Unatoč svoj predizbornoj halabuci kojom dominiraju HDZ i SDP s podrazumijevajuće najdebljim buštama tko zna čijeg sve novca i manje-više stalnim ešalonima discipliniranih birača/simpatizera, umirovljenici neće dobiti veće mirovine, radnici neće dobiti veće plaće i čovjeka dostojne radne uvjete, majkama se neće poboljšati uvjeti za rađanje i odgoj djece, neće se zaustaviti iseljavanje iz Bijedne Naše, mladima se neće otvarati dovoljan broj radnih mjesta, omogućiti krov nad glavom niti će se građane osloboditi iz dužničkog ropstva… Sve će ostati nepodnošljivo, po starom. Beznadno, s velikim izgledima da će biti još i gore.
Marijan Vogrinec
Ništa se neće bitno bolje dogoditi u životima građana Bijedne Naše nakon „sudbonosnog“ 11. rujna, nakon što se utvrde rezultati izvanrednih parlamentarnih izbora. Manje-više iste poznate političke/politikantske face će na manje-više isti iritantno lažljiv način impotentno farbati manje-više iste nacionalne tunele. Jer će im to opet dopustiti onih šezdesetak posto birača izašlih na glasačku bojišnicu. Krupne predizborne riječi o medu i mlijeku – „ako nas pustite na vlast!“ – iz nešto duže kampanje od uobičajene za ove rovite prostore. I HDZ, i SDP, i Most, i Živi zid, i „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić i buljuk godinama jednako neuspješnih političkih luzera zaboravit će obećani med i mlijeko netom po konačnom službenom izvješću Državnog izbornog povjerenstva (DIP). Četvrtstoljetnom tragedijom uistinu nakaradnih izbornih paragrafa, bipolarno smišljenih u korist dominancije dviju velikih stranaka (HDZ i SDP), građane će opet pogoditi koban usud da će im gaće ponovno krojiti isti, već osvjedočeno potrošeni, politički maratonci.
Što reformski, idejno, intelektualno ili kako već potentnog za društveni i gospodarski boljitak žitelja Bijedne Naše imaju sada ponuditi likovi tipa Milana Kujundžića, Ruže Tomašić, Ljube Jurčića, Bože Petrova, Ivana Tepeša, Pere Ćorića, Pere Kovačevića, pa i Milana Bandića, Branimira Glavaša, Radimira Čačića, Milanke Opačić, Branka Grčića i milijun takvih. Kojima je zapravo jedino stalo do onih 17.000 kuna saborske plaće ni za kakav savjestan/odgovoran povlasticama nafutran radni odnos u Hrvatskom saboru. Politikantski marginalci što svako malo, besramno, mijenjaju stranačke boje i pretrčavaju iz tabora u tabor mogu do obilnih državnih apanaža isključivo milošću šefova HDZ-a/SDP-a, a ne voljom građana. Ti će ih veliki gazde, često iz sasvim nepoznatih razloga i mutnih računica, staviti na prolazna mjesta kandidacijske liste svoje koalicije i – stvar je riješena.
Predizborna halabuka
U protivnom, ne gine im politički zapećak. Posvemašnji javni zaborav. Svi ti „velikani“ marginalnih političkih opcija (HSP u nekoliko smiješnih inačica, Hrast, umirovljeničke, reformističke, narodnjačke, HSS-ove alternative, itsl.), ma što mislili o sebi, nemaju čime usrećiti građane. Osim velikim troškom za svoj isprazan nacionalni/istički larpurlartizam. I zato s razlogom nemaju izborni prolaz. Niti će ga imati 11. rujna.
Zašto će i izvanredni parlamentarni izbori biti veliko „uništa“, jako nalik lanjskim, redovnim izborima, kada su HDZ, redikulozni mu koalicijski „domoljubi“ i lokalni politički amateri iz metkovićkog Mosta („molitvene sekte“, tvrdi dugogodišnji bivši gradonačelnik Metkovića Stipe Gabrić Jambo) profućkali građanima cijelu 2016. godinu? Najgorom/najsramotnijom vladom u povijesti RH.
