Dok se Gazi poručuje da izdrži, humanitarni ples smrti u Palestini nemilosrdno ubire genocidni danak. Oružje, glad i žeđ se nadmeću tko će ubiti više ljudi u kraćem vremenu.
„Mi plešemo u Pojasu Gaze ples u kojem radimo jedan korak naprijed, dva natrag ili dva koraka naprijed, jedan natrag, što nas u biti ostavlja stalno na istoj točki“, kazao je Reutersu neki dan voditelj Ureda UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova u okupiranoj Palestini Andrea De Domenico, upozorivši na to da – unatoč pritisku međunarodne zajednice i SAD-a na Izrael radi poboljšanja koordinacije u dostavi hrane i lijekova žiteljima izloženim genocidu – Izrael tjedno odbija 41 posto UN-ovih zahtjeva za dostavom životne potrebne humanitarne pomoći ljudima koji skapavaju od gladi i žeđi i umiru bez lijekova. „Za svaku novu priliku koja se pruži, Izrael nam suprostavlja novi izazov s kojim se moramo nositi tako da nam je vrlo teško doći do žitelja kojima smo potrebni i mjesta na kojima bismo morali biti.“ Najveća tragedija genocidnih razmjera nakon Drugoga svjetskog rata – izraelska osvetnička agresija na 2,5 milijuna palestinskih civila u Pojasu Gaze (zbog Hamasova napada 7. listopada 2023. na izraelska doseljenička naselja i odvođenje cca 250 talaca) – neopravdano je zadnjih tjedana pala u sjenu globalne pozornosti.
Žestoki prosvjedni pritisak miroljubive svjetske javnosti više ne ostavlja nikakve dvojbe: odmah zaustavite izraelski genocid u Gazi!Novinske su šlagere i prime time radijske i televizijske termine zaposjeli diplomatski angažmani radi sprječavanja toga da iznenadan iransko-izraelski dvoboj naoružanim dronovima i krstarećim projektilima detonira ne samo Bliski istok nego i, možebitno, cijelu Kuglu uvali u ratni pakao u kojemu neće biti pobjednika. Na margini pak iransko-izraelskog sukoba, opet je aktualizirano krajnje nezavidno/izazovno stanje na ukrajinskom ratištu, gdje su obrambene snage već mjesecima u defanzivi, kritično im manjka oružja i vojnika, moral vojske je u slobodnom padu, a ruska sila sve uvjerljivije pritišće. Bez obzira na ljudske i materijalne gubitke. Malo tko se na proameričkom tzv. kolektivnom Zapadu učinkovito obazire na kuknjavu predsjednika Volodimira Zelenskog i ministra vanjskih poslova Dmytra Kulebe da će, ne dobije li odmah oružje – osobito protuzračne projektile – „Ukrajina kapitulirati do kraja godine, a onda će ruska vojska preko Balkana napasti zapadnu Europu“. Sic transit. Neće, naravno, ali…
Na stranu to što se SAD/EU/NATO-ov i rat tzv. saveznika/partnera protiv Ruske Federacije u Ukrajini – do posljednjeg Ukrajinca – vodi pod egidom „Ukrajina brani Europu od imperijalne ruske agresije“, a ne istinom da je SAD s proameričkim tzv. kolektivnim Zapadom iskoristio politički naivnog i nesavjesnog Zelenskog da prekorači tzv. crvenu crtu, navuče Ruse na tzv. specijalnu vojnu operaciju i uvali svoju domovinu u pogrom biblijskih razmjera, globalno je tragično da je palo u sjenu svjetske pozornosti to kako glad, žeđ i kritični nedostatak lijekova nastavljaju masovno ubijati desetke tisuća nedužnih Palestinaca i strašnije od izraelskog oružja. I u izraelskom i u ukrajinskom paklu, svijet jednako neljudski/nesavjesno do nevjerojatnog participira u voajerskom toleriranju ključnih krivaca za sve te smrti, invalidnosti, razaranja, osakaćene i obitelji zbrisane s lica zemlje i u Palestini i u Ukrajini.
