Zapravo je sve vrlo jednostavno, iako ni slučajno nije bezazleno. Glasati za UN-ovu rezoluciju o Gazi i bez spominjanja Hamasa kao terorističke organizacije znači razumjeti da je apsolutni prioritet hitno prekinuti ratna djelovanja da se zaustavi humanitarna katastrofa užasnih razmjera. Biti suzdržan znači ne slagati se s nespominjanjem Hamasa, ali slagati se s idejom da je apsolutni prioritet uspostaviti humanitarno primirje. Glasati protiv rezolucije znači biti protiv prioritetnog uspostavljanja humanitarnog primirja, koliko god se Hrvatska vlada krila iza objašnjenja da je razlog protivljenju to što se izrijekom ne spominje Hamasov terorizam.
Piše: Saša Leković
Rezolucija UN-a o Gazi ne bi imala praktičnu vrijednost kakav god tekst da je izglasan, pa čak i da je obvezujuća.
Ali ako je politika umijeće mogućeg, nije li logično da najveći skup predstavnika zemalja na planeti kao ”vatrogasnu” mjeru usvoji zahtjev za hitnim prekidom krvoprolića koje prijeti rasplamsavanjem terorizma te nekontroliranim ratnim užasom, čak i ako potpisnici znaju da to neće riješiti problem? Makar ne bili svi suglasni oko toga tko je koliko odgovoran za krvoproliće.
Uostalom, u vezi s tim ionako nikada neće svi biti složni, čak i kad bi bilo moguće matematički podijeliti odgovornost između Židova i Palestinaca za sve ono što se dešavalo u povijesti njihovih odnosa.
Ali treba barem političkim stavom pokazati da je prioritet obustava krvoprolića, a ne dokazivanje tko je više kriv.
Međutim hrvatska politička vrhuška ponovo je uspjela ”zabiti autogol”.
Prije nekoliko dana Opća skupština UN-a ”tankom” dvotrećinskom većinom usvojila je rezoluciju ”Zaštita civila i pridržavanje pravnih te humanitarnih obveza“.
Rezolucijom, koju je predložio Jordan, traži se prekid napada Izraela na Pojas Gaze radi dopreme humanitarne pomoći.
Za jordanski prijedlog bilo je 120 država, suzdržano je bilo 45, dok je protiv bilo 14 država, među kojima i Hrvatska.
Većina država koje su se usprotivile usvojenom tekstu Rezolucije poprilično su egzotične mikrodržave, čiji je pojedinačni politički utjecaj praktično nepostojeći – Fidži, Tonga, Maršalovi Otoci, Mikronezija, Naru i Papua Nova Gvineja.
Na popisu neeuropskih država koje su glasale rezolutno NE još je i Paragvaj te, očekivano, Izrael i SAD.
Hrvatska je među samo četiri europske države koje su bile protiv
Od europskih država, uz Hrvatsku, protiv su bile i Austrija, Češka te Mađarska.
Prije usvajanja jordanskog prijedloga nije prošao kanadski amandman u kojim je tražen uvjetni humanitarni prekid ratnih djelovanja, spominjanjem da je sukob počeo kada je prije mjesec i pol Hamas izveo teroristički napad te zahtijevanjem bezuvjetnog Hamasovog puštanje izraelskih talaca.
Predstavnici dvije trećine zemalja, članica UN, smatrali su da je prioritet zaustavljanje krvoprolića pa makar se pritom “prešutjelo” da je Hamas teroristička organizacija i da je ”prvi počeo”.
Da je Hamas teroristička organizacija jasno je i bez posebnog naglašavanja, koliko se god arapske države s tim ne slagale.
Nemoguće je također previdjeti da je Hamas palestinske civile u Gazi sam izložio pogibelji, i to ne samo terorističkim napadom na Izraelce nego i vojnim djelovanjem s točaka u blizini civilnih objekata, pruživši tako Izraelu ”opravdanje” za masakr civila, jer ih je Hamas već pretvorio u kolateralne, a zapravo najveće žrtve onoga što Izraelci smatraju napadom na legitimne vojne ciljeve.
Ali kako god okrenemo – prestanak ubojstava i ranjavanja civila u Gazi neminovno mora biti prioritet svake diplomatske akcije, pogotovo što je toj palestinskoj enklavi Izrael ukinuo sve komunikacijske kanale. Nema više redovite opskrbe vodom niti strujom.
A poruke izraelske vlade palestinskim civilima da se povuku u navodno sigurno područje ne bi li se spasili – besmislene su.
Humanitarna katastrofa nije vrijeme za pokazivanje ”srednjeg prsta”
Palestinci nemaju kamo osim da uskim koridorom odu u Egipat. I da zaborave na Gazu, a nekamoli na san o Palestini.
No još je važnije što imaju resursa da prežive čak i kad bi takav masovni odlazak bio realno moguć.
