Jučer je Slovenija preuzela predsjedanje Europskom unijom. Nije joj to prvi put, ona ja predsjedala Unijom 2008. i tada je Slovenija uspješno položila ispit svog ”europeizma”.
Ovoga puta Slovenija dolazi na šestomjesečni mandat predsjedatelja Unijom u vrlo nepovoljnim prilikama. Nad Unijom lebdi onaj famozni ”non-paper” kojim se prekrajaju granice na Balkanskom poluotoku.
Istovremeno, sve akutniji postaje sukob EU-a s Mađarskom, u kojoj Orbánova ”iliberalna demokracija” postupno sve više guši višestranačku demokraciju koja se temelji na slobodi mišljenja, slobodi medija i zaštiti manjina.
Hrvatska je izrazila podršku mađarskom premijeru, ali se odbila pridružili skupini od 17 država-članica koje su na posljednjem zasjedanju Europskog vijeća osudile Orbánov zakon koji uvodi cenzuru u slučaju spominjanja LGBT prava pred maloljetnicima i u školama.
Na kraju, Orbánova se vlada odlučila na neuobičajen potez, na objavljivanje plaćenih oglasa u europskim medijima u kojima objavljuje svoju ofenzivu na Europsku uniju i na njene vrijednosti.
O tom plaćenom oglasu u Večernjem listu, kao i u drugim europskim dnevnicima, Orbánova vlada usvaja klišeje euroskeptika, lažnu retoriku britanskog euroskeptika Nigela Faragea koji se služio i lažima da ocrni Europsku uniju samo da bi odveo svoju zemlju, Veliku Britaniju, izvan EU-a.
Tako Orbán, u prvoj od sedam točaka svog ”antieuropskog manifesta”, tvrdi da u Bruxellesu grade takvu superdržavu za koju nitko nije dao ovlaštenje. ”Mi kažemo ”ne” europskom carstvu”.
Izgleda da Orbán i njegova ekipa ne znaju, ili se ne sjećaju što su potpisali u pristupnom ugovoru kojim je Mađarska ušla 2004. u sastav Unije.
U osnivačkim ugovorima ne govori se o ”superdržavi”, već o zajedničkom odlučivanju na naddržavnoj razini, u političkoj zajednici u kojoj su sve države-članice ravnopravne i doprinose odlučivanju u Uniji na temelju svojeg proporcionalnog sudjelovanja u stanovništvu Europe kao cjeline.
Apsurdan je zahtjev, sadržan u točki 2. Orbánovog oglasa-letka-propagande da iz temeljnih ugovora treba brisati postavljanje cilja ”sve tješnje povezane unije između naroda Europe”, jer taj stav deklariran još u Rimskim ugovorima kojima je 1958. uspostavljena Europska ekonomska zajednica i ona ni u kom slučaju ne znači ono, čega se Orbán plaši k’o vrag tamjana – uspostavu jedne europske federacije, već proces koji je isprva ujedinio države, zatim narode, a u trećoj fazi trebao bi ujediniti i građane država-članica Europske unije.
Paradoksalan je zahtjev sadržan u trećoj točki Orbánovog manifesta, da odluku treba da donose izabrani vođe, a ne međunarodne nevladine organizacije.
Orbán, očito, uopće ne shvaća da zahvaljujući napretku znanosti i tehnologije cijeli svijet postaje globalno selo, i da se stvaraju nadnacionalne asocijacije građana koje su izraz razvoja građanskog društva i samosvijesti građana da ne budu više podanici, već aktivni akteri društvenih promjena.
Orbánova je vizija retrogradna, nazadnjačka i opskurantistička. Ona vodi natrag u prošlost, u doba pred informativno-tehnološku revoluciju, kada su se pojedine države mogle izolirati u svojim granicama, a politički vođe provoditi svoju politiku bez ikakvog nadzora i kritike građana i njihovih slobodnih asocijacija.
