Država, Katolička crkva, ovih dana opet vrlo bučno povampireni pro life hodači Željke Markić i buljuk tzv. prizivnonesavjesnih bijelih kuta u ginekologijama o javnom trošku ostaju ukopani u svojim dobro utvrđenim srednjovjekovno-pobačajnim rovovima. „Ustavni sud RH očekuje da se njegovo rješenje izvrši i da Sabor donese novi zakon koji će biti u skladu s onim što je Ustavni sud RH utvrdio u obrazloženju rješenja iz 2017. godine“, stoji u iznuđenom Šeparovićevom reagiranju na diskriminaciju žena kojima se uskraćuje zakonsko pravo na prekid trudnoće, koje pak vlada i HDZ ne zarezuju pola posto. Brus, misli si Plenković, pa neki dan poručuje u stilu Dolores Ibaruri: „No pasaran!“ Dan nakon Beroševe „ohrabrujuće“ objave, trudnica je Mirela Čavajda dobila odbijenicu Petrove bolnice. Navodno, ne mogu joj pružiti zdravstvenu skrb prema odluci drugostupanjske komisije i zakonu koji regulira prekid trudnoće, pa je Čavajda zbog hitnosti svog slučaja ipak morala na kliniku u Ljubljanu. Njezina odvjetnica Valja Jurić kaže da će – po oporavku od zahvata i psihičkih trauma zbog kršenja zakona u domaćem zdravstvu – odlučiti o pravnom postupku protiv svih odgovornih institucija i pojedinaca, uključivo ministra Vilija Beroša. Ljubljana će braniti zakonska prava hrvatskih žena, jer to „europejski“ Zagreb ne želi. Dakle, tko je i gdje je sljedeća Mirela Čavajda!?
Marijan Vogrinec
Kad premijer Bijedne Naše Andrej Plenković i multipraktično nezamjenjiv vladin potpredsjednik Davor Božinović hrabro zapametuju u novinarske mikrofone da je „slučaj Mirele Čavajde zdravstveno, ne političko pitanje“ – a desetljećima je par excellence političko upravo zbog prešutne vladine dopusnice svjetonazorskim metuzalemima srednjeg pobačajnog vijeka da nekažnjeno krše zakon, temeljno ljudsko te reproduktivno pravo žena – jasno je iz druge galaksije da trudnica Čavajda i tisuće inih u njezinoj i sličnoj nevolji ne mogu računati na zakonitost niti na zdravstvenu pomoć u vlastitoj zemlji. U kojoj vladaju institucionalni nered i institucionalna neodgovornost tako da vlastita država ne želi stati iza zakonskog prava žena na prekid trudnoće, nego to mora učiniti tuđa. Recimo, Slovenija. Što reče onaj splitski ginekolog, „vladajući slušaju Crkvu koja zabranjuje pobačaj“. I onda HDZ-Plenkovićeva vlast licemjerno gura novinarima pred mikrofone i tv-oko ministra Vilija Beroša te stranačke poslušnike na ravnateljskim pozicijama KBC-a Zagreb, Petrove bolnice i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji će najmoćniji ljudi u našem zdravstvu – „autoritativno“ manipulirajući činjenicama/istinom – poduprijeti izravan državni udar na ženska reproduktivna prava.
