I ljevica i desnica snažno se odupiru reformama

Hrvatska ekonomija je doista najlošija ekonomija u Europskoj uniji; za ustvrđivanje te notorne činjenice nam nije bio potreban članak u Financial Timesu. 
Ova se tvrdnja može iz više smjerova relativizirati, ali je neprijeporno da se ekonomske aktivnosti usporavaju već šestu godinu te da se ne mogu vidjeti znaci oporavka. Dugogodišnja recesija je nominalno poništila 13 posto BDP-a. Međutim, gubitak je neusporedivo viši ako se izračuna oportunitetni trošak, odnosno ako bismo izračunavali gubitke zbog propuštanja prilika ekonomskog rasta.

Hrvatska će uz Sloveniju, najvjerojatnije i ove godine zabilježiti nastavak pada nacionalnog dohotka. Dok Slovenija svoje gospodarstvo ubrzano prilagođava (uključujući i sanaciju banaka, posljedica koje je i prodaja Mercatora hrvatskoj Agrokor grupi), hrvatska vlada zapravo ne poduzima ništa kako bi pokrenula gospodarski oporavak. Reforme o kojima vladini čelnici uporno govore su zapravo površne mjere bez strukturnih učinaka.

Potpredsjednik Vlade Branko Grčić je tek djelomično u pravu kada tvrdi da je za pad BDP-a, u statističkom smislu, najzaslužnije urušavanje nekretninskog sektora i građevinskog tržišta. Točno je, naime, da se tek ove godine događa ono što se trebalo dogoditi u prvoj godini recesije, dakle prije pet godina: ispuhivanje nekretninskog sektora, pad cijena nekretnina i prilagođavanje građevinskih poduzeća novim okolnostima na tržištu. Međutim, građevinski sektor nije glavni krivac depresije u kojoj se nalazi ukupna ekonomija niti bilo kakve mjere kojima bi se pokrenulo tržište nekretnina može biti rješenje za izlazak iz krize. Ako takvo vjerovanje postoji u Vladi, to je duboko pogrešno.

Hrvatska ekonomija je najlošija u EU zbog svojih strukturnih problema koji se akumuliraju godinama i koje izabrani političari niti ne pokušavaju rješavati. Pojednostavljeno, hrvatska se ekonomija sastoji od predimenzioniranog i potpuno neučinkovitog državnog sektora i izrazito slabog i nekonkurentnog privatnog sektora. Restrukturiranje državnog i jačanje privatnog sektora u nacionalnom gospodarstvu je temeljna, rekli bismo povijesna zadaća izabrane političke elite. Ne postoji alternativa politici jačanja privatnih mikro, malih i srednjih poduzeća, bez obzira dolazila ona s domaćeg ili međunarodnog tržišta, kao glavnih pokretača dugoročno održivog ekonomskog rasta.

Sve su zemlje srednje i istočne Europe, koje su u proteklom desetljeću postale članice EU, prilagodile strukture svojih gospodarstava. U gospodarskim strukturama svih tih zemalja prevladava privatni sektor, posebno mikro, mala i srednja poduzeća koja su izrazito vitalna i dinamična. Čak i Slovenija, koja je dugo vjerovala da se ekonomski razvoj može temeljiti na (para)državnim poduzećima i (para)državnim bankama, danas unatoč otporima privatizira svoja najveća državna poduzeća.

Nažalost, hrvatska politička elita (vjerojatno bi trebalo koristiti pojam ”politička klasa” o kojoj često piše Mirjana Kasapović) i njeni klijenti su u prošlosti stvorili ekonomske strukture koje su nekonkurentne, neprilagodljive i koje zavise o centraliziranim fiskalnim politikama i dakako političkim vezama. Potpuno je nevjerojatno da vladini dužnosnici, ali i njihovi politički oponenti, dvadeset pet godina od početka tranzicije ne razumiju suvremene gospodarske strukture niti moderne ekonomske politike. Sukobljavanje oko pitanja duljine trajanja radnog staža i mogućnosti odlaska u mirovinu u 67. godini života (za muškarce) sa zajedničkim ekonomskim politikama EU, samo je najnoviji primjer koji ukazuje na dubinu jaza. Protivljenje hrvatske vlade prijedlozima reformi mirovinskog sustava, premijer će objašnjavati principijelnim razlozima, a njegovi ministri se koriste potpuno nerazumljivim i populističkim argumentima. A reforme u javnom mirovinskom sustavu, kao uostalom u svim drugim sastavnicama ”države blagostanja” i sustavima javnih usluga su neizbježne.

Stvaranje snažne oporbe reformama je nešto što daleko više zabrinjava nego što su to pojedinačne mikro politike vladinih resora. Na stvaranju jedinstvenog pokreta otpora se podjednako ujedinjuju prominenti političke ljevice i političke desnice (ako u Hrvatskoj takva stratifikacija političkih ideja uopće postoji). Na političkoj ljevici se tako zagovara jačanje socijalne države i socijalne pravde, a o poduzetništvu i kapitalizmu se govori u terminima Dickensovih romana iz 19.stoljeća. S druge strane, na političkoj desnici se govori u terminima ekonomskog nacionalizma i nacionalnog socijalizma, odnosno političke preraspodjele nacionalnog kapitala unutar nacionalnog korpusa. Potpuno anakrone i neprihvatljive političke platforme za zemlju – članicu EU u 21.stoljeću.

Premijeru Milanoviću i ministrima koji se protive ideji mirovinske reforme i produljenju rokova odlazaka u punu mirovinu kao da nije jasno da u Europi više ne postoje radna mjesta koja će radnike toliko zdravstveno iscrpiti da u svojim seniorskim godinama ne bi mogli više raditi. Upravo suprotno, ne samo da ljudi nakon šezdesete mogu raditi već oni to i žele, a poduzetnici ih zbog iskustva i akumuliranog znanja rado zapošljavaju. Hrvatski primjer prijevremenog umirovljavanja (prosjek starosti hrvatskih umirovljenika je tek 50 godina) te izbacivanja velikog broja građana iz ekonomskih procesa se pokazuje danas najvažnijim strukturnim problemom te glavnim ekonomskim i socijalnim pitanjem, s kojim se ekonomska vlast mora hitno suočiti. Privatna poduzeća mogu prihvatiti ”povratnike” u stvarnu ekonomiju iz mirovinskog i općenito državnog sustava. Treba im to omogućiti i pomoći im odgovarajućim vladinim politikama.

Izvor: business