Već dva tjedna na kioske stižu dnevne novine '21. stoljeće'. Nakon što smo vidjeli prvi broj, više nam nije palo na pamet tu tiskovinu ponovno uzeti u ruke, unatoč nekolicini izvanrednih autora koji tamo pišu, a kojima nekada ne bi bilo ni na kraj pameti surađivati u mediju koncipiranom kao takav ćušpajz. No, ima onih koji su se s '21. stoljećem' bolje upoznali. Jedan od njih je i Hrvoje Jurić koji je, nazvavši nove novine „objavljotinom“, zaključio da tragedija medija neće trajati samo '24 sata' nego cijelo '21. stoljeće', uz napomenu da će svi kojima su mediji već "popili mozak" veselo kupovati i čitati ono za što mozak nije potreban.
Jadan Igor Mandić! To sam pomislio kad sam najprije čuo, a zatim i vidio da će naši kiosci fizički biti obogaćeni još jednom dnevnom tiskovinom ambiciozne ideje i pretenciozna naslova. Igor Mandić je jadan, jer on, kako je poznato, redovno, smjerno i sado-mazohistički guta svu silu domaćih i inih novina, časopisa, magazina i druge štampe - "pustu papirušinu" (dnevnu, tjednu, mjesečnu, periodičku) - pa će još jedna novina sasvim sigurno oštetiti njegov kućni budžet, a možda i njegovu mentalnu higijenu. Ali jadan sam i ja, jer ta još-jedna-novina ponukala me ne samo na praćenje još jednog medija, nego i na razmišljanje o tome: razmišljanje o medijima; medijima nekim i medijima kao takvim.
Ove nove novine ipak nisu novost. Gotovo ni u čemu se ova nova tiskovina ne razlikuje od svega onoga što smo mogli čitati i do sada, pri čemu je poražavajuće i to da nema nikakve novosti u medijskom svijetu i to da je medijski svijet takav kakav jest. Možda je jedina razlika koju čini ova "objavljotina" to što sam sve sigurniji kako tragedija medija neće trajati samo 24 sata nego cijelo 21. stoljeće.
Očajan nakon zaprimanja ove medijske novosti, a onda i zaprimanja raznih novosti koje se nude u dotičnom mediju i srodnim medijima, utekao sam se jednom prastarom govoru o medijima, i to poetskom govoru o medijima. On mi je bio ljekovit ne samo zato što je poetski govor općenito ljekovit - kad su svi spoznajni, psihički i emotivni kanali zagušeni masovnim medijima - nego i zato što sam u njemu pronašao odgovore na neka pitanja koja me muče dok me recentni mediji zlostavljaju.
Naime, radije nego za Marshallom McLuhanom - jednim od gurua moderne medijske teorije, čija je knjiga Gutenbergova galaksija objavljena prije točno pedeset godina - posegnuo sam za američkim pjesnikom Waltom Whitmanom, odnosno za njegovom pjesmom Mediji (u originalu Mediums), koja je prvi put objavljena 1860. godine, u trećem izdanju legendarne knjige Vlati trave (Leaves of Grass):
Oni će se pojaviti u Državama,
Oni će predočiti Prirodu, zakone, fiziologiju, i sreću,
Oni će razjasniti Demokraciju i kozmos,
Oni će biti hranjivi, zaljubljivi, pronicavi,
Oni će biti potpune žene i muškarci, njihovo držanje
mišićavo i podatno, njihovo piće voda, njihova krv
čista i bistra,
Oni će silno uživati u materijalizmu i prizoru proizvoda,
oni će uživati u prizoru govedine, drvene građe, žita,
velikom gradu Chicagu,
Oni će se izvještiti da idu u javnost, da postanu govornici,
Moćan i milozvučan bit će govor njihov, pjesme i građa
pjesama proisteći će iz života njihova, tvorci i
izumitelji oni će biti,
Iz njih i njihova djela pojavit će se božanski priopćavatelji,
da priopće evanđelja,
Ličnosti, događaji, osvrtanja na prošlost bit će priopćeni u
evanđeljima, stabla, životinje, vode bit će priopćeni,
Smrt, budućnost, nevidljiva vjera, svi će biti priopćeni.
Whitman, u njemu svojstvenom emfatičkom tonu, u ovoj pjesmi govori o budućnosti medija, o budućnosti koja je, zapravo, prošlost i sadašnjost nas današnjih. Onome o čemu je Whitman pisao polovicom 19. stoljeća mi početkom 21. stoljeća svjedočimo.
U ono doba Whitman je mogao poznavati, dakako, samo tiskane medije, i to u njihovoj ranoj fazi. Jer tiskovine su postale doista masovnima, koliko znam, tek oko 1880. godine; filmovi oko 1910.; radio se razvio tek oko 1920.; televizija nakon Drugog svjetskog rata; a internet i mobilna telefonija tek nedavno. No, u Whitmanov "opis budućnosti" ipak ulazi sve ono što danas poznajemo.
