I malo više od ništa je puno

Ako Bidenova izjava kako u njegovom programu nije raditi protiv Rusije, nego za Ameriku, postane ono po čemu će biti zapamćen summit u Ženevi (gradu mira, kako je rekao švicarski predsjednik pozdravljajući Bidena i Putina), onda je potpuno opravdano reći da sastanak koji ni po čemu nije bio spektakularan, koji je trajao kraće no što je bilo očekivano, koji nije rezultirao nikakvim ključnim prodorima na bilo kojem području, ipak nije bio uzaludan. Jer, ako u Bijeloj kući stoluje Predsjednik u čijem programu nije “raditi protiv Rusije” i ako to i Putin sada zna, onda postoji šansa da se svijet odmakne od ruba sveopćeg kaosa u koji ga neminovno guraju do sada svakim danom sve lošiji američko-ruski odnosi. Onda postoji, što bi rekao Tolstoj, obećanje nade.

Je li s malo očekivanja, ali puno kombinatorike i nervoze očekivani susret na vrhu predsjednika Amerike i Rusije bio neuspjeh? Nije. A može li se opisati kao uspjeh, kao prodor iz zime obnovljenoga hladnog rata? Ne može! Pa što je onda bio, što je – ako išta – donio?

Bio je pokušaj što ga se ne može otpisati kao potpuno neuspješnog, bio je pokazatelj da – kao što je rekao predsjednik Biden – nema alterative razgovorima licem u lice. I bio je nagovještaj nade da bi dvije velike sile, jedna super sila, a druga mnogo više od regionalne sile, kako ju je posprdno nazivao predsjednik Obama, možda mogle krenuti putem identificiranja zajedničkih interesa i suradnje u tim područjima, kao i pronalaženja načina i metoda za rješavanje onoga što je u njihovim odnosima sporno. Pri čemu ne treba zaboraviti izreku Lava Tolstoja što ju je na svojoj press konferenciji citirao predsjednik Putin: “U životu ne postoji nada, postoji samo obećanje nade.”

I upravo to obećanje nade, to je jedini opipljivi rezultat summita u Ženevi koji je potrajao nekih tri i po sata, umjesto najavljivanih pet do šest. Sigurno će i o tome biti nagađanja i različitih interpretacija: od onih da je Biden bio umoran i gubio koncentraciju, pa do onih kako se došlo do mrtve točke pa se – da ne bi došlo do novoga zaoštravanja – naprosto stalo.

Od konkretnih rezultata svijet je saznao samo jedan, jedini: dvije države vraćaju svoje ambasadore na njihova mjesta: ruski se ambasador vraća u Washington, a američki u Moskvu. Sve je ostalo u domenu onoga što je Biden definirao, korigirajući jednu novinarku koja ga je agresivno pitala: “A kako možete biti sigurni?”. Rekao je naime: “Nisam rekao da sam siguran, nego da ćemo vidjeti.” A to što bismo trebali vidjeti jest nastavak razgovora o kontroli, pa onda i smanjenju naoružanja (nuklearnog u prvome redu), formiranje radne skupine dviju zemalja koja bi se uhvatila u koštac s kibernetičkim napadima, tzv. hakiranjem. Potom (i opet najava!) mogućnost razgovora o razmjeni uhapšenih državljana Amerike u Rusiji, odnosno Rusije u Americi, kao i pristup problemu Ukrajine zasnovan na sporazumu iz Minska (potvrdila oba predsjednika!). A što je osobito važno: zajednički napor na ostvarivanju strateške stabilnosti.

O tome, ali samo o tome, ne i o cjelini razgovora, objavljena je izjava dvojice predsjednika u kojoj se kaže: “Nedavno produljenje ugovora Novi START pokazuje našu predanost kontroli nuklearnog oružja. Danas ponovno potvrđujemo načelo da se u nuklearnom ratu ne može pobijediti i da se on nikada ne smije voditi”. Možda ne izgleda kao puno, ali – jest. Danas, jest!

Obje su strane suglasne, a dvojica su predsjednika držali odvojene konferencije za novinare, da su razgovori protekli u konstruktivnoj atmosferi i da nije bilo nikakvih prijetnji ni sa koje strane. Putin je Bidena opisao kao razumnog i iskusnog političara, a Biden je vješto izbjegao novinarsko inzistiranje da kaže kako je Putinu objasnio zašto ga je nazvao ubojicom: “Njemu je moje objašnjenje bilo dovoljno i meni je to dosta.” S druge strane pragmatični Putin se neizravno referirao na toliko puta citiranu Bidenovu izjavu kako je, gledajući svojedobno Putina u oči, zaključio kako ovaj nema dušu. “Mi ne moramo jedan drugome gledati u oči i tražiti dušu, niti moramo sklopiti prijateljstvo za sva vremena”, rekao je Putin.

O malim dosezima summita govori nešto i činjenica da niti je Putin pozvao Bidena u Moskvu, niti Biden Putina u Washington. Ali, i opet: i malo više od ništa, mnogo je, pogotovo kada se imaju u vidu okolnosti u kojima je ženevski summit održan i sve ono što mu je prethodilo.

