U osvrtu na akciju 'Nisam tražila', kojom su žene s prostora regije otvorile bolnu temu spolnog zlostavljanja, tportalov komentator apelira na dežurne skeptike koji propagiraju argument 'zašto tek sada', da se pokušaju suočiti s najvećim trenutkom srama u vlastitom životu



Teško je i nezahvalno već danas prognozirati učinke lavine što ju je svojim krikom pokrenula beogradska glumica Milena Radulović, ali zadivljujuće je pratiti silinu kojom se raširila cijelom regijom u nepuna dva tjedna. Deseci žena, zapravo dosad već i više od stotine, odlučile su prekinuti šutnju i napokon javno progovoriti o seksualnim zlostavljanjima kojima su bile izložene. Neke to čine anonimno, neke pod punim imenom, jedne imenuju i zlostavljače a druge ne, neke ih napokon i prijavljuju dok neke još skupljaju hrabrost da i to naprave, ali svima je zajedničko jedno: iznijele su i rasprostrle, pred znane i neznane, teret što ga – neke i desetljećima! – nose kao najveće poniženje ikad, breme nezasluženog stida zbog nevidljivog ali nezacjeljivog ožiljka.


Ako vas zanima kako im je, evo laganog pokusa kojim sam si ja to probao dočarati: potrudite se večeras, kad legnete u postelju, sjetiti situacije u kojoj vam je, pred najmanje jednim svjedokom, bilo najneugodnije u životu, kad ste bili najjače posramljeni, situacije koju biste najradije izbrisali iz sjećanja; i nju i sve posljedice što ih je to poniženje ostavilo na vaš karakter i zacijelo uvjetovalo brojne kasnije životne odluke ili poteze. Nemojte nipošto prekinuti potragu već nakon prve takve uspomene (a svak ih od nas ima barem pet, šest izuzetno nelagodnih, da si ne lažemo) ne, potrudite se kopati još malo dublje, jer vjerojatno postoji neka još traumatičnija, još potisnutija. A kad je pronađete i prisjetite se svega do zadnjeg detalja, ne morate to nikome živom ni ispričati niti napisati, nema potrebe, jednostavno samo pokušajte – mirno zaspati.

E, a ove žene su i ispričale i napisale i prijavile i iznova se izložile. Ujutro kad skršeno ustanete, otvorite internet i naiđete na nova njihova 'priznanja', lako ćete zapaziti da i dalje među anonimnim komentarima prevladavaju oni sa zajedničkim nazivnikom 'a zašto nije odmah prijavila, zašto tek sad?'. Pa eto, ako i vas muči isto pitanje – obratite se prvoj osobi koju ugledate, pa njoj ispričajte ono čega ste se sinoć prisjetili i potom pokušavali zaspati. I odgovorite joj, jasno, na sva potpitanja. Ne bi baš išlo, jelda? Okej, razumijem vas u potpunosti. Evo onda jedna razbibrižna igra detekcije dok ne skupite hrabrost za takav čin.


Zamislite veselicu, recimo neku proslavu u firmi. Svi opušteni poslije posla, popilo se malo, ali jednome kolegi sasvim dovoljno da se okuraži i krene se sve žustrije nabacivati uvijek nasmijanoj kolegici. Da se ne opterećujete detaljima iz međuvremena, zamislite odmah da je, po telefonskoj prijavi silovanja u pokušaju, stigla policija i da je napravila alkotest na oboje sudionika i da su im brojke potpuno identične. Kome bi te, u vlas jednake promile, sud (i neki pravi, isto kao i famozni 'sud javnosti') prije uzeo kao otegotnu okolnost: kolegici ili kolegi?

Žene su, još od najmlađe dobi, neusporedivo izloženije spolnom napasništvu od muških, to nije nikakva novost. Novost je to što je većina hrvatske javnosti tek sad doznala da se prema ovdje važećim zakonima čak i silovanje, kao najjeziviji oblik seksualnog zlostavljanja, službeno uzima u obzir jedino ako je od (navodnog) počinjenja do prijave prošlo manje od tri mjeseca. Nakon tog roka 'puj pike, ne važi!', kako bi rekli u Beogradu, gdje je prije par tjedana niknula prva klica novog ženskog bijesa i smjesta se proširila cijelim ovim zatucanim, licemjernim, mizoginim šumama i gorama.


Novost je i to što se sad jasnije nego ikad prije vidi, i glasnije nego ikad čuje, da spolno zlostavljanje nije zabava samo krkanima razlabavljenih kravata, s manjkom zuba i samoglasnika u ustima. Bilo je, doduše, i ranije slučajeva u kojima su se kao sirovi seksualni predatori pojavljivali do jučer ugledni pripadnici naše provincijske elite, ali redom su to bili tek izolirani incidenti. A sad se ukazuje da je ta mentalna anomalija itekako raširena u sveučilišnim i umjetničkim krugovima, među tobožnjim ljepodusima koji iza krinke visoke znanosti i eteričnog artizma kriju bolesnu potrebu za ponižavanjem žena i ženstva – i pojedinačnim i općim.

Za moju generaciju odavna je prekasno, vjerojatno i za sljedeću, mi smo odrasli i formirani u okruženju gdje je većini sasvim podnošljivo za žene koristiti i najvulgarnije 'sinonime' i gdje je svaku seksualnu aluziju u konverzaciji pristojno doživljavati tek kao blagoglagoljivu dosjetku. Pokret 'Nisam tražila' doživljavam kao moguću prekretnicu i plamičak nade da naraštaj moje eventualne unučadi neće stasavati u takvom okruženju. Da bi se ta nada ostvarila, naravno, neće biti dovoljno samo zakonski osnažiti i ohrabriti potencijalne žrtve te dramatično pooštriti kazne za zlostavljače, nego i postupno, ali uporno, korigirati kolektivni mentalitet, stopu po stopu, korak po korak. Za početak tog dugotrajnog procesa ne vidim boljeg rješenja od uvođenja građanskog i zdravstvenog odgoja među o-ba-vez-ne školske predmete.

Ne pokrenemo li tako nešto čim prije, svi potencijali pokreta 'Nisam tražila' izblijedit će već za godinu dana, a sve traume, boli i frustracije vratit će se u Pandorinu kutiju i iznova poklopiti bojažljivu nadu. I sve će ostati ovako nepravedno kao što je sada, sve do dana kad na raspolaganju neće više biti ničega osim radikalno revolucionarnih pokreta i poteza, onih koji ne biraju sredstva i ne haju za usputnu štetu.

tportal