Mediji kakve Whitman navještava predočavaju ili barem nastoje predočiti Sve, Cjelinu: prirodu i društvo, fiziku, biologiju, etiku, politiku i pravo, ljudsko i ne-ljudsko. Mediji i različiti medijski subjekti sebe percipiraju i tjeraju nas da ih percipiramo kao cjelinu, kao da oni jesu cjelina: zaokruženost i sve pojedinačno, bez ostatka. Od ovog totaliteta samo je korak do totalitarizma. U svakom slučaju, "predočavanje" i "razjašnjavanje", o kojima govori Whitman, ne znače puki "prijenos", "obavijest" i tome slično. Mediji govore kakvo nešto treba biti, što nešto jest i - što uopće jest.
Takozvani "medijski sadržaj" samo je prividno sadržaj, jer ništa što postaje medijskim nije više ono što je bilo, nego je preoblikovano i izobličeno. Stvari se uzimaju, otimaju i ispražnjavaju od sadržaja, tako da je sadržaj medija skup ispražnjenih stvari; u konačnom zbroju - ništa. Ostaje gola moć obuhvaćanja ili, bolje rečeno, usisavanja; beskonačni proces auto-reprodukcije medija kao produkcije ništavnoga svijeta ili ništavila. Ta moć bez sadržaja u jednom je smislu prazna svemoć koja se ne može provoditi drugačije nego kao nasilje, dok je u drugom smislu to nemoć da se uopće dođe do ikakva sadržaja.
Mas-mediji od svoga početka imaju tendenciju da budu ne samo pratitelji, već stvaratelji društvenog života, života i svijeta uopće. Nasuprot tome, mediji bi trebali biti, s jedne strane, posrednici informacija relevantnih za funkcioniranje jedne zajednice, a s druge strane, posrednici vrijednosti na kojima bi ta zajednica, u idealnom slučaju, trebala počivati. Mediji bi trebali biti sredstvo auto-refleksije demokratskog društva.
Međutim, mediji su, kako stvari stoje, postali kreatori društva i onoga što se naziva demokracijom. Drugim riječima, društvo je postalo "pogonsko gorivo" medijske mašinerije. Ta "tvoračka uloga", s napretkom medijskih tehnika, poprima božanske razmjere: s televizijskih ekrana kao svojevrsnih oltara progovaraju vitmenovski "božanski priopćavatelji, da priopće evanđelja", evanđelja u vidu reklama ili političkih izvještaja ili organizirane dosade.
U tom smislu, mas-medije bi se moglo nazvati religijom našeg doba. Ako je religija "opijum naroda", kako to kaže Karl Marx, onda su upravo mediji - nova religija. Oni stupaju na mjesto koje je tradicionalno zauzimala religija. Kome to zvuči pretjerano, neka pročita znameniti odlomak iz Marxova spisa O kritici Hegelove filozofije prava iz 1843. godine, te zamijeni riječ "religija" riječju "mediji". To izgleda ovako:
"Kritika medija je pretpostavka svake kritike. (...) Čovjek čini medije, mediji ne čine čovjeka. A ipak su mediji samosvijest i samoosjećaj čovjeka koji samoga sebe još nije stekao ili je sebe samoga već opet izgubio. No, čovjek nije apstraktno biće koje iskače iz svijeta. Čovjek je uvijek svijet čovjeka, država, društvenost. Ova država, ova društvenost produciraju medije, izokrenutu svijest o svijetu, jer oni su izokrenuti svijet. Mediji su opća teorija ovog svijeta, njegov enciklopedijski kompendij, njegova logika u popularnoj formi (...), njegov entuzijazam, njegova moralna sankcija, njegovo slavodobitno ispunjenje, opći razlog njegove utjehe i opravdanja. Mediji su fantastično ozbiljenje ljudske biti, jer ljudska bit nema istinske zbiljnosti. Borba protiv medija je, dakle, posredno borba protiv onog svijeta čija su duhovna aroma mediji. (...) Mediji su dah potlačenog stvorenja, osjećaj onog svijeta koji je bez srca, duh onog stanja koje je bez duha. Oni su opijum naroda."
Ako su mediji "religija novog doba", a svaka religija ima sebi svojstvenu "etiku", koja nastoji ravnati cjelokupnim životom, onda i medijski sklop, te s njim skopčani tehnoznanstveno-ekonomsko-politički sklop, mora imati sebi primjerenu "etiku". Etika ovog tehnoznanstveno-ekonomsko-političko-medijskog sistema je - konzumerizam. Konzumerizam je mamac koji se od strane sistema konstantno baca i na koji se konstantno hvataju pojedinci i društva. A tome je tako zato što je privlačan: zato što ponudu porobljavanja pakira u šarene papire, zato što nudi privid slobode dok istinsku slobodu oduzima. Zahvaljujući konzumerizmu, individualna, građanska i politička sloboda može se tumačiti kao "slobodno tržište", a etičke vrijednosti se mogu prevoditi na jezik "tržišnih vrijednosti". Zahvaljujući konzumerizmu politička zajednica postaje tek zajednica potrošača, što u praksi znači - tiraniju korporacija, kojoj treba pridodati i birokratsku mašineriju, i vojnu mašineriju, i medijsku mašineriju, i mašineriju tehnoznanosti. Konzumerizam je, dakle, etika vladajućeg svjetonazora, njegova "duša". On nam govori da živimo u preobilju materijalnih stvari za kojima samo trebamo posegnuti kako bismo ih imali, te nas istovremeno odvlači od toga da vidimo kako je tom preobilju suprotstavljena ekstremna i radikalna materijalna i duhovna bijeda.
