U hiperprodukciji skandala i afera koje dostižu i prestižu jedna drugu, i u inflaciji slika koje navodno govore više od tisuću riječi, ali nam istodobno otupljuju osjetila, dakle usred tog amalgama „šokova“ i njihove estetizacije, nacija se izgleda podijelila na one potpuno otupljele i nezainteresirane i one koji u amoku ubijaju i masakriraju „objekte“ na koje su fiksirali svoje frustracije i akumulirani bijes.
Relativno nedavni događaj sa splitske Rive koji je tada „šokirao javnost“ za nekoliko tjedana pao je u potpuni zaborav. Dok pišem ove retke, nacija je „šokirana“ zločinom iz pakla u kojem je jedan otac pobacao svoje četvero djece s balkona. Frazu da je „nacija u šoku“ kad tad upotrijebit će svaki informativni medij kad najavljuje neku dramatičnu vijest. A „šok“ će trajati dan, dva, možda ni toliko, jer se ritam nepojmljivih zločina i/ili političkih skandala očito zgušnjava tako da „šokirana nacija“ niti jedan ne uspijeva niti objasniti, niti shvatiti, niti emotivno „proraditi“, rekli bi psiholozi. Preboljeti i integrirati u svijest o sebi, da bi se moglo nastaviti živjeti u zajednici koja je proživjela traumu. Ali od takve akumulacije neprorađenih trauma i „šokova“ i pojedinci i kolektivi mogu poludjeti. Ili uključe obrambene mehanizme i postaju bezosjećajni. Bezosjećajni, anestezirani, nezainteresirani i sve više bezobzirni.
Činilo se da je jedan kratki video snimak sa splitske Rive u trajanju od 42 sekunde ipak proizveo nešto više riječi i potrage za smislom, nego što je to uobičajeno. Jer slike mogu govoriti više od riječi, ali ne mogu objasniti zašto se nešto dogodilo. Mediji i šira javnost bili su više zgranuti nad prizorom indolentne gomile koja nije pružila ruku čovjeku u nevolji, negoli nad samim nasiljem koje je do toga dovelo. Istodobno, gotovo nezapaženo prošla je jedna druga slika iz arsenala „senzacionalnih prizora sa splitske rive“. To je jedna od onih iz serije ustašoidnih „grafita“ koji su do sljedećeg jutra osvanuli na zidovima jedne splitske osnovne škole, a glasio je: „Kurca ne razumin jer neću razumit“.
Dva kratka fragmenta stvarnosti, uhvaćena mobitelima i kamerama slučajnih prolaznika, izazvala su kratkotrajnu refleksiju o „stanju duha nacije“. Možda su čak i polučili neku kolektivnu katarzu. Kažem možda, ali opet nakratko, jer je samo dan ranije jedan dječak u zadarskoj srednjoj školi upaljačem djevojčici albanske narodnosti tetovirao slovo „U“, sljedećeg dana Daruvarac je pušten na slobodu bez nadzora, iako pravni stručnjaci tvrde da do nije bilo neizbježno, nekih tjedan ranije činilo se da zadarska sutkinja iskreno želi voditi postupak na način koji bi žrtvi pružio satisfakciju i sigurnost. Pitanje je li sutkinja ucijenjena, je li joj se prijetilo, ili je možda u pitanju čak i korupcija, bilo je neizbježno. Potom je Vlada prepustila Inu Mađarima, Saborom su letjele optužbe za veleizdaju, onda je predsjednik Evropskog parlamenta proglasio Istru i Dalmaciju talijanskima, a potom je otac pobacao svoju djecu s balkona. Suverena i samostalna država Hrvatska proizvodi mnogo više šokova, afera i senzacija nego što ih je tako mala nacija u stanju probaviti.
Što se stvarno dogodilo onog sunčanog subotnjeg jutra na splitskoj Rivi, svi znaju. Šačica nasilnika štapovima i noževima napala je vaterpoliste beogradskog kluba Crvena zvezda koji su mirno sjedili u nekom prepunom štekatu i guštali kavicu pod podnevnim suncem. Mogao je to biti prizor kakve nalazimo u svakom promotivnom materijalu o Splitu, novoj zvijezdi mediteranskog turizma. Ali se vlasniku kafića nisu dopali njihovi klupski dresovi pa je prizvao lokalne egzorciste da istjeraju srpske vragove sa crvenom zvijezdom na majicama.