Izrael je odlučio uništiti Hamas makar uništio i sve Palestince.
Širom svijeta prosvjeduje se zbog siline i neselektivnosti izraelske odmazde kojom se krši međunarodno humanitarno pravo.
Sve je veći broj protivnika takvog izraelskog odgovora na Hamasov teroristički čin i među Izraelcima.
No situacija prijeti još daleko većom eskalacijom sukoba, i to ne samo zbog očekivanih terorističkih napada radikalnih islamista širom svijeta već i zbog ozbiljne mogućnosti uključivanja arapskih država u sukob, što bi izazvalo lančanu reakciju i za čije bi rezultate aktualna situacija u Izraelu bila “dječja igra”. A da o ruskoj invaziji na Ukrajinu, već ionako politički marginaliziranoj, i ne govorimo.
Nitko normalan ne žali takvo nešto.
Zbog toga nije vrijeme za pokazivanje “srednjeg prsta”.
Rezolucija Opće skupštine UN-a ima samo simbolično značenje.
Ne može OS donositi konkretne odluke poput Vijeća sigurnosti, čije stalne članice (Kina, Francuska, Rusija, SAD i Velika Britanija) imaju pravo veta, što u ovom slučaju znači da VS nikada neće donijeti odluku ”protiv” Izraela.
Dakle najviše što UN zaista može jeste ”zamoliti” Izrael da, barem privremeno, stane s vojnim djelovanjem prema Gazi – iz humanitarnih razloga.
Diplomacija bez političke mudrosti zapravo i nije ozbiljna diplomacija
Hrvatsku vladu to nije briga. Hrvatski glas nije bio samo protiv nespominjanja Hamasa i nespominjanja zahtjeva da teroristi vrate kući otete izraelske taoce, kako to želi prikazati Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u svom priopćenju.
Hrvatski glas realno je protiv humanitarne pomoći (palestinskim) civilima.
I “vjetar u leđa” nastavku ubijanja te širenju humanitarne katastrofe.
U priopćenju u kojem MVP pokušava opravdati takav stav, kaže se da je tekst usvojene ”jordanske” rezolucije protivan zaključcima Europskog vijeća, u kojima je Hamas jasno označen terorističkom organizacijom.
Pa se dodaje da je većina država članica EU bila protiv ili suzdržana kad se glasalo na Općoj skupštini UN-a, zamagljujući time ovdje već spomenutu činjenicu da su protiv teksta usvojene rezolucije uz Hrvatsku bile samo tri zemlje EU.
Sve ostale bile su politički dovoljno mudre da ostanu suzdržane, pomirujući tako odluku Vijeća Europe u kojoj se inzistira na spominjanju terorističkog Hamasa, s tekstom UN Rezolucije čiji je prvenstveni cilj, kako joj i naziv govori, zaštita civila i pridržavanje pravnih te humanitarnih obveza, jer ne samo da je politika umijeće mogućeg nego je dobra diplomacija umijeće razumijevanja važnosti čak i naizgled nevažnih nijansi te sposobnost predviđanja njihove dugoročne koristi, ili štete.
Hrvatska vlada ”hladno” je odbila mogućnost da naša država bude dio EU “mainstreama”. Iako se inače nerijetko poziva na većinsko EU raspoloženje kad donosi neke odluke, ovaj put priklonila se Izraelu. Zapravo, njegovom patronu, SAD-u. A ne političkoj mudrosti i pozivu ljudskosti, koja ne bi značila ”žmirenje” na zločine (samo) jednih.
Ne misle, valjda, premijer Plenković i njegov ministar vanjskih poslova da je 120 zemalja koje su glasale za humanitarnu obustavu sukoba time podržalo Hamasov terorizam, a da je većina europskih zemalja bila suzdržana jer njihove diplomacije nemaju pojma što bi činile.
Zbog čega je onda hrvatski glas bio za ”odbijenicu” humanitarnoj Rezoluciji?
Bivši ministar vanjskih poslova dobio zadatak da odradi oni što sadašnji ne može
Ono što ne piše u priopćenju MVP-a jasno je izrekao Mate Granić, najdugovječniji Tuđmanov ministar vanjskih poslova i aktualni savjetnik premijera Andreja Plenkovića.
“Hrvatska se glasom protiv rezolucije o primirju u Gazi”, rekao je Granić, “svrstala uz svojeg saveznika SAD i Izrael, s kojima dijeli zajedničke vrijednosti i interese.”
Koje su to u aktualnoj situaciji zajedničke vrijednosti i interesi ove dvije zemlje što su prevladale zajedničke vrijednosti i interese s ogromnom većinom država s kojima je Hrvatska u Europskoj uniji?