Uglavnom, mediji se mogu usporediti s religijom zato što je njihova uloga da vrše blagotvoran učinak na "zemaljsko roblje" (ili "prezrene na svijetu", ili "na zemlji klete", ovisno o prijevodu Internacionale). Uloga religije, a onda i medija, jest da odvlači pažnju sa stvarnih i bolnih problema, te da odvlače od socijalnog angažmana i borbe za drugačiji svijet. Uloga tješiteljice, koja je nekoć pripadala religiji, danas pripada mas-medijima. Njihov je zadatak da uljepšavaju stvarnost ili da prikazuju probleme takvima kao da "obični čovjek-građanin" na njih ne može utjecati. U oba slučaja, čitatelje/gledatelje/slušatelje, odnosno građane, pasivizira se i pacificira, te im se kao jedina opcija nudi konzumiranje: vijesti, hrane, zdravlja, zabave - svejedno je, sve dok je pasivna konzumacija zajamčena. Francuski teoretičar Jacques Ellul je zapisao: "Pojava masovnih medija omogućuje korištenje propagandnih tehnika na društvenoj skali. Orkestracija tiska, radija i televizije stvara kontinuirani totalan okoliš, koji čini utjecaj propagande virtualno nezamijećenim, upravo zato što stvara konstantan okoliš. Masovni mediji predstavljaju suštinsku poveznicu između pojedinca i zahtjeva tehnološkog društva."
Sve to - a prije svega instrumentaliziranost medija od strane vladajućeg tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog sistema - može se također ispitati i dokazati na recentnom primjeru novog hrvatskog glasila, dnevnoga lista pod naslovom 21. stoljeće.
Ne treba mnogo truda za produbljeno, refleksivno, diskurzivno, umreženo i komparativno čitanje. Dovoljno je uzeti jedan ("jubilarni peti") broj, od 26. studenoga 2012. - dapače, jednu njegovu stranicu, onu drugu - te zaključiti o čemu se radi i kamo smjera to opće ludilo ili generirano sluđivanje.
Na toj stranici ovih novina čitamo urednički uvodnik u kojemu se, naizgled pošteno, moralizira o jednoj, štoviše, ključnoj značajci naše politike i političara, a to je bahatost. Urednica kaže da je "bahatost među civiliziranim rijetka, odavno prezrena", ali da se ovdje, u Hrvatskoj, bahatost "još uvijek adorira, njeguje", jer "tako se dokazuje da si alfa mužjak, da si potentan - tako se ponaša lokalni šerif koji smatra da se zakoni na njega ne odnose". Međutim, urednica ne misli pritom na Radimira Čačića, koji je, s pravom, u javnoj percepciji postao sinonimom za bahatost, nego napada jednog drugog bahatog političara. Zašto ne Čačića? Zato što se, odmah ispod uredničkog uvodnika o problemu bahatosti, nalazi članak stalnog kolumnista ovih novih novina, Rogera Malonea, nazvanog "uglednim ekonomskim novinarom". Njegov članak nosi naslov: "Radimir Čačić pokazao je rijedak osjećaj osobne odgovornosti". Svatko tko je upoznat s hrvatskom politikom, te s likom i djelom Radimira Čačića, mogao bi se složiti s ovim naslovom, kad bi naslov sugerirao ono što je očito: da je Radimir Čačić rijetko pokazivao osjećaj osobne odgovornosti. No, "ugledni Malone" želi reći nešto upravo suprotno: da su likovi poput Čačića rijetki slučajevi u hrvatskoj politici i da bi ih trebalo biti više. Više u kojem smislu? Malone kaže: "Hrvatskoj treba još Čačića. Osim njegova jasnog pro-business opredjeljenja i razumijevanja važnosti direktnih stranih investicija (...), Čačić simbolizira i sofisticiran, zreliji pristup osobnoj odgovornosti."
Gimme a break, Malone! Ne možeš govoriti o Radimiru Čačiću kao da je Vaclav Havel ili Majka Tereza! Pogotovo ne zato što je na istoj toj stranici novoga dnevnika - u rubrici koja donosi različite i znakovite "misli 21. stoljeća" - izdvojena misao Ronalda Reagana koja kao da govori o Radimiru Čačiću i trenutnoj hrvatskoj vladi, a koja kaže: "Vlada je poput bebe. Prehrambeni kanal s ogromnim apetitom s jedne strane, a s druge nikakav osjećaj odgovornosti."
