Predsjednica priziva Churchilla koji jest autor pojma željezna zavjesa i koji je njome 1946. zaista obuhvatio i Jugoslaviju, ali prozirno se pravi kao da ne zna da je taj isti Churchill bio prvi zapadni državnik koji je uz najveće počasti primio maršala Tita
I reče tako slavom Fulbrightove nagrade za životno djelo ovjenčana predsjednica: ‘Moj govor imao je toliko sadržajnih poruka da je fokusiranje na ovu jednu stvar, oprostite, ali - vrlo, vrlo površno. I to nije dobro za ovo društvo.’ Te doda: ‘Ako je itko nostalgičan za bivšom Jugoslavijom, ajmo uvesti tjedan dana bivše Jugoslavije. Znate tko će najviše profitirati? Ja osobno. Jer ako kažete bilo što protiv mene, završit ćete na Golom otoku.’
U pozadini je svega njena izjava, a nije joj prvi puta da izgovara takvu nebulozu, kako je bila rođena ‘s pogrešne strane Željezne zavjese’, drugim riječima: tvrdnja da je Jugoslavija (i Hrvatska u njoj) bila s onu stranu Željezne zavjese, a to znači u tzv. sovjetskom lageru; u pozadini su i prva reagiranja na tu izjavu. Ta reagiranja upozoravaju da predsjednica naprosto ne govori istinu. Svrstava li je to u tabor zagriženih povijesnih revizionista, onih koji svjesno lažu ne bi li prekrojili povijest, ili ‘samo’ među totalno neinformirane osobe kakve se ponekada igrom slučaja, ili hirom sudbine nađu na mjestima i funkcijama kojima očito nisu dorasle, ta dilema neka ostane za neku drugu raspravu.
Za ovu priliku zadržimo se na osnovnome. A treba se na tome itekako zadržati. Bilo bi ne samo krajnje opasno, nego i pogubno podleći kritičkoj opasci pjevača koji sebe, uz parolu: ili sada, ili nikada, već vidi na čelnome mjestu države. On se, naime, požurio ismijati i vrlu predsjednicu, ali i one koji ju kritiziraju, tvrdeći kako ‘ne zna tko je smješniji ili tragičniji - osoba koja, u nedostatku bilo kakvog suvislog programa, prodaje jeftine štoseve, ili oni koji se pecaju na tu udicu.’ Pjevač, treba li uopće reći, iz temelja griješi.
Predsjednica nije ni smiješna ni tragična, baš kao što to nisu ni oni koji ju se usude kritizirati. Jer, predsjednica svojim neistinama i njihovim neobuzdanim širenjem postaje opasna, dok oni koji na to upozoravaju samo pokušavaju (jer netko mora!) ispraviti štetu što je ona čini. Pa je, dakle, rasprava i o Jugoslaviji, i o Titu, i o nesvrstanima, i o – kako se voli reći – ‘ustašama i partizanima’ nužna u funkciji suprotstavljanja velikoj laži, a društvu je nameću svi koji, poput predsjednice, gaze činjenice, poriču istinu i s arogancijom svojstvenom onima koji smatraju kako ih funkcije čine svemogućima i nedodirljivima, provode u djelo poznatu formulu Hitlerovog ministra propagande Josepha Goebbelsa, da sto puta ponovljena laž postaje istinom. Pa se dakle oni koji svako malo dignu glas kličući: car je gol, a zapravo poručujući: predsjednica ne govori istinu, nisu upecali ni na kakvu udicu, nego su svjesni jednostavne i neporecive činjenice da – naime – zemlja koja briše, prepravlja i(li) negira svoju prošlost ima male ili nikakve izglede da izgradi budućnost. Pa se, u ime te budućnosti, vratimo onome osnovnome, a to je sljedeće.
Predsjednica je, opet jednom, izrekla neistinu. Potom se sama pohvalila, a očito je morala jer nitko drugi to nije učinio, kako je u govoru nakon dodjele nagrade za životno djelo (upitati: a koje to djelo, bilo bi ipak pomalo zlobno, pa, dakle, nećemo) izrekla ‘toliko sadržajnih poruka’, da bi poentirala kako je bavljenje neistinom izrečenom u tome govoru (a koju ona prodaje pod istinu) ‘vrlo, vrlo površno i nije dobro za ovo društvo.’ Da bi prividno duhovito priprijetila ‘onima koji su ‘nostalgični za bivšom Jugoslavijom’ – ničim drugim nego Golim otokom. Kaže, naime, ona kako bi ugledanje na Jugoslaviju koristilo u prvome redu njoj, jer bi svi koji govore protiv nje završili na Golom otoku, zloglasnom zatvoru ustanovljenom za pobornike Staljina u vrijeme kada je Jugoslavija definitivno okrenula leđa Željeznoj zavjesi, a kasnije pretvorenom u zatvor za osuđene za kaznena djela (pa i ona političke naravi). A odbija ili naprosto nije sposobna shvatiti kako svi koji je prozivaju zbog opetovanog iznošenja notornih neistina ne govore protiv nje, nego govore za Hrvatsku, onu i onakvu Hrvatsku koja će se otvorenih očiju suočiti sa svojom prošlošću, ne sakrivajući i ne poričući njezina mračna razdoblja, ali i ponoseći se slavnima i onima koji su u borbi za visoke ideale slobode i jednakosti dali sebe.
