Domaći gospodarski genij Hrvatsku zamišlja kao zemlju debila koji sanjaju da nose koktele menadžericama iz upravnih odbora. To je Hrvatska iz vlažnih tisućljetnih snova naših državotvornih stratega, ekonomskih libertinaca i eksperata za tržište rada – Uslužna Republika Hrvatska
‘Iskoristi i ti neku od mjera aktivnog zapošljavanja za mlade, javi se u Zavod za zapošljavanje i pronađi svoj posao iz snova!’– poručuje nam reklamni spot Hrvatskog zavoda za zapošljavanje s pjevačicom Lanom Jurčević u ulozi mlade, utegnute junakinje društvenih rubrika na godišnjem odmoru, što u društvu dvije kolegice razuzdano pleše u nekom beach-baru na obali: tri antilope izbacile sisu, pa koketno tresu dupetom i zavode nesretnog crnpurastog konobara što im svako malo donosi turu nekakvih ljetnih koktela u bojama deterdženta za posuđe.
Spot nam, naravno, ne kaže koji su to i kakav točno posao našle tri preplanule bacačice sisa, ali da je riječ o ‘poslu iz snova’ nema nikakve sumnje: čim ih je na početku reklame ugledao, divovski je neki Pantagruel iz lokalne zaštitarske tvrtke tri gracije odmah bez riječi pustio u VIP-zonu s privatnim DJ-om, a onaj se konobar siromah živ polomio dvoreći ih, pozirajući im za selfije i raznoseći ture pića na trideset u hladu. Najzad, ni šareni kokteli koje im donosi – onako odoka – ne koštaju ispod tristo-četiristo kuna po turi.
Spot nam ne kaže koji to ‘posao iz snova’ imaju tri tamnopute gazele na godišnjem odmoru, jer koji god da jest– a ovako odoka, rekao bih da su ili iz Upravnog odbora Plive, ili iz Agencije za upravljanje državnom imovinom –preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje one ga našle nisu. Posao preko Zavoda, jasno, nije našao ni vlasnik beach-bara, ni DJ na dobro plaćenoj gaži, pa čak ni onaj mišićavi Pantagruel kojemu je jedini posao na ulazu razdvajati fukaru od sisatih članica upravnih odbora: ‘posao iz snova’ preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u toj je reklami našao samo - odat će ga na kraju ukusno dizajnirana plava majica s logotipom HZZ-a - onaj nesretni konobar!
‘Ej, koji ti super posao imaš!’, zavidno se onda, srčući piće, iznurenom konobaru u majici HZZ-a obraća jedan od dva nekakva golomozga bilmeza sa šanka, štosu cijeli život sanjali da po ljetnim terasama raznose pivo, ili barem da igraju za Chelsea. Što pak bilmez radi i kakav je točno njegov posao, to ne znamo, ali znamo da je bilmez jer okružen sisatim menadžericama u VIP beach-baru dokono srče koktel od stotinu pedeset kuna i iskreno zavidi - konobaru. Taj, eto, njegov san, autentični Croatian dream – ‘super posao’ sezonskog konobara, ne centarfora Chelseaja, razumije se – ostvaruje vam, eto, Hrvatski zavod za zapošljavanje: ‘Javi se u Zavod za zapošljavanje i pronađi svoj posao iz snova!’
- Dobio sam ugovor s Chelseajem?! – već sutra u nevjerici će bilmez, odmotavajući u Zavodu paket s plavom majicom.
- Još bolje: posao konobara u beach-baru, smjena deset sati, od šest popodne do četiri ujutro, tri tisuće kuna mjesečno, osiguran smještaj u kontejneru i deset posto popusta na piće iz bara. Plus ova atraktivna majica, za zaposlene preko Zavoda samo sto kuna.
- Ej, koji ti super posao imaš! – dobacit će mu na kraju dojučerašnji subilmez s druge strane šanka, koji ljeti troši ćaćinu vojnu penziju i po barovima časti članice upravnih odbora, umjesto da iskoristi neku od mjera aktivnog zapošljavanja za mlade, javi se u Zavod za zapošljavanje i pronađe svoj posao iz snova za tri soma mjesečno.
Efektni reklamni spot s Lanom Jurčević, saznali smo sutradan, Hrvatski zavod za zapošljavanje platio je stotinu osamdeset hiljada kuna. Punih dvadeset godina onaj bi nesretnik morao konobariti po Dalmaciji za te pare, pa bi neupućeni putnik zlonamjernik mogao brzopleto zaključiti kako je HZZ-ov ‘posao iz snova’ zapravo uloga u njihovoj reklami, par sekundi erotskog drmeša za konobarsku godišnju plaću. Na pitanje nisu li barem za taj sezonski posao –dakle drmanje guzicom, bacanje sise i sviranje kurcu – kvalificirane umjetnike mogli naći i među nezaposlenima, u HZZ-u imaju spreman odgovor: ‘Lanu Jurčević smo izabrali jer ona, prema svim našim pokazateljima, predstavlja svojevrsnog ‘opinion lidera’ za ciljanu skupinu kampanje, mlade nezaposlene osobe u dobi od 18 do 25 godina.’
