Neovisno o tome hoće li novim premijerom Njemačke postati socijaldemokrat Olaf Scholz ili demokršćanin Armin Laschet, nasljeđe Angele Merkel i dalje će obilježavati smjer njemačke unutarnje i vanjske politike. No otprilike je polovica birača na izborima glasala za stranke izvan velike koalicije…
Može li Angela Merkel, osim što će ostati upamćena kao prva njemačka kancelarka s četiri pobjede na parlamentarnim izborima i neporažena na njima kao kancelarska kandidatkinja, postati i rekorderka u obnašanju kancelarske dužnosti? Rekord zasad drži njezin stranački prethodnik na tom mjestu i politički otac Helmut Kohl, a koji je bio na čelu njemačke vlade od 1. listopada 1982. do 27. listopada 1998.
Angela Merkel preuzela je čelni položaj u vladi 22. studenoga 2005. te ako se rezultati dosad najuzbudljivijih njemačkih parlamentarnih izbora ne pretvore u konkretan dogovor o novoj vladi do Božića, popularno zvana Mutti postat će kancelarkom s najduljim stažem u povijesti Savezne Republike Njemačke. Duljim i od kancelara u doba njemačkog ujedinjenja 1990. i od Konrada Adenauera, koji je kao kancelar od 1949. do 1963. postao simbolom njemačkog uzleta nakon Drugog svjetskog rata. S obzirom na to da zasad obje članice dosadašnje velike koalicije SPD i CDU/CSU odbijaju mogućnost njezina nastavka, za novu će njemačku vladu trebati najmanje tri članice koalicije. Ili će se sve rasplesti kao i prije četiri godine, kada je Angela Merkel nakon neuspješnih pregovora s liberalima i zelenima nagovorila i svoje demokršćane i socijaldemokrate na novu rundu zajedništva.
To joj je dominantno racionalno pristupanje političkim i društvenim izazovima, u kojima je interes zemlje uvijek ispred interesa političkih stranaka, a interes Njemačke, kada god je moguće, sukladan interesima ključnih političkih i gospodarskih partnera u Europi i svijetu, donijelo vlastiti politički smjer nazvan merkelizam. Malo je političara koji to uspiju, poput britanske premijerke Margaret Thatcher s tačerizmom, pri čemu je to u slučaju Angele Merkel više konstrukcija analitičara njezina političkog djelovanja posljednjih šesnaest godina nego li unaprijed isplanirana strategija.
Neuvjerljiv nasljednik i socijaldemokratski pobočnik
Angela Merkel ponajprije je bila izvrsna taktičarka, čak i onda kada se činilo da vuče dramatične poteze, poput politike otvorenih vrata tijekom migrantske krize 2015. Ili kada se četiri godine ranije, nakon kobne nesreće u japanskoj nuklearnoj elektrani Fukushimi, odrekla nuklearne energije u okviru buduće njemačke energetske politike. Stoga ne čudi to da je čak tri od svoja četiri kancelarska mandata odradila u velikoj koaliciji sa SPD-om racionalno birajući stabilnost za zemlju umjesto manje stabilnih koalicija ili novih parlamentarnih izbora. Ovogodišnji njemački parlamentarni izbori na njezino će mjesto dovesti ili njezina zamjenika, aktualnog vicekancelara Olafa Scholza, kandidata socijaldemokrata, ili njezina odabranika za to mjesto Armina Lascheta, kandidata demokršćana. I nakon Angele - Angela?
Da, barem još neko vrijeme, dok nova čelna osoba njemačke vlade ne počne stjecati vlastiti politički identitet u domovini, Europi i svijetu. Upravo onako kako je to Kohlova, od milja zvana, Mädchen učinila čim joj se pružila prilika da na čelu CDU-a, nakon njegova poraza 1998., usmjeri stranku i odbaci Kohlovo nasljeđe. U tom će smislu novi njemački kancelar imati znatno teži zadatak jer je Angela Merkel postala europskom i svjetskom političarkom par excellence, zapravo prvom njemačkom političkom ličnošću nakon Drugog svjetskog rata koja je priskrbila status svjetskog lidera, a nakon stupanja Donalda Trumpa na položaj američkog predsjednika i atribut predvodnice slobodnog svijeta. Takvim se okolnostima Angela Merkel zasigurno nije nadala, ali ni najslabijem rezultatu svoje stranke na njemačkim izborima od 1949. do danas. Za koaliciju CDU i CSU nije glasala ni četvrtina njemačkih birača, što svakako treba pripisati i neuvjerljivom Arminu Laschetu te zamoru njemačke javnosti aktualnom vlašću.
Semafor, Jamajka ili crveno-crni?
Njemačka je na svom primjeru pokazala da velika koalicija na vlasti, odnosno zajedničko obnašanje vlasti dviju najjačih političkih stranaka na svojim ideološkim polovicama ne samo da ne dovodi do suspendiranja demokratskoga političkog života, nego naprotiv do osjetnog jačanja drugih političkih opcija. Demokršćani i socijaldemokrati jedva su zajedno došli do glasova polovice biračkog tijela izašlog na izbore dok se njemački efektivni stranački sustav sada osovio oko šest, ideološki različitih i prepoznatljivih opcija. To su, uz SPD i CDU/CSU, Zeleni, FDP (liberali), Alternativa za Njemačku te Ljevica.