Unatoč svoj predizbornoj halabuci kojom dominiraju HDZ i SDP s podrazumijevajuće najdebljim buštama tko zna čijeg sve novca i manje-više stalnim ešalonima discipliniranih birača/simpatizera, umirovljenici neće dobiti veće mirovine, radnici neće dobiti veće plaće i čovjeka dostojne radne uvjete, majkama se neće poboljšati uvjeti za rađanje i odgoj djece, neće se zaustaviti iseljavanje iz Bijedne Naše, mladima se neće otvarati dovoljan broj radnih mjesta, omogućiti krov nad glavom niti će se građane osloboditi iz dužničkog ropstva… Sve će ostati nepodnošljivo, po starom. Beznadno, s velikim izgledima da će biti još i gore.
Jer, da je nova/stara politička kasta znala mudro upravljati propadajućom zemljom, a nije, izvanrednih izbora ne bi ni bilo. Budući da velika koalicija HDZ-a i SDP-a zasad još nije izgledna, iako se o njoj medijski špekulira, nije daleko od pameti pomisao i na skorašnje nove izvanredne parlamentarne izbore. Ima narod novca, jelte, pa kad je bal, nek’ je bal. Što je pišljivih 120 milijuna kuna onima koji ih nisu zaradili u znoju lica svoga!? A tuđe je lako rasipati i šakom i kapom.
HDZ-ova predizborna mrkva podrazumijeva oko 12 milijardi dodatnih proračunskih kuna kojih Bijedna Naša ne samo nema ni u teoriji niti će ih doskora imati. Čak i da stranački ekonomski opsjenari ne smanjuju PDV – najpouzdaniji izvor proračunskih prihoda – s 25 na 23 posto, ne diraju poreze i petstotinjak paranameta, ne obećavaju izdašnu socijalnu državu i natalitetni boom s nizom financijski opipljivih „mjera“. Čak i da poslodavci pristanu ponijeti, što neće ni u snu, pozamašno breme socijalnih, radnih i pronatalitetnih HDZ-ovih „inovacija“.
BDP neće u idućem mandatnom razdoblju – ma čija bila vlada, ma koliko trajala i ma što se sada obećavalo i slijeva i zdesna – narasti na neophodnih barem šest-sedam posto za uredno servisiranje svih potreba građana i otplatu javnog duga. Samo iduće godine dolazi Bijednoj Našoj na naplatu 27 milijardi kuna duga stranim vjerovnicima što, dakako, država ne može „preživjeti“ bez odgovarajućeg reprograma. Stoga je krajnje neodgovorno i nezrelo i zdesna, i slijeva i s političke periferije razbacivati se nepostojećim novcem ne bi li se megalomanskim obećanjima iskamčilo birački glas više. SDP-ova koalicijska mrkva, pak, tri-četiri milijarde kuna jeftinija, podjednako je nedostižna, fikcija za populističko-demagoške potrebe trenutka.
HDZ-ov promidžbeni diskurs, doduše stidljivo i tek uzgred, barata didaskalijama „ako“ i „europski novac na koji RH ima pravo“. Zajedljivijeg će to analitičara navesti na pravi trag: „ako“ BDP bude rastao „kako ćemo osigurati da raste“ i „ako“ bude uredno pristizao novac iz europskih fondova, „ostvarit ćemo svoja obećanja“. A neće biti tako, jer RH nema za to ni unutarnjih niti vanjskih uvjeta. Da ih je imala ili sad ima, iskoristivost tih izvora bila bi znatno veća od šezdesetak posto.
SDP, pak, nudi kao alibi za svoja obećanja „evidentna postignuća naše vlade u četvrtoj (2015.) godini mandata te prethodne tri godine uvođenja reda u državi, nakon HDZ-ovog nereda“. Narodna koalicija – SDP, HNS, HSS i HSU – nema ventil „ako“, ali on se itekako podrazumijeva. S te i protivne opcije desnog centra, dakle, ništa bitno novog, pa je razumljivo zašto se i građani u medijskim anketama ne nadaju da su ih mainstream političari/politikanti ičim kadri usrećiti nakon 11. rujna. Ista meta, isto rastojanje. I jučer i sutra. Samo se Katolička crkva ne da prizvati pameti, pa već neko vrijeme masovno homilija gdje god stigne protiv „crvene opasnosti“, jer sve ankete najgovješćuju povratak Zorana Milanovića i SDP-ove koalicije na vlast.
