Krajem juna na izvanrednoj skupštini za novog predsjednika Hrvatskog novinarskog društva izabran je HRT-ov novinar i urednik Hrvoje Zovko, nakon što je bivši predsjednik Saša Leković dao ostavku. Zovko je dobio ubjedljivu većinu glasova delegata, preuzevši čelnu funkciju HND-a u turbulentnoj situaciji za ovo esnafsko udruženje. Karijeru je započeo sredinom 1990-ih kao zagrebački dopisnik Glasa Slavonije i Novog lista, ali je javnosti najpoznatiji kao novinar HRT-a: iz Afganistana je izvještavao 2004. i 2012., a od 2008. do 2010. bio je dopisnik iz Srbije. Od 2015. do 2016. bio je voditelj unutarnje politike na HRT-u, a onda i predsjednik Zbora istraživačkih novinara. Autor je brojnih dokumentarnih filmova s tematikom ratova 1990-ih.
Deseci milijuna kuna godišnje se potroše za financiranje lokalnih medija: radiopostaja, novina, portala… Kad se malo zagrebe ispod površine, vidimo da o raspodjeli sredstava odlučuju lokalni šerifi
Kakva je, po vama, aktualna situacija u novinarstvu u Hrvatskoj?
Kao novi predsjednik HND-a rekao bi da je naša novinarska struka u vrlo teškoj situaciji. Usudio bih se reći i da je toliko ugrožena da je pred odumiranjem jer je malo koja profesija kao naša novinarska bila toliko pogođena ekonomskom krizom. Možemo reći da su stotine naših kolega i kolegica završile na cesti, a mnogi poslodavci krizu su iskoristili kao povod da se riješe mnogih vrsnih novinara. Istraživačko novinarstvo skoro da ne postoji, odnosno postoji u malim količinama, nedovoljnim da se kaže da ozbiljno živi u hrvatskim medijima. Strašan je utjecaj oglašivača i raznih PR agencija: naše novinarstvo u mnogim se segmentima prostituira toliko da u nekim situacijama samo postaje dio koruptivnog sistema. Sve manje je ozbiljnih analitičkih tekstova, a sve više raznih PR oglasa. HND će kao novinarska udruga, koja više od sto godina postoji u Hrvatskoj, aktivno otvarati ove teme i apelirati na javnost o tome što se događa u zemlji. Novinarstvo je javno dobro i društvo mora biti zainteresirano da ono opstane. Moramo se boriti za našu struku jer država, usudio bih se reći, po tom pitanju ništa ne čini. Dovoljno je reći da je Zakon o medijima, koji postoji 14 godina, jedini zakon za čiju provedbu ne postoji neko regulativno tijelo. Dakle, nemamo regulatornu agenciju koja bi nadzirala provedbu zakona i reagirala kad se njegove odredbe krše ili jednostavno ignoriraju. Poslodavci mogu raditi što god hoće i neće snositi nikakve sankcije. Osim toga, zakon je zastario i ne odgovara potrebama novinarske struke. Nejasna je transparentnost vlasničke strukture medija: postoji registar pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, a time se bavi jedna osoba, što je samo po sebi nedovoljno. Deseci milijuna kuna godišnje se potroše za financiranje lokalnih medija: radiopostaja, novina, portala… Kad se malo zagrebe ispod površine, vidimo da o raspodjeli sredstava odlučuju lokalni šerifi. Koliko će se onda medija usuditi ukazati na neke nepravilnosti i devijacije u društvu jer tako riskiraju da im lokalni moćnici uskrate sredstva? Zato mislim da bi za takve medije trebao postojati fond koji bi raspodjeljivao novac jer je to novac svih nas poreznih obveznika.
Afirmacija neprofitnih medija
Kako komentirate ostavku svog prethodnika Saše Lekovića i novinarsku nagradu Ivani Petrović kojom je započet lanac događaja koji su doveli do ostavke?
Što se tiče ostavke kolege Saše Lekovića, treba naglasiti kako je on sam podnio ostavku bez da je to bilo tko od njega tražio. Kasnija njegova tumačenja oko razloga ostavke kao i tvrdnje da su ga HND-ova tijela opstruirala naprosto nisu točni. Bivši predsjednik je kao povod za svoju ostavku iskoristio priopćenje HND-a o odlukama nagrađenih novinara da vrate svoje nagrade zbog odluke o nagradi Ivani Petrović. Kolega Leković je tada ustvrdio kako je to priopćenje ugrozilo vjerodostojnost HND-a i nanijelo ‘nepopravljivu štetu HND-u’. Ponavljam da je riječ o priopćenju koje je doneseno većinom glasova članova Izvršnog odbora, a u kojem HND izražava žaljenje što je dio kolega zbog nagrade Ivani Petrović odlučio vratiti svoje nagrade, pozivajući novinare da se u budućem izvještavanju o ratnim zločinima i suđenjima za ratne zločine pridržavaju profesionalnih standarda. HND u tom priopćenju također naglašava da ocjenjivački odbori sve odluke donose autonomno i da je odluka o nagradama donesena u legitimnoj proceduri, većinom glasova i HND ju je dužan poštovati. I tu ću se zaustaviti jer nemam namjeru ulaziti ni u kakve besplodne polemike, koliko god ih neki priželjkivali.