Okej, novinari i urednici ponekad ne razmišljaju o tome što i kako rade. Ali čak i ako je tako - ako nesvjesno čine gafove u svoju štetu - to nešto govori o njima, njihovom radu i njihovim skrivenim, a ponekad i neosviještenim stavovima. Kao što o skrivenim (osviještenim i namjernim ili neosviještenim i slučajnim, ali znakovitim) stavovima govore i autoreferencijalni reklamni slogani.
21. stoljeće kiti se, tako, sloganom "Dnevna novina koja nije pisana za Milanovića ili Karamarka nego za mene." Tko izgovara taj slogan, tko to govori da je 21. stoljeće pisano "za njega"? Možda Emil Tedeschi, koji s naslovnice jednog broja ovih novina vrišti da je "jači od države"? Možda Dragan Primorac, zloglasni ministar znanosti i obrazovanja, koji je neki dan u ovim novinama počašćen člankom u kojemu je napokon jasno rekao kakva je njegova vizija visokog obrazovanja u Hrvatskoj, rekavši da je u sferi sveučilišne naobrazbe (zamislite!) "sveučilišni lobi vrlo jak", te da bi "sustav visokog obrazovanja bio znatno efikasniji kad bi država prestala financirati institucije, a davala vaučer studentima koji bi sami birali hoće li ga iskoristiti na privatnom ili državnom fakultetu". Taj isti Primorac - čiji lik i djelo dobro poznajemo, a koji sada, poput Borislava Škegre, kao lijek za patologiju privatizacije na hrvatski način nudi "još više privatizacije" - zaključuje na stranicama 21. stoljeća da će se "sve promijeniti ulaskom Hrvatske u EU". Svakako će se promijeniti, ali vjerojatno u onom smjeru u kojem se kreće visoko obrazovanje u Sloveniji, gdje se sve veći dio budžeta namijenjenog znanosti i visokom obrazovanju upućuje u privatni znanstveno-obrazovni sektor. 21. stoljeće u skladu je s tim trendovima. U najmanju ruku zato što u ćošku svoje naslovnice, svakodnevno odbrojava koliko nam je ostalo do ulaska u Europsku uniju.
Ta Europa po mjeri 21. stoljeća je Europa u kojoj se vijesti iz svijeta navode slučajnim izborom, a kultura je usputna tema, prisutna u lifestyle-rubrikama i prikazana kaonešto što je lifestylish. Politika, koje ovdje ne fali, razvodnjena je na način infotainmenta i začinjena turbo-ekskluzivima. To nas ne treba čuditi kad vidimo da je izvrsni, tj. izvršni, urednik ovih novina Denis "Turbo" Kuljiš. Ostatak novina posvećen je bizarnim vjesticama, tračevima, zdravstvenim i kuharskim savjetima, psiho-testovima, enigmatici, horoskopima i drugim tričarijama. U tijeku su feljtonizirane romansirane biografije selebritija kao što su don Ivan Grubišić i Don Ivo Sanader. A među svime i povrh svega, tu su i reklame, deklarirane i nedeklarirane, kako bi hrvatski "gutači novina" mogli ostati ono što se od njih tijekom godina napravilo - "gutači reklama".
No, bojim se da sprega vidljive banalnosti i prikrivenih ekonomsko-političkih agendi, sprega banalnosti lošeg i nimalo banalnih implikacija i opasnosti istoga, može motivirati na razmišljanje samo još one koji su već uspjeli izgraditi svoj stav prema medijima općenito. Svi ostali utopit će se u onome što se nudi kao "obogaćenje našeg medijskog krajolika". Utopit će se u tom krajoliku koji je već odavno devastiran poput betoniziranih prirodnih krajolika na kojima niču još samo turistički resori. Tek rijetki će zapažati i razmišljati, a svi kojima su mediji već "popili mozak" veselo će kupovati i čitati ono za što mozak zaista više nije potreban. I neće primijetiti ni kvantitativne, a kamoli kvalitativne pomake unutar općeg unižavanja kvalitete medijskoga i javnog govora; unutar društvene medijacije i društva općenito. Dalje nego ikada danas je Marxov zahtjev koji bi se 2012. godine trebalo čitati prvenstveno s obzirom na medije: "Zahtjev da se ukinu iluzije o jednome stanju jest zahtjev da se ukine stanje koje uopće treba iluzije."
Ukratko: kakve novine su 21. stoljeće, takvo će nam, bojim se, biti i 21. stoljeće. A s obzirom na to, zavapit ću ne samo personalizirano: Jadan Igor Mandić!, nego i generalno: Jadna nam majka! Jadni mi!
* Objavljeno, u skraćenom obliku, 30. studenoga 2012. u emisiji Praskozor Trećeg programa Hrvatskog radija.