Da nije bilo žestokog pritiska javnosti, masovnih prosvjeda pod sloganom „Dosta!“ u devet najvećih gradova te neugodne političke kompromitacije licemjerne HDZ-Plenkovićeve vlasti gaženjem ustavnih/zakonskih prava žena, što ima vrlo negativan eho u civiliziranom svijetu, vraga bi ministar Vili Beroš namignuo drugostupanjskoj komisiji KBC-a Zagreb da Mireli Čavajdi ipak odobri prekid trudnoće. Četiri zagrebačke bolnice su, prije no što je iznijela svoj slučaj koji je zgrozio javnost, odbile prekid trudnoće u 26. tjednu od začeća ploda kojemu je otkriven progresivni karcinom na mozgu s neizvjesnim ishodom. „Ako se trudnica odluči na zahvat koji se u Hrvatskoj ne obavlja“, ministar Beroš je napokon bio primoran priznati na presici kako se država morala povući, „bit će joj osigurano liječenje u inozemstvu. Ostvareni su svi uvjeti za plaćanje zahvata u inozemstvu. Ključan je nalaz kontrolne neuroradiološke obrade, konkretno magneta mozga, koji je ukazao na nove znatno izmijenjene okolnosti i činjenično stanje. To je bio razlog na osnovi kojega je drugostupanjska komisija procijenila da su ispunjeni medicinski i zakonski uvjeti za odobrenje prekida trudnoće.“
Srednjovjekovna tragikomedija
Navodno se progresijom karcinoma plodova mozga počeo razvijati i hidrocefalus, što sve skupa ni prvostupanjskim komisijama četiriju bolnica nije bilo nepoznato, ali je jamačno bio potreban žestoki pritisak javnosti i čak vruće polemike među zdravstvenim djelatnicima, pravnim stručnjacima i političarima da bi se vladajuće tzv. prizivnonesavjesne stjeralo u mišju rupu iz koje – da je bilo zrnca pravodobne pameti – nisu smjeli ni ispuzati tupavim moraliziranjem i obranom neobranjivog. Mediji su pitali Beroša hoće li podnijeti ostavku zbog tako krupnog skandala u resoru za koji je odgovoran. „Moja je ostavka uvijek na stolu“, odgovorio je, „moj rad je stalno podložan provjeri i valoriziranju, ali o tomu odlučuje premijer.“ Naravno da neće biti ništa od ostavke, pa upravo da je slučaj rezultirao i smrtnim ishodom trudnice. Ostavka? To je vladajućima u RH nepoznat pojam: ako nešto ne valja, krivi su drugi, „nisam ja“…
Predsjednik Vlade RH Andrej Plenkovic i ministar zdravstva Vili Beros. Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
Da tragikomedija srednjeg pobačajnog vijeka bude iritantnija, premijer Plenković ustraje na neprovođenju odluke Ustavnog suda RH iz 2017. godine o tomu da Hrvatski sabor treba dopuni zakon iz 1978. godine kojim je još jugoslavenski režim regulirao prekid trudnoće. Premijer se ne želi „držati zakona kao pijan plota“, oglušuje o ustavnosudski pravorijek eda ne bi nagazio na kurje oko katoličkom kleru i jurišnicima mu tzv. konzervativne revolucije koji drže u šaci, procjenjuje se, znatan dio tzv. desnoga biračkog tijela. Statistika spominje 86,28 posto katolika u ukupnom stanovništvu, pa nisu rijetki „pastiri“ koji s propovjedaonice sole pamet „stadu“ o tomu da žive u „katoličkoj državi“, pa su se dužni „ponašati katolički“ i „ne glasati na izborima za te koji dopuštaju ubijanje nerođene djece“. Bez obzira na posljedice (po život i zdravlje ploda ili trudnice), osobne želje ili traume (silovanje, incest, itsl.). Život začet u maternici ima se izvesti na svjetlo dana. I amen.