Kamere nisu uhvatile scene fizičkog nasilja, osim jednog zakukuljenog muškarca koji sa štapom trči rivom na fonu idiličnog morskog pejsaža s jedrilicom. Nevažno, jer prava se drama ionako odvijala nekoliko trenutaka kasnije, nakon što je golman Crvene zvezde spas od noža i batine potražio skokom s rive u more. Cijela je nacija tog dana mogla bezbroj puta gledati prizor u kojem se poveća grupa slučajnih prolaznika nagurala na obali i promatrala čovjeka koji je spas potražio u prljavom moru uz Rivu. Moru u koje valjda niko više ne ulazi dobrovoljno, bez ronilačkog odijela i sa zalihom solidne količine antiseptika koji ga čekaju na suhom.
Napad na srpske vaterpoliste koji su u Split došli odigrati utakmicu nekakve regionalne lige, bio je prizvan i koordiniran. Vlasniku kafića nije se svidio njihov dres, a napadači su očito dobro uigrana ekipa koja će se, naoružana, u trenu stvoriti na mjestu gdje neko ugrožava njihovu domovinsku sigurnost. Uostalom, nije to prva takva interventna akcija: kantom govana zalili su pisca Antu Tomića, na Bačvicama mlatili strane turiste, turistikinjama ne bih preporučila da same šeću Marijanom ni upo bijela dana, prvi splitski Prajd bio je kamenovan. A onda je kamenovanje Prajda naglo prestalo, već neko vrijeme nije zabilježen ozbiljniji incident na Bačvicama. Dakle može se kontrolirati nasilje, ako se hoće, tj. ako postoji ona famozna politička volja.
Prizor sa splitske rive bio je mučan, moguće i mučniji nego bi bio prijenos samog fizičkog napada uživo koji, sudeći po dostupnim informacijama, nije bio nimalo bezazlen. Mladić je, naime, zadobio i ubodne rane nožem. Slika omanje, ali ipak gomile koja promatra čovjeka izbezumljenog od straha, koji na zapovjed iz gomile skida dres svojega kluba i licitira svoje etničko podrijetlo, kod svakog je normalnog čovjeka morala izazvati mučninu, sram, a potom i bijes. Notorna je činjenica da se u svakom našem malom i velom mistu mogu naći grupice nacionalizmom i mržnjom zaluđenih, steroidima i testosteronom napumpanih mlađih muškaraca čiji je smisao života postao – ubiti u nekome boga. Po mogućnosti u Srbinu, ali ako ga nema pri ruci, onda nekom pederu, migrantu ili ženi, drugoj najvećoj rizičnoj skupini nakon Srba. Uvijek onima drugima i drugačijima. Ali da poveća grupa „građana običnih“ stoji na obali i uz ružne komentare promatra kako se neko smrtno uplašen davi u „najlipšem moru na svitu“, to je već znak duboke društvene patologije. U tom trenutku više nismo svjedočili nasilnom incidentu na splitskoj Rivi (gadnom, ali fakat se dešava svuda), već dubokoj asocijalnosti i otuđenosti koja je prodrla u sve pore jedne urbane zajednice. Tisuću pitanja kako i zašto trebalo bi strujiti moždanim sinapsama svakog normalnog građanina ovog društva.
Osobno ne vjerujem da su svi ti ljudi koji su se tamo zatekli ekstremni desničari, rabijatni nacionalisti, niti nasilnici u privatnim životima. Bili su to građani prosječni, fetivi Splićani i Vlaji, turisti, možda poneki mandrilo sa specifičnim splitskim smislom za humor. Neki potplaćeni, a neki solidno imućni. Po staroj navadi, došli su subotnje sunčano dopodne provesti u gradskom dnevnom boravku. Vidjeti i biti viđeni. Većina ih vjerojatno nije ni znala da su trenutak ranije radile batine i bljeskali noževi. Vidjeli su tek bizaran prizor čovjeka u nevolji, usred obalnog plićaka, koji moli za pomoć. No, bilo je dovoljno da neko kaže „četnik“, ili možda, s obzirom na crveni dres i ime kluba „komunjara“, pa da „informacije“ prostruje gomilicom, a u kolektivnoj svijesti proradi refleks sumnjičavosti, straha i nesigurnosti. Da je nesretnik u moru pokazao imalo arogancije, ili nacionalnog dišpeta, sve je moglo eskalirati u agresiju i novo nasilje, ali srećom nije, pa je sve ostalo na konformizmu i distanciranosti građanina običnog. Normalna mjera ljudske empatije i spremnosti da se pomogne čovjeku u nevolji isparili su pred nenadanom pojavom „četnika“, „Srbina“ i „komunjare“. A možda su promatrači samo bili oprezni i bojali se da bi im neko mogao predbaciti da su pružili ruku jednom četniku, komunjari, Srbinu.