Pitanje nad pitanjima jest tko može, gdje i kada – ako će i može!? – presjeći gordijski čvor židovsko-palestinskog „nesporazuma“. Jedini oštar mač za presjeći taj čvor su prekid rata i pregovoriOčito je da tako nemoćna, neutjecajna i jalova Svjetska organizacija à la prethodnica joj Liga naroda – više nema smisla. Ne samo što nije kadra svojim „plavim kacigama“ (u hrvatskomu Domovinskom ratu prozvanim „sladoledarima“, sic transit) spriječiti ratne sukobe ili učinkovito držati na distanci zaraćene snage, pa i oduprijeti se iskušenjima podmićivanja u tzv. mirotvornim misijama – npr. kešovinom, drogom, alkoholom, nekim inim pogodnostima ili čak seksualnim uslugama – nego nije ni autoritet u prijeko potrebnim humanitarnim misijama u kritičnim područjima, gdje ljudi ginu i umiru od gladi. Kako je moguće da se UN „dugo žali (komu? – op. a.) na izraelske prepreke pri dopremanju i raspodjeli hrane i lijekova u Pojasu Gaze“, da su izraelski ubojice nekažnjeno usmrtili više od 100 aktivista UN-a u palestinskoj enklavi, uništili im škole i urede, aktiviste UN-ove agencije za palestinske izbjeglice (UNRWA) optužili za suradnju s Hamasom i onemogućili financiranje humanitarne pomoći, etc., a UN se tomu nije kadar suvereno oduprijeti?
Tko je Izrael u odnosu na Svjetsku organizaciju, pa i onda kada uz Izrael čvrsto stane SAD, a EU kukavički podvije rep ili glumata ono „ne bi se štel mešat“? Gobalni bijes pak na strani humanitarne zauzetosti UN-a je, indikativno, globalnije buknuo tek nedavno u besprizorno terorističkom izraelskom raketiranju iz zraka označenog vozila World Central Kitchena u kojemu je ubijeno sedmero humanitaraca iz SAD-a, Kanade, Australije, Poljske i Palestine. I to kilometar i pol od ratne zone. Jest da se Izrael neuvjerljivo ispričavao – te bila je noć, te ovo, te ono, povest će istragu, nije bioo namjerno… – međutim, činjenica jest da Izrael nikoga ne pita niti se čega ustručava u svom tzv. pravu na obranu državne sigurnosti. Vrlo je loša poruka globalnoj javnosti da „cvijet na pustinjskom pijesku“ – kako Izraelu tepa Ursula von der Leyen o 75. obljetnici njegova postojanja – uživa punu oružanu, financijsku, diplomatsku i moralnu potporu SAD-a, EU-a i inoga proameričkog tzv. kolektivnog Zapada, a ubija humanitarce, prkosi UN-u te genocidno istrjebljuje Palestince oružjem, glađu, žeđu i uskraćivanjem lijekova. Apartheidom pak na okupiranima palestinskim područjima Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu. Svijet gleda i šuti.
Vijesti u slici i riječi dnevno zasipaju cijeli svijet, demantirajući izmišljotinu da se radi o izraelskomu pravu na samoobranu od Hamasa i ratu za oslobađanje zataočenih ŽidovaNakon masakra sedmero humanitaraca World Central Kitchena te nešto glasnije verbalne (sic transit) intervencije američkog predsjednika Bidena radi „ublažavanja humanitarne krize u Pojasu Gaze“, izraelski se premjer Benjamin Netanyahu pokušao iskupiti pod jakim pririskom javnosti te dao otvoriti za humanitarnu pomoć granični prijelaz Erez na sjeveru Gaze i privremeno sredozemnu luku Ashdod u južnom Izraelu. „Time je došlo do stabilnijeg porasta broja kamiona s humanitarnom pomoći koji su ušli u Pojas Gaze, ali UN ne zna koliko je privatnih isporuka pomoći Izrael dopustio ući u sjevernu Gazu“, ustvrdio je De Domenico. „Fokus također mora biti na poboljšanju pristupa humanitarnoj pomoći u cijelom Pojasu Gaze. A problem nije samo u hrani, nego prvenstveno u tomu što je glad znatno širi i složeniji problem od jednostavnog unošenja brašna. Voda, sanitarni uvjeti i zdravlje su ključni uvjeti za suzbijanje gladi.“
Javna je tajna to da je glad vrlo učinkovito izraelsko oružje u genocidu nad Palestincima, cionistički programiranom i sustavno provođenom od prije 1920-ih godina i organiziranog naseljavanja svjetskih Židova u tzv. Obećanu zemlju s tada još palestinskim useljeničkim dopusnicama. To što Izrael krajnje neljudski čini Palestincima već sedmi mjesec, a još nije oslobodio (niti će?) preostalih cca 150 talaca ni pobijedio Hamas (niti će), pomalo već ide na živce i meceni SAD-u, zajedno s Izraelom izloženom globalnoj osudi i zgražanju, pa Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. nastoji javno prati okrvavljenu savjest pozivanjem Netanyahua na, „obzirnost prema palestinskim civilima i humanitarni osjećaj“. A ovaj ne haje, pa… Svijet ironizira takav odnos, ali ništa učinkovita ne poduzima. Recimo, da tzv. sankcijski postupi prema izraelskomu vjersko-konzervativnom režimu barem 50 posto kako je proamerički tzv. kolektivni Zapad postupio prema režimu „ruskog cara“ Vladimira Vladimiroviča Putina!?
