Neposredno prije održavanja ovogodišnjeg Eurosonga postignut je sporazum između sindikata zaposlenika i direktora zadarske Čistoće o povećanju plaća. Direktor je slavodobitno izašao u javnost s podatkom kako će radnici, zaduženi za uklanjane i zbrinjavanje otpada i smeća, nakon ovog dogovora biti plaćeni kao i profesori.
Naravno, ovdje nije riječ o preplaćenosti radnika Čistoće nego o potplaćenosti prosvjetara. Nisam pristaša rečenica koje počinju s onim licemjernim ”nemam ništa protiv toga”, jer, bez ikakvog okolišanja, imam nemjerljivo svega i svačega protiv društva koje smatra da je potrebno, jer ne postoji neka bitna razlika, izjednačiti rad onih koji uklanjaju smeće i otpad s ulica s radom onih koji uklanjanju spoznajno smeće i otpad odraslih iz dječjih umova.
Naše, hrvatsko društvo čovjeka promatra kao antropološki bazen koji je potrebno ispuniti spoznajnim i moralnim smećem kako bi to društvo u pokušaju moglo što duže podržavati politike nacionalizma iza kojega se kriju stvarne namjere takvih politika, a to je pljačka i grabež bez ikakvih posljedica.
Nacionalizam i religijski fundamentalizam i jesu idejno, antropološko, teološko i moralno smeće. Tu nema nikakvog spora.
Zadatak učitelja, nastavnika i profesora je da to smeće trajno uklone iz dječjih umova, da djecu oslobode od našeg licemjerstva, laži i zabluda i da im pomognu da se razviju u autonomna, dostojanstvena, zrela i istinita odrasla ljudska bića. Znanje ima tu snagu, ono otvara perspektive, jača samopoštovanje, lišava predrasuda i mijenja čovjeka. Neznalica i znalac ne žive istim životom, oni nemaju istorazinski humani dinamizam.
Religije smatraju da je obraćenje nevjernika nešto čudesno, da je tim činom nastao novi čovjek, no ja to ne smatram.
Obraćenici, pogotovo oni javni, koji bez ikakvog srama iznose intimu prethodne, predobraćeničke ili grešničke faze svoga života, kao da nije riječ o nečemu što javnosti ne bi smjelo biti dostupno, u sebi nose nešto manjkavo. Oni taj manjak prezentiraju kao vrlinu, a to je manjak vjere.
Javni obraćenici, propovjednici bezvrijednosti života bez boga, fanatizirani su instrumenti u rukama religijske zajednice koja im daje prostor da o sebi, odnosno o svome nekadašnjem životu, govore kao o odbačenoj, prezrenoj, kontaminiranoj stvari.
Na taj način religijske zajednice stvaraju kolektivno tijelo s kojim je lako manipulirati. To kolektivno tijelo se naziva duhovna zajednica, crkveni pokret, duhovni put itd. Fanatizirana zajednica okuplja se oko žrtve, a žrtve fanatizma su upravo članovi te zajednice – oni su ostali bez intime, prethodne i sadašnje, te su tako žrtvovali vlastiti, unutarnji identitet.
Ne smatram da je obraćenje čudesno, ono ne stvara novog čovjeka, nego postojećeg čovjeka pretvara u nosača opterećenog nepotrebnom prtljagom. Ta prtljaga je njegov prethodni život. Fanatizirani, javni obraćenici zapravo govore o sebi, a ne o bogu. Zajednica prihvaća njih kao bogove pa je razumljivo zašto tu nema mjesta za istinskog boga.
Smatram da je najveće čudo, čudo istine i znanje. Znanje stvara novog čovjeka, otvara mu perspektive, daje mu moć da autonomno upravlja vlastitim životom. Postoji nešto božansko u znanju. Znanje daje uvid u akumuliranu spoznaju dosadašnje ljudskosti. Mi živimo u posljedicama svih dosadašnjih znanja i obmana, civilizacijskih iskoraka i urušavanja.
Profesori su glasnogovornici istine, umjetničkog genija, vještina i vrijednosti dosadašnje ljudskosti. Oni nam, na institucionalnoj razini, posreduju cjelovitost povijesno ostvarene ljudske biti. Ne možemo živjeti kao ljudi ako živimo izvan dohvata dosadašnje aktualizirane ljudskosti.
Ovo je razlog zbog kojega su u hrvatskom društvu izjednačeni pometači ulica i profesora. Naša država želi građane bez realizirane ljudskosti, potiče neznanje i posluh, ona želi obraćenike na hrvatstvo.