Taj refleks straha, opreza, nesigurnosti i gubitka ljudske solidarnosti ugrađuje se u građanina običnog već gotovo tri desetljeća. Kroz diskurs politike, putem medija, sa propovjedaonica, na sportskim terenima, čak i u učionicama. Na toj istoj Rivi uvjetovan je više puta decibelima na granici bola. Ponovit ću, veće ili manje grupe nasilnika koji dokazuju svoj identitet (uglavnom nacionalni i muški) i liječe vlastite i kolektivne frustracije na drugima i drugačijima nisu nikakav specifikum Splita. Čak ni Hrvatske. Ali tih nekoliko minuta građanskog kukavičluka, konformizma i tuposti teško je zamisliti bilo gdje u cviliziranom svijetu.
Eksperti raznih profila, sociolozi, politolozi, psiholozi, kolumnisti i ini već se godinama trude da objasne fenomen učestalog nasilja, kako u „gradu slučaju“, tako i u cijeloj zemlji. Ali im nekako ne uspijeva. ili barem sva ta tumačenja koja proizvode stručnjaci, radne skupine i institucije, i po njima kroje javne politike suzbijanja nasilja – u obiteljima, u školama, na sportskim terenima – ne uspijevaju dokučiti specifičnosti hrvatskog i splitskog konteksta koji bi polučio efikasnu politiku njegovog sprječavanja.
Učestalost i načini na koje se nasilje u nekom društvu manifestira puno govore o stanju i dominantnim vrednotama tog društva ili zajednice. Kao i način na koji društvo reagira na nasilje. Da li ga osuđuje ili potiče, efikasno prevenira i suzbija, ili tolerira, čak i kad ga verbalno osuđuje. Hrvatska se uglavnom samo „šokira“.
Zato pravi problem ovog društva i nije samo nasilje, već anestezirani i apatični građani koji godinama slušaju krikove žena i djece u susjedstvu, koji su u stanju čovjeka kojeg je udario auto, a vozač pobjegao, ostaviti da satima leži u na cesti, ili manevriraju da ga ne pregaze po drugi puta, koji bulje u čovjeka u nevolji bez imalo volje da mu pomognu. I koji mirno koegzistiraju s obiteljskim nasilnicima, grupicama maloljetnih huligana i organiziranim grupama mlađih i sredovječnih muškaraca kojima je ubiti boga u nekome postala zabava i najuzbudljivija stvar u njihovim životima.
Sljedećeg jutra nakon „šoka“ s Rive, na zidovima jedne osnovne škole osvanuli su ustaški simboli i poruke mržnje, no koje ovoga puta nisu bile upućene samo Srbiji, Srbima i četnicima, već i hrvatskoj školi i hrvatskoj policiji, institucionalnim stupovima vlastite države i društva. Polupismene, kao i nevješti rukopis grafitera, govorile su da nisu djelo urbanih grafitera, niti je riječ o formi kontrakulture i protestne ulične umjetnosti. Bili su to čisti i nepatvoreni izlijevi mržnje, nastavak nedovršenog nasilja s Rive.
I opet su mediji pozvali eksperte koji su spominjali nedostatak kućnog odgoja, manjak znanja, promašaje školskih kurikuluma, tj institucije koje, ponavljamo to ko papige, ne funkcioniraju. No, sad već notorna trijada odgovornih – obitelj, škola, ulica, očito više ništa ne objašnjava. A dobrim dijelom amnestira od odgovornosti same počinitelje koji navodno ne razumiju puni smisao svojih poruka. Lamentacije o zanemarenoj i besberspektivnoj mladeži koja ne zna što radi, ovog je puta preduhitrila sama ta mladež. Valjda je i njima dosadilo benevolentno tumačenje socijalne i obrazovne depriviranosti kao razloga svih njihovih nestašluka i ustašluka. Oni, naime, znaju što rade i to nam poručuju onim grafitom koji kaže: „Kurca ne razumin jer ne želim razumit“. Stariji maloljetnici (14-17), o ostalima da i ne govorimo, vrlo dobro znaju koja su značenja namijenjena njima, a već desetljećima probijaju iz svih tih konfuznih, kontradiktornih i dvosmislenih poruka iz svijeta politike, sporta, zabave, s propovjedaonica, s marginalnih, radikalno desnih portala, ali i iz kolumni u mainstream medijima, pa i iz dijela akademske zajednice.