Hrvatska, dakle, već petu godinu na čelu države ima osobu koja tvrdoglavo iznosi neistine. Jer, nije istina (naprosto: nije!) da je Jugoslavija bila iza Željezne zavjese, da Hrvat tada nije smio reći da je Hrvat nego je morao govoriti da je ‘iz Hrvatske’, da je u vrijeme njezine mladosti postojala samo jedna vrsta jogurta, da su nositelji crvene jugoslavenske putovnice (visoko cijenjene širom svijeta, osobito iza Željezne zavjese!) na granici doživljavali poniženja; i nije istina – ovo je biser nad biserima, ovo je zaista gola laž - da ‘bio netko nesvrstan ili ne, nije bio neutralan’. Sve to govori i ponavlja, ne bi li birači utvrdili gradivo, dobitnica Fulbrightove nagrade za životno djelo. Pa još pokušava dijeliti lekcije, ona koja dokazano pojma nema o stvarima o kojima bi itekako trebala znati, i kao osoba rođena u vrijeme Jugoslavije, i kao netko sa zavidnom biografijom u diplomatskoj službi (uključujući i ministarski resor).
Priziva Churchilla koji jest autor pojma željezna zavjesa i koji je njome 1946. godine zaista obuhvatio i Jugoslaviju, ali prozirno se pravi kao da ne zna, ‘zaboravlja’, da je taj isti Churchill bio prvi zapadni državnik koji je uz najveće počasti primio u Londonu maršala Tita prigodom njegovog prvog posjeta jednoj demokratskoj zemlji Zapada, a nakon Titovog loma sa Staljinom. ‘Zaboravlja’ naravno i to da je američki (!) predsjednik Richard Nixon kao najveću Titovu vrlinu naglasio kako se ‘on nas ne boji’. Da, da, riječ je o onome istom Titu čiju je bistu slavodobitno, kao poruku što će označiti cijeli njezin mandat, izbacila iz Ureda predsjednice i koji se susreo s trojicom predsjednika SAD (dok ona nije stigla dalje od ograde Trumpove Bijele kuće). Što se pak tvrdnje o nesvrstanima koji nisu neutralni tiče, zbog toga bi joj trebalo zabraniti dalji studij na Fakultetu političkih znanosti (gdje misli doktorirati). Jer, da su nesvrstani stvoreni kao protuteža blokovima čiji članovi nisu, niti su mogli biti neutralni, to bi trebao znati i početnik u izučavanju međunarodnih odnosa (da ne kažemo student prve godine spomenutoga fakulteta).
Za sada, međutim, ona je ta koja vodi igru. Proziva sve koji upozoravaju na njezine neistine da rade nešto što ‘nije dobro za ovo društvo’. A od toga do konstatacije kako su oni koji rade nešto što nije dobro za ovo društvo zapravo neprijatelji društva, pa do traženja konzekvencija za njih, samo je jedan mali, sićušni korak. I to nije korak koji će voditi u prošlost, u vrijeme njoj tako mrske Jugoslavije (koja joj je, a to nije laž, nego istina, omogućila školovanje u SAD, nešto apsolutno nezamislivo za bilo koga iza Željezne zavjese), nego korak kojim bi nesretna Hrvatska glatko preskočila iz nesavršene, često i samo prividne demokracije u autoritarizam s jasnim desnim predznakom.
Samo prividno ironizirajući, ona priziva represiju tipa Golog otoka protiv svih koji ‘govore protiv nje’. ‘Država, to sam ja’ – koji je ono francuski kralj ušao u povijest tom izrekom? Hoće li mu se pridružiti i predsjednica Hrvatske? I dokle će sve to trajati? Pitanje je nedvojbeno retoričko, jer odgovor je jasan: do izbora. A nakon toga? To ovisi o nama, ne o dobitnici Fulbrightove nagrade (uručene, gle slučaja, baš dva mjeseca prije predsjedničkih izbora Hrvatskoj).
