Hrvoje Klasić Zaboravni potomci

Koliko se ovogodišnje obilježavanje godišnjica iz 1945. razlikovalo od ranijih i kako će to izgledati 2016. ako pobijedi HDZ?

Osim što sam na TV-u čuo da je bilo više posjetitelja nego inače, čini se da se smanjio broj eksplicitnih ustaških simbola. Retorika je ostala gotovo ista kao i posljednjih nekoliko desetljeća, jer uz komemoriranje nevinih žrtava komemorira poraz jedne države, jednog režima i jedne vojske. Od obitelji stradalih razumljivo je očekivati emocionalni odnos, ali mislim da bi ljudima koji predstavljaju državu i koji bi morali poštovati Ustav trebalo biti jasno kako se govori u Jasenovcu i kako se govori u Bleiburgu. Čak i ako pobijedi Tomislav Karamarko, očekujem da će svako obilježavanje godišnjica biti u skladu s Ustavom, koji kaže da se sadašnja Hrvatska temelji na antifašističkoj, a ne ustaškoj Hrvatskoj.

Koliko u raspravama o hrvatskoj historiji u posljednjih sto godina ima dokaza i argumentacije?

Bez obzira na to što postoje kontroverzna pitanja o svim dijelovima hrvatske povijesti od doseljenja, kneževa i kraljeva, pa nadalje posljednjih sto godina je najinteresantnije zbog postojanja sjećanja i traume koja se prenosi. Razumljivo je da se tom periodu poklanja više pažnje nego srednjem vijeku. Nažalost, iz raznih razloga nije se napravilo dovoljno kvantitativnih istraživanja. Nakon 1945. je sve što se događalo ranije bilo podložno monopolu jedne partije, 1941. se pojavio jedan narativ, a 1945. drugi. Politička situacija je tražila da se 90-ih krene trećim smjerom, a to je da stavimo na stol sve stvari iz i da se s njima suočimo, ali mi se čini da to od 1990. ne radimo na pravi način.

Da li bi, s obzirom na stavove koje zastupaju neke vaše kolege, trebalo primijeniti tvrdnju da povijest treba prepustiti povjesničarima?

Nisu svi povjesničari jednako kompetentni kao što je to u svakoj struci, a uvijek naglašavam da između novinara i povjesničara postoji velika poveznica. Dobar povjesničar i dobar novinar u obradi teme uzet će nekoliko izvora iz različitih perspektiva i na temelju toga će graditi priču. Loš novinar i loše povjesničar će uzeti samo jedan izvor i perspektivu.

U kolikoj mjeri su današnje generacije studenata upoznate s povijesnim prilikama?

Nepoznavanje materija je stara boljka naših obrazovnih sustava jer se i dalje držimo principa da je važnije znanje kao skup činjenica nego vještine, pa je teško znati koliko naši studenti poznaju materiju. Ali prije 30 i 40 godina škola i nastavnici su bili autoriteti, danas to nije tako ili barem nisu prvi na popisu. Danas su to, uz obitelj i javni prostor, razni pjevači, sportaši, razni forumi… Nije problem samo u obrazovanju, nego u cijelom društvu u kojem se svatko suočava s prošlošću na svoj način.

Vjerujete li da će s vremenom nastati jezgra mladih antifašista koji će zauzeti značajniji prostor u medijima i društvu?

Iskreno, bio bih puno sretniji da nemamo nikakve posebne organizacije koje će se baviti njegovanjem tekovina antifašizma. Volio bih da to bude nešto što nam je u svijesti, da to mladi ljudi imaju u sebi i da ne moramo imati posebne priručnike kako se ponašati u skladu s civilizacijskim tekovinama.

Da li bi Srbi iz Hrvatske trebali biti čuvari antifašizma?

Srbi iz Hrvatske su neizostavan i jedan od ključnih faktora hrvatskog antifašističkog pokreta i to velikom većinom, iako je Srba bilo i u četničkom pokretu. Potomci Srba koji su bili antifašisti svakako trebaju slijediti taj primjer, dok potomci Hrvata partizana često to nisu radili. Imate brojne primjere u gradovima Dalmacije gdje su ljudi išli u partizane, a danas ti gradovi imaju grafite i parole posvećene državi koja ih je poklonila jednoj drugoj državi.

Koji je vaš komentar na odluku suda o rehabilitaciji Draže Mihailovića?

Kada gledamo pravnički, svatko u Hrvatskoj tko misli da Stepinac ili Hebrang nisu imali pravedno suđenje može reći, jer se radilo o istom sustavu, da suđenja nisu bila do kraja poštena i pravedna. Ali reakcije su preuveličane – Draža nije proglašen nevinim, samo su uvažene zamjerke suđenju iz 1946. godine. To je pogrešno, jer gledati tadašnju sudsku praksu kroz prizmu 2015. nije način na koji se treba suočavati s prošlošću.