Ne tvrdim da je svaki čin rodnog, obiteljskog ili vršnjačkog nasilja izravna posljedica shizofrenog političkog govora koji kreira političku javnost i proizvodi duboki društveni razdor. Svaki slučaj zahtijeva svoju analizu i anamnezu. Ali ako uz komentare na društvenim mrežama povodom tragedije na Pagu pronađete i ovakav: „Trebala je mater krvoloka Broza baciti kroz prozor, ili udaviti sotonu kad ga rodila…“,onda su te dvije stvari povezanije nego što se to može činiti na prvi pogled. Ovo društvo nije sposobno sagledati vlastitu odgovornost za stanje u kojem se nalazi, već živi u poricanju i projiciranju te odgovornosti u prošlost. Mantrajući usput kako bismo se konačno trebali okrenuti budućnosti, što je i jedna od ključnih političkih poruka svakog hrvatskog političara, neovisno na kojoj strani i u kojem redu saborskih klupa sjedi.
Tuđman je možda samo koketirao s ustaštvom da bi ostvario svoj mokri san o postanku ocem države, dobar dio njegove svite vješto je prikrivao svoju ustašonostalgiju, ali ju nikada nije do kraja demantirao. „Evropski uljuđeni političari“ koji su ih naslijedili ne mogu se odreći glasova niti onih radikaliziranih, niti anesteziranih građana koji nisu u stanju ispružiti ruku čovjeku u nevolji jer je Srbin i imaginarni četnik. I nije tu riječ (samo) o eklatantnim primjerima dvoličnosti, kad predsjednica države tvrdi da nije znala porijeklo pozdrava ZDS, a Vlada ploču s natpisom ZDS seli nekoliko kilometara dalje od mjesta najvećeg pogroma Srba, Židova i Roma u ovom dijelu svijeta, dok istodobno traži ispriku za motive onih koji u Vukovaru razbijaju Ustavom zagarantirane ploče na ćirilici. Mnogo je perfidnije kad Grabar Kitarović, kao uvod u svoju predsjedničku kampanju ne propusti naglasiti da je ona prvenstveno majka, Hrvatica i katolkinja, ponikla iz HDZ-a. Ili kad se ministar zdravstva, Milan Kujundžić uporno obraća građanstvu kao Hrvatima i Hrvaticama, a ne svim građanima Hrvatske za čije je liječenje odgovoran, a prvi čovjek MUP-a, koji je odlično savladao vještinu govorenja kojim se ne kaže ništa, promptno izjavi da će ispitati zašto su srpski sportaši bili na Rivi bez nadzora. Ako tome dodamo nebulozno trabunjanje svećenika o menstruaciji i parfemima, dobivamo kondenziranu matricu obvezujućih nacionalističko-patrijarhalnih vrednota po kojoj su svi koji nisu majke, katolkinje, Hrvatice, pacijenti etnički Hrvati, a žene koje su abortirale (i time prodale dušu kozmetičkoj industriji), dakle svi oni drugi, drugačiji/drugačije prema kojima je opravdano usmjeriti svoj „pravednički bijes“ i naslinički poriv. Ili na one kojima je pod teretom krize i neizvjesnosti svega dosta, pa ne žele niti pružiti ruku čovjeku u nevolji jer bi mogao biti Srbin i četnik, što bi pak moglo biti riskantno za njihovu vlastitu egzistenciju.
Činilo se da su fragmenti hrvatske stvarnosti uhvaćeni mobitelima i amaterskim kamerama na trenutak otrijeznili naciju. Možda baš zato što su posredovan amaterskim, a ne profesionalnim alatima, pa je sve to djelovao uvjerljivije, „autentičnije“. Nacija se dva dana pitala kakvi smo mi to ljudi postali. Da imamo informiranu, agilnu i odgovornu javnost, tema je trebala ostati na dnevnom redu danima, možda i mjesecima, ali to bi već moglo postati opsano po stanje stvari. Srećom, pojavio se deus ex machina, predsjednik Evropskog parlamenta, Antonio Tajani koji je blebnuo glupost o talijanskoj Istri i Dalmaciji te sluteći napravio veliku uslugu hrvatskoj politici. Ponovo su mogli okupiti naciju oko grba kojem navodno prijeti brisanje koze i lava s krune. U javnost se je na trenutak vratio i Milijan Brkić kojem nad glavom vise gadne afere i gordo Taijaniju poručio da će Hrvati znati braniti granice države stvorene u Domovinskom ratu, čitaj: granicu s Italijom (sic!).