I reče tako slavom Fulbrightove nagrade za životno djelo ovjenčana predsjednica: ‘Moj govor imao je toliko sadržajnih poruka da je fokusiranje na ovu jednu stvar, oprostite, ali - vrlo, vrlo površno. I to nije dobro za ovo društvo.’ Te doda: ‘Ako je itko nostalgičan za bivšom Jugoslavijom, ajmo uvesti tjedan dana bivše Jugoslavije. Znate tko će najviše profitirati? Ja osobno. Jer ako kažete bilo što protiv mene, završit ćete na Golom otoku.’
U pozadini je svega njena izjava, a nije joj prvi puta da izgovara takvu nebulozu, kako je bila rođena ‘s pogrešne strane Željezne zavjese’, drugim riječima: tvrdnja da je Jugoslavija (i Hrvatska u njoj) bila s onu stranu Željezne zavjese, a to znači u tzv. sovjetskom lageru; u pozadini su i prva reagiranja na tu izjavu. Ta reagiranja upozoravaju da predsjednica naprosto ne govori istinu. Svrstava li je to u tabor zagriženih povijesnih revizionista, onih koji svjesno lažu ne bi li prekrojili povijest, ili ‘samo’ među totalno neinformirane osobe kakve se ponekada igrom slučaja, ili hirom sudbine nađu na mjestima i funkcijama kojima očito nisu dorasle, ta dilema neka ostane za neku drugu raspravu.
Za ovu priliku zadržimo se na osnovnome. A treba se na tome itekako zadržati. Bilo bi ne samo krajnje opasno, nego i pogubno podleći kritičkoj opasci pjevača koji sebe, uz parolu: ili sada, ili nikada, već vidi na čelnome mjestu države. On se, naime, požurio ismijati i vrlu predsjednicu, ali i one koji ju kritiziraju, tvrdeći kako ‘ne zna tko je smješniji ili tragičniji - osoba koja, u nedostatku bilo kakvog suvislog programa, prodaje jeftine štoseve, ili oni koji se pecaju na tu udicu.’ Pjevač, treba li uopće reći, iz temelja griješi.
Predsjednica nije ni smiješna ni tragična, baš kao što to nisu ni oni koji ju se usude kritizirati. Jer, predsjednica svojim neistinama i njihovim neobuzdanim širenjem postaje opasna, dok oni koji na to upozoravaju samo pokušavaju (jer netko mora!) ispraviti štetu što je ona čini. Pa je, dakle, rasprava i o Jugoslaviji, i o Titu, i o nesvrstanima, i o – kako se voli reći – ‘ustašama i partizanima’ nužna u funkciji suprotstavljanja velikoj laži, a društvu je nameću svi koji, poput predsjednice, gaze činjenice, poriču istinu i s arogancijom svojstvenom onima koji smatraju kako ih funkcije čine svemogućima i nedodirljivima, provode u djelo poznatu formulu Hitlerovog ministra propagande Josepha Goebbelsa, da sto puta ponovljena laž postaje istinom. Pa se dakle oni koji svako malo dignu glas kličući: car je gol, a zapravo poručujući: predsjednica ne govori istinu, nisu upecali ni na kakvu udicu, nego su svjesni jednostavne i neporecive činjenice da – naime – zemlja koja briše, prepravlja i(li) negira svoju prošlost ima male ili nikakve izglede da izgradi budućnost. Pa se, u ime te budućnosti, vratimo onome osnovnome, a to je sljedeće.
Predsjednica je, opet jednom, izrekla neistinu. Potom se sama pohvalila, a očito je morala jer nitko drugi to nije učinio, kako je u govoru nakon dodjele nagrade za životno djelo (upitati: a koje to djelo, bilo bi ipak pomalo zlobno, pa, dakle, nećemo) izrekla ‘toliko sadržajnih poruka’, da bi poentirala kako je bavljenje neistinom izrečenom u tome govoru (a koju ona prodaje pod istinu) ‘vrlo, vrlo površno i nije dobro za ovo društvo.’ Da bi prividno duhovito priprijetila ‘onima koji su ‘nostalgični za bivšom Jugoslavijom’ – ničim drugim nego Golim otokom. Kaže, naime, ona kako bi ugledanje na Jugoslaviju koristilo u prvome redu njoj, jer bi svi koji govore protiv nje završili na Golom otoku, zloglasnom zatvoru ustanovljenom za pobornike Staljina u vrijeme kada je Jugoslavija definitivno okrenula leđa Željeznoj zavjesi, a kasnije pretvorenom u zatvor za osuđene za kaznena djela (pa i ona političke naravi). A odbija ili naprosto nije sposobna shvatiti kako svi koji je prozivaju zbog opetovanog iznošenja notornih neistina ne govore protiv nje, nego govore za Hrvatsku, onu i onakvu Hrvatsku koja će se otvorenih očiju suočiti sa svojom prošlošću, ne sakrivajući i ne poričući njezina mračna razdoblja, ali i ponoseći se slavnima i onima koji su u borbi za visoke ideale slobode i jednakosti dali sebe.