Orbán se plaši migracija, jer one zagađuju etničku čistoću nacionalnih država, i stoga petu točku zaključuje pozivom da treba zaštititi ljude u Europi, od migracija koje su izjednačene s pandemijama.
Šesta točka se, prividno, zalaže za povratak Europe demokraciji, iako je razvidno za kakvu se to demokraciju Orbán zalaže: za nacionalnu demokraciju, za njegovu ”iliberalnu demokraciju” koja se svodi na oligarhijsku demokraciju, demokraciju u kojoj političke partije dijele ratni plijen izvojevan izbornom pobjedom i vladaju zajedno s oligarsima, kapitalističkim magnatima koji su koruptivnim metodama prisvojili društveno bogatstvo i bogate se na račun nemoćne većine, kojoj je dopušteno da svake četiri godine samo izabere između jedne od loših opcija.
Posebno je zanimljiva četvrta točka, u kojoj se iznosi da snagu europske integracije daju zajednički gospodarski uspjesi. ”Ako zajedno ne možemo biti uspješniji nego pojedinačno, onda je to kraj Europske unije”, kažu orbanisti, iako se baš zahvaljujući Europskoj uniji, sudjelovanje Mađarske u programima europskih strukturalnih fondova, njegova zemlja naglo razvila i dostigla zavidnu visinu životnog standarda stanovništva – bar u odnosu na Hrvatsku.
A sedma točka kao da nema nikakve veze s prethodnih šest točaka: ”Srbiju treba primiti u članstvo Europske unije”.
Protiv ove točke odmah su se izjasnili hrvatski nacionalisti i suverenisti, a Orbána se uopće ne tiče proširenje Europske unije na ostale zemlje zapadnog Balkana, jer on promovira svoju geopolitičku strategiju i svoja savezništva s autoritarnim liderima, od Vučića do Putina. To je, uostalom, gremij u kojem se on najbolje osjeća, i više ne skriva svoju autoritarnu prirodu i simpatije prema takvima.
Ali prema onim prvim točkama Orbánovog antieuropskog programa naši nacionalisti i suverenisti nemaju ništa protiv. Čak i vlada, koja se deklarira kao proeuropska, i želi ući u šengenski prostor i uvesti euro kao platežnu valutu u Hrvatsku, nema ništa za reći protiv Orbánove antieuropske paskvile, jer to ona doista i jest.
Hrvatska, a posebno njezin predsjednik vlade, očito nema ništa protiv Orbánove politike, ni protiv deklaracije koju je potpisalo čak 17 država-članica EU-a protiv Orbánovog anti-LGBT zakona niti protiv njegovog uvođenja nacionalne demokracije, jer je baš to i ”tajna agenda” Plenkovićeve vlade.
A to, što se hrvatski reprezentativci nisu htjeli klečanjem pred početak utakmice pridružiti protestu protiv diskriminacije manjina, razumljivo je kad se pročita nedavno izvješće Vijeća Europe u kome se izričito kaže da su srpska i romska manjina ugrožene u Hrvatskoj. Očito da hrvatski nogometaši ne čitaju takvo štivo, ali izgleda da to ne čini ni naša vlada.
Zbog svega toga, ni slovensko predsjedanje Unijom neće ponoviti uspjeh iz 2008.
Slovensko vodstvo se de facto pridružilo Mađarskoj i zemljama iliberalne demokracije, a to čini i Hrvatska. Koja tako postaje dijelom crne rupe u Europi, pretposljednja zemlja Europske unije po životnom standardu i među posljednjima kada je riječ o pravima manjina, pravima LGBT populacije i ljudskim pravima uopće.
autograf
Ovoga puta Slovenija dolazi na šestomjesečni mandat predsjedatelja Unijom u vrlo nepovoljnim prilikama. Nad Unijom lebdi onaj famozni ”non-paper” kojim se prekrajaju granice na Balkanskom poluotoku.