Starohrvatsku molitvu, Bože oprosti im jer ne znaju što rade, trebalo bi preformulirati u: Bože, nemoj im oprostiti, jer znaju što rade.
faktograf
Relativno nedavni događaj sa splitske Rive koji je tada „šokirao javnost“ za nekoliko tjedana pao je u potpuni zaborav. Dok pišem ove retke, nacija je „šokirana“ zločinom iz pakla u kojem je jedan otac pobacao svoje četvero djece s balkona. Frazu da je „nacija u šoku“ kad tad upotrijebit će svaki informativni medij kad najavljuje neku dramatičnu vijest. A „šok“ će trajati dan, dva, možda ni toliko, jer se ritam nepojmljivih zločina i/ili političkih skandala očito zgušnjava tako da „šokirana nacija“ niti jedan ne uspijeva niti objasniti, niti shvatiti, niti emotivno „proraditi“, rekli bi psiholozi. Preboljeti i integrirati u svijest o sebi, da bi se moglo nastaviti živjeti u zajednici koja je proživjela traumu. Ali od takve akumulacije neprorađenih trauma i „šokova“ i pojedinci i kolektivi mogu poludjeti. Ili uključe obrambene mehanizme i postaju bezosjećajni. Bezosjećajni, anestezirani, nezainteresirani i sve više bezobzirni.
Hrvatska proizvodi više šokova nego je to u stanju probaviti
Činilo se da je jedan kratki video snimak sa splitske Rive u trajanju od 42 sekunde ipak proizveo nešto više riječi i potrage za smislom, nego što je to uobičajeno. Jer slike mogu govoriti više od riječi, ali ne mogu objasniti zašto se nešto dogodilo. Mediji i šira javnost bili su više zgranuti nad prizorom indolentne gomile koja nije pružila ruku čovjeku u nevolji, negoli nad samim nasiljem koje je do toga dovelo. Istodobno, gotovo nezapaženo prošla je jedna druga slika iz arsenala „senzacionalnih prizora sa splitske rive“. To je jedna od onih iz serije ustašoidnih „grafita“ koji su do sljedećeg jutra osvanuli na zidovima jedne splitske osnovne škole, a glasio je: „Kurca ne razumin jer neću razumit“.
Dva kratka fragmenta stvarnosti, uhvaćena mobitelima i kamerama slučajnih prolaznika, izazvala su kratkotrajnu refleksiju o „stanju duha nacije“. Možda su čak i polučili neku kolektivnu katarzu. Kažem možda, ali opet nakratko, jer je samo dan ranije jedan dječak u zadarskoj srednjoj školi upaljačem djevojčici albanske narodnosti tetovirao slovo „U“, sljedećeg dana Daruvarac je pušten na slobodu bez nadzora, iako pravni stručnjaci tvrde da do nije bilo neizbježno, nekih tjedan ranije činilo se da zadarska sutkinja iskreno želi voditi postupak na način koji bi žrtvi pružio satisfakciju i sigurnost. Pitanje je li sutkinja ucijenjena, je li joj se prijetilo, ili je možda u pitanju čak i korupcija, bilo je neizbježno. Potom je Vlada prepustila Inu Mađarima, Saborom su letjele optužbe za veleizdaju, onda je predsjednik Evropskog parlamenta proglasio Istru i Dalmaciju talijanskima, a potom je otac pobacao svoju djecu s balkona. Suverena i samostalna država Hrvatska proizvodi mnogo više šokova, afera i senzacija nego što ih je tako mala nacija u stanju probaviti.
Duboka otuđenost promatrača
Što se stvarno dogodilo onog sunčanog subotnjeg jutra na splitskoj Rivi, svi znaju. Šačica nasilnika štapovima i noževima napala je vaterpoliste beogradskog kluba Crvena zvezda koji su mirno sjedili u nekom prepunom štekatu i guštali kavicu pod podnevnim suncem. Mogao je to biti prizor kakve nalazimo u svakom promotivnom materijalu o Splitu, novoj zvijezdi mediteranskog turizma. Ali se vlasniku kafića nisu dopali njihovi klupski dresovi pa je prizvao lokalne egzorciste da istjeraju srpske vragove sa crvenom zvijezdom na majicama.
Kamere nisu uhvatile scene fizičkog nasilja, osim jednog zakukuljenog muškarca koji sa štapom trči rivom na fonu idiličnog morskog pejsaža s jedrilicom. Nevažno, jer prava se drama ionako odvijala nekoliko trenutaka kasnije, nakon što je golman Crvene zvezde spas od noža i batine potražio skokom s rive u more. Cijela je nacija tog dana mogla bezbroj puta gledati prizor u kojem se poveća grupa slučajnih prolaznika nagurala na obali i promatrala čovjeka koji je spas potražio u prljavom moru uz Rivu. Moru u koje valjda niko više ne ulazi dobrovoljno, bez ronilačkog odijela i sa zalihom solidne količine antiseptika koji ga čekaju na suhom.
