(Kritika teksta „Zlatni rez" od Heni Erceg)
U kritici Zafranovićeva postupka (a ne filma koji je snimio) da film o djeci Kozare snimi novcima Srbije i Republike Srpske – jer ga nitko u Hrvatskoj nije htio financirati – te ga potom prikaže na beogradskom FEST-u, Heni Erceg je postigla jedan od rijetkih svojih kikseva, „promašivši cijelu loptu“, nažalost. Sasvim krivo uspoređuje postupak G.W.Pabst-a, jednog od velikih režisera Weimarske Republike koji je pred nacistima pobjegao u Ameriku, a potom se – tamo uglavnom ignoriran, ne postigavši nikakve uspjehe, ni dobijajući velike šanse za nastavak bavljenja režijom, vraća u okrilje onih od kojih je pobjegao (za razliku od mnogih poznatih prebjega pred nacistima, primjerice Einsteina, Thomasa Manna, Bertolta Brechta i mnogih drugih).
- Pabst se vratio u nacističku Njemačku iz koje je pobjegao zarad nacista, a potom se vratio snimajći propagandne filmove koji su slavili nacizam.
- Lordan Zafranović (nije nikakav prebjeg) je snimao fim za srbijanske pare, jer mu hrvatska država nije htjela financirati snimanje (i to bi trebala biti Henina kritika!), a nije podilazio svojim umjetničkim djelom srbijanskom režimu! To što taj režim, odnosno njegovi predstavnici, koristi istinu (koju Zafranović prezentira u filmu bez ikakvog podilaženja - ni ustaškom režimu, ni suvremenoj hrvatskoj proustaškoj državi, niti srbijanskom režimu koji je film financirao), drugi je padež koji se bezrazložno baca na njegova pleća.
Nijedan autor ne može zabraniti dolazak režimskih predstavnika na premijeru, autor ne može zabraniti korištenje istine izrečene svojim djelom od istog režima u propagandnom ratu protiv Hrvatske (a bilo bi bolje da autorica u njoj vodiš "rat" protiv vlastitog nakaradnog režima – što priznajem i radi, no sad govorim o njenom spisateljskom promašaju), kao ni moguće iskrivljavanje istine dane u filmu od strane oba režima - hrvatskog, da se ne financira umjetničko prikazivanje istine o ustašama, koje taj režim podlo podržava, plasirajući narodu vlastito viđenje stvari, i onog srbijanskog, koji koristi istinu za difamiranje sadašnje hrvatske države koja ne snosi krivicu za zbivanja u NDH, ali je kriva za njihovo uporno zataškavanje u bezbroj detalja. Dali iz Heni progovara latentni nacionalni naboj koji je tjera da brani državu kritiziranjem prijateljeva postupka, na praktički istoj liniji kao i zagrezle ustaše, proustaše i hrvatski nacionalisti, to ne znam. Istina ima svojstvo da uvijek biva istinom, nezavisno kada, gdje i tko je iznosi, za što je u pojedinim uslovima potrebna znatna hrabrost njenog zastupatelja (povijest je prepuna takvih primjera) što Zafranović - sa svoje 82 godine starosti na plećima - posjeduje, a svakako je potrebno da je čuju stanovnici cijele planete, pa i ne sviđalo se nekome da im se to prezentira iz navodno posve krivih etičkih razloga. Uostalom, očekuje li itko normalan da on u svojoj dubokoj starosti, ne baš svima nama danoj doživjeti, ne prezentira svoje viđenje (na umjetnički način transponiranu istinu) velike sramote hrvatske države (koju ona gleda na sve načine eskivirati), ili da možda opljačka banku kako bi skupio novce za taj nimalo jeftini poduhvat? Uvjeren sam da bi svi Henini tekstovi, da su bez ikakve promjene bili objavljivani i u proustaškim novinama, i bilo gdje na planeti, bez obzira na režime koji vladaju u državama gdje bi se pojavili, ostali svojom porukom sasvim isti, bez obzira kako ih se tumačilo (ili njen postupak), dajući i „neprijatelju“ priliku da ih čita u originalu, a širenje istine posvuda svakako bi bilo puno plodonosnije i manje kontraproduktivno nego zgražanje nad postupkom autora. Dapače, njemu bi trebalo čestitati na hrabrosti što se odlučio plasirati istinu i tamo gdje se čistuncima ne sviđa, žrtvujući tako blaćenje od strane stanovnika države koji mu ne dozvoljavaju (uskratom financiranja ili drugom vrstom cenzure) progovoriti o njenom odbijanju suočavanja sa najstrašnijim dijelovima svoje povijesti, i to nazvati pravim imenom. Kaže se da
“ISTINA sjaji vlastitim svjetlo, a duhovi se ne prosvjetljuju plamenom lomača”, Jean-François Marmontel,
niti zabranama ili moraliziranjima o njenom širenju. Jednako bih tako spomenuo riječi engleskog pisca, esejiste i libretista - s kojima se potpuno slažem:
„Kad bih morao birati između izdaje domovine i izdaje prijatelja, nadam se da bih imao hrabrosti izdati domovinu“, E.M.Foster
Vjernost prijatelju, posebno ako on zastupa posve humane stavove, svakako bi trebala kod svih ljudi imati prednost pred fiktivnom vjernušću svojoj državi (a neka se javi onaj koji može dokazati da igdje postoji njegov potpis kojim se obavezao na to, žrvujući svoju samostalnost razmišljanja, samosvojnost, humanost i ljudski dignitete, k tome još u svim – napose nakaradnim političkim uslovima). Možda je Zafranović imao dovoljno hrabrosti izdati domovinu (što je notorna glupost, jer je ona izdala njega!), ali svakako nije izdao sebe i ljudskost koju nosi u sebi, za razliku od mnogih njegovih kritičara! Najteži oblik izdaje je izdaja samoga sebe.