Istovremeno, sve akutniji postaje sukob EU-a s Mađarskom, u kojoj Orbánova ”iliberalna demokracija” postupno sve više guši višestranačku demokraciju koja se temelji na slobodi mišljenja, slobodi medija i zaštiti manjina.
Hrvatska je izrazila podršku mađarskom premijeru, ali se odbila pridružili skupini od 17 država-članica koje su na posljednjem zasjedanju Europskog vijeća osudile Orbánov zakon koji uvodi cenzuru u slučaju spominjanja LGBT prava pred maloljetnicima i u školama.
Na kraju, Orbánova se vlada odlučila na neuobičajen potez, na objavljivanje plaćenih oglasa u europskim medijima u kojima objavljuje svoju ofenzivu na Europsku uniju i na njene vrijednosti.
Hrvatska je izrazila podršku mađarskom premijeru, ali se odbila pridružiti skupini od 17 država-članica koje su na posljednjem zasjedanju Europskog vijeća osudile Orbánov zakon koji uvodi cenzuru u slučaju spominjanja LGBT prava pred maloljetnicima i u školama
O tom plaćenom oglasu u Večernjem listu, kao i u drugim europskim dnevnicima, Orbánova vlada usvaja klišeje euroskeptika, lažnu retoriku britanskog euroskeptika Nigela Faragea koji se služio i lažima da ocrni Europsku uniju samo da bi odveo svoju zemlju, Veliku Britaniju, izvan EU-a.
Tako Orbán, u prvoj od sedam točaka svog ”antieuropskog manifesta”, tvrdi da u Bruxellesu grade takvu superdržavu za koju nitko nije dao ovlaštenje. ”Mi kažemo ”ne” europskom carstvu”.
Izgleda da Orbán i njegova ekipa ne znaju, ili se ne sjećaju što su potpisali u pristupnom ugovoru kojim je Mađarska ušla 2004. u sastav Unije.
U osnivačkim ugovorima ne govori se o ”superdržavi”, već o zajedničkom odlučivanju na naddržavnoj razini, u političkoj zajednici u kojoj su sve države-članice ravnopravne i doprinose odlučivanju u Uniji na temelju svojeg proporcionalnog sudjelovanja u stanovništvu Europe kao cjeline.
Apsurdan je zahtjev, sadržan u točki 2. Orbánovog oglasa-letka-propagande da iz temeljnih ugovora treba brisati postavljanje cilja ”sve tješnje povezane unije između naroda Europe”, jer taj stav deklariran još u Rimskim ugovorima kojima je 1958. uspostavljena Europska ekonomska zajednica i ona ni u kom slučaju ne znači ono, čega se Orbán plaši k’o vrag tamjana – uspostavu jedne europske federacije, već proces koji je isprva ujedinio države, zatim narode, a u trećoj fazi trebao bi ujediniti i građane država-članica Europske unije.
Paradoksalan je zahtjev sadržan u trećoj točki Orbánovog manifesta, da odluku treba da donose izabrani vođe, a ne međunarodne nevladine organizacije.
Orbán, očito, uopće ne shvaća da zahvaljujući napretku znanosti i tehnologije cijeli svijet postaje globalno selo, i da se stvaraju nadnacionalne asocijacije građana koje su izraz razvoja građanskog društva i samosvijesti građana da ne budu više podanici, već aktivni akteri društvenih promjena.
Orbánova je vizija retrogradna, nazadnjačka i opskurantistička. Ona vodi natrag u prošlost, u doba pred informativno-tehnološku revoluciju, kada su se pojedine države mogle izolirati u svojim granicama, a politički vođe provoditi svoju politiku bez ikakvog nadzora i kritike građana i njihovih slobodnih asocijacija.
Orbán se plaši migracija, jer one zagađuju etničku čistoću nacionalnih država, i stoga petu točku zaključuje pozivom da treba zaštititi ljude u Europi, od migracija koje su izjednačene s pandemijama.