Napad na srpske vaterpoliste koji su u Split došli odigrati utakmicu nekakve regionalne lige, bio je prizvan i koordiniran. Vlasniku kafića nije se svidio njihov dres, a napadači su očito dobro uigrana ekipa koja će se, naoružana, u trenu stvoriti na mjestu gdje neko ugrožava njihovu domovinsku sigurnost. Uostalom, nije to prva takva interventna akcija: kantom govana zalili su pisca Antu Tomića, na Bačvicama mlatili strane turiste, turistikinjama ne bih preporučila da same šeću Marijanom ni upo bijela dana, prvi splitski Prajd bio je kamenovan. A onda je kamenovanje Prajda naglo prestalo, već neko vrijeme nije zabilježen ozbiljniji incident na Bačvicama. Dakle može se kontrolirati nasilje, ako se hoće, tj. ako postoji ona famozna politička volja.
Prizor sa splitske rive bio je mučan, moguće i mučniji nego bi bio prijenos samog fizičkog napada uživo koji, sudeći po dostupnim informacijama, nije bio nimalo bezazlen. Mladić je, naime, zadobio i ubodne rane nožem. Slika omanje, ali ipak gomile koja promatra čovjeka izbezumljenog od straha, koji na zapovjed iz gomile skida dres svojega kluba i licitira svoje etničko podrijetlo, kod svakog je normalnog čovjeka morala izazvati mučninu, sram, a potom i bijes. Notorna je činjenica da se u svakom našem malom i velom mistu mogu naći grupice nacionalizmom i mržnjom zaluđenih, steroidima i testosteronom napumpanih mlađih muškaraca čiji je smisao života postao – ubiti u nekome boga. Po mogućnosti u Srbinu, ali ako ga nema pri ruci, onda nekom pederu, migrantu ili ženi, drugoj najvećoj rizičnoj skupini nakon Srba. Uvijek onima drugima i drugačijima. Ali da poveća grupa „građana običnih“ stoji na obali i uz ružne komentare promatra kako se neko smrtno uplašen davi u „najlipšem moru na svitu“, to je već znak duboke društvene patologije. U tom trenutku više nismo svjedočili nasilnom incidentu na splitskoj Rivi (gadnom, ali fakat se dešava svuda), već dubokoj asocijalnosti i otuđenosti koja je prodrla u sve pore jedne urbane zajednice. Tisuću pitanja kako i zašto trebalo bi strujiti moždanim sinapsama svakog normalnog građanina ovog društva.
Kukavičluk i konformizam
Osobno ne vjerujem da su svi ti ljudi koji su se tamo zatekli ekstremni desničari, rabijatni nacionalisti, niti nasilnici u privatnim životima. Bili su to građani prosječni, fetivi Splićani i Vlaji, turisti, možda poneki mandrilo sa specifičnim splitskim smislom za humor. Neki potplaćeni, a neki solidno imućni. Po staroj navadi, došli su subotnje sunčano dopodne provesti u gradskom dnevnom boravku. Vidjeti i biti viđeni. Većina ih vjerojatno nije ni znala da su trenutak ranije radile batine i bljeskali noževi. Vidjeli su tek bizaran prizor čovjeka u nevolji, usred obalnog plićaka, koji moli za pomoć. No, bilo je dovoljno da neko kaže „četnik“, ili možda, s obzirom na crveni dres i ime kluba „komunjara“, pa da „informacije“ prostruje gomilicom, a u kolektivnoj svijesti proradi refleks sumnjičavosti, straha i nesigurnosti. Da je nesretnik u moru pokazao imalo arogancije, ili nacionalnog dišpeta, sve je moglo eskalirati u agresiju i novo nasilje, ali srećom nije, pa je sve ostalo na konformizmu i distanciranosti građanina običnog. Normalna mjera ljudske empatije i spremnosti da se pomogne čovjeku u nevolji isparili su pred nenadanom pojavom „četnika“, „Srbina“ i „komunjare“. A možda su promatrači samo bili oprezni i bojali se da bi im neko mogao predbaciti da su pružili ruku jednom četniku, komunjari, Srbinu.