I eto zaokruženog psihološkog profila autentičnog mladog hrvatskog debila kakvoga traže Majka Domovina i njen Zavod za zapošljavanje: on ima između osamnaest i dvadeset pet, dakle između osam razreda osnovne i četiri razreda srednje škole, nezaposlen je, troši očevu penziju, pije svijetloplave koktele, sanja sezonski posao konobara za tri hiljade kuna i redovno prati mjere aktivnog zapošljavanja za mlade u Zavodu za zapošljavanje, te Twitter-objave svoje duhovne učiteljice i opinion lidera Lane Jurčević.
Može, slažem se, izgledati pomalo uvredljivo, ali to je zato što se u ekonomiju razumijete kao Marica u krivi kurikulum, pa ne shvaćate strateški ekonomski interes Republike Hrvatske. Točno na dan premijere HZZ-ova spota izložila ga je tehnička ministrica rada Nada Šikić, mrtva-hladna izjavivši kako ‘Hrvatska ima višak visokoobrazovanih ljudi’,’iako znamo da visoko obrazovanje nije nositelj razvoja’. Zaprepaštenim novinarima, kojima se učinilo da je ministrica upravo rekla kako Hrvatska ima višak visokoobrazovanih, i kako visoko obrazovanje nije nositelj razvoja, gospođa Šikić je pojasnila: ‘Ta količina visoko obrazovanih ljudi Hrvatskoj nije potrebna.’
Naravno da nije, jer domaći gospodarski genij Hrvatsku zamišlja kao zemlju debila koji sanjaju da nose koktele menadžericama iz upravnih odbora. To je Hrvatska iz vlažnih tisućljetnih snova naših državotvornih stratega, ekonomskih libertinaca i eksperata za tržište rada – Uslužna Republika Hrvatska, društvo prekvalificiranog znanja, domovina konobara i konobarica, pralja, sobarica, čistačica, plesačica, recepcionera, portira, liftboja, vozača, nosača, vodiča, vrtlara, maserki, sluškinja, striptizeta i žigola sa srednjom stručnom spremom, osposobljenih nositelja razvoja koji će bogatim bjelosvjetskim bacačicama kugle i sviračima kladivu omogućavati ‘posao iz snova’, recimo lanac uhodanih beach-barova na Jadranu sa zgodnim i tupim konobarima što rade dvanaest sati zadva soma kuna i majicu.
- Dvanaest sati za dvije hiljade kuna?! – ugodno će se iznenaditi vlasnik lanca Mediterranean Twerk’n’Drk Bitch Bar Luxury Resort, u daljnjem tekstu Strani Investitor. – Zar nije bilo deset sati za tri hiljade?
- Onaj drugi bilmez sa šanka pristao na dvije – objasnit će mu hrvatska ministrica.
- Bog blagoslovio slobodno tržište rada! – zadovoljno će Strani Investitor podignuti čašu svijetloplavog koktela.
Prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, naime, u Republici Hrvatskoj trenutačno posao traže točno sedamnaest hiljada i dvadeset dvije osobe s visokim obrazovanjem. Učinit će vam se, istina, dosta površno samo na temelju dvadeset dvoje ministara iz Oreškovićeve vlade na odlasku zaključiti kako su i ostalih sedamnaest hiljada idioti kojima ‘visoko obrazovanje nije nositelj razvoja’, ali uzorak je prilično reprezentativan: od dvadeset dvoje tehničkih ministara pred Zavodom za zapošljavanje, njih najmanje petnaest – ponovit ću, petnaest! – završilo je na tržištu rada posve nepotrebne i suficitarne studije, od prava i ekonomije do povijesti i političkih znanosti, s kojima na Zavodu nemaju baš nikakve šanse, pa od svih sezonskih poslova mogu raditi još samo kao ministri u Vladi Republike Hrvatske.
‘Ej, koji ti super posao imaš!’, zavidno će onda nezaposlena ministrica dobaciti plavuši u majici s logotipom HZZ-a, profesorici klasične filologije na aktivnom programu osposobljavanja za turističke operativce, što je upravo iza šanka Bitch Bara za pedeset eura popušila nekom investitoru iz Nižnjeg Novgoroda.