Militantan sisački biskup
To osobito ne može progutati militantan sisački biskup Vlado Košić, osvjedočeni mrzitelj „komunističkih zločinaca i udbaša“, prisni prijatelj osuđenog na 25 godina haaške robije ratnog zločinca Darija Kordića, koji je nedjeljnom homilijom u Ludbregu izazvao sablazan među vjernicima. Izravno im je zabranio glasati za Milanovićevu opciju, što je dio prisutnih na euharistiji popratio neugodnim dobacivanjima svećeniku i glasnim negodovanjem što je misu pretvorio u politički skup tipa događanja naroda. Nedostojno nekoga s mitrom na glavi kojem je poslanje propovijedati ljubav i milost, a ne mržnju i rigidno politikantstvo. Novi šef HDZ-a Andrej Plenković, protivno svom sloganu „vjerodostojno“, ezopovski se očitovao: „Bez komentara“. Krasno.
„Vjerodostojno“ je i HDZ-ov slogan u ovoj predizbornoj kampanji. Ta je stranka „vjerodostojna“ samo novim predsjednikom i uljuđenijom retorikom od palanačkog prostakluka što ga je za propalog Tomislava Karamarka iritantno demonstrirala, osobito 2013.-2015. u Vukovaru (ovih dana ponovno za Milanovićeva posjeta tom gradu) i u Zagrebu, stožeraško-šatoraškim divljanjima u najrigidnijem nacional-šovinističkom smislu. Građani su zato kaznili HDZ na prošlim parlamentanim izborima bijednim skorom od nedovoljnih 56 saborskih mandata, uskratili Karamarku premijerski fotelj unatoč relativnoj pobjedi te ga gurnuli zajedno sa strankom u nakaradnu dvovlast s provincijskim Mostom. To je ubrzo stajalo Karamarka političke karijere, a HDZ i elementarne vjerodostojnosti. Koju ta stranka zapravo nikad nije ni imala izvan kojih 25 posto dobrim dijelom klijentelističko-nepotistički umreženog biračkog tijela. A to nije bogzna što.
ZNA SE opcija, zbori njezin novi i europski umiven šef Andrej Plenković, želi „vratiti vjerodostojnost u politiku“. A kada je to hrvatska politika, do srži zatrovana politikantstvom, klijentelizmom, nepotizmom i korupcijom, uopće bila – vjerodostojna? I u HDZ-u. U „kancelarskom“ razdoblju Franje Tuđmana 1990-ih, kada je svijet okretao glavu od RH i „neprirodan perec“ stavio na crnu listu međunarodnih odnosa? U doba Ive Sanadera, kada je buknula epidemija ultranacionalističkog divljanja zemljom (splitska Riva, Gospić, Zagreb, „svi smo mi Mirko Norac“, „Stipe i Račane, pojest će vas crne vrane“…), što danas poprima zastrašujuće pronacifašističke razmjere. A vlast poduzetna kao japanski majmuni Mizaru, Kikazaru i Iwazaru? Je li HDZ bio vjerodostojan u razdoblju strahovite pljačke narodnog novca za što je, kao jedina politička stranka u Bijednoj Našoj, prvostupanjski osuđen, a protiv Sanadera je pokrenuto desetak sudskih procesa za (navodni?) kriminal.
Je li HDZ s redikuloznim partnerima s krajnje desnice bio politički vjerodostojan za vrijeme Tomislava Karamarka kada su stožeraško-šatoraški i čak državno-pučistički (bruka na Markovom trgu u Zagrebu) nasrtaji na legalne institucije vlasti srozali dignitet te i iste ljudeolitičke opcije ispod svake civilizacijske razine? Ne može se vratiti nešto čega nije ni bilo, pa ni HDZ-ova vjerodostojnost ili vjerodostojnost hrvatske politike u većem dijelu njezine 26-godišnje prošlosti. Taj HDZ-ov vlak, koji sada vuče znatno modernija lokomotiva zakvačena za stare, olinjale i klopotave vagone, nije ni preferencijalno sposoban za suvremene reformske pruge.