Hrvatska, dakle, već petu godinu na čelu države ima osobu koja tvrdoglavo iznosi neistine. Jer, nije istina (naprosto: nije!) da je Jugoslavija bila iza Željezne zavjese, da Hrvat tada nije smio reći da je Hrvat nego je morao govoriti da je ‘iz Hrvatske’, da je u vrijeme njezine mladosti postojala samo jedna vrsta jogurta, da su nositelji crvene jugoslavenske putovnice (visoko cijenjene širom svijeta, osobito iza Željezne zavjese!) na granici doživljavali poniženja; i nije istina – ovo je biser nad biserima, ovo je zaista gola laž - da ‘bio netko nesvrstan ili ne, nije bio neutralan’. Sve to govori i ponavlja, ne bi li birači utvrdili gradivo, dobitnica Fulbrightove nagrade za životno djelo. Pa još pokušava dijeliti lekcije, ona koja dokazano pojma nema o stvarima o kojima bi itekako trebala znati, i kao osoba rođena u vrijeme Jugoslavije, i kao netko sa zavidnom biografijom u diplomatskoj službi (uključujući i ministarski resor).
Priziva Churchilla koji jest autor pojma željezna zavjesa i koji je njome 1946. godine zaista obuhvatio i Jugoslaviju, ali prozirno se pravi kao da ne zna, ‘zaboravlja’, da je taj isti Churchill bio prvi zapadni državnik koji je uz najveće počasti primio u Londonu maršala Tita prigodom njegovog prvog posjeta jednoj demokratskoj zemlji Zapada, a nakon Titovog loma sa Staljinom. ‘Zaboravlja’ naravno i to da je američki (!) predsjednik Richard Nixon kao najveću Titovu vrlinu naglasio kako se ‘on nas ne boji’. Da, da, riječ je o onome istom Titu čiju je bistu slavodobitno, kao poruku što će označiti cijeli njezin mandat, izbacila iz Ureda predsjednice i koji se susreo s trojicom predsjednika SAD (dok ona nije stigla dalje od ograde Trumpove Bijele kuće). Što se pak tvrdnje o nesvrstanima koji nisu neutralni tiče, zbog toga bi joj trebalo zabraniti dalji studij na Fakultetu političkih znanosti (gdje misli doktorirati). Jer, da su nesvrstani stvoreni kao protuteža blokovima čiji članovi nisu, niti su mogli biti neutralni, to bi trebao znati i početnik u izučavanju međunarodnih odnosa (da ne kažemo student prve godine spomenutoga fakulteta).
Za sada, međutim, ona je ta koja vodi igru. Proziva sve koji upozoravaju na njezine neistine da rade nešto što ‘nije dobro za ovo društvo’. A od toga do konstatacije kako su oni koji rade nešto što nije dobro za ovo društvo zapravo neprijatelji društva, pa do traženja konzekvencija za njih, samo je jedan mali, sićušni korak. I to nije korak koji će voditi u prošlost, u vrijeme njoj tako mrske Jugoslavije (koja joj je, a to nije laž, nego istina, omogućila školovanje u SAD, nešto apsolutno nezamislivo za bilo koga iza Željezne zavjese), nego korak kojim bi nesretna Hrvatska glatko preskočila iz nesavršene, često i samo prividne demokracije u autoritarizam s jasnim desnim predznakom.
Samo prividno ironizirajući, ona priziva represiju tipa Golog otoka protiv svih koji ‘govore protiv nje’. ‘Država, to sam ja’ – koji je ono francuski kralj ušao u povijest tom izrekom? Hoće li mu se pridružiti i predsjednica Hrvatske? I dokle će sve to trajati? Pitanje je nedvojbeno retoričko, jer odgovor je jasan: do izbora. A nakon toga? To ovisi o nama, ne o dobitnici Fulbrightove nagrade (uručene, gle slučaja, baš dva mjeseca prije predsjedničkih izbora Hrvatskoj).