Razne presude i podizanje tužbi najčešće kao motiv imaju zastrašivanje i to je jedan od pritisaka na medije, od ‘Novosti’ do bilo koga drugoga
Što će u narednom razdoblju biti vaši prioriteti u radu HND-a?
HND će i dalje pratiti, oglašavati se i reagirati na učestale slučajeve da se raznim sudskim tužbama pokušavaju zastrašiti mnoge naše kolegice i kolege. Zagovarat ćemo politiku HND-a prema državnim tijelima, a nastojat ćemo i sudjelovati u medijskoj strategiji koja se već radi. Želimo imati naše ljude u svim tijelima jer je nedopustivo da u saborskom Odboru za informiranje nema nijednog predstavnika HND-a. Kao predsjedniku HND-a čini mi se važna potreba afirmacije neprofitnih medija i zalaganja da se njihov status regulira, zato što su se oni pokazali kao važan segment naše medijske scene i u brojnim situacijama otvarali teme koje nisu obrađivali tzv. veliki mediji.
Važna je i financijska i kadrovska stabilizacija HND-a u smislu ekipiranja novim ljudima koji će tek doći. Nad glavom nam visi sudski spor star 25 godina, ali tu ne možemo ništa prejudicirati – bit ćemo spremni za sve scenarije. Moram naglasiti i da HND neće biti talac ničijih taština. Nema više vremena za jalove rasprave – moramo se uključiti u ozbiljnu bitku za našu profesiju i za naša prava, iako je to zapravo i sindikalna domena. HND mora voditi računa o svojim mladim kolegama i kolegicama, mora ih privući da postanu članovi. HND se mora okrenuti ljudima i projektima i biti predvodnik u borbi za našu struku. HND nije zgrada u Perkovčevoj, HND mora biti u svakoj redakciji jer može postojati samo kroz ljude.
Među članstvom postoje velike, prije svega generacijske razlike u stavovima oko apliciranja za projekte i zajedničkim aktivnostima s drugim nevladinim organizacijama. Kakav je vaš stav?
HND svoju budućnost mora graditi na projektima kao jednom od važnih oblika svog financiranja. Prošla su vremena kad se HND mogao isključivo financirati od članarine i najma zgrade. Projekte koji se već odvijaju do kraja godine privest ćemo kraju i radit ćemo na novima. Kolegama i kolegicama koji su oko toga sumnjičavi mogu obećati da će HND ulaziti u projekte s najmanjim postotkom rizika da će nešto izgubiti. Nastavit ćemo raditi na projektima u kojima HND neće trebati puno financijski sudjelovati s obzirom na našu situaciju. Naravno da se udruge financiraju preko projekata. Ne vidim u tome ništa loše, dapače, HND mora i dalje raditi na projektima i povezivati se s raznim udrugama jer je to neminovnost. U današnje vrijeme ne vidim načina kako to možemo izbjeći jer to nije pravi put. Pravi put je ekipirati kolege da mogu adekvatno odgovoriti na zahtjeve koji se tiču projekata. Podržavam takav način rada i obećavam da će sve oko njih biti transparentno.
Jedna od spornih tema za neke je i ukidanje lista ‘Novinar’ i ažurnost newslettera.
Važno je naglasiti da ‘Novinar’ nije ukinut nego da nastavlja izlaziti, ali ne više u tiskanom nego u elektronskom izdanju. Jasno, da imamo novca, vratili bismo tiskano izdanje, ali je situacija takva kakva jest. Bilo kakvo obećanje bilo bi populističko ako se za to ne može osigurati novac. Newsletter će morati biti još ažurniji i još bolji, a bolja i aktualnija mora biti i cijela web-stranica. Ne možemo si dopustiti da ne budemo aktualni: novinarska smo udruga i bilo bi smiješno da nekoga kritiziramo da nije ažuran, a da to nismo mi. Dakle, i u našem internom informiranju moramo prihvatiti trku s vremenom i informacijama.
Koliko se HND može angažirati oko ukazivanja na govor mržnje, ali i pokušaje kažnjavanja novinara zbog navodnih kleveta i uvreda?
Ponavljam: razne presude i podizanje tužbi najčešće kao motiv imaju zastrašivanje i to je jedan od pritisaka na medije, od ‘Novosti’ do bilo koga drugoga. Danas svatko može reći ‘vi ste mene oklevetali i uvrijedili’, a vi ste samo napisali da je dokazano da je dotični npr. prevario državu za 20 milijuna kuna. Najgore je što država tolerira takvu praksu – možete tužiti svakoga za koga osjećate da vas je klevetao, a ne govorimo o suštini priče da ste počinili neki gospodarski kriminal. Optužili ste novinare, sud vam je dao za pravo, čime ste dobili mogućnost da proganjate tu novinsku kuću i ljudima šaljete poruku kako nije pametno pisati o gospodarskom ili bilo kojem drugom kriminalu.