Primjereno protoku vremena i razvoju suvremenog društva, demokracije, medicinske znanosti i prakse, ljudskih prava i sloboda, emancipacije žena i modernih komunikacija u tzv. globalnom selu (Herbert Marshall McLuhan) digitalnog doba, nije zgorega pofriškati postojeće propise kako bi prekid trudnoće u medicinski kontroliranim uvjetima bio slobodna volja žene, dostupan i besplatan u javnom sustavu. Danas to nije. Formalno je dopušten, a zakon se ne provodi. Na to je drastično ukazao slučaj Mirele Čavajde. Kvazisvjetonazorski gemišt tradicionalnog utjecaja Katoličke crkve srednjovjekovnom dogmom o „grješnoj Evi“ i amoralna tzv. desna politika tipa „u se, na se i poda se“ i dalje drži ženu, kako je i estradna Severina sasula Berošu u lice, „inkubatorom“ za rađanje, „junicom“. Pa joj onda kojekakvi mlatimudani i samozvanci/ke u „pastirskim“ haljinama, političkim odijelima i bijelim kutama imaju pravo, je li, osorno i sadistički raspolagati maternicom u tzv. pronatalitetno, nacionalno, Božje ili čije već ime!? U slučaju Mirele Čavajde, sve su četiri zagrebačke bolnice i prvostupanjske komisije kojima se očajna obratila za pomoć prekršili temeljno zakonsko pravo žene na medicinski opravdan prekid trudnoće. To je skandalozna sramota za RH, državu koja se u tzv. međunarodnoj zajednici predstavlja demokratskom, naprednom i pravno uljuđenom.
Slučaj nesretne Mirele Čavajde nije prvi niti će biti posljednji dokaz srednjovjekovnog mentaliteta vladajućih struktura tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene te krajnjeg polit-ideološkog kukavičluka HDZ-Plenkovićeve vlade pred metastazirajućim tzv. neokonzervativizmom kad je riječ ne samo o pravu žene na raspolaganje vlastitim tijelom bez ičijeg sufliranja zabranama sa strane: od supruga/partnera ili vjerske zajednice do ginekološke struke i države. Nitko osim trudnice nema pravo umjesto nje odlučiti hoće li roditi ili prekinuti trudnoću. Razlozi za pobačaj mogu biti ovakvi ili onakvi, medicinski (ne)uvjetovani, ali su uvijek privatni, intimni i promišljeni, jer se ne radi o hiru naprečac i odluci koja nema ove ili one posljedice. Gospođa Čavajda se ni kriva niti dužna našla u opakim tzv. prizivnosavjesnim raljama kvazikonzervativnog dijela javnoga ginekološkog sustava – dizajniranog politički nakaradnom voljom – koji joj nije želio pravodobno pomoći ni medicinskim zahvatom niti psihološki. Agresivni tumor na mozgu ploda i hidrocefalus nisu bili razlog za prekid trudnoće nespojive sa životom, zakon nije bio jasan, bolnice nisu bile spremne za zahvat, a tzv. priziv savjesti, kao, „nije igrao nikakvu ulogu“?
Ista dijagnoza, utvrđena u Zagrebu kao nedovoljno opravdanje za prekid trudnoće, da bi se to ubrzo demantiralo drugostupanjski, sic transit, bila je slovenskim ginekolozima itekako jakim razlogom za hitnu intervenciju. Medicinskim i zakonitim po istim paragrafima što ih je i Dežela nastavila primjenjivati iz bivšeg zajedničkoga jugoslavenskog razdoblja. Slovenska ginekologija i politika su „gluplje/zaostalije“ od istih u RH!? Slovenci ne znaju to što Hrvati znaju? Mo’š mislit’. Dok hrvatski ginekološki lumeni i ministar Vili Beroš pametuju u leru, pa vuku Čavajdu po pretragama koje su već jednom obavili i imaju nalaze, a komisije jamačno čekaju politički mig i protok vremena, bijesna javnost diže se na masovne prosvjede u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli… Građani solidarno skupljaju novac (već više od 200.000 kuna) za zahvat u Sloveniji, gdje je cijena 5000 eura i gdje je hrvatskoj trudnici već izdan termin za operaciju. Najvjerojatnije će njihovi liječnici obaviti zahvat, položiti stručno i savjesno ispit na kojemu su se debelo osramotili hrvatski i političari i tzv. prizivnonesavjesni im kolege u Bijednoj Našoj. Njih nije sramota braniti zakonsko pravo žene na prekid trudnoće niti se boje Boga posredovanog prvostolnim Kaptolom i Željkom Markić na čelu pro life hodača. Sic transit.