Što je dojučerašnji osrednji vojnik kompromitirane političke opcije Andrej Plenković kadar pružiti građanima Bijedne Naše, kakvu to „vjerodostojnost vratiti u hrvatsku politiku, ako mu leđa čuvaju odavno potrošeni političari tipa Dubravke Šuice, Darka Milinovića, Gordana Jandrokovića, Steve Culeja, Josipa Đakića, Milijana Brkića nadimkom Vaso, Zlatka Hasanbegovića…? Čime su oni zadužili birački glas?
SDP kardinalno rizikuje povratak na vlast, jer nudi građanima nastavak obrasca upravljanja zemljom zbog kojeg je dobio „pakrački dekret“ na izborima 2015. godine. Sam je Milanović godinama bio tek nešto manje nepopularan političar od Karamarka, koji se nije dao s prvog mjesta nepopularnosti, a sada se „Zoki“ ponovno nudi za premijera. I iste ljude, svoje prisne prijatelje i ministre u svojoj bivšoj vladi, ponovno za čelnike u istim ministarstvima. A birači su ih sve odreda lani kaznili gubitkom vlasti. Pouka? Nula bodova. I za tu vrst amnezije treba imati obraza.
I HDZ i SDP su ostali iste masovno nepopularne političke, ideološke i svjetonazorske opcije koje, dokazano u prošlih 26 godina, ne znaju – manje je vjerojatno da ne žele – politički mudro i gospodarski zrelo upravljati ovom zemljom.
Ljudi, drž’te gaće. Željeli ne željeli, bili politički zainteresirani ili ne bili, građani će opet biti primorani gledati većinu tih i takvih kako im u sljedećem mandatnom razdoblju, ma koliko trajalo, prodaju „mudrost“ sa saborske govornice. Poželjni i nepoželjni, jer će im to omogućiti poslijeizborna politikantska alkemija u kojoj, dakako, volja građana i nacionalni interes uopće nisu sastojci. Desni će biti „vjerodostojni“ (sic) kao lanjski snijeg, a lijevi „moraju nastaviti posao“ (sic) koji već „godinu dana daje izvrsne rezultate, iako se HDZ-ova vlada osramotila bezvlašćem s Mostom“.
Crkva besramno agitira
To što se Most, Živi zid i ponajviše „budući premijer“ Milan Bandić promidžbeno busaju u prsa kao „presudni“ u odlučivanju o strukturi nove vlasti bura je u čaši vode. Most se temeljito obrukao u prošloj vladinoj koliciji s HDZ-om te neće dobiti 19 mandata kao prošli put, pa sada sa svojih sedam ultimatuma ucjenjivanje i HDZ i SDP, „koji su zapravo isti i reformski podjednako nesposobni“. To je, jelte, dimna zavjesa zbog potrebe samoodržanja. Blaga retorika ZNA SE opcije, kojoj će u poslijeizbornim okolnostima stani-pa’ni trebati mostovci, potajice opet računa s njima u vlasti. Ali bez Bože Petrova kao premijera, kojem se nekako osladila ta dužnost.
Katolička crkva, čiji desničarski rigidan/militantan vrh opet ni po koju cijenu ne bi dopustio bogobojaznom Boži Petrovu petljati s Milanovićevim „komunjarama“ budno prati situaciju i besramno agitira za desnu koaliciju oko HDZ-a. Drukčije razni ilčići i markićke nemaju nikakvih izgleda dohvatiti se saborske govornice i prosječnih 17.000 državne plaće. Milan Bandić, dakako, nema nikakvih izgleda postati premijer, unaprijed samoproglašeni „gradonačelnik Hrvatske“, ali dobro će doći i lijevima i desnima – a zatrebat će – u popunjavanju vladajuće većine od 76 ili više zastupničkih ruku. U toj vrsti nečasne, ali dopuštene, trgovine mandatima i nečistom savješću inače „časnih“ ljudi, naći će se također osam manjinaca, Radimir Čačić, možebitno podanici Branimra Glavaša i neki slučajnici s krajnje političke margine.