Naravno, da je američka strana “izrecitirala” svoj obvezni program prigovora Rusiji, od kršenja ljudskih prava do toga da bi smrt oporbenog lidera Navalnog u zatvoru bila “katastrofa” za odnose dviju zemalja. Pri tome je Biden ipak malo pretjerao, tvrdeći kako je borba za ljudska prava nešto, što je dio američkog bića, “to smo mi”, svjesno zaboravljajući da su Sjedinjene Države od svojega nastanka pa sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća uskraćivale osnovna ljudska prava, u početku čak i slobodu, svim svojim obojenim građanima, da je prva postrojba sastavljena od obojenih Amerikanaca uvrštena u vojsku SAD tek u Drugom svjetskom ratu (ali odvojeno od bijelaca), a da se slučajevi rasnog diskriminiranja i danas nižu kao na tekućoj vrpci. Što je Putin, ne manje očekivano, iskoristio na svojoj press konferenciji da bi na svako pitanje vezano uz ljudska prava u Rusiji uzvratio upozoravanjem na ono što se događa u SAD (a što je CNN, ne poričući pri tome ništa od navedenoga, proglasio vraćanjem na metode sovjetske propaganda). Šteta što se nitko nije sjetio pitati kakve bi posljedice i za koga donijela smrt u zatvoru Juliana Assangea.

Gotovo neprimjetno prošla je značajna koncesija što su je učinile Sjedinjene Države, odnosno odstupanje od njihove dosadašnje pozicije. Samom činjenicom najave (doduše, to je tek najava) formiranja radne skupine dviju država koja će se baviti zaštitom od kibernetičkih napada što ih izvode razne “kriminalne skupine” u tišini je odbačena toliko puta ponovljena američka optužba da iza hakiranja kojima su žrtve neke institucije u SAD stoje Rusija, ruske tajne službe, pa i osobno Putin.

O atmosferi ne samo onoj u kojoj je održan ženevski summit, nego onoj što vlada u zapadnom svijetu, najviše se moglo zaključiti iz ponašanja novinara koji su postavljali pitanja dvojici predsjednika. Pri čemu nije ni nezanimljivo, ni nevažno spomenuti kako su na Putinovoj press konferenciji mogli biti i američki novinari, dok ruski nisu imali pristupa Bidenovoj. No, upravo ti američki novinari ponašali su se na obje press konferencije kao psi koji reže (čime ne želimo reći ništa loše o psima). Uporno su htjeli dobiti odgovore koji bi ukazivali na konfrontaciju, na nastavak sučeljavanja (“Jeste li zaprijetili upotrebom vojne sile?”, bilo je jedno od pitanja Bidenu). Jedan od egzemplarnih primjera unaprijed pripremljenih pitanja, bez obzira na sve, a pogotovo bez obzira na činjenice, bilo je ono o traženju Rusije da se novinari Radija slobode (ruska varijanta Radija slobodna Evropa) registriraju kao “strani agenti”. Putin je, naime, prethodno objasnio, a to je uostalom poznato svakome tko prati medijsku scenu, da je najprije Amerika od ruskih novinara u Sjedinjenim Državama tražila da se prijave kao strani agenti, a onda je Rusija uzvratila istom mjerom.

No očito i tu vrijedi da ono što može jedan, ne može drugi. Uz konstataciju, tužnu, ali istinitu da se u velikom dijelu i novinari na Zapadu, svjesno ili ne, pretvaraju u propagandno oružje vladajućih.

Tako da uopće nije nemoguće da će Biden, iako se osigurao nazočnošću svojih eksperata, od ministra vanjskih poslova, do načelnika Združenog glavnog stožera, kao i odvojenom press konferencijom, doživjeti u Americi nešto slično, mada u blažoj formi, onome što je snašlo Trumpa nakon razgovora s Putinom u Helsinkiju. Očito postoje jake snage u Sjedinjenim Državama (koje onda utječu i na ponašanje u prvome redu Atlantskoga pakta, ali onda i Evropske unije) kojima mir i sporazumijevanje nisu u interesu, koje svoju egzistenciju zasnivaju na konfrontiranju, na postojanju neprijatelja. Stvarnog, ili izmišljenog – svejedno. I očito postoji propagandni aparat koji ih opslužuje. Njima se nikako ne može svidjeti Bidenova izjava kako u njegovom programu nije raditi protiv Rusije, nego za Ameriku.

No, ako upravo ta izjava postane ono po čemu će biti zapamćen summit u Ženevi (gradu mira, kako je rekao švicarski predsjednik pozdravljajući Bidena i Putina), onda je potpuno opravdano reći da sastanak koji ni po čemu nije bio spektakularan, koji je trajao kraće no što je bilo očekivano, koji nije rezultirao nikakvim ključnim prodorima na bilo kojem području, ipak nije bio uzaludan. Jer, ako u Bijeloj kući stoluje Predsjednik u čijem programu nije “raditi protiv Rusije” i ako to i Putin sada zna, onda postoji šansa da se svijet odmakne od ruba sveopćeg kaosa u koji ga neminovno guraju do sada svakim danom sve lošiji američko-ruski odnosi. Onda postoji, što bi rekao Tolstoj, obećanje nade.

tacno