Drva složena u kamionima, na metre, i strojevi za njihovo rezanje, stacionirani na parkirališnim platoima pored željezničkog kolodvora i Lidla – provjereni su vjesnici jeseni. Znaju registrirani dobavljači, prodavači i rezači da sunce neće još dugo izdržati. Dolazi zima, hladnoća i potreba da se čovjek ugrije, da zdravim, suhim drvima nakuri svoju peć. A oni su tu s drvima posječenima tko zna gdje i doveženima na ovo svima poznato sabiralište. Još samo da naiđu prvi kupci s pitanjima o cijeni (uračunat je i prijevoz!) i je li drvo bukovo, grabovo ili hrastovo, da se dogovori isporuka... plaća se odmah... Do tada oni strpljivo čekaju.
Brođana koji se griju na drva sve je manje. Peći i štednjake koji griju, ali se i puše, koji šire blaženu toplinu, ali ostavlja i pepel – zamijenili su plinska energija, radijatori, suh zrak, uredna kuća. U prosjeku, po domaćinstvu, godišnje se potroši 5-10 metara drva.
A rezači drva uskoro će juriti ulicama sa svojim pokretnim pilama na točkovima. Ta bučna, simpatična i svrsishodna vozila uvijek izazivaju pažnju prolaznika i mješavinu radosti i zabrinutosti, jer, rakoh, najavljuju prestanak ljeta. Totošine (ime nastalo po onomatopejskom zvuku koji nastaje za vrijeme njihovog rada redovno me podsjeti na pokojnog Zdravka Fostača Atu, koji je, fasciniran njime, svom rock bandu dao istoimeni naziv) opslužuje uigrani tandem: jedan dodaje drva, a drugi ih bespoštedno navlači na nazubljenu oštricu spojenu remenima na stroj. Prizor je to koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. A onda drva treba složiti u šupe, podrume, pod nadstrešnice... Neki ih prethodno iscijepaju.
I tko da se boji zime još? Drva su dopremljena, rezači čekaju.