Teško da će tu biti Ivan Vilibor Sinčić sa Živim zidom kao moneta za potkusurivanje, ali kad je politika u Bijednoj Našoj posrijedi, nisu isključena ni najveća iznenađenja. Vlast je slast, stara je izreka, a u novije doba vlast je i – najunosnija profesija, pa…
tacno
Marijan Vogrinec
Ništa se neće bitno bolje dogoditi u životima građana Bijedne Naše nakon „sudbonosnog“ 11. rujna, nakon što se utvrde rezultati izvanrednih parlamentarnih izbora. Manje-više iste poznate političke/politikantske face će na manje-više isti iritantno lažljiv način impotentno farbati manje-više iste nacionalne tunele. Jer će im to opet dopustiti onih šezdesetak posto birača izašlih na glasačku bojišnicu. Krupne predizborne riječi o medu i mlijeku – „ako nas pustite na vlast!“ – iz nešto duže kampanje od uobičajene za ove rovite prostore. I HDZ, i SDP, i Most, i Živi zid, i „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić i buljuk godinama jednako neuspješnih političkih luzera zaboravit će obećani med i mlijeko netom po konačnom službenom izvješću Državnog izbornog povjerenstva (DIP). Četvrtstoljetnom tragedijom uistinu nakaradnih izbornih paragrafa, bipolarno smišljenih u korist dominancije dviju velikih stranaka (HDZ i SDP), građane će opet pogoditi koban usud da će im gaće ponovno krojiti isti, već osvjedočeno potrošeni, politički maratonci.
Što reformski, idejno, intelektualno ili kako već potentnog za društveni i gospodarski boljitak žitelja Bijedne Naše imaju sada ponuditi likovi tipa Milana Kujundžića, Ruže Tomašić, Ljube Jurčića, Bože Petrova, Ivana Tepeša, Pere Ćorića, Pere Kovačevića, pa i Milana Bandića, Branimira Glavaša, Radimira Čačića, Milanke Opačić, Branka Grčića i milijun takvih. Kojima je zapravo jedino stalo do onih 17.000 kuna saborske plaće ni za kakav savjestan/odgovoran povlasticama nafutran radni odnos u Hrvatskom saboru. Politikantski marginalci što svako malo, besramno, mijenjaju stranačke boje i pretrčavaju iz tabora u tabor mogu do obilnih državnih apanaža isključivo milošću šefova HDZ-a/SDP-a, a ne voljom građana. Ti će ih veliki gazde, često iz sasvim nepoznatih razloga i mutnih računica, staviti na prolazna mjesta kandidacijske liste svoje koalicije i – stvar je riješena.
Predizborna halabuka
U protivnom, ne gine im politički zapećak. Posvemašnji javni zaborav. Svi ti „velikani“ marginalnih političkih opcija (HSP u nekoliko smiješnih inačica, Hrast, umirovljeničke, reformističke, narodnjačke, HSS-ove alternative, itsl.), ma što mislili o sebi, nemaju čime usrećiti građane. Osim velikim troškom za svoj isprazan nacionalni/istički larpurlartizam. I zato s razlogom nemaju izborni prolaz. Niti će ga imati 11. rujna.
Zašto će i izvanredni parlamentarni izbori biti veliko „uništa“, jako nalik lanjskim, redovnim izborima, kada su HDZ, redikulozni mu koalicijski „domoljubi“ i lokalni politički amateri iz metkovićkog Mosta („molitvene sekte“, tvrdi dugogodišnji bivši gradonačelnik Metkovića Stipe Gabrić Jambo) profućkali građanima cijelu 2016. godinu? Najgorom/najsramotnijom vladom u povijesti RH.
Unatoč svoj predizbornoj halabuci kojom dominiraju HDZ i SDP s podrazumijevajuće najdebljim buštama tko zna čijeg sve novca i manje-više stalnim ešalonima discipliniranih birača/simpatizera, umirovljenici neće dobiti veće mirovine, radnici neće dobiti veće plaće i čovjeka dostojne radne uvjete, majkama se neće poboljšati uvjeti za rađanje i odgoj djece, neće se zaustaviti iseljavanje iz Bijedne Naše, mladima se neće otvarati dovoljan broj radnih mjesta, omogućiti krov nad glavom niti će se građane osloboditi iz dužničkog ropstva… Sve će ostati nepodnošljivo, po starom. Beznadno, s velikim izgledima da će biti još i gore.
