Lijepo je to, pojesti provjerene hrvatske čvarke dvostruko skuplje od svježeg junećeg buta, konzumirati hrvatski kulen, med, češnjak, vina..., ali kad se nema posla i para, kupuje se povoljnije iz drugih zemalja, u kojima, ispada po ultimativnim propagatorima svega domaćeg, tamošnji proizvođači hrane maltene truju svoje stanovništvo, a, izvozeći ju, i naše.
„Kupujmo hrvatsko“ je „dobro uhodana“ marketinška akcija koju je šesnaesti put zaredom organizirala Hrvatska gospodarska komora. Prije nekoliko dana sajamski igrokaz održan je i u Slavonskom Brodu, na brodskom korzu. Kvaliteta, prepoznavanje i promicanje rada malih poduzetnika, inovativnost, tradicija, očuvanje kulturne baštine, ciljani utjecaj na svijest potrošača, stvaranje identiteta domaćeg proizvoda, razvijanje domaće proizvodnje, otvaranje novih radnih mjesta... sve su to, iz komorskog frazarija odabrani, elementi obrazloženja i opravdanja ciljeva akcije, a koje su lokalni mediji, prije, za vrijeme i poslije njenog održavanja, repetirali do besvijesti.
Veseli sajam kao svaki sajam trajao je ograničeno vrijeme i, procjenjujemo, uspio je uvjeriti dio potrošača u praktičnu opravdanost svrhe akcije, jezgrovito izražene u sloganu – ali, samo tog dana. Naime, ljudi od sveg srca prihvaćaju i kupuju hrvatsko, ali uglavnom kad su hrvatski prozvodi komparativno jeftiniji. U zemlji s preko 300 000 nezaposlenih, s još toliko zaposlenih s minimalnom plaćom, u zemlji u kojoj barem 100 000 penzionera čežnjivo pogledava prema kontejnerima za smeće dok prolaze ulicama svoga grada, u zemlji brojnih stanovnika na rubu socijalnog dostojanstva – kupuje se prvenstveno ono jeftinije, možda nekvalitetnije, ali svakako pristupačnije platežnim moćima kupaca. A istina je da je hrvatsko, kad je hrana u pitanju, skuplje od uvezenog. Treba samo usporediti cijene sireva, konzerviranog voća i povrća, mesnih prerađevina i narezaka, konditorskih proizvoda, tijesta... svega ostalog što čini veliki dio prehrambene ponude. Osnovno je utoliti glad u skladu s količinom novca kojeg imaš. Količina, pa kvaliteta. To je poredak vrijednosti, to je posebna realnost u okviru opće hrvatske realnosti.
Lijepo je to, pojesti provjerene hrvatske čvarke dvostruko skuplje od svježeg junećeg buta, konzumirati hrvatski kulen, med, češnjak, vina..., ali kad se nema posla i para, kupuje se povoljnije iz drugih zemalja, u kojima, ispada po ultimativnim propagatorima svega domaćeg, tamošnji proizvođači hrane maltene truju svoje stanovništvo, a, izvozeći ju, i naše.
Kupovati kvalitetno hrvatsko i jeftinije od uvezenog, ideal je kojem treba stremiti. Za takvu akciju treba se prethodno zalagati na svim katovima društvene zgrade. No, kako stoje stvari, pred nama je barem još šesnaest akcija – po starom, uz pomoć veselog, prigodnog sajma, naštrebanih izjava organizatora i medijskih resavskih uradaka. Inače, komorska fešta relativno je privlačan bastardni spoj kirvajskih običaja i štandova i urbanog finjaka na otvorenom s radijsko-estradnim, egzaltiranim voditeljem.
Povlasticu kupovanja hrvatskog, dakle, kvalitetnog i u dovoljnim količinama, ali i skupljeg, imaju sve rijeđi stanovnici naše zemlje. O tome zašto je to tako, trebalo bi stalno pisati.