Toj umjerenoj disperziji svakako nije odmogao specifičan njemački izborni model personaliziranih razmjernih izbora s dva glasa kojima birači s jedne strane honoriraju konkretne kandidate u 299 jednomandatnih izbornih jedinica, a s druge strane liste stranaka koje se također natječu za 299 parlamentarnih mjesta. No taj se broj može znatno povećati prevagne li broj pojedinačno izabranih kandidata u odnosu na broj koji liste dobiju temeljem glasova za sebe. U Njemačkoj je izborni prag pet posto ili najmanje tri osvojena pojedinačna mandata. Zbog toga će i pregovori o budućoj koaliciji ovisiti o svakom novoosvojenom mandatu. Koja će se boja-koalicija u konačnici sastaviti - Semafor (SPD, FDP, Zeleni), Jamajka (CDU/CSU, FDP, Zeleni) ili opet crveno-crna, možda će opet odlučiti logika merkelizma: prvo interes same zemlje, a zatim interesi stranaka.
Posljednji put kada su izbori za Bundestag bili ovako tijesni njemačkom je kancelarkom postala upravo Angela Merkel. U rujnu 2005. koalicija CDU/CSU osvojila je 35,2 posto glasova birača, a SPD tadašnjeg kancelara Gerharda Schrödera 34,2 posto. Kako mandati liberala nisu bili dovoljni za većinu desnog centra, Angela Merkel sklopila je prvi koalicijski sporazum sa socijaldemokratima. Šesnaest godina kasnije SPD je relativni pobjednik izbora s nešto više od četvrtine osvojenih glasova, koliko je imao i 2013. (prije četiri godine pali su na petinu glasova), ali su demokršćani upravo u odnosu na tu 2013. doživjeli rezultatsku imploziju te jasnu poruku birača da bez Angele Merkel više ne uživaju potporu za vođenje zemlje.
Pragmatičan socijaldemokrat kao idealan nasljednik
Nju je tijesno, ali indikativno zavrijedio njezin prvi suradnik u vladi Olaf Scholz jer se na mjestu ministra financija od 2018. potvrdio kao pragmatik okrenut budućnosti i zajedništvu. Onomu što je istaknuo i u govoru nakon objave izbornih rezultata kao središtu svoga djelovanja postane li novim kancelarom. S njim bi Njemačka na čelu dobila i kontinuitet vlasti i vidljivu promjenu, a sami socijaldemokrati još do jučer teško zamisliv povratak za kancelarski stol. I dok se posljednjih godina s pravom govorilo o krizi socijaldemokracije u Europi, dobar dio te krize bio je vezan uz krizu liderstva. Svoje liderske sposobnosti Scholz prvo mora dokazati u pregovorima sa Zelenima, koji imaju najveću potporu dosad, te s liberalima, bez kojih također ne može. Tako bi u konačnici najvažniji dogovor mogao biti onaj Zelenih i 'žutih'.
Olaf Scholz mogao bi označiti i povratak birača u ostalim europskim zemljama socijaldemokratskim strankama, dakako uz uvjet neizbježne sinergije programa, lidera i komunikacije, što je u hrvatskom slučaju prvorazredna nepoznanica. Njemačka je uz Angelu Merkel, njezino rješavanje pojedinih kriza (financijske, migrantske, zdravstvene) te sve čvršće pozicioniranje Njemačke kao politički i gospodarski ključne europske sile, osobito nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije i uz francusku nespremnost da s Njemačkom održava razvojni korak, postala najutjecajnija europska zemlja na kontinentu i u svijetu te je itekako važno tko će je nastaviti voditi. I pritom korigirati ono što je kancelarkin pristup politici ostavio kao problematičnu baštinu, poput mlakog odnosa prema novim autokratima u Europi, od Poljske preko Mađarske do Srbije, sve do onih u bližoj i daljoj (Euro)Aziji, pri čemu joj je zaštita gospodarskih interesa počesto imala primat nad tamošnjom zaštitom prava i pravde. Socijalizirana u komunističkoj diktaturi Istočne Njemačke, a politički realizirana u ujedinjenoj i demokratski prosperitetnoj Njemačkoj, Angela Merkel pokušavala je imati više razumijevanja za 'oba svijeta'. Međutim ti su svjetovi odveć suprotstavljeni za pomisao da će popuštanje pred kršenjima prava čovjeka donijeti povjerenje.
Njemačka i nakon Angele Merkel ostaje središtem Europe ustraje li i u Europi i u svijetu u promicanju onoga zbog čega je i sama postala tako utjecajnom. Zato je stabilnost, samorazumljivo, ono čemu teži glavnina njemačkih političara. Ako je to mogla realizirati bivša Mädchen koja je postala Mutti, trebali bi znati i oni.
tportal