Fanatizirani Hrvati su stariji od svog hrvatstva, njega su naknadno prihvatili, a ono što su prije bili odložili su na smetlište, baš kao što su fanatizirani vjernici na smetlište odložili doobraćenički život.
U političkom, javnom životu vrijedi pravilo da svaki prosječni građanin dobije upravo ono što je zaslužio. Tako je i prosječni hrvatski građanin dobio ono što je tražio, a samim time i ono što je zaslužio. Čistači ulica i čistači spoznajnog otpada izjednačeni su po statusu, društvenom ugledu, složenosti poslova i plaći.
Naše društvo je napokon dobilo ono što zaslužuje. Uostalom, svako društvo dobije ono što traži, pa je tako i hrvatsko društvo u pokušaju dobilo ono što zaslužuje – hrvatsko društvo se ne može odvojiti od smetlišta.
Međutim, ovo me ne sprječava da snažno protestiram protiv toga da ono što su zaslužile prethodne generacije, dobiju generacije koje sada stasavaju. U disfunkcionalnom sustavu obrazovanju događa se upravo to – kažnjavaju se nadolazeće generacije zbog onoga što su učinile prethodne generacije.
Hrvatska je država licemjerstva i laži, to znaju svi koji imaju minimum umskih potencijala, oslobođeni pritiska spoznajnog i moralnog smeća, sposobni da spoznaju društveni i povijesni kontekst unutar kojega se odigrava naš javni život.
Naš život je, a to je zasigurno najtužnija spoznaja do koje sam došao, uvjetovan kontekstom u kojem je on nastao. Mi taj kontekst možemo spoznajno nadići, možemo ga razumijevati, možemo njime konceptualno ovladati, ali mu ne možemo pobjeći. To je naše trajno prokletstvo – svi mi smo osuđenici, robijaši konteksta unutar kojega smo započeli s ljudskim životom.
Država je tu u ulozi metafizičkog entiteta koji nam posreduje jezik, spoznaju i inicijalnu, uvjetno rečeno, svijest o sebi, a zapravo je riječ o tome da ne smijemo biti svjesni sebe, kako bismo mogli biti ponosni zbog toga što baštinimo poglede i vrijednosti naših predaka.
Ovo je, naravno, protuhumana, licemjerna, krajnje ubojita laž. Svaka sljedeća generacija bolja je od prethodne ili bi to trebala biti. Zadatak učitelja je da dadu uvid u cjelinu dosadašnjeg ljudskog života kako bi se nove generacije oslobodile robovanja prošlom svijetu, pogotovo prošlim neistinama, lažima i zabludama. Mi sve to ponavljamo, uporno i zadovoljno. Zato se nalazimo na smetlištu.
Državu posluha, bilo kada i bilo gdje, mogu voljeti samo oni koji su se ogriješili o ideje, moral i sliku čovjeka. U takvoj državi se ne isplati pokretati racionalne, na argumentima utemeljene, rasprave. To je osuđeno na neuspjeh.
Dovoljno je, s blagim, ciničkim osmijehom, prisjetiti se da su hrvatski građani htjeli živjeti upravo u ovakvoj državi – državi koja nije u stanju shvatiti vrijednost znanja i istine.
Koliko smo nespremni za to pokazuje i ogorčeno prolijevanje žuči zbog toga što je Baby Lasagna osvojio drugo mjesto na Eurosongu. Nemo je osvojio prvo mjesto. Zanimljivo je da na Eurosongu nisu nastupili samo Nemo i Baby Lasagna, iako se, ako slušamo naše sunarodnjake, tako čini. Oni se uporno trude prikazati Baby Lasagnu kao žrtvu patogenog Eurosonga.
Ne, Baby Lasagna nije nikakva žrtva, on je zauzeo visoko drugo mjesto. Ako Eurosong zastupa, a naši antropološki bazeni to tvrde, devijantnu sliku svijeta, onda se Hrvatska savršeno uklapa u taj svijet – drugi smo, ispred nas je samo jedna zemlja, a iza nas su mnoge države. Mi se, dakle, nalazimo na samom vrhu takvog svijeta. Mi smo njegova elita.
Može li ovo shvatiti društvo koje ne pravi razliku između uklanjanja otpada s ulica i uklanjanja spoznajnog otpada? Teško. Hrvatska je spoznajno nebinarna zemlja, zato se uzrujava zbog rodne nebinarnosti.