‘Javi se u Zavod za zapošljavanje i pronađi svoj posao iz snova!’, poručit će na kraju efektni reklamni spot HZZ-a u kojoj ministrica i profesorica razuzdano bacaju sise oko investitora, dok im – ideja vrijedi svake od stotinu osamdeset tisuća kuna - nositelj razvoja u plavoj majici nosi koktele urnebesno duhovita naziva Razvoj.
portalnovosti
‘Iskoristi i ti neku od mjera aktivnog zapošljavanja za mlade, javi se u Zavod za zapošljavanje i pronađi svoj posao iz snova!’– poručuje nam reklamni spot Hrvatskog zavoda za zapošljavanje s pjevačicom Lanom Jurčević u ulozi mlade, utegnute junakinje društvenih rubrika na godišnjem odmoru, što u društvu dvije kolegice razuzdano pleše u nekom beach-baru na obali: tri antilope izbacile sisu, pa koketno tresu dupetom i zavode nesretnog crnpurastog konobara što im svako malo donosi turu nekakvih ljetnih koktela u bojama deterdženta za posuđe.
Spot nam, naravno, ne kaže koji su to i kakav točno posao našle tri preplanule bacačice sisa, ali da je riječ o ‘poslu iz snova’ nema nikakve sumnje: čim ih je na početku reklame ugledao, divovski je neki Pantagruel iz lokalne zaštitarske tvrtke tri gracije odmah bez riječi pustio u VIP-zonu s privatnim DJ-om, a onaj se konobar siromah živ polomio dvoreći ih, pozirajući im za selfije i raznoseći ture pića na trideset u hladu. Najzad, ni šareni kokteli koje im donosi – onako odoka – ne koštaju ispod tristo-četiristo kuna po turi.
Spot nam ne kaže koji to ‘posao iz snova’ imaju tri tamnopute gazele na godišnjem odmoru, jer koji god da jest– a ovako odoka, rekao bih da su ili iz Upravnog odbora Plive, ili iz Agencije za upravljanje državnom imovinom –preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje one ga našle nisu. Posao preko Zavoda, jasno, nije našao ni vlasnik beach-bara, ni DJ na dobro plaćenoj gaži, pa čak ni onaj mišićavi Pantagruel kojemu je jedini posao na ulazu razdvajati fukaru od sisatih članica upravnih odbora: ‘posao iz snova’ preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u toj je reklami našao samo - odat će ga na kraju ukusno dizajnirana plava majica s logotipom HZZ-a - onaj nesretni konobar!
‘Ej, koji ti super posao imaš!’, zavidno se onda, srčući piće, iznurenom konobaru u majici HZZ-a obraća jedan od dva nekakva golomozga bilmeza sa šanka, štosu cijeli život sanjali da po ljetnim terasama raznose pivo, ili barem da igraju za Chelsea. Što pak bilmez radi i kakav je točno njegov posao, to ne znamo, ali znamo da je bilmez jer okružen sisatim menadžericama u VIP beach-baru dokono srče koktel od stotinu pedeset kuna i iskreno zavidi - konobaru. Taj, eto, njegov san, autentični Croatian dream – ‘super posao’ sezonskog konobara, ne centarfora Chelseaja, razumije se – ostvaruje vam, eto, Hrvatski zavod za zapošljavanje: ‘Javi se u Zavod za zapošljavanje i pronađi svoj posao iz snova!’
- Dobio sam ugovor s Chelseajem?! – već sutra u nevjerici će bilmez, odmotavajući u Zavodu paket s plavom majicom.
- Još bolje: posao konobara u beach-baru, smjena deset sati, od šest popodne do četiri ujutro, tri tisuće kuna mjesečno, osiguran smještaj u kontejneru i deset posto popusta na piće iz bara. Plus ova atraktivna majica, za zaposlene preko Zavoda samo sto kuna.
- Ej, koji ti super posao imaš! – dobacit će mu na kraju dojučerašnji subilmez s druge strane šanka, koji ljeti troši ćaćinu vojnu penziju i po barovima časti članice upravnih odbora, umjesto da iskoristi neku od mjera aktivnog zapošljavanja za mlade, javi se u Zavod za zapošljavanje i pronađe svoj posao iz snova za tri soma mjesečno.
Efektni reklamni spot s Lanom Jurčević, saznali smo sutradan, Hrvatski zavod za zapošljavanje platio je stotinu osamdeset hiljada kuna. Punih dvadeset godina onaj bi nesretnik morao konobariti po Dalmaciji za te pare, pa bi neupućeni putnik zlonamjernik mogao brzopleto zaključiti kako je HZZ-ov ‘posao iz snova’ zapravo uloga u njihovoj reklami, par sekundi erotskog drmeša za konobarsku godišnju plaću. Na pitanje nisu li barem za taj sezonski posao –dakle drmanje guzicom, bacanje sise i sviranje kurcu – kvalificirane umjetnike mogli naći i među nezaposlenima, u HZZ-u imaju spreman odgovor: ‘Lanu Jurčević smo izabrali jer ona, prema svim našim pokazateljima, predstavlja svojevrsnog ‘opinion lidera’ za ciljanu skupinu kampanje, mlade nezaposlene osobe u dobi od 18 do 25 godina.’