Jer, da je nova/stara politička kasta znala mudro upravljati propadajućom zemljom, a nije, izvanrednih izbora ne bi ni bilo. Budući da velika koalicija HDZ-a i SDP-a zasad još nije izgledna, iako se o njoj medijski špekulira, nije daleko od pameti pomisao i na skorašnje nove izvanredne parlamentarne izbore. Ima narod novca, jelte, pa kad je bal, nek’ je bal. Što je pišljivih 120 milijuna kuna onima koji ih nisu zaradili u znoju lica svoga!? A tuđe je lako rasipati i šakom i kapom.
HDZ-ova predizborna mrkva podrazumijeva oko 12 milijardi dodatnih proračunskih kuna kojih Bijedna Naša ne samo nema ni u teoriji niti će ih doskora imati. Čak i da stranački ekonomski opsjenari ne smanjuju PDV – najpouzdaniji izvor proračunskih prihoda – s 25 na 23 posto, ne diraju poreze i petstotinjak paranameta, ne obećavaju izdašnu socijalnu državu i natalitetni boom s nizom financijski opipljivih „mjera“. Čak i da poslodavci pristanu ponijeti, što neće ni u snu, pozamašno breme socijalnih, radnih i pronatalitetnih HDZ-ovih „inovacija“.
BDP neće u idućem mandatnom razdoblju – ma čija bila vlada, ma koliko trajala i ma što se sada obećavalo i slijeva i zdesna – narasti na neophodnih barem šest-sedam posto za uredno servisiranje svih potreba građana i otplatu javnog duga. Samo iduće godine dolazi Bijednoj Našoj na naplatu 27 milijardi kuna duga stranim vjerovnicima što, dakako, država ne može „preživjeti“ bez odgovarajućeg reprograma. Stoga je krajnje neodgovorno i nezrelo i zdesna, i slijeva i s političke periferije razbacivati se nepostojećim novcem ne bi li se megalomanskim obećanjima iskamčilo birački glas više. SDP-ova koalicijska mrkva, pak, tri-četiri milijarde kuna jeftinija, podjednako je nedostižna, fikcija za populističko-demagoške potrebe trenutka.
HDZ-ov promidžbeni diskurs, doduše stidljivo i tek uzgred, barata didaskalijama „ako“ i „europski novac na koji RH ima pravo“. Zajedljivijeg će to analitičara navesti na pravi trag: „ako“ BDP bude rastao „kako ćemo osigurati da raste“ i „ako“ bude uredno pristizao novac iz europskih fondova, „ostvarit ćemo svoja obećanja“. A neće biti tako, jer RH nema za to ni unutarnjih niti vanjskih uvjeta. Da ih je imala ili sad ima, iskoristivost tih izvora bila bi znatno veća od šezdesetak posto.
SDP, pak, nudi kao alibi za svoja obećanja „evidentna postignuća naše vlade u četvrtoj (2015.) godini mandata te prethodne tri godine uvođenja reda u državi, nakon HDZ-ovog nereda“. Narodna koalicija – SDP, HNS, HSS i HSU – nema ventil „ako“, ali on se itekako podrazumijeva. S te i protivne opcije desnog centra, dakle, ništa bitno novog, pa je razumljivo zašto se i građani u medijskim anketama ne nadaju da su ih mainstream političari/politikanti ičim kadri usrećiti nakon 11. rujna. Ista meta, isto rastojanje. I jučer i sutra. Samo se Katolička crkva ne da prizvati pameti, pa već neko vrijeme masovno homilija gdje god stigne protiv „crvene opasnosti“, jer sve ankete najgovješćuju povratak Zorana Milanovića i SDP-ove koalicije na vlast.