Taj refleks straha, opreza, nesigurnosti i gubitka ljudske solidarnosti ugrađuje se u građanina običnog već gotovo tri desetljeća. Kroz diskurs politike, putem medija, sa propovjedaonica, na sportskim terenima, čak i u učionicama. Na toj istoj Rivi uvjetovan je više puta decibelima na granici bola. Ponovit ću, veće ili manje grupe nasilnika koji dokazuju svoj identitet (uglavnom nacionalni i muški) i liječe vlastite i kolektivne frustracije na drugima i drugačijima nisu nikakav specifikum Splita. Čak ni Hrvatske. Ali tih nekoliko minuta građanskog kukavičluka, konformizma i tuposti teško je zamisliti bilo gdje u cviliziranom svijetu.
Prazne javne politike suzbijanja nasilja
Eksperti raznih profila, sociolozi, politolozi, psiholozi, kolumnisti i ini već se godinama trude da objasne fenomen učestalog nasilja, kako u „gradu slučaju“, tako i u cijeloj zemlji. Ali im nekako ne uspijeva. ili barem sva ta tumačenja koja proizvode stručnjaci, radne skupine i institucije, i po njima kroje javne politike suzbijanja nasilja – u obiteljima, u školama, na sportskim terenima – ne uspijevaju dokučiti specifičnosti hrvatskog i splitskog konteksta koji bi polučio efikasnu politiku njegovog sprječavanja.
Učestalost i načini na koje se nasilje u nekom društvu manifestira puno govore o stanju i dominantnim vrednotama tog društva ili zajednice. Kao i način na koji društvo reagira na nasilje. Da li ga osuđuje ili potiče, efikasno prevenira i suzbija, ili tolerira, čak i kad ga verbalno osuđuje. Hrvatska se uglavnom samo „šokira“.
Zato pravi problem ovog društva i nije samo nasilje, već anestezirani i apatični građani koji godinama slušaju krikove žena i djece u susjedstvu, koji su u stanju čovjeka kojeg je udario auto, a vozač pobjegao, ostaviti da satima leži u na cesti, ili manevriraju da ga ne pregaze po drugi puta, koji bulje u čovjeka u nevolji bez imalo volje da mu pomognu. I koji mirno koegzistiraju s obiteljskim nasilnicima, grupicama maloljetnih huligana i organiziranim grupama mlađih i sredovječnih muškaraca kojima je ubiti boga u nekome postala zabava i najuzbudljivija stvar u njihovim životima.
Jasna poruka: „Kurca ne razumin jer ne želim razumit“
Sljedećeg jutra nakon „šoka“ s Rive, na zidovima jedne osnovne škole osvanuli su ustaški simboli i poruke mržnje, no koje ovoga puta nisu bile upućene samo Srbiji, Srbima i četnicima, već i hrvatskoj školi i hrvatskoj policiji, institucionalnim stupovima vlastite države i društva. Polupismene, kao i nevješti rukopis grafitera, govorile su da nisu djelo urbanih grafitera, niti je riječ o formi kontrakulture i protestne ulične umjetnosti. Bili su to čisti i nepatvoreni izlijevi mržnje, nastavak nedovršenog nasilja s Rive.
I opet su mediji pozvali eksperte koji su spominjali nedostatak kućnog odgoja, manjak znanja, promašaje školskih kurikuluma, tj institucije koje, ponavljamo to ko papige, ne funkcioniraju. No, sad već notorna trijada odgovornih – obitelj, škola, ulica, očito više ništa ne objašnjava. A dobrim dijelom amnestira od odgovornosti same počinitelje koji navodno ne razumiju puni smisao svojih poruka. Lamentacije o zanemarenoj i besberspektivnoj mladeži koja ne zna što radi, ovog je puta preduhitrila sama ta mladež. Valjda je i njima dosadilo benevolentno tumačenje socijalne i obrazovne depriviranosti kao razloga svih njihovih nestašluka i ustašluka. Oni, naime, znaju što rade i to nam poručuju onim grafitom koji kaže: „Kurca ne razumin jer ne želim razumit“. Stariji maloljetnici (14-17), o ostalima da i ne govorimo, vrlo dobro znaju koja su značenja namijenjena njima, a već desetljećima probijaju iz svih tih konfuznih, kontradiktornih i dvosmislenih poruka iz svijeta politike, sporta, zabave, s propovjedaonica, s marginalnih, radikalno desnih portala, ali i iz kolumni u mainstream medijima, pa i iz dijela akademske zajednice.