I eto zaokruženog psihološkog profila autentičnog mladog hrvatskog debila kakvoga traže Majka Domovina i njen Zavod za zapošljavanje: on ima između osamnaest i dvadeset pet, dakle između osam razreda osnovne i četiri razreda srednje škole, nezaposlen je, troši očevu penziju, pije svijetloplave koktele, sanja sezonski posao konobara za tri hiljade kuna i redovno prati mjere aktivnog zapošljavanja za mlade u Zavodu za zapošljavanje, te Twitter-objave svoje duhovne učiteljice i opinion lidera Lane Jurčević.
Može, slažem se, izgledati pomalo uvredljivo, ali to je zato što se u ekonomiju razumijete kao Marica u krivi kurikulum, pa ne shvaćate strateški ekonomski interes Republike Hrvatske. Točno na dan premijere HZZ-ova spota izložila ga je tehnička ministrica rada Nada Šikić, mrtva-hladna izjavivši kako ‘Hrvatska ima višak visokoobrazovanih ljudi’,’iako znamo da visoko obrazovanje nije nositelj razvoja’. Zaprepaštenim novinarima, kojima se učinilo da je ministrica upravo rekla kako Hrvatska ima višak visokoobrazovanih, i kako visoko obrazovanje nije nositelj razvoja, gospođa Šikić je pojasnila: ‘Ta količina visoko obrazovanih ljudi Hrvatskoj nije potrebna.’
Naravno da nije, jer domaći gospodarski genij Hrvatsku zamišlja kao zemlju debila koji sanjaju da nose koktele menadžericama iz upravnih odbora. To je Hrvatska iz vlažnih tisućljetnih snova naših državotvornih stratega, ekonomskih libertinaca i eksperata za tržište rada – Uslužna Republika Hrvatska, društvo prekvalificiranog znanja, domovina konobara i konobarica, pralja, sobarica, čistačica, plesačica, recepcionera, portira, liftboja, vozača, nosača, vodiča, vrtlara, maserki, sluškinja, striptizeta i žigola sa srednjom stručnom spremom, osposobljenih nositelja razvoja koji će bogatim bjelosvjetskim bacačicama kugle i sviračima kladivu omogućavati ‘posao iz snova’, recimo lanac uhodanih beach-barova na Jadranu sa zgodnim i tupim konobarima što rade dvanaest sati zadva soma kuna i majicu.
- Dvanaest sati za dvije hiljade kuna?! – ugodno će se iznenaditi vlasnik lanca Mediterranean Twerk’n’Drk Bitch Bar Luxury Resort, u daljnjem tekstu Strani Investitor. – Zar nije bilo deset sati za tri hiljade?
- Onaj drugi bilmez sa šanka pristao na dvije – objasnit će mu hrvatska ministrica.
- Bog blagoslovio slobodno tržište rada! – zadovoljno će Strani Investitor podignuti čašu svijetloplavog koktela.
Prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, naime, u Republici Hrvatskoj trenutačno posao traže točno sedamnaest hiljada i dvadeset dvije osobe s visokim obrazovanjem. Učinit će vam se, istina, dosta površno samo na temelju dvadeset dvoje ministara iz Oreškovićeve vlade na odlasku zaključiti kako su i ostalih sedamnaest hiljada idioti kojima ‘visoko obrazovanje nije nositelj razvoja’, ali uzorak je prilično reprezentativan: od dvadeset dvoje tehničkih ministara pred Zavodom za zapošljavanje, njih najmanje petnaest – ponovit ću, petnaest! – završilo je na tržištu rada posve nepotrebne i suficitarne studije, od prava i ekonomije do povijesti i političkih znanosti, s kojima na Zavodu nemaju baš nikakve šanse, pa od svih sezonskih poslova mogu raditi još samo kao ministri u Vladi Republike Hrvatske.
‘Ej, koji ti super posao imaš!’, zavidno će onda nezaposlena ministrica dobaciti plavuši u majici s logotipom HZZ-a, profesorici klasične filologije na aktivnom programu osposobljavanja za turističke operativce, što je upravo iza šanka Bitch Bara za pedeset eura popušila nekom investitoru iz Nižnjeg Novgoroda.
‘Javi se u Zavod za zapošljavanje i pronađi svoj posao iz snova!’, poručit će na kraju efektni reklamni spot HZZ-a u kojoj ministrica i profesorica razuzdano bacaju sise oko investitora, dok im – ideja vrijedi svake od stotinu osamdeset tisuća kuna - nositelj razvoja u plavoj majici nosi koktele urnebesno duhovita naziva Razvoj.
portalnovosti
