Stajala sam na blagajni kvartovskog dućana i čekala, pet, deset… minuta, dok je mlada blagajnica pokušavala riješiti problem s karticom. Prestrašena, nespremna za taj posao, dok je red kupaca bivao sve duži, a ja sve nervoznija, konačno je rekla da će pozvati šeficu. Pojavila se onda ispijena, umorna žena s oznakama osobe kojoj je puna kapa svega, pa tako i mene, i pozvala me u svoju kancelariju. Već pri ulasku u „kancelariju“, sitnu kokošju kapunjeru smještenu između kutija velikog skladišta, bez prozora i zraka, moju je nervozu smijenila tiha zatečenost tim svijetom nevidljivih, onih koje, dok lutamo oko polica s hranom, i ne primjećujemo, a one su tu, te žene – muškarci naime ne rade taj „ženski“ posao – zato da budu ljubazne, da nas poslužuju, trpe naša pitanja i želje.
A život šefice ove trgovine u tom mračnom kutku skladišta – i trčanje u pomoć onim dvjema radnicama na blagajni koje istovremeno i slažu robu po policama i sijeku sir i salamu – počinje u šest ujutro, tada je bilo već sedam navečer, a nju je čekala još i duga vožnja do gradića na periferiji Splita. „Pošteno ću vam reći“ – kao da otkriva neku sramotnu tajnu – „moja je plaća blizu tisuću eura, ali ovdje sam po čitav dan, malo nas je, a samo sam danas tri puta sprječavala pokušaje krađe“. Pitala sam naivno zašto gazda ne da zaštitara ili zaposli više ljudi, na što se tek oporo, umorno nasmijala i pokazala mi papir na zidu „kancelarije“ s ponudom od 350 eura onome tko nađe radnika za rad u toj trgovini.
Nude se, eto, nagrade posredniku, jer malo tko više želi raditi za 500 eura koliko gazde velikih trgovačkih lanaca plaćaju te neumorne žene od kojih u nekim malim dućanima radi samo jedna u smjeni. A to znači da ne može koristiti zakonsko pravo na pola sata odmora jer ne smije zatvoriti dućan (kako je kazala trgovkinja u takvom dućanu: „Žderem na blagajni i tipkam račune“), a ne može otići ni u WC jer ne smije ostaviti blagajnu. I ne može rezati salamu jer Nepalac s on line narudžbom tek što nije stigao…
Nepalac, da, jedan od onih 150.000 tisuća koliko ih je već u Hrvatskoj, potrošnog roblja koje ne govori jezik pa rade najgore poslove, prepušteni pohlepnim mafijašima, takozvanim poduzetnicima koji ih grupno smještaju u neuvjetne, memljive podrume bez prozora i vrata – znam za groznu takvu izbu nedaleko Zagreba, čiji korisnici rade na izgradnji stambenih vila. Ne žele javno govoriti o uvjetima života, plaćeni su euro, dva po satu, bez ugovora o radu, lišeni ikakvog osiguranja, ali svaka javna pritužba donijela bi im deportaciju. Nepalci i Indijci – Sirijci dakako nisu dobrodošli, jer su, jel’te, svi potencijalni teroristi – ne mogu međutim raditi u trgovinama jer ne govore Hrvatski, pa nas služe one umorne, obespravljene trgovkinje s plaćama s kojima jedva preživljavaju u uvjetima enormnih poskupljenja proizvoda što ih one strpljivo slažu po policama dućana.
Poskupljenja od čijih se golemih iznosa bogate samo vlasnici trgovačkih lanaca, ne povisujući plaće radnicama, ali zato generiraju enormnu inflaciju. Zbog koje se, unatoč prozirnim hvalospjevima premijera o uspjesima njegove vlade, Hrvatsku po indeksu siromaštva svrstava na dno Evropske unije, leđa nam čuva samo Rumunjska.
U tako nemilosrdnoj državi, u kojoj je na najvišoj cijeni upravo gramzivost vlasnika trgovačkih ili nekih drugih korporacija, uz izigravanje zakona, grubo gaženje radničkih prava, sada i onih imigrantskih, ne čudi ni onaj letak s jedne konferencije korporativnih hohštaplera gdje se, između ostalih divota, stranim investitorima, čitaj građevinarima – koji ovdje već radikalno uništavaju preostalo pomorsko dobro, šume, urbana središta – nudi i „jeftina radna snaga“! Teško je stoga izmjeriti količinu ciničnog prezira hrvatske vlasti prema građanima ili stupanj odnarođenosti političkih elita koje su dokinule svaku ideju o minimalno socijalnoj državi.
Lažljivi su to gadovi kojima država služi kao kasa bez dna, a građani kao jamci njihova prosperiteta. Tako je jedan gad, ministar obrane – mufljuz s intelektom amebe, što ga je premijer sastrugao s dna one kace iz koje izvlači preostale ostatke ljepljive, podatne mase od koje onda oblikuje svoje ministre, s jedinom vrlinom: apsolutnim posluhom njemu i partiji – ovih dana dobio subvencionirani državni kredit za gradnju nove kuće u svom rodnom mjestu, iako tamo već ima stan od 80 kvadrata u kojemu mu živi obitelj. I još jedan od 90 kvadrata u Zagrebu dobiven na korištenje, a što ga je država fino opremila, sve do pekača za kruh, i potrošila za to 50.000 eura. Sada će mu građani za kredit, odobren davno prije isteka natječaja, pokloniti još 25.304,32 eura. Iako bi se nepovratne subvencije smjele davati samo mladim ljudima bez ikakve druge nekretnine.
E da, naš gospodin Gad ima plaću skoro 3.000 eura, supruga oko tisuću, jedino srama nema, baš kao ni premijer koji da ništa o tome ne zna. Pa, kao što kaže ona trgovkinja: “Treba otići odavde, oni bi s nama pod brisali!“ Ma obrisan je, draga moja, već odavno. Sve do visokog sjaja zrcala. Iz kojega nam se posprdno cere moćni dizajneri jeftine stvarnosti.