Izvor: Lupiga
Jadan Igor Mandić! To sam pomislio kad sam najprije čuo, a zatim i vidio da će naši kiosci fizički biti obogaćeni još jednom dnevnom tiskovinom ambiciozne ideje i pretenciozna naslova. Igor Mandić je jadan, jer on, kako je poznato, redovno, smjerno i sado-mazohistički guta svu silu domaćih i inih novina, časopisa, magazina i druge štampe - "pustu papirušinu" (dnevnu, tjednu, mjesečnu, periodičku) - pa će još jedna novina sasvim sigurno oštetiti njegov kućni budžet, a možda i njegovu mentalnu higijenu. Ali jadan sam i ja, jer ta još-jedna-novina ponukala me ne samo na praćenje još jednog medija, nego i na razmišljanje o tome: razmišljanje o medijima; medijima nekim i medijima kao takvim.
Ove nove novine ipak nisu novost. Gotovo ni u čemu se ova nova tiskovina ne razlikuje od svega onoga što smo mogli čitati i do sada, pri čemu je poražavajuće i to da nema nikakve novosti u medijskom svijetu i to da je medijski svijet takav kakav jest. Možda je jedina razlika koju čini ova "objavljotina" to što sam sve sigurniji kako tragedija medija neće trajati samo 24 sata nego cijelo 21. stoljeće.
Moć i nemoć medija
Očajan nakon zaprimanja ove medijske novosti, a onda i zaprimanja raznih novosti koje se nude u dotičnom mediju i srodnim medijima, utekao sam se jednom prastarom govoru o medijima, i to poetskom govoru o medijima. On mi je bio ljekovit ne samo zato što je poetski govor općenito ljekovit - kad su svi spoznajni, psihički i emotivni kanali zagušeni masovnim medijima - nego i zato što sam u njemu pronašao odgovore na neka pitanja koja me muče dok me recentni mediji zlostavljaju.
Naime, radije nego za Marshallom McLuhanom - jednim od gurua moderne medijske teorije, čija je knjiga Gutenbergova galaksija objavljena prije točno pedeset godina - posegnuo sam za američkim pjesnikom Waltom Whitmanom, odnosno za njegovom pjesmom Mediji (u originalu Mediums), koja je prvi put objavljena 1860. godine, u trećem izdanju legendarne knjige Vlati trave (Leaves of Grass):
Oni će se pojaviti u Državama,
Oni će predočiti Prirodu, zakone, fiziologiju, i sreću,
Oni će razjasniti Demokraciju i kozmos,
Oni će biti hranjivi, zaljubljivi, pronicavi,
Oni će biti potpune žene i muškarci, njihovo držanje
mišićavo i podatno, njihovo piće voda, njihova krv
čista i bistra,
Oni će silno uživati u materijalizmu i prizoru proizvoda,
oni će uživati u prizoru govedine, drvene građe, žita,
velikom gradu Chicagu,
Oni će se izvještiti da idu u javnost, da postanu govornici,
Moćan i milozvučan bit će govor njihov, pjesme i građa
pjesama proisteći će iz života njihova, tvorci i
izumitelji oni će biti,
Iz njih i njihova djela pojavit će se božanski priopćavatelji,
da priopće evanđelja,
Ličnosti, događaji, osvrtanja na prošlost bit će priopćeni u
evanđeljima, stabla, životinje, vode bit će priopćeni,
Smrt, budućnost, nevidljiva vjera, svi će biti priopćeni.
Whitman, u njemu svojstvenom emfatičkom tonu, u ovoj pjesmi govori o budućnosti medija, o budućnosti koja je, zapravo, prošlost i sadašnjost nas današnjih. Onome o čemu je Whitman pisao polovicom 19. stoljeća mi početkom 21. stoljeća svjedočimo.
U ono doba Whitman je mogao poznavati, dakako, samo tiskane medije, i to u njihovoj ranoj fazi. Jer tiskovine su postale doista masovnima, koliko znam, tek oko 1880. godine; filmovi oko 1910.; radio se razvio tek oko 1920.; televizija nakon Drugog svjetskog rata; a internet i mobilna telefonija tek nedavno. No, u Whitmanov "opis budućnosti" ipak ulazi sve ono što danas poznajemo.
Mediji kakve Whitman navještava predočavaju ili barem nastoje predočiti Sve, Cjelinu: prirodu i društvo, fiziku, biologiju, etiku, politiku i pravo, ljudsko i ne-ljudsko. Mediji i različiti medijski subjekti sebe percipiraju i tjeraju nas da ih percipiramo kao cjelinu, kao da oni jesu cjelina: zaokruženost i sve pojedinačno, bez ostatka. Od ovog totaliteta samo je korak do totalitarizma. U svakom slučaju, "predočavanje" i "razjašnjavanje", o kojima govori Whitman, ne znače puki "prijenos", "obavijest" i tome slično. Mediji govore kakvo nešto treba biti, što nešto jest i - što uopće jest.