Ima li palestinski narod pravo na život u miru i sigurnosti? Ima. Ima li palestinski narod – neupoitno svoj na svomu! – pravo na vlastitu suverenu i neovisnu državu na teritoriju koji se od pamtivijeka po njemu naziva Palestinom, koja je i prije doseljenja Židova bila država u ekonomskom, kulturnom i inom razvoju? Ima. U čemu je onda problem? Tko si to danas uzima pravo osporiti, prebrisati gumicom pusta stoljeća i pustiti da nečovječan izraelski režim buljuka ekstremista karikaturom tzv. prava na samoobranu od Hamasa, sic transit, genocidom zatre svaki spomen na Palestince i Palestinu? Koji je narod sutra sljedeći na redu? U svijetu koji će mu opet nečovječno okrenuti leđa?
Američko je ministarstvo vanjskih poslova, je li, neuspješno ispirući krv s nečiste savjesti globalnog žandarenja Kuglom, objavilo kako su njegovi dužnsnici „primijetili stabilan napredak u količini humanitarne pomoći civilnom stanovništvu u Pojasu Gaze“, ali da „ona još nije na željenoj razini tako da Washington radi na tomu da se ona poboljša“.
Agencija pak UN-a za palestinske izbjeglice (UNRWA), kojoj su zapadne proameričke zemlje lani uskratile sufinanciranje – nakon izraelske tužbe UN-u zbog navodnog sudjelovanja njezinih aktivista u Hamasovu napadu na doseljeničke kibuce u Izraelu – objavila je da „nije došlo do znatnije promjene u količini humanitarne pomoći palestinskim žiteljima u Pojasu Gaze“. UN-ova agencija ističe da u to razoreno područje dnevno uđe 181 kamion s hranom i lijekovima, a potrebno je najmanje 500 kamiona. Yoav Gallant, prepotentni izraelski ministar obrane, još je prije tjedan-dva, je li, nastojeći amortizirati zapadni bijes zbog ubojstva humanitaraca World Central Kitchena, farsično obećao kako „Izrael planira preplaviti Gazu humanitarnom pomoći stanovništvu i povećati broj kamiona u dovozu na 500 dnevno“. Naravno da se to nije dogodilo i neće bez uvjerljivog SAD-ova pritiska. Dapače, u sjedni eksplozije neprijateljstva s Iranom, što je pak načas odvratilo globalnu pozornost i od Ukrajine i od Gaze, Izrael je pojačao užas u Pojasu Gaze uništavanjem ljudi i njihovih domova, ali i intenzivirao apartheid, dnevna ubojstva, pljačku i progone Palestinaca na okupiranima Zapadnoj obali rijeke Jordana i istočnom Jeruzalemu.
Budući da UN glumata Ligu naroda, tek tu i tamo odašilje jalove apele, a vetom obesmišljeno Vijeće sigurnosti nitko ne uzima u obzir, Izrael ne posustaje u genocidnim akcijama. Dapače, načelnik glavnog stožera vojske Herzi Halevi poručuje urbi et orbi da je „odobrio planove nastavka rata u Gazi“, što se odnosi i na snažan udar na grad Rafah na samom jugu palestinske enklave uz egipatsku granicu. Ubilačka arogancija – na koju civilizirani svijet ne reagira kako bi morao, primjereno proklamiranoj čovječnosti i tzv. međunarodnom pravu – ne zarezuje pola posto važnu činjenicu da su se u Rafahu sklonile tisuće i tisuće izbjeglica, raseljenih iz uništenih palestinskih naselja te da će vojna akcija izazvati tisuće i tisuće novih ubijenih i ozlijeđenih civila. Nikakav rat protiv Hamasa nije opravdanje za masovno ubijanje, sakaćenje i razaranje. Najviše stradaju djeca, žene, stariji i nemoćni, koji nemaju nikakve veze s Hamasom.