Granić kaže da je hrvatska diplomacija tijekom 90-ih godina, dakle kad joj je on bio na čelu punih sedam godina, donosila odluke koje su omogućile međunarodno priznanje Hrvatske i okončanje rata. A kao posebno važnu u kontekstu priče o UN rezoluciji o Gazi ističe sprečavanje rezolucije Ujedinjenih naroda o prekidu sukoba u vrijeme rata u Hrvatskoj.
“Mi smo se svrstavali uz našeg saveznika SAD koji je omogućio završetak rata u BiH, a bez toga ne bi bilo ni ‘Oluje’”, rekao je Granić dodajući: ”Kada smo se nakon neuspješnog pregovaranja s lokalnim Srbima odlučili za ‘Oluju’, već je prvog dana pri UN-u krenula rezolucija o prekidu sukoba. Mi smo svojom diplomacijom uspjeli spriječiti jednu takvu rezoluciju. Od mene su tražili da Hrvatska zaustavi sve operacije odmah. Moj je odgovor bio da to ne možemo prihvatiti i da ćemo sve velike operacije završiti u roku dva–tri dana. Zato se Hrvatska ovdje ponašala principijelno i saveznički”, završio je Granić, misleći na glasanje o rezoluciji o Gazi.
Usporedba situacije u Kninu 1995. i Gazi 2023. čini se kao loš vic
Dakle (još i) danas vraćamo dug Amerima zbog toga što su nam dopustili ulazak u Knin, jer se o tome, zapravo, radi.
Ali želi li zaista pragmatični Granić – ”namazan svim mastima” – reći da je situacija u Kninu 1995. identična onoj u Gazi 2023? Da je Hrvatska vojska tjednima zasipala Knin svim vrstama projektila? I pobila tisuće civila, uključujući na stotine djece? I da na kninskom području oko njega nisu bile mirovne snage UN-a? I da se u Kninu, kao posljedica aktivnosti hrvatskih oružanih snaga, umiralo zbog nedovoljno hrane i medicinskih potrepština? I to u tih nekoliko dana akcije “Oluja”.
Zanimljivo, inače se Hrvatska vlast uvijek grčevito protivila optužbama čak i za prekomjerno granatiranje u “Oluji” te minorizirala ubojstva civila gotovo do potpunog negiranja.
Komentari na društvenim mrežama pokazuju da se mnogi ljudi u Hrvatskoj ne slažu s protivljenjem vlade humanitarnoj rezoluciji o Gazi.
To, naravno, nema vrijednost bilo kakvog dokaza, iako nije zanemariv indikator.
Unatoč čestom neznalačkom politiziranju, pa i otvorenim antisemitskim ispadima nerijetko anonimnih komentatora, u anketi Nove TV više od tri četvrtine građana izjasnilo se da je vlast pogriješila glasajući protiv Rezolucije.
Ispunjavanje ustavne obveze dogovora predsjednika i premijera prije važne vanjskopolitičke odluke – gubljenje vemena (?!)
Ako ništa drugo, taj je podatak naznaka da mnogo ljudi shvaća razmjere humanitarne katastrofe koju hitno treba zaustaviti, kao i prijetnju koju nečinjenje potiče.
Ogromna većina ljudi želi da užas prestane, unatoč ”ratnom” narativu koji se i trideset godina nakon završetka rata ”uzgaja” u hrvatskom društvu.
A naši najviši politički predstavnici ponašaju se ulizivački prema jačima, opravdavajući to time što su ti ”nabildani” nekada pomogli nama.
Pa nisu to radili zbog toga što nas vole. Jer ni ovo sada ne rade zbog ljubavi. Stoga barem malo dostojanstva ne bi bilo naodmet.
Lukavi premijer pustio je svog ministra vanjskih poslova da sam ”vadi kestenje iz vatre”.
Ionako mu je Grlić Radman dužan još i mnogo više.
A da bi u potpunosti izbjegao nezgodna pitanja, Andrej Plenković u dodatno medijsko saniranje štete poslao je savjetnika Granića, koji se nije libio reći čak ni to da se, sukladno Ustavu, premijer trebao savjetovati s predsjednikom Milanovićem prije glasanja u UN-u.
Lakonski je objasnio da je to što se Plenković ipak nije savjetovao s čovjekom suodgovornim za vanjskopolitičke odluke – normalno, jer svi znamo kako izgleda kohabitacija predsjednika i premijera, a da nije bio trenutak za gubljenje vremena (?!). Zaista nije trenutak za gubljenje vremena s našom političkom vrhuškom.
Ali bojim se da smo mi već odavno ”zaglavili” s likovima kojima je najvažnije međusobno se inatiti, pa makar i kršeći Ustav i ne pokazujući nikakvu empatiju prema tuđim nevinim žrtvama, koju uvijek bespogovorno očekuju od drugih.
A nije im važno po svaku cijenu sudjelovati u pokušaju sprečavanja humanitarne katastrofe koja se posljedično može pretvoriti u svjetsku kataklizmu, makar i unaprijed osuđenom na neuspjeh.