"Možda je jedina razlika koju čini ova 'objavljotina' to što sam sve sigurniji kako tragedija medija neće trajati samo 24 sata nego cijelo 21. stoljeće." (FOTO: DPJ/H-alter)
Takozvani "medijski sadržaj" samo je prividno sadržaj, jer ništa što postaje medijskim nije više ono što je bilo, nego je preoblikovano i izobličeno. Stvari se uzimaju, otimaju i ispražnjavaju od sadržaja, tako da je sadržaj medija skup ispražnjenih stvari; u konačnom zbroju - ništa. Ostaje gola moć obuhvaćanja ili, bolje rečeno, usisavanja; beskonačni proces auto-reprodukcije medija kao produkcije ništavnoga svijeta ili ništavila. Ta moć bez sadržaja u jednom je smislu prazna svemoć koja se ne može provoditi drugačije nego kao nasilje, dok je u drugom smislu to nemoć da se uopće dođe do ikakva sadržaja.
Mas-mediji kao religija
Mas-mediji od svoga početka imaju tendenciju da budu ne samo pratitelji, već stvaratelji društvenog života, života i svijeta uopće. Nasuprot tome, mediji bi trebali biti, s jedne strane, posrednici informacija relevantnih za funkcioniranje jedne zajednice, a s druge strane, posrednici vrijednosti na kojima bi ta zajednica, u idealnom slučaju, trebala počivati. Mediji bi trebali biti sredstvo auto-refleksije demokratskog društva.
Međutim, mediji su, kako stvari stoje, postali kreatori društva i onoga što se naziva demokracijom. Drugim riječima, društvo je postalo "pogonsko gorivo" medijske mašinerije. Ta "tvoračka uloga", s napretkom medijskih tehnika, poprima božanske razmjere: s televizijskih ekrana kao svojevrsnih oltara progovaraju vitmenovski "božanski priopćavatelji, da priopće evanđelja", evanđelja u vidu reklama ili političkih izvještaja ili organizirane dosade.
U tom smislu, mas-medije bi se moglo nazvati religijom našeg doba. Ako je religija "opijum naroda", kako to kaže Karl Marx, onda su upravo mediji - nova religija. Oni stupaju na mjesto koje je tradicionalno zauzimala religija. Kome to zvuči pretjerano, neka pročita znameniti odlomak iz Marxova spisa O kritici Hegelove filozofije prava iz 1843. godine, te zamijeni riječ "religija" riječju "mediji". To izgleda ovako:
"Kritika medija je pretpostavka svake kritike. (...) Čovjek čini medije, mediji ne čine čovjeka. A ipak su mediji samosvijest i samoosjećaj čovjeka koji samoga sebe još nije stekao ili je sebe samoga već opet izgubio. No, čovjek nije apstraktno biće koje iskače iz svijeta. Čovjek je uvijek svijet čovjeka, država, društvenost. Ova država, ova društvenost produciraju medije, izokrenutu svijest o svijetu, jer oni su izokrenuti svijet. Mediji su opća teorija ovog svijeta, njegov enciklopedijski kompendij, njegova logika u popularnoj formi (...), njegov entuzijazam, njegova moralna sankcija, njegovo slavodobitno ispunjenje, opći razlog njegove utjehe i opravdanja. Mediji su fantastično ozbiljenje ljudske biti, jer ljudska bit nema istinske zbiljnosti. Borba protiv medija je, dakle, posredno borba protiv onog svijeta čija su duhovna aroma mediji. (...) Mediji su dah potlačenog stvorenja, osjećaj onog svijeta koji je bez srca, duh onog stanja koje je bez duha. Oni su opijum naroda."
Ako su mediji "religija novog doba", a svaka religija ima sebi svojstvenu "etiku", koja nastoji ravnati cjelokupnim životom, onda i medijski sklop, te s njim skopčani tehnoznanstveno-ekonomsko-politički sklop, mora imati sebi primjerenu "etiku". Etika ovog tehnoznanstveno-ekonomsko-političko-medijskog sistema je - konzumerizam. Konzumerizam je mamac koji se od strane sistema konstantno baca i na koji se konstantno hvataju pojedinci i društva. A tome je tako zato što je privlačan: zato što ponudu porobljavanja pakira u šarene papire, zato što nudi privid slobode dok istinsku slobodu oduzima. Zahvaljujući konzumerizmu, individualna, građanska i politička sloboda može se tumačiti kao "slobodno tržište", a etičke vrijednosti se mogu prevoditi na jezik "tržišnih vrijednosti". Zahvaljujući konzumerizmu politička zajednica postaje tek zajednica potrošača, što u praksi znači - tiraniju korporacija, kojoj treba pridodati i birokratsku mašineriju, i vojnu mašineriju, i medijsku mašineriju, i mašineriju tehnoznanosti. Konzumerizam je, dakle, etika vladajućeg svjetonazora, njegova "duša". On nam govori da živimo u preobilju materijalnih stvari za kojima samo trebamo posegnuti kako bismo ih imali, te nas istovremeno odvlači od toga da vidimo kako je tom preobilju suprotstavljena ekstremna i radikalna materijalna i duhovna bijeda.
