Zatekavši se u Zagrebu pred mjesec dana nisam mogao propustiti priliku neposredno se osvjedočiti da je gospar Pero Kvrgić, doajen hrvatskog glumišta, još, u svojoj 87-oj godini, sposoban udovoljiti objektivnim mentalnim i fizičkim naporima, te vlastitim visokim standardima koje iziskuje, tko zna koje po redu, uprizorenje slavnih zagrebačkih „Stilskih vježbi“, mjerodavno, Guinnessovom knjigom rekorda potvrđenoj najdugovječnijoj kazališne predstavi na svijetu u istoj glumačkoj postavi (s partnericom gospođom Lelom Margitić). Time, dakako ne samo time, gospar je Pero, inače (nebitno, ali baš nebitno, ali za ovu priču ipak nažalost bitno) Srbin rođen 1927-me u Srpskim Moravicama u Gorskom Kotaru, kojemu su ustaše odmah 1941-ve na pravdi boga ubili oca, trajno obilježio i zadužio hrvatsko, poglavito zagrebačko, ali i dubrovačko (ljetno) glumište.
Nekako isto tako, dodatno motiviran sličnom znatiželjom, nisam propustio ni nekidašnji koncert u Kneževu dvoru barda hrvatske, odnosno zagrebačke, odnosno dalmatinske šansone gospara Arsena Dedića (i sina mu Matije, klavirskoga virtuoza). Tom genijalnom kantautoru jedinstvenog i gotovo nesagledivog opusa, kojemu je uspjelo gotovo nemoguće: skladajući i pjevajući šansonu na objektivno, u svjetskim razmjerima, minornom hrvatskom jeziku lansirati svoju (hrvatsku) domovinu i svoj (hrvatski) jezik u svjetski (europski) vrh; od velikana kao što su bili Endrigo, Paoli, Brel, Aznavour, Okudžava biti uvažavan i poštovan kao njima ravan, činiti da oni sriču njegove stihove u nerazumljivom im izvorniku. Opet nebitno, možda i još „nebitnije“, a ovdje bitno i bitnije: i gospar Arsen je (porijeklom) Srbin.
U sklopu ovogodišnje Feste od Svetoga Vlaha upriličen je u Revelinu koncert velikog hrvatskog, i srpskog, i jugoslavenskog, odnedavno i američkog, a davno nekad i (sezonskog) dubrovačkog glumca gospara Rade Šerbedžije. Koji se tako nakon dugo vremena (hrvatske samostalnosti) vratio na javnu dubrovačku scenu (ako ne računamo svojedobne „poluprivatne“ koncerte po hotelima, onda još u vlasništvu gospara Štroka), ali tek kao pjevač, gdje je također izvrstan i u čemu također uživa skupa s njegovom vjernom (dubrovačkom) publikom…Ali, svi koji su bili na koncertu sjetit će se momenta kad je sišao u publiku i potužio se da mu te večeri pjesma ne ide, da griješi (dubrovački: distonava), i suznih očiju zavapio (citiram po sjećanju): „ Ta znate vi tko sam ja..“, a dubrovačka publika mu spontanim aplauzom odgovorila da smo mi, koji smo te večeri napunili Revelin, reprezentanti pravoga Dubrovnika, i da ga silno cijenimo, i poštujemo i volimo. A, ovo dodajem na svoju ruku, da one koji se pišu s malim „u“, u ćiriličnoj transkripciji s malim „č“, ni mi ne volimo.
Tipičan primjer takvih nevolj(e)nika je uredništvo i novinarstvo portala „Dnevno.hr“, u srpskoj transkripciji „Dnevno.rs“, u bosanskoj „Dnevno.ba“, čije je tjedno tiskano čedo kodnog naziva „7 dnevno“, uz pojašnjenje da se radi o „hrvatskom političkom tjedniku“, od prije mjesec dana (br.33 od 18.07.2014.) na centralnom mjestu na naslovnici uz fotografije imenovanih donijelo slijedeću najavu udarnih članaka: „Rade Šerbedžija i Arsen Dedić – brijunski džabalebaroš i podobnik svih vremena“, uz nadnaslov „Umjetnost i politika“. Odnosne članke potpisuju rasni hrvatski novinari, koje s hrvatstvom i novinarstvom veže to što imaju hrvatska imena (Marcel, Ivan) i hrvatska prezimena (Holjevac, Dravski). Dočitavši nekako odnosne članke i prelistavši cijelu novinu, obuzeo me je poznati osjećaj gađenja na to i takvo „hrvatstvo“ koje izbija iz svake rečenice odnosnih skriptora, odnosno iz svakog članka u odnosnoj „hrvatskoj političkoj“ tiskovini (ilustracije radi navodim ostale najave na naslovnici: „Bošnjački kalifat – Englezi krivci za Ahmiće“; „Riječ glavnog urednika (čije hrvatsko ime je Nikica, a hrvatsko prezime Gović): Zločin pedofilije je snaga britanske masonske nadrase, a Katolička crkva i obitelj smetnja br.1“; „Život je pljačka: Je li predsjednik Hrvatske pokrao blagajnu vojne službe?“ Ali, i spoznaja da zapravo mogu biti jako sretan i ponosan što velikani poput gospara Pera, Arsena i/ili Rade, još uvijek i usprkos svemu što im čine i pišu ovakvi poput „hrvatina“ (ja ih, kako moji čitatelji znaju, običavam nazivati „hadezenjarama“) iz 7 dnevno.hr / rs. / ba., Hrvatsku doživljavaju svojom domovinom. U svakom slučaju i svakom (pa i nacionalnom!) pogledu, hrvatstvo (bez navodnika) gospara Pera, Arsena i/ili Rade, bez obzira kako ga oni i da li ga ikako intimno doživljavaju odnosno osjećaju, dovoljno mi je ovo kako ga objektivno demonstriraju, mi je neusporedivo bliže od „hrvatstva“ koje žeže iz duha i slova portala i tiskovine ala „(7)Dnevno“ i napisa njegovih „novinara“ ala Marcel i Ivan. A dubrovački medijski prostor još uvijek zagađuje portal kojemu je „dnevno.hr“ nedostižni uzor, i čijemu je glavnom uredniku, inače i predavaču na Studiju za komunikologiju Sere…pardon, Sveučilišta u Dubrovniku, nedosanjani san da mu makar jedna vjestica napokon bude prenesena na spomenutom „bratskom“ mu portalu.
Mrš kleroustašiji, sloboda (hrvatskoj) naciji!
PS
Upravo saznajem da koncem mjeseca napokon u Dubrovniku gostuje gospar Rade Šerbedžija sa svojim brijunskim Teatrom Ulysses i njihovom kultnom predstavom „Kralj Lear“. Hoće li to biti prekretnica koja će zavazda odagnati one nostalgične suze iz Radinih očiju?
Darko Kaciga Dubrovčanin