Od začeća do prirodne smrti
Što će zemlja mentaliteta i prakse srednjega pobačajnog vijeka među civiliziranim, uistinu demokratskim, naprednim svijetom, gdje se poštuju ženska reproduktivna i sva ina prava? Gdje se ne problematiziraju pravo na raspolaganje vlastitim tijelom, zrelo planiranje obitelji, potomstva, izbor partnera i rodna ravnopravnost. Ne može biti – a godinama već jest, i nikomu ništa, ne samo u bolnici na Svetom Duhu u Zagrebu odakle su otpravili gospođu Čavajdu i bez psihološke pomoći, o čemu ministar Beroš laže javnosti – da sve ginekološko osoblje ima tzv. priziv savjesti i odbija obavljati zakonski zajamčene prekide trudnoće. Ako tzv. savjest ne dopušta ginekologu obaviti ginekološki posao za koji je na studiju educiran, specijaliziran i solidno plaćen javnim novcem, zašto nije studirao za oftalmologa, internistu, kirurga, dermatologa, neurologa, itsl.? Je li moguće zamisliti pekara kojemu tzv. savjest ne dopušta zamijesiti i ispeći pecivo, odnosno kruh od kukuruznog brašna? Ili pilota kojemu tzv. savjest ne dopušta upravljati zrakoplovom Airbus A380, ako nije ukrcano svih 853 putnika s najmanje 850 mlađih od 20 godina? Ili zubara kojemu tzv. savjest ne dopušta vaditi gornje šestice? Sve ostale zube može, ali šestica…, e – to ne može. Savjest ne dâ!? Itd., itsl.
Svaka čast tzv. životu od začeća do prirodne smrti, protiv čega u principu nitko normalan nema ništa, ali to ne može biti pravno validan razlog za kršenje zakona kojim država jamči ženama da u medicinski kontroliranim uvjetima i rokovima prekine neželjenu ili zdravstveno kritičnu trudnoću. Ne dolazi u obzir da u suvremenom, demokratskom, sekularnom društvu baš sve ginekološko osoblje u javnoj bolnici ima tzv. priziv savjesti. Ne dolazi u obzir da ravnatelj, uprava, pa i vlasnik ustanove to neodgovorno toleriraju. Dužni su zaposliti kvalificirano osoblje za taj zahvat, jer nema opravdanja da prekid trudnoće nije dostupan ženama kojima je potreban. Prigodom zapošljavanja na ginekološkim radnim mjestima, javne bolnice bi, nije zgorega, trebale tražiti da kandidati navedu u prijavama i to imaju li tzv. priziv savjesti, pa bi i odabir bio učinkovitiji. Morska ideja, reći će neki, jer tzv. priziv savjesti ne može biti diskvalifikacijski kriterij, pa…
I što onda? Gospođa Čavajda će najvjerojatnije u Sloveniji ostvariti svoje pravo na prijevremeni prekid trudnoće, to će joj platiti hrvatski porezni obveznici ili posredstvom HZZO-a ili solidarnom kunom, prašina će se za par dana slegnuti i ništa se bitno neće promijeniti. Glede&unatoč. Niti će se političari i tzv. prizivnonesavjesni u bolnicama prestati uvlačiti među debelo meso istima kojima su se uvlačili i dosad. Ni poruka koju time šalju neće se promijeniti. A ta jest čupava i ćorava kad dolazi od likova odgojenih u ateističkim obiteljima povlaštenika režima tzv. komunističkog mraka, Titovih pionira pa omladinac, apstinenata crkvenog vjeronauka i ministriranja, koji sada pred tv-okom napadno mrmljaju molitve u prvom crkvenom redu, križaju se, smjerno za pastorala verbaliziraju „pastirski“ dijalog sa „stadom“… Sic transit. Prekonoćni „genetski vjernici“ među najviđenijima u tzv. desnoj vlasti. Kažu ljudi, poturice su uvijek gore od Turaka, pa se nije čuditi da Plenković ne dâ pisnuti protiv crkvene volje. Svetinje i nesposobnom ministru Gordanu Grliću-Radmanu, gojencu tzv. komunističkog mraka u kojem je besplatno stekao fakultetsku diplomu, koji javno laže da su „milicajci 1945. godine istjerivali vjernike iz crkve“.