Uglavnom, mediji se mogu usporediti s religijom zato što je njihova uloga da vrše blagotvoran učinak na "zemaljsko roblje" (ili "prezrene na svijetu", ili "na zemlji klete", ovisno o prijevodu Internacionale). Uloga religije, a onda i medija, jest da odvlači pažnju sa stvarnih i bolnih problema, te da odvlače od socijalnog angažmana i borbe za drugačiji svijet. Uloga tješiteljice, koja je nekoć pripadala religiji, danas pripada mas-medijima. Njihov je zadatak da uljepšavaju stvarnost ili da prikazuju probleme takvima kao da "obični čovjek-građanin" na njih ne može utjecati. U oba slučaja, čitatelje/gledatelje/slušatelje, odnosno građane, pasivizira se i pacificira, te im se kao jedina opcija nudi konzumiranje: vijesti, hrane, zdravlja, zabave - svejedno je, sve dok je pasivna konzumacija zajamčena. Francuski teoretičar Jacques Ellul je zapisao: "Pojava masovnih medija omogućuje korištenje propagandnih tehnika na društvenoj skali. Orkestracija tiska, radija i televizije stvara kontinuirani totalan okoliš, koji čini utjecaj propagande virtualno nezamijećenim, upravo zato što stvara konstantan okoliš. Masovni mediji predstavljaju suštinsku poveznicu između pojedinca i zahtjeva tehnološkog društva."
Mediji u 21. stoljeću
Sve to - a prije svega instrumentaliziranost medija od strane vladajućeg tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog sistema - može se također ispitati i dokazati na recentnom primjeru novog hrvatskog glasila, dnevnoga lista pod naslovom 21. stoljeće.
Ne treba mnogo truda za produbljeno, refleksivno, diskurzivno, umreženo i komparativno čitanje. Dovoljno je uzeti jedan ("jubilarni peti") broj, od 26. studenoga 2012. - dapače, jednu njegovu stranicu, onu drugu - te zaključiti o čemu se radi i kamo smjera to opće ludilo ili generirano sluđivanje.
Mediji bi trebali biti posrednici informacija relevantnih za funkcioniranje zajednice i posrednici vrijednosti na kojima bi ta zajednica, u idealnom slučaju, trebala počivati. Mediji bi trebali biti sredstvo auto-refleksije demokratskog društva (FOTO: H-alter)
Na toj stranici ovih novina čitamo urednički uvodnik u kojemu se, naizgled pošteno, moralizira o jednoj, štoviše, ključnoj značajci naše politike i političara, a to je bahatost. Urednica kaže da je "bahatost među civiliziranim rijetka, odavno prezrena", ali da se ovdje, u Hrvatskoj, bahatost "još uvijek adorira, njeguje", jer "tako se dokazuje da si alfa mužjak, da si potentan - tako se ponaša lokalni šerif koji smatra da se zakoni na njega ne odnose". Međutim, urednica ne misli pritom na Radimira Čačića, koji je, s pravom, u javnoj percepciji postao sinonimom za bahatost, nego napada jednog drugog bahatog političara. Zašto ne Čačića? Zato što se, odmah ispod uredničkog uvodnika o problemu bahatosti, nalazi članak stalnog kolumnista ovih novih novina, Rogera Malonea, nazvanog "uglednim ekonomskim novinarom". Njegov članak nosi naslov: "Radimir Čačić pokazao je rijedak osjećaj osobne odgovornosti". Svatko tko je upoznat s hrvatskom politikom, te s likom i djelom Radimira Čačića, mogao bi se složiti s ovim naslovom, kad bi naslov sugerirao ono što je očito: da je Radimir Čačić rijetko pokazivao osjećaj osobne odgovornosti. No, "ugledni Malone" želi reći nešto upravo suprotno: da su likovi poput Čačića rijetki slučajevi u hrvatskoj politici i da bi ih trebalo biti više. Više u kojem smislu? Malone kaže: "Hrvatskoj treba još Čačića. Osim njegova jasnog pro-business opredjeljenja i razumijevanja važnosti direktnih stranih investicija (...), Čačić simbolizira i sofisticiran, zreliji pristup osobnoj odgovornosti."
Gimme a break, Malone! Ne možeš govoriti o Radimiru Čačiću kao da je Vaclav Havel ili Majka Tereza! Pogotovo ne zato što je na istoj toj stranici novoga dnevnika - u rubrici koja donosi različite i znakovite "misli 21. stoljeća" - izdvojena misao Ronalda Reagana koja kao da govori o Radimiru Čačiću i trenutnoj hrvatskoj vladi, a koja kaže: "Vlada je poput bebe. Prehrambeni kanal s ogromnim apetitom s jedne strane, a s druge nikakav osjećaj odgovornosti."