Po podacima zdravstvenih vlasti u Gazi, u šest i pol mjeseci izraelskoga genocida nad palestinskim narodom, u toj je enklavi ubijeno više od 34.000 ljudi i više od 77.000 ozlijeđeno. Izraelski mecene, osobito SAD, Velika Britanija i EU, verbalno upozoravaju Netanyahua na vrlo izgledne teške posljedice ubilačke ofenzive na Rafah, ali ovaj ne haje: „Nastavit ćemo se boriti dok taoce ne vratimo kući i uništimo Hamas“. Rodbina i prijatelji zarobljenih Izraelaca pak već mjesecima žestoko prosvjeduju širom zemlje i pred vladom, traže da Netanyahuov režim hitno odstupi, tuku se s policijom, ali bez uspjeha. Istodobno, žitelji okupirane Zapadne obale su u nedjelju stupili u opći štrajk nakon što je izraelska vojska ubila veći broj Palestinaca u izbjegličkom kampu Tulkarmu, što više ne žele trpjeti oružane/fizičke napade ekstremističkih židovskih doseljenika na svoje obitelji i što se nstavlja genocid u Pojasu Gaze.
Benjamin Netanyahu arogantno se oglušuje o svako upozorenje – čak i svojih najpouzdanijih saveznika, SAD-a i proameričkog tzv. kolektivnog Zapada – da odustane od napada na Rafah, što se očekuje svaki dan. „Zadat ćemo Hamasu nove teške, udarce“, kazao je. „Sljedećih dana ćemo pojačati vojni i politički pritisak, jer je to jedini način da oslobodimo naše taoce i ostvarimo pobjedu.“ Nije ga briga, recimo, da osveta izaziva osvetu, a inat – inat, pa se vrlo lako može dogoditi da Hamas pobije preostale taoce, odnosno da ih izloži kao živi štit pred svojim grudobranima, pa ih pobije sama izraelska vojska? Kao što je, je li, već ubila trojicu mladića koji su pobjegli iz zatočeništva i s bijelom se zastavom pohitali predati svojima u vojnim odorama.
Netom po Netanyahuovoj prijetnji Hamasu (!?) „novim teškim udarcima“, svijet je zgrozila vijest kako je došla na svijet djevojčica (1,4 kg) carskim rezom na njezinoj upravo ubijenoj majci u izraelskom napadu na Rafah. Ubijeno je 19 palestinskih civila, većinom djece, a glasnogovornik vojske je – pregrizao jezik! – ironizirao kako su „gađani razni vojni ciljevi u Gazi poput vojnih kompleksa, lansirnih rampâ i naoružanih osoba“. Trudnica par minuta pred porodom je bila – naoružana osoba, zaslužna umrijeti!? Sic transit. U izraelskom terorističkom napadu na kuću obitelji Abdel Aal – „vojni cilj“, sic transit – ubijeno je 13 malodobne djece! Sve odreda, je li, „naoružane osobe“, dapače, „pripadnici Hamasa“!? Dva dana izraelskog krvavog napada na palestinsko izbjegličko naselje nedaleko od grada Tulkarma na okupiranoj Zapadnoj obali ubijeno je 14 ljudi, naoružani židovski naseljenici su ubili dvojicu Palestinca, a izraelska je vojska pak objavila da je „ubila i dvojicu naoružanih Palestinaca na drugom dijelu Zapadne obale koji su napali vojnike na kontrolnoj točki“.
Broj mrtvih palestinskih civila izloženih najstrašnijem genocidu nakon Drugoga svjetskog rata raste iz dana u dan ne samo u Pojasu Gaze već i na okupiranima Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu. Po podacima palestinskog ministarstva zdravstva, Izraelci su od 7. listopada 2023. ubili na Zapadnoj obali više od 450 ljudi. U napadu na Palestince u izbjegličkom kampu Nur Shamsu u Tulkarmu je ozlijeđeno i devetero pripadnika izraelskih snaga sigurnosti, koji su pak ubili 10 „naoružanih Palestinaca“. Takve i još puno strašnije vijesti u slici i riječi dnevno zasipaju cijeli svijet, što otpočetka nema blage veze s izmišljotinom o tomu kako se radi o izraelskomu tzv. pravu na samoobranu od Hamasa i ratu za oslobađanje zataočenih Židova.