Militantan sisački biskup
To osobito ne može progutati militantan sisački biskup Vlado Košić, osvjedočeni mrzitelj „komunističkih zločinaca i udbaša“, prisni prijatelj osuđenog na 25 godina haaške robije ratnog zločinca Darija Kordića, koji je nedjeljnom homilijom u Ludbregu izazvao sablazan među vjernicima. Izravno im je zabranio glasati za Milanovićevu opciju, što je dio prisutnih na euharistiji popratio neugodnim dobacivanjima svećeniku i glasnim negodovanjem što je misu pretvorio u politički skup tipa događanja naroda. Nedostojno nekoga s mitrom na glavi kojem je poslanje propovijedati ljubav i milost, a ne mržnju i rigidno politikantstvo. Novi šef HDZ-a Andrej Plenković, protivno svom sloganu „vjerodostojno“, ezopovski se očitovao: „Bez komentara“. Krasno.
„Vjerodostojno“ je i HDZ-ov slogan u ovoj predizbornoj kampanji. Ta je stranka „vjerodostojna“ samo novim predsjednikom i uljuđenijom retorikom od palanačkog prostakluka što ga je za propalog Tomislava Karamarka iritantno demonstrirala, osobito 2013.-2015. u Vukovaru (ovih dana ponovno za Milanovićeva posjeta tom gradu) i u Zagrebu, stožeraško-šatoraškim divljanjima u najrigidnijem nacional-šovinističkom smislu. Građani su zato kaznili HDZ na prošlim parlamentanim izborima bijednim skorom od nedovoljnih 56 saborskih mandata, uskratili Karamarku premijerski fotelj unatoč relativnoj pobjedi te ga gurnuli zajedno sa strankom u nakaradnu dvovlast s provincijskim Mostom. To je ubrzo stajalo Karamarka političke karijere, a HDZ i elementarne vjerodostojnosti. Koju ta stranka zapravo nikad nije ni imala izvan kojih 25 posto dobrim dijelom klijentelističko-nepotistički umreženog biračkog tijela. A to nije bogzna što.
ZNA SE opcija, zbori njezin novi i europski umiven šef Andrej Plenković, želi „vratiti vjerodostojnost u politiku“. A kada je to hrvatska politika, do srži zatrovana politikantstvom, klijentelizmom, nepotizmom i korupcijom, uopće bila – vjerodostojna? I u HDZ-u. U „kancelarskom“ razdoblju Franje Tuđmana 1990-ih, kada je svijet okretao glavu od RH i „neprirodan perec“ stavio na crnu listu međunarodnih odnosa? U doba Ive Sanadera, kada je buknula epidemija ultranacionalističkog divljanja zemljom (splitska Riva, Gospić, Zagreb, „svi smo mi Mirko Norac“, „Stipe i Račane, pojest će vas crne vrane“…), što danas poprima zastrašujuće pronacifašističke razmjere. A vlast poduzetna kao japanski majmuni Mizaru, Kikazaru i Iwazaru? Je li HDZ bio vjerodostojan u razdoblju strahovite pljačke narodnog novca za što je, kao jedina politička stranka u Bijednoj Našoj, prvostupanjski osuđen, a protiv Sanadera je pokrenuto desetak sudskih procesa za (navodni?) kriminal.
Je li HDZ s redikuloznim partnerima s krajnje desnice bio politički vjerodostojan za vrijeme Tomislava Karamarka kada su stožeraško-šatoraški i čak državno-pučistički (bruka na Markovom trgu u Zagrebu) nasrtaji na legalne institucije vlasti srozali dignitet te i iste ljudeolitičke opcije ispod svake civilizacijske razine? Ne može se vratiti nešto čega nije ni bilo, pa ni HDZ-ova vjerodostojnost ili vjerodostojnost hrvatske politike u većem dijelu njezine 26-godišnje prošlosti. Taj HDZ-ov vlak, koji sada vuče znatno modernija lokomotiva zakvačena za stare, olinjale i klopotave vagone, nije ni preferencijalno sposoban za suvremene reformske pruge.