Okej, novinari i urednici ponekad ne razmišljaju o tome što i kako rade. Ali čak i ako je tako - ako nesvjesno čine gafove u svoju štetu - to nešto govori o njima, njihovom radu i njihovim skrivenim, a ponekad i neosviještenim stavovima. Kao što o skrivenim (osviještenim i namjernim ili neosviještenim i slučajnim, ali znakovitim) stavovima govore i autoreferencijalni reklamni slogani.
21. stoljeće kiti se, tako, sloganom "Dnevna novina koja nije pisana za Milanovića ili Karamarka nego za mene." Tko izgovara taj slogan, tko to govori da je 21. stoljeće pisano "za njega"? Možda Emil Tedeschi, koji s naslovnice jednog broja ovih novina vrišti da je "jači od države"? Možda Dragan Primorac, zloglasni ministar znanosti i obrazovanja, koji je neki dan u ovim novinama počašćen člankom u kojemu je napokon jasno rekao kakva je njegova vizija visokog obrazovanja u Hrvatskoj, rekavši da je u sferi sveučilišne naobrazbe (zamislite!) "sveučilišni lobi vrlo jak", te da bi "sustav visokog obrazovanja bio znatno efikasniji kad bi država prestala financirati institucije, a davala vaučer studentima koji bi sami birali hoće li ga iskoristiti na privatnom ili državnom fakultetu". Taj isti Primorac - čiji lik i djelo dobro poznajemo, a koji sada, poput Borislava Škegre, kao lijek za patologiju privatizacije na hrvatski način nudi "još više privatizacije" - zaključuje na stranicama 21. stoljeća da će se "sve promijeniti ulaskom Hrvatske u EU". Svakako će se promijeniti, ali vjerojatno u onom smjeru u kojem se kreće visoko obrazovanje u Sloveniji, gdje se sve veći dio budžeta namijenjenog znanosti i visokom obrazovanju upućuje u privatni znanstveno-obrazovni sektor. 21. stoljeće u skladu je s tim trendovima. U najmanju ruku zato što u ćošku svoje naslovnice, svakodnevno odbrojava koliko nam je ostalo do ulaska u Europsku uniju.
Ta Europa po mjeri 21. stoljeća je Europa u kojoj se vijesti iz svijeta navode slučajnim izborom, a kultura je usputna tema, prisutna u lifestyle-rubrikama i prikazana kaonešto što je lifestylish. Politika, koje ovdje ne fali, razvodnjena je na način infotainmenta i začinjena turbo-ekskluzivima. To nas ne treba čuditi kad vidimo da je izvrsni, tj. izvršni, urednik ovih novina Denis "Turbo" Kuljiš. Ostatak novina posvećen je bizarnim vjesticama, tračevima, zdravstvenim i kuharskim savjetima, psiho-testovima, enigmatici, horoskopima i drugim tričarijama. U tijeku su feljtonizirane romansirane biografije selebritija kao što su don Ivan Grubišić i Don Ivo Sanader. A među svime i povrh svega, tu su i reklame, deklarirane i nedeklarirane, kako bi hrvatski "gutači novina" mogli ostati ono što se od njih tijekom godina napravilo - "gutači reklama".
No, bojim se da sprega vidljive banalnosti i prikrivenih ekonomsko-političkih agendi, sprega banalnosti lošeg i nimalo banalnih implikacija i opasnosti istoga, može motivirati na razmišljanje samo još one koji su već uspjeli izgraditi svoj stav prema medijima općenito. Svi ostali utopit će se u onome što se nudi kao "obogaćenje našeg medijskog krajolika". Utopit će se u tom krajoliku koji je već odavno devastiran poput betoniziranih prirodnih krajolika na kojima niču još samo turistički resori. Tek rijetki će zapažati i razmišljati, a svi kojima su mediji već "popili mozak" veselo će kupovati i čitati ono za što mozak zaista više nije potreban. I neće primijetiti ni kvantitativne, a kamoli kvalitativne pomake unutar općeg unižavanja kvalitete medijskoga i javnog govora; unutar društvene medijacije i društva općenito. Dalje nego ikada danas je Marxov zahtjev koji bi se 2012. godine trebalo čitati prvenstveno s obzirom na medije: "Zahtjev da se ukinu iluzije o jednome stanju jest zahtjev da se ukine stanje koje uopće treba iluzije."
Ukratko: kakve novine su 21. stoljeće, takvo će nam, bojim se, biti i 21. stoljeće. A s obzirom na to, zavapit ću ne samo personalizirano: Jadan Igor Mandić!, nego i generalno: Jadna nam majka! Jadni mi!
* Objavljeno, u skraćenom obliku, 30. studenoga 2012. u emisiji Praskozor Trećeg programa Hrvatskog radija.
Izvor: Lupiga