Tajani ponudio spas
Ne tvrdim da je svaki čin rodnog, obiteljskog ili vršnjačkog nasilja izravna posljedica shizofrenog političkog govora koji kreira političku javnost i proizvodi duboki društveni razdor. Svaki slučaj zahtijeva svoju analizu i anamnezu. Ali ako uz komentare na društvenim mrežama povodom tragedije na Pagu pronađete i ovakav: „Trebala je mater krvoloka Broza baciti kroz prozor, ili udaviti sotonu kad ga rodila…“,onda su te dvije stvari povezanije nego što se to može činiti na prvi pogled. Ovo društvo nije sposobno sagledati vlastitu odgovornost za stanje u kojem se nalazi, već živi u poricanju i projiciranju te odgovornosti u prošlost. Mantrajući usput kako bismo se konačno trebali okrenuti budućnosti, što je i jedna od ključnih političkih poruka svakog hrvatskog političara, neovisno na kojoj strani i u kojem redu saborskih klupa sjedi.
Tuđman je možda samo koketirao s ustaštvom da bi ostvario svoj mokri san o postanku ocem države, dobar dio njegove svite vješto je prikrivao svoju ustašonostalgiju, ali ju nikada nije do kraja demantirao. „Evropski uljuđeni političari“ koji su ih naslijedili ne mogu se odreći glasova niti onih radikaliziranih, niti anesteziranih građana koji nisu u stanju ispružiti ruku čovjeku u nevolji jer je Srbin i imaginarni četnik. I nije tu riječ (samo) o eklatantnim primjerima dvoličnosti, kad predsjednica države tvrdi da nije znala porijeklo pozdrava ZDS, a Vlada ploču s natpisom ZDS seli nekoliko kilometara dalje od mjesta najvećeg pogroma Srba, Židova i Roma u ovom dijelu svijeta, dok istodobno traži ispriku za motive onih koji u Vukovaru razbijaju Ustavom zagarantirane ploče na ćirilici. Mnogo je perfidnije kad Grabar Kitarović, kao uvod u svoju predsjedničku kampanju ne propusti naglasiti da je ona prvenstveno majka, Hrvatica i katolkinja, ponikla iz HDZ-a. Ili kad se ministar zdravstva, Milan Kujundžić uporno obraća građanstvu kao Hrvatima i Hrvaticama, a ne svim građanima Hrvatske za čije je liječenje odgovoran, a prvi čovjek MUP-a, koji je odlično savladao vještinu govorenja kojim se ne kaže ništa, promptno izjavi da će ispitati zašto su srpski sportaši bili na Rivi bez nadzora. Ako tome dodamo nebulozno trabunjanje svećenika o menstruaciji i parfemima, dobivamo kondenziranu matricu obvezujućih nacionalističko-patrijarhalnih vrednota po kojoj su svi koji nisu majke, katolkinje, Hrvatice, pacijenti etnički Hrvati, a žene koje su abortirale (i time prodale dušu kozmetičkoj industriji), dakle svi oni drugi, drugačiji/drugačije prema kojima je opravdano usmjeriti svoj „pravednički bijes“ i naslinički poriv. Ili na one kojima je pod teretom krize i neizvjesnosti svega dosta, pa ne žele niti pružiti ruku čovjeku u nevolji jer bi mogao biti Srbin i četnik, što bi pak moglo biti riskantno za njihovu vlastitu egzistenciju.
Činilo se da su fragmenti hrvatske stvarnosti uhvaćeni mobitelima i amaterskim kamerama na trenutak otrijeznili naciju. Možda baš zato što su posredovan amaterskim, a ne profesionalnim alatima, pa je sve to djelovao uvjerljivije, „autentičnije“. Nacija se dva dana pitala kakvi smo mi to ljudi postali. Da imamo informiranu, agilnu i odgovornu javnost, tema je trebala ostati na dnevnom redu danima, možda i mjesecima, ali to bi već moglo postati opsano po stanje stvari. Srećom, pojavio se deus ex machina, predsjednik Evropskog parlamenta, Antonio Tajani koji je blebnuo glupost o talijanskoj Istri i Dalmaciji te sluteći napravio veliku uslugu hrvatskoj politici. Ponovo su mogli okupiti naciju oko grba kojem navodno prijeti brisanje koze i lava s krune. U javnost se je na trenutak vratio i Milijan Brkić kojem nad glavom vise gadne afere i gordo Taijaniju poručio da će Hrvati znati braniti granice države stvorene u Domovinskom ratu, čitaj: granicu s Italijom (sic!).
Starohrvatsku molitvu, Bože oprosti im jer ne znaju što rade, trebalo bi preformulirati u: Bože, nemoj im oprostiti, jer znaju što rade.
faktograf