Što je dojučerašnji osrednji vojnik kompromitirane političke opcije Andrej Plenković kadar pružiti građanima Bijedne Naše, kakvu to „vjerodostojnost vratiti u hrvatsku politiku, ako mu leđa čuvaju odavno potrošeni političari tipa Dubravke Šuice, Darka Milinovića, Gordana Jandrokovića, Steve Culeja, Josipa Đakića, Milijana Brkića nadimkom Vaso, Zlatka Hasanbegovića…? Čime su oni zadužili birački glas?
SDP kardinalno rizikuje povratak na vlast, jer nudi građanima nastavak obrasca upravljanja zemljom zbog kojeg je dobio „pakrački dekret“ na izborima 2015. godine. Sam je Milanović godinama bio tek nešto manje nepopularan političar od Karamarka, koji se nije dao s prvog mjesta nepopularnosti, a sada se „Zoki“ ponovno nudi za premijera. I iste ljude, svoje prisne prijatelje i ministre u svojoj bivšoj vladi, ponovno za čelnike u istim ministarstvima. A birači su ih sve odreda lani kaznili gubitkom vlasti. Pouka? Nula bodova. I za tu vrst amnezije treba imati obraza.
I HDZ i SDP su ostali iste masovno nepopularne političke, ideološke i svjetonazorske opcije koje, dokazano u prošlih 26 godina, ne znaju – manje je vjerojatno da ne žele – politički mudro i gospodarski zrelo upravljati ovom zemljom.
Ljudi, drž’te gaće. Željeli ne željeli, bili politički zainteresirani ili ne bili, građani će opet biti primorani gledati većinu tih i takvih kako im u sljedećem mandatnom razdoblju, ma koliko trajalo, prodaju „mudrost“ sa saborske govornice. Poželjni i nepoželjni, jer će im to omogućiti poslijeizborna politikantska alkemija u kojoj, dakako, volja građana i nacionalni interes uopće nisu sastojci. Desni će biti „vjerodostojni“ (sic) kao lanjski snijeg, a lijevi „moraju nastaviti posao“ (sic) koji već „godinu dana daje izvrsne rezultate, iako se HDZ-ova vlada osramotila bezvlašćem s Mostom“.
Crkva besramno agitira
To što se Most, Živi zid i ponajviše „budući premijer“ Milan Bandić promidžbeno busaju u prsa kao „presudni“ u odlučivanju o strukturi nove vlasti bura je u čaši vode. Most se temeljito obrukao u prošloj vladinoj koliciji s HDZ-om te neće dobiti 19 mandata kao prošli put, pa sada sa svojih sedam ultimatuma ucjenjivanje i HDZ i SDP, „koji su zapravo isti i reformski podjednako nesposobni“. To je, jelte, dimna zavjesa zbog potrebe samoodržanja. Blaga retorika ZNA SE opcije, kojoj će u poslijeizbornim okolnostima stani-pa’ni trebati mostovci, potajice opet računa s njima u vlasti. Ali bez Bože Petrova kao premijera, kojem se nekako osladila ta dužnost.
Katolička crkva, čiji desničarski rigidan/militantan vrh opet ni po koju cijenu ne bi dopustio bogobojaznom Boži Petrovu petljati s Milanovićevim „komunjarama“ budno prati situaciju i besramno agitira za desnu koaliciju oko HDZ-a. Drukčije razni ilčići i markićke nemaju nikakvih izgleda dohvatiti se saborske govornice i prosječnih 17.000 državne plaće. Milan Bandić, dakako, nema nikakvih izgleda postati premijer, unaprijed samoproglašeni „gradonačelnik Hrvatske“, ali dobro će doći i lijevima i desnima – a zatrebat će – u popunjavanju vladajuće većine od 76 ili više zastupničkih ruku. U toj vrsti nečasne, ali dopuštene, trgovine mandatima i nečistom savješću inače „časnih“ ljudi, naći će se također osam manjinaca, Radimir Čačić, možebitno podanici Branimra Glavaša i neki slučajnici s krajnje političke margine.
Teško da će tu biti Ivan Vilibor Sinčić sa Živim zidom kao moneta za potkusurivanje, ali kad je politika u Bijednoj Našoj posrijedi, nisu isključena ni najveća iznenađenja. Vlast je slast, stara je izreka, a u novije doba vlast je i – najunosnija profesija, pa…
tacno