Najžalosnije je da su ljudi oguglali na govor mržnje, a znam na vlastitoj koži što on znači. Dok država i pravosudna tijela ne budu kažnjavali one koji se služe govorom mržnje, a internet je optimalan poligon za to, samo ćemo moći svjedočiti paljenju novina, uvredama i prijetnjama ljudima bilo kojeg svjetonazora ili ideja. Važno je da država javnosti pošalje poruku da to u Hrvatskoj 2018. nije prihvatljivo ponašanje, ali ne samo na deklarativnoj razni. Kad neko na Facebooku napiše nekome ‘prebit ću te’, ‘ubit ću te’ ili mu prebrojava krvna zrnca, a onda zbog toga završi iza rešetaka, to će biti poruka države što misli o takvom pisanju, pa će neki drugi ljudi dobro razmisliti hoće li se usuditi nešto slično. Ovako, služe se govorom mržnje jer znaju da im se ništa neće dogoditi. Najveća im kazna može biti da ih netko blokira na Facebooku, a oni će samo otvoriti novi profil.
Ili si novinar ili nisi
U kojoj mjeri HND mora inzistirati na dekonstrukciji mitova i službenih istina o ratovima 1990-ih, odnosno ukazivati na ono što se stvarno dešavalo, čemu ste i vi dali doprinos prilogom o vraćanju djece s mora u opkoljeni Vukovar 1991. godine?
Mediji moraju biti u funkciji javnosti i moraju govoriti i pisati o kontekstu nekog događaja, a ako izvještavaju o ratnim zločinima, u fokus moraju staviti žrtvu i njezinu patnju, ma tko ta žrtva bila – Hrvat, Srbin, Bošnjak, Albanac… i ne smiju se dovesti u situaciju podjele na ‘naše’ i ‘njihove’, što je na prostoru nekadašnje Jugoslavije vrlo često. U novinarstvu se ili treba držati pravila struke ili je najbolje da se ne bavimo njome – ili si novinar ili nisi. Stvarno mislim, novinar je taj koji će uvijek propitkivati svaki događaj. Danas imate priču o Agrokoru i država kaže da je nešto službena istina, ali su mnogi naši kolege rekonstruirali događaje i ukazali na sumnjive stvari. Nema u kamen uklesanih istina jer ako se nešto ne smije propitkivati, onda nismo slobodno i demokratsko društvo. Novinari su dužni propitkivati službene istine koje god one bile. Ali kad se izvještava o vrlo osjetljivim stvarima, a to su ratni zločini koji su najgori oblici zločina, najvažnije je da u fokusu bude žrtva. Nažalost, često se u tim izvještajima i prilozima žrtva izgubila negdje na putu i ne bih rekao da je to bilo slučajno.
Stiče se dojam da mediji, javnost, pa i dio članova HND-a nije pretjerano senzibiliziran za nacionalne manjine, koje uglavnom svode na folklor ili crnu kroniku. Kako to promijeniti?
Ne mislim da se manjine moraju svesti na smotru folklora ili na neku gospođu Dušanku koja sjedi ispod neke šljive u Lici ili Dalmaciji i plete. Svođenje nje, njezinih sunarodnjaka i drugih manjina na to da pletu, plešu i pjevaju meni kao građaninu ove države nije prihvatljivo jer su svi oni građani kao i ja. HND ozbiljno shvaća i poštuje Ustavne odredbe o ravnopravnosti svih u ovoj državi bez obzira na narodnost i nitko ne smije biti u getu jer je biti u getu nešto najgore. HND se i ranije držao postulata struke i ozbiljno shvaćao odredbe o ravnopravnosti, pa će tako biti i u mom mandatu. Ako me pitate trebaju li novinari ‘Novosti’ pisati o aktualnim političkim temama, komentirati utakmice Hajduka i Dinama, Svjetsko prvenstvo, Agrokor ili baviti se politikom – moj odgovor je DA. Manjine se ne mogu svesti na rubriku kulture i vijesti o KUD-ovima. Naravno da je to važno u očuvanju identiteta, ali netko tko živi u Hrvatskoj i ovdje plaća porez ima jednaka prava kao i drugi i treba se pitati i odlučivati o svemu.
Koliko se može utjecati na politiku HRT-a kako bi uistinu bio javni servis građana?
HND se uvijek zauzimao za to da HRT bude servis svih građana, a ne talac ničije politike. Između ostalog, treba mijenjati Zakon o HRT-u donesen 2012. koji je jako loš zbog načina izbora ravnatelja i koji je napravio puno štete. Način izbora ravnatelja treba mijenjati, a to se može samo promjenom zakona. Ako govorimo o zastupljenosti nacionalnih manjina, ne možemo biti zadovoljni situacijom u kojoj se one svode samo na jednu specijaliziranu emisiju. Nijedna grupa u društvu ne može biti svedena na tako nešto. Zato podržavam mnogo veću prisutnost manjina i ostalih segmenata stanovništva jer HRT u punom smislu mora biti servis svih građana. To je politika HND-a jučer, danas, sutra i prekosutra, sve dok bude postojao HND, bez obzira na to tko mu je predsjednik.