Šesta točka se, prividno, zalaže za povratak Europe demokraciji, iako je razvidno za kakvu se to demokraciju Orbán zalaže: za nacionalnu demokraciju, za njegovu ”iliberalnu demokraciju” koja se svodi na oligarhijsku demokraciju, demokraciju u kojoj političke partije dijele ratni plijen izvojevan izbornom pobjedom i vladaju zajedno s oligarsima, kapitalističkim magnatima koji su koruptivnim metodama prisvojili društveno bogatstvo i bogate se na račun nemoćne većine, kojoj je dopušteno da svake četiri godine samo izabere između jedne od loših opcija.
Posebno je zanimljiva četvrta točka, u kojoj se iznosi da snagu europske integracije daju zajednički gospodarski uspjesi. ”Ako zajedno ne možemo biti uspješniji nego pojedinačno, onda je to kraj Europske unije”, kažu orbanisti, iako se baš zahvaljujući Europskoj uniji, sudjelovanje Mađarske u programima europskih strukturalnih fondova, njegova zemlja naglo razvila i dostigla zavidnu visinu životnog standarda stanovništva – bar u odnosu na Hrvatsku.
A sedma točka kao da nema nikakve veze s prethodnih šest točaka: ”Srbiju treba primiti u članstvo Europske unije”.
A to, što se hrvatski reprezentativci nisu htjeli klečanjem pred početak utakmice pridružiti protestu protiv diskriminacije manjina, razumljivo je kad se pročita nedavno izvješće Vijeća Europe u kome se izričito kaže da su srpska i romska manjina ugrožene u Hrvatskoj. Očito da hrvatski nogometaši ne čitaju takvo štivo, ali izgleda da to ne čini ni naša vlada
Protiv ove točke odmah su se izjasnili hrvatski nacionalisti i suverenisti, a Orbána se uopće ne tiče proširenje Europske unije na ostale zemlje zapadnog Balkana, jer on promovira svoju geopolitičku strategiju i svoja savezništva s autoritarnim liderima, od Vučića do Putina. To je, uostalom, gremij u kojem se on najbolje osjeća, i više ne skriva svoju autoritarnu prirodu i simpatije prema takvima.
Ali prema onim prvim točkama Orbánovog antieuropskog programa naši nacionalisti i suverenisti nemaju ništa protiv. Čak i vlada, koja se deklarira kao proeuropska, i želi ući u šengenski prostor i uvesti euro kao platežnu valutu u Hrvatsku, nema ništa za reći protiv Orbánove antieuropske paskvile, jer to ona doista i jest.
Hrvatska, a posebno njezin predsjednik vlade, očito nema ništa protiv Orbánove politike, ni protiv deklaracije koju je potpisalo čak 17 država-članica EU-a protiv Orbánovog anti-LGBT zakona niti protiv njegovog uvođenja nacionalne demokracije, jer je baš to i ”tajna agenda” Plenkovićeve vlade.
A to, što se hrvatski reprezentativci nisu htjeli klečanjem pred početak utakmice pridružiti protestu protiv diskriminacije manjina, razumljivo je kad se pročita nedavno izvješće Vijeća Europe u kome se izričito kaže da su srpska i romska manjina ugrožene u Hrvatskoj. Očito da hrvatski nogometaši ne čitaju takvo štivo, ali izgleda da to ne čini ni naša vlada.
Zbog svega toga, ni slovensko predsjedanje Unijom neće ponoviti uspjeh iz 2008.
Slovensko vodstvo se de facto pridružilo Mađarskoj i zemljama iliberalne demokracije, a to čini i Hrvatska. Koja tako postaje dijelom crne rupe u Europi, pretposljednja zemlja Europske unije po životnom standardu i među posljednjima kada je riječ o pravima manjina, pravima LGBT populacije i ljudskim pravima uopće.
autograf