Javna je tajna da neki tzv. prizivnonesavjesni ginekolozi na državnoj plaći privatno obavljaju pobačaje (navodno 2000-3000 eura), za svoj račun, čak u „državnim“ ordinacijama izvan radnog vremena, što se pak fakturira HZZO-u kao, je li, „spontani pobačaj“. Tako da ginekološka tzv. savjest srednjovjekovno-vjerske provenijencije nije baš bistra kakvom se gradi. Janus sa stetoskopom oko vrata? Navodno, više od 70 posto ginekološkog osoblja kronično boluje od tzv. priziva savjesti, pa je – kao u doba Svete inkvizicije i dominikanskog progona „vještica“, npr. jednoga Tomása de Torquemade? – upravo jezivo slušati žene što sve, od koga, gdje i kada doživljavaju pri kraju prve četvrtine 21. stoljeća u javnom zdravstvu RH pokušaju li ostvariti zakonsko pravo na pobačaj. Mediji se desetljećima pune pričama iz pakla tzv. prizivnonesavjesne zbílje našeg zdravstvenog sustava čija je nedužna žrtva i Mirela Čavajda. Saborska je zastupnica Mosta nezavisnih lista Ivana Ninčević-Lesandrić još listopada 2018. godine u tzv. Visokom domu svjedočila tu jezu osobnim primjerom spontanog pobačaja: „Svezali su me i strugali mi maternicu bez anestezije, kao da smo u 15. stoljeću“. De Torquemada, je li, nervozno sikti sa strane: „Priznaj da si vještica, priznaj!“
Licemjerna tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena (sic transit), jezičavo „europejska, sekularna i demokratska“ netom što se luksuzno preveze preko Bregane put Bruxellesa, pa „Za dom spremna“ čim u povratku prekorači istu državnu među, praktično zabranjuje zakonom dopušten prekid trudnoće. Crkva i ovakva država su nepisani diktat koji javne ginekologije brane zakonskom dopusnicom o tzv. prizivu savjesti. To bi bilo u redu da su obje institucije te javne ginekologije osigurale ženama konzumaciju njihova zakonskog prava na prekid trudnoće. Jer, ne mogu liječnici imati veća prava od pacijenata, nisu pacijenti zbog liječnika no obratno. U protivnom, sustav nema smisla kao ni država sa sustavom oktroirane nepravde, nepoštivanja zakona i bagateliziranja medicinske znanosti. „Da bismo primijenili zakon, moramo znati činjenice“, kazala je u Dnevniku Nove TV predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci prof. dr. sc. Sanja Barić u povodu novog skandala u javnom zdravstvu.
