriti o sebi.
Nevidljiva i, da se poslužim biblijskim slikama, milošću dobrodušnog premijera nahranjena djevojčica bez značenja, siromašna je načinom posvemašnje isključenosti iz društva i povremene uključenosti u priču o premijeru koji svojim djelovanjem zasjenjuje samog Isusa Krista.
Krist je, s dvije ribe i pet ječmenih kruhova, čudesno nahranio nekoliko tisuća ljudi, dok Andrej Plenković, obrokom u osnovnim školama, značenjski hrani svu djecu. Sva ta, do njegovog obroka ili upravo njegovim obrokom, isključena, nevidljiva, marginalizirana djeca u jednoj sustavno opljačkanoj država, postaju premijerova djeca – ali ne trajno, nego samo za potrebe kampanje, potom će biti odbačena na margine.
Sada je potrebno izgraditi lik brižnog oca. Tuđman je isto bio takav otac koji je u kampanji koristio djecu, a djecu koriste samo oni koji u njima ne vide nikakvo značenje. No njegovo očinstvo je bilo prikazano kao očinstvo vojskovođe, Plenkovićevo očinstvo je očinstvo pomoćnog kuhara.
Ima li Hrvatska dovoljno dostojanstva da ovu priču dekonstruira i da napokon oduzme premijersku vidljivost i premijersko značenje političaru koji, u političkom smislu, nije nadišao granice pomoćnog kuhara, a riječ je, naravno, o Andreju Plenkoviću?
Plenković je čovjek koji jede na račun siromaha, ali im se na tim silnim obrocima nikada nikome nije zahvalio. On je zahvalan, više puta je to ponovio, Charlesu Michelu. Siromasi su ”drugi”, pa im je, shodno ovome, namijenjen drugi svijet – marginalni, nevidljivi svijet bez značenja.
Oporba također predstavlja ”druge”, ona je, isto tako, nevidljiva, osim kada uđe u povremeni, neravnopravni sukob s ovim pomoćnim kuharom. Taj sukob oporbenim političarima daje povremenu vidljivost i prolazno značenje.
Biti značajan po tome što si se sukobio s politikama pomoćnog kuhara i nije neko postignuće, više je riječ o samoomalovažavanju i javnom demonstriranju nemoći. Oporbene politike pomoćnog kuhara trebaju svesti na ”drugog”, sve dok to ne naprave, jačat će ga.
No na ovo mi se, uistinu, ne da trošiti mentalne snage.
Politike pomoćnog kuhara dehumaniziraju, baš kao i nekadašnje politike vojskovođe u pokušaju. No među njima ipak postoji razlika. Vojskovođa je prvenstveno dehumanizirao odrasle muškarce, pretvorio ih je u vojne stvari, poslušno oružje, ponosno što je bilo u rukama sumanutog generala, fasciniranog prošlim političkim sustavom.
Ovaj vojskovođa u pokušaju mazohističkom je strašću bio oduševljen Miloševićem, i to samo zbog toga što je ovaj haški pritvorenik i optuženik, kojega je biologija preduhitrila da u pravnom smislu ne postane ono što u sebi jest – ratni zločinac, vojno napao državu na čijem čelu je bio ostarjeli general bez ikakvog smisla za demokraciju i razvoj mirotvornih politika.
Tuđman je, dakle, dehumanizirao muškarce, pretvorio ih je u nebitne vojne stvari – a svaka stvar je nevidljiva i bez značenja, ona dolazi do značenja kada se nađe u nečijim rukama. Ispuštanjem iz ruku, stvar ostaje bez značenja, postaje nevidljiva, posve marginalna, ovisna o dehumanizatoru.
Dehumanizacija je razlog zbog čega se, periodično, svega nekoliko puta godišnje, pred našim očima ukažu u sebi marginalne, nevidljive, neuspjelim vojskovođom dehumanizirane skupine, koje nepostojećim zastavama i pozdravima šalju poruke o vlastitoj beznačajnosti.
Gdje su ti danas? Na margini, nevidljivi, krotko čekaju neki datum da pronesu tuđe značenje. Uspješni vojskovođa zna kada treba otpustiti vojsku jer bez toga nema mira, države i individualnog značaja.
Plenković, kao pomoćni kuhar u osnovnim školama, čini nešto puno gore od onoga što je napravio neuspješni vojskovođa – on dehumanizira djecu, pretvara ih u zahvalnu političku stvar čija sudbina je, sve dok je pomoćni kuhar na vlasti, da u školi usvoje jednu jedinu lekciju, lekciju zahvalnosti na pukom, minimalnom biološkom opstanku.
U školu se ne ide kako bi se usvojila znanja, osnažio um, združilo se s humanim vrijednostima, kako bi se došlo do sreće, samopouzdanja, ponosa, do ispunjenog, kreativnog života. Ne, u hrvatske škole se ide na ručak.
Ima li većeg neuspjeha za nekog premijera od toga da njegov lik neko dijete asocira na besplatni ručak? Ima li većeg jada od toga da premijer ponosno prepričava susret s osnovnoškolskim djetetom koje u njemu vidi pomoćnog kuhara? Ima, da pomoćni kuhar osvoji još jedan mandat kako bi nastavio dehumanizirati djecu.
Iluzorno je očekivati da se vojne stvari osvijeste i povrate dostojanstvo, ali je nužno od roditelja zahtijevati da na izbore izađu kao roditelji i glasaju za vlastitu djecu. Sljedeći parlamentarni izbori su izbori o ručku, roditeljstvu, djeci i pomoćnom kuharu.
To nisu izbori na kojima biramo između sadašnjih vladajućih i sadašnje oporbe. Ne, na sljedećim izborima se vodi bitka između roditelja i pomoćnog kuhara, između brige za djecu i dehumaniziranja djece. Na sljedećim izborima biramo, riječima Gustava Gutiérreza, hoćemo li djeci dati ili oduzeti značenje. Pa, birajte, odgovornost je na vama. Ja ću izabrati ”dijete sa značenjem”.