Da Netanyahuov režim uistinu želi osloboditi taoce žive i zdrave i vratiti ih obiteljima koje mu kunu sve po spisku i ultimativno traže odgovornost političkog i vojnog vrha, a Međunarodni je sud pravde (ICJ) poveo postupak protiv Izraela za genocid, Netanyahu bi pregovorima bio u stanju vratiti taoce – štono sutra. Ali, ne radi se o tomu. Režimu je stalo da izmišljenim „alibijem“, kojim želi pridobiti međunarodne simpatije, zamrači glavni cilj ekstremista što vedre i oblače vjersko-konzervativnim režimom: genocidom istrijebiti Palestince u Palestini, etnički ih očistiti i zauvijek prognati u Egipat, Jordan i ine arapske zemlje. Izrael, je li, ima biti etnički čista židovska država, međunarodno priznat „raskošan cvijet na pustinjskom pijesku“!? Dopusti li to, civiliziran će, demokratski svijet počiniti neoprostiv – smrtni grijeh.
Nije sporno da stoljećima progonjeni Židovi imaju pravo na vlastitu državu, što im ne osporava nitko na Kugli, pa ni većina uokolnih Arapa, ali ne na takvu kakvu nastoje uspostaviti židovski tzv. desničarski ekstremisti genocidnom operacionalizacijom Netanyahuova režima u nasilju nad Palestincima. Nakon tzv. Šestodnevnog rata 1967. godine, Izrael je okupirao Zapadnu obalu rijeke Jordana i istočni Jeruzalem, upravo područja na kojima, zajedno s Pojasom Gaze, Palestinci žele svoju državu s glavnim gradom u istočnom Jeruzlemu. A želje su jedno, političke i ine realnosti drugo. Od početka okupacije palestinske Zapadne obale, Izrael je nasiljem, otimačinom i progonom starosjedilaca naselio tamo između 700.000 i milijun Židova, koji su naoružani, čuvaju ih vojska i policija i svi zajedno mrze Palestince iz dna duše. I Palestinci Židove, pa je pitanje nad pitanjima tko može, gdje i kada – ako će i može!? – je li, presjeći gordijski čvor židovsko-palestinskog „nesporazuma“. Jedini oštar mač za presjeći taj čvor su prekid rata i pregovori. Samo to oslobađa taoce i nudi rješenje izraelsko-palestinskog pitanja.
Žestoki prosvjedni pritisak miroljubive svjetske javnosti – osobito sada na sveučilištima u SAD-u, gdje opet batinaški intervenira policija, podsjeća na masovni bunt 1968. godine protiv američkog rata u Vijetnamu – više ne ostavlja nikakve dvojbe: odmah zaustavite izraelski genocid u Gazi! Po Bidenovom nalogu, a odobrenjem rektorice Nemat Minouche Shafik, policija je neki dan uhitila više od 100 studenata u kampusu Sveučilišta Columbia u New Yorku nakon što je silom uklonila prosvjedničke šatore, transparente, megafone i ini buntovnički „alat“. Shafik se opravdavala medijima „zabrinutošću za sigurnost sveučilišta“, jer su prosvjednici, kao, „prekršili pravila o održavanju prosvjeda i odbili razgovarati s upravom“. Njujorški gradonačelnik Eric Adams je kazao da je „nenasilno privedeno najmanje 108 osoba“, a policija je to opravdavala „neovlaštenim ulaskom na posjed“. Studenti u svom kampusu – neovlašteno!? Sic transit.
Na buntovničke je noge protiv američke potpore izraelskom genocidu nad Palestincima ustalo i cca 500 prosvjednika sveučilišta u Južnoj Karolini. Na masovnim prosvjedima pak u Madridu i širom Španjolske – da se ne spominju ine europske metropole, pa i sâm Zagreb, zbog čega je prosvjedovalo izraelsko veleposlanstvo u RH – izvikuju se parole „Ovo nije rat, ovo je genocid“, „Izrael ubija, Europa sponzorira“, „Gazo izdrži, Madrid se diže“… Dok se Gazi poručuje da izdrži, humanitarni ples smrti u Palestini nemilosrdno ubire genocidni danak. Oružje, glad i žeđ se nadmeću tko će ubiti više ljudi u kraćem vremenu.