Nema govora o feticidu
„Ovo je strašan slučaj, a sva četiri nalaza – vidjela sam ih – govore isto: hidrocefalus i ogromna tumorska tvorba. Primjena zakona u takvim slučajevima je jasna: komisija je utvrdila takvo stanje, piše u svim nalazima, i nakon toga je odluka majke. Zakon nije bio pravilno primijenjen. Uopće nema mjesta nikakvom prizivu savjesti, radi se o zakonom predviđenim uvjetima koji su ovdje ostvareni. Tu nema nikakve sumnje, i radi se o zakonu koji je sukladan Ustavu RH, što je Ustavni sud utvrdio 2017. godine. Priziv savjesti je reguliran drugim zakonima, nekolicinom zakona, i o ovom govorimo zato što se radi o ogromnom sustavnom problemu u RH, gdje žene i do 10. tjedna trudnoće imaju ogromne probleme obaviti taj medicinski postupak. Priziv savjesti je pogrešno reguliran u RH, a još pogrešnije se primjenjuje: dopušta se široka primjena i davanje takvog priziva godinama, pa i desetljećima nakon zapošljavanja u javnozdravstvenim ustanovama. Taj sustav mora osigurati ovu uslugu, jer je zakonom predviđena i to je ustavno pravo, reproduktivno pravo svih žena u RH, potpuno nesumnjivo. Ima raznih mogućnosti – uzimanjem, odnosno ugovaranjem usluga kolega iz drugih ustanova ili, još važnije, sprječavanjem daljnjeg zapošljavanja onih koji daju priziv savjesti, ako nema dovoljno stručnjaka koji to moraju učiniti.
Prekid trudnoće gospođi Čavajda se ne može smatrati eutanazijom ploda. Ne govorim svoje mišljenje, ne govorim moralni sud, govorim o Ustavu RH, kojim je nesumnjivo utvrđeno 2017. godine da se radi o ustavnom pravu, da je zakon u redu i da svaki budući zakon ne može ići ispod dosadašnjih uvjeta i kriterija. Dakle, nema govora o eutanaziji ni feticidu, govorimo o, ponavljam, hidrocefalusu, činjeničnom nalazu, četiri ista nalaza. Zakonski termin za prekid trudnoće je od prvog do zadnjeg dana trudnoće. U slučaju da Hrvatska ne poštuje svoje zakone i svoj Ustav, ova će nesretna gospođa morati po tu uslugu u Sloveniju, a potom će Hrvatska odgovarati: pravno u državi i na Europskom sudu za ljudska prava, ako to ne riješe hrvatski sudovi.“
Pučka pravobraniteljica za ljudska prava i sprječavanje diskriminacije Tena Šimonović-Einwalter je pozivom „nadležnim institucijama da žurno pristupe iznalaženju rješenja koja će osigurati da žene ne budu uskraćene za zdravstvenu pomoć radi prekida trudnoće u skladu s pozitivnim propisima“ birokratski promašila „ceo fudbal“ i dovela u pitanje notornu činjenicu: komu/čemu zapravo treba takva činovnica koja za vrlo lijepu plaću iz javnog džepa, alkarski rečeno, ne pogađa „uništa“, nego – „promašila“? Tim više jer, tvrdi, „podaci iz medija govore o brojnim situacijama u kojima se zakonske odredbe ne provode“. Sic transit. Pa što radi, čime zarađuje plaću i kako koristi građanima/ženama ta Tena Šimonović-Einwalter? Ili jalovi ministar Beroš kad šalje po bolnicama kojekakve inspekcije, jer „kao čovjek, liječnik i roditelj duboko suosjećam“ s nesretnom ženom koju maltretira baš sustav za koji je odgovoran, a „kao ministar zdravstva je na usluzi našim građanima“. Građanima bi bilo bolje da ne ovise o njegovoj „usluzi“, jer hebeš državu i njezino zdravstvo u kojima ne funkcionira redovan, zakonom zajamčen postupak.
„Slučaj Mirele Čavajde razotkrio je katastrofalno stanje javnog zdravstva i sustavnog uskraćivanja prava na zdravlje ženama“, objavili su pokretači javnih prosvjednih skupova Roditelji u akciji (RODA) i zaklade Solidarna. „Osporavanje službene dokumentacije pozivanjem na privatne ‘izvore’, laži o navodno pruženim uslugama za koje javne bolnice nemaju adekvatan kadar, odgađanje i uskraćivanje pružanja zdravstvene skrbi i zahvata zbog neodgovornosti, needuciranosti ili osobnih uvjerenja zdravstvenih radnika i radnica nisu dopustivi u sustavu javnog zdravstva.“ SDP je u međuvremenu predstavio javnosti svoj nacrt novog zakona o pobačaju koji, s obzirom na odnos političkih snaga u tzv. Visokom domu, nije imao šanse proći ma koliko bio dobar i napredan. A jest neusporedivo bolji od prakse kojom se sada nekažnjeno krši postojeći zakon. Mlako i nikakvo reagiranje predsjednika Ustavnog suda RH Miroslava Šeparovića, bivšega HDZ-ovog ministra pravosuđa, ostavlja mučan dojam o općoj državnoj neodgovornosti i nefunkcionalnosti.
Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL
Država, Katolička crkva, ovih dana opet vrlo bučno povampireni pro life hodači Željke Markić i buljuk tzv. prizivnonesavjesnih u ginekologijama o javnom trošku ostaju ukopani u svojim dobro utvrđenim srednjovjekovno-pobačajnim rovovima. „Ustavni sud RH očekuje da se njegovo rješenje izvrši i da Sabor donese novi zakon koji će biti u skladu s onim što je Ustavni sud RH utvrdio u obrazloženju rješenja iz 2017. godine“, stoji u iznuđenom Šeparovićevom reagiranju, koje pak vlada i HDZ ne zarezuju pola posto. Brus, misli si Plenković, pa neki dan poručuje u stilu Dolores Ibarruri: „No pasaran!“ Dan nakon Beroševe „ohrabrujuće“ objave, Mirela Čavajda je dobila odbijenicu Petrove bolnice. Navodno, ne može joj pružiti zdravstvenu skrb prema odluci drugostupanjske komisije i zakonu koji regulira prekid trudnoće, pa je zbog hitnosti svog slučaja ipak morala na kliniku u Ljubljanu. Njezina odvjetnica Valja Jurić kaže da će – po oporavku od zahvata i psihičkih trauma zbog kršenja zakona u domaćem zdravstvu – odlučiti o pravnom postupku protiv svih odgovornih institucija i pojedinaca, uključivo ministra Vilija Beroša. Ljubljana, sic transit, mora braniti zakonska prava hrvatskih žena, jer to „europejski“ Zagreb ne želi.
Oštra lekcija iz Ljubljane
Prosvjednici u Puli su pak poručili: „Tragično je zbunjen i pogrešan sustav koji smatra da može kontrolirati ženska prava uskraćujući ženama zdravstvenu zaštitu, uskraćujući im mogućnost da zadrže dostojanstvo i da odlučuju o vlastitoj sadašnjosti i budućnosti. Sprečavanje traumatizacije i patnje koje država biopolitičkim spinovima nameće ženi i obitelji nije privilegij i luksuz već temeljno ljudsko pravo. Ženska prava treba zagovarati jasno i glasno, svakog dana, a posebno onih nesretnih dana kada se ona bezočno i besramno krše pod različitim ideološkim krinkama.“ Napredna se javnost gromoglasno zauzela za to masovnim prosvjedima u najvećim gradovima Bijedne Naše, ali – dok je ovakve i ovako „bogobojazne“ vlasti što poltronski viri Crkvi iz debelog mesa – ništa se bitno neće promijeniti nabolje. Ni dok strukom vedre i oblači ginekološko osoblje tipa šefa KBC-a Zagreb, nesuđenoga HDZ-ovog ministra zdravstva Ante Ćorušića, čije su nakaradne i neznalačke izjave medijima izazvale oštar odgovor Univerzitetskoga kliničkog centra (UKC) u Ljubljani, koji i ubuduće kani braniti zakonska prava hrvatskih žena, jer to nadriginekologija „europejskog“ Zagreba ne želi.
