[caption id="attachment_15134" align="alignleft" width="570" caption="Zidne novine u prolazu (Fotografija upitne kvalitete rezultat je obrade u razvijaču kojemu je istekao rok trajanja)"][/caption]
Ni službeno glasilo Republike U prolazu, niti Sanaderov ured nisu vječni, kao što vječna nije bila niti Partija, a opet s velikom sigurnošću možemo reći da će duh Alana Forda živjeti sve dok je proletera i korumpiranih, nezdravih režima što uhljebljuju podobne, a gaze raju, kojoj ostaje samo humor, kao humanija zamjena za giljotinu, ili - s obzirom na prevladavajući defetistički stav - kao zdravija zamjena za sedative.
U povodu izlaska knjige Lazara Džamića «Cvjećarnica u kući cvijeća», koja govori o legendarnom stripu «Alan Ford», talijaskih autora Maxa&Bunkera, objavljen je članak-oglas u Jutarnjem listu. Alan Ford je, prema navodima iz članka, iako svojedobno dostupan u nekoliko zemalja, jedino u Jugoslaviji stekao kultni status.
Nigdje, očito, ime «Ureda za traženje ruda i gubljenje vremena» nije zvučalo tako blisko i uvjetno rečeno drago, kao u zemlji čija je jedna od nasljednica, 30-ak godina nakon izlaska prvih Alan Ford stripova, utemeljila Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa. Nigdje, očito, parola koju je Broj jedan - veliki, neuništivi šef (prema nekim tumačenjima simbolizirao je Židove, neuništivi narod koji, iako obogaljen, ima svoje prste u svemu) izgovarao dok je dijelio novce : «Jedan (dolar) za sve, sve za jednoga «, nije bila tako lako shvatljiva kao u zemlji gdje je Partija bila «jednakija od drugih», i dovoljno poštena (ili glupa?) da dopusti slobodnu distribuciju oštre društvene satire u najboljoj nadrealističkoj formi.
Najbolji dokaz da je Alan Ford postao dio opće kulture na ovim prostorima, južni je ulaz na brodsku tržnicu, odnosno haustor na samome njegovom početku, gledano iz Strossmayerove. Na desnome zidu tog haustora možemo vidjeti zidne novine koje kao da su preslikane iz nekog od stripova o najsiromašnijim tajnim agentima na svijetu, dragocjenu malu zbirku aforizama, u pravome stilu milanskih autora. Sve što trebamo znati o životu, poput zdravorazumske činjenice da onaj tko rano rani, ima podočnjake, te da je bolje imati, nego nemati (Bob Rock bi rekao: « Bolje živjeti sto godina kao bogataš, nego sedam dana u bijedi!») možemo naučiti usput obavljajući subotnju kupovinu. S pravom se, dakle, možemo složiti s tvrdnjom koja piše na zidu, da je taj haustor «najveća mala ulica na svijetu».
Međutim, ni službeno glasilo Republike U prolazu, niti Sanaderov ured nisu vječni, kao što vječna nije bila niti Partija, a opet s velikom sigurnošću možemo reći da će duh Alana Forda živjeti sve dok je proletera i korumpiranih, nezdravih režima što uhljebljuju podobne, a gaze raju, kojoj ostaje samo humor, kao humanija zamjena za giljotinu, ili - s obzirom na prevladavajući defetistički stav - kao zdravija zamjena za sedative.
Ni službeno glasilo Republike U prolazu, niti Sanaderov ured nisu vječni, kao što vječna nije bila niti Partija, a opet s velikom sigurnošću možemo reći da će duh Alana Forda živjeti sve dok je proletera i korumpiranih, nezdravih režima što uhljebljuju podobne, a gaze raju, kojoj ostaje samo humor, kao humanija zamjena za giljotinu, ili - s obzirom na prevladavajući defetistički stav - kao zdravija zamjena za sedative.
U povodu izlaska knjige Lazara Džamića «Cvjećarnica u kući cvijeća», koja govori o legendarnom stripu «Alan Ford», talijaskih autora Maxa&Bunkera, objavljen je članak-oglas u Jutarnjem listu. Alan Ford je, prema navodima iz članka, iako svojedobno dostupan u nekoliko zemalja, jedino u Jugoslaviji stekao kultni status.
Nigdje, očito, ime «Ureda za traženje ruda i gubljenje vremena» nije zvučalo tako blisko i uvjetno rečeno drago, kao u zemlji čija je jedna od nasljednica, 30-ak godina nakon izlaska prvih Alan Ford stripova, utemeljila Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa. Nigdje, očito, parola koju je Broj jedan - veliki, neuništivi šef (prema nekim tumačenjima simbolizirao je Židove, neuništivi narod koji, iako obogaljen, ima svoje prste u svemu) izgovarao dok je dijelio novce : «Jedan (dolar) za sve, sve za jednoga «, nije bila tako lako shvatljiva kao u zemlji gdje je Partija bila «jednakija od drugih», i dovoljno poštena (ili glupa?) da dopusti slobodnu distribuciju oštre društvene satire u najboljoj nadrealističkoj formi.
Najbolji dokaz da je Alan Ford postao dio opće kulture na ovim prostorima, južni je ulaz na brodsku tržnicu, odnosno haustor na samome njegovom početku, gledano iz Strossmayerove. Na desnome zidu tog haustora možemo vidjeti zidne novine koje kao da su preslikane iz nekog od stripova o najsiromašnijim tajnim agentima na svijetu, dragocjenu malu zbirku aforizama, u pravome stilu milanskih autora. Sve što trebamo znati o životu, poput zdravorazumske činjenice da onaj tko rano rani, ima podočnjake, te da je bolje imati, nego nemati (Bob Rock bi rekao: « Bolje živjeti sto godina kao bogataš, nego sedam dana u bijedi!») možemo naučiti usput obavljajući subotnju kupovinu. S pravom se, dakle, možemo složiti s tvrdnjom koja piše na zidu, da je taj haustor «najveća mala ulica na svijetu».
Međutim, ni službeno glasilo Republike U prolazu, niti Sanaderov ured nisu vječni, kao što vječna nije bila niti Partija, a opet s velikom sigurnošću možemo reći da će duh Alana Forda živjeti sve dok je proletera i korumpiranih, nezdravih režima što uhljebljuju podobne, a gaze raju, kojoj ostaje samo humor, kao humanija zamjena za giljotinu, ili - s obzirom na prevladavajući defetistički stav - kao zdravija zamjena za sedative.