„U potpunosti odbacujemo tendenciozne izjave pojedinaca koji neprimjerenim floskulama namjerno kriminaliziraju postojeća zakonska prava i postupke koji slijede najviše etičke i profesionalne standarde“, navodi se u reagiranju na izjave ravnatelja KBC-a Zagreb Ante Ćorušića u slučaju Mirele Čavajde, koje potpisuje predstojnik Ginekološke klinike UKC-a Ljubljana Gorazd Kavšek. „Što se tiče zakonskog prava na pobačaj, u Sloveniji se primjenjuje Zakon o zdravstvenim mjerama u ostvarivanju prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (u Hrvatskoj je vrlo sličan zakon). U njemu se, među inim, koristi izraz ‘umjetni prekid trudnoće’ koji je posljednjih dana vrlo zloupotrijebljen izraz, posebice od strane hrvatskih kolega. U svakom slučaju, svrha ovog zakona nije da se samo tako uredi prekid trudnoće u smislu pokretanja (indukcije) porođaja, nego da se uredi prekid trudnoće u smislu prekida trudnoće, koji dovodi do prekida trudnoće s fetalnom smrću. U protivnom (ako nije svrha jamčiti prava iz navedenog zakona), koje bi bilo stručno opravdanje da bilo tko pokrene vrlo prijevremeni porod u 27. tjednu? Sigurno ne u korist fetusa.
Postupak umjetnog prekida trudnoće, bilo u svrhu nemedicinske (do 10 tjedana trudnoće) ili medicinske (od 10 tjedana trudnoće) indikacije varira ovisno o visini trudnoće. Do 22. tjedna proces rađanja fetusa iz maternice naziva se pobačaj, a nakon 22. tjedna porod. U oba slučaja, međutim, zbog liječničke intervencije! (Liječnički zahvat – što god da jest, rađa mrtvi fetus.) Stoga je tumačenje pojedinih hrvatskih kolega pogrešno i kao takvo stvara dodatno emocionalno opterećenje liječnicima koji provode zahvate, a posebno trudnicama koje se susreću s takvom situacijom. Prema toj logici, zloupotrebom profesionalnog koncepta kao što je feticid (čak i u 12. Ili 20. tjednu trudnoće, vršimo feticid (fetus umire zbog našeg aktivnog procesa!) u svrhu dnevne politike ili samoisprike nepoštivanja zakonskih prava žena je nepotrebno i štetno. Također, proces pobačaja u suvremenoj medicini ne traje već duže vrijeme na način kako to nažalost izjavljuju neki hrvatski kolege. ‘Ovo je brutalan postupak u kojem se iglom ulazi u maternicu i cilja srce fetusa. Riječ je o ubojstvu nakon kojeg se plod u dijelovima vadi’, rekao je Ćorušić u srijedu u emisiji Otvoreno na HRT-u.“ Predstojnik Ginekološke klinike UKC-a u Ljubljani Gorazd Kavšek ističe kako do 22. tjedna trudnoće u velikoj većini slučajeva lijekovi pokreću pobačaje i izbacivanje fetusa (porođaj) iz maternice koji tijekom zahvata također umire. Od 22. tjedna trudnoće najprije se injekcijom, najčešće kalijevog karbonata, zaustavlja srce ploda (obično hipoma), a potom se lijekovima pokreću kontrakcije i istisak fetusa (porođaj) iz maternice. „U oba slučaja dolazi do poroda“, tvrde ginekolozi UKC-a Ljubljana, „koji se neznatno razlikuje, ovisno o visini trudnoće i veličini fetusa. I kod takvog poroda nudimo sve metode porođaja, uključujući ublažavanje porođajnih bolova. Stoga u potpunosti odbacujemo tendenciozne izjave pojedinaca koji neprimjerenim floskulama namjerno kriminaliziraju postojeća zakonska prava i postupke koji slijede najviše etičke i profesionalne standarde.“
Naravno da Ćorušićevi istomišljenici i polit-ideološki im mecene/jataci neće promijeniti svoja protuzakonita stajališta i praksu, pa ostaje validno samo jedno jedino retoričko pitanje: tko je i gdje je sljedeća Mirela Čavajda!?
