Igor Mandić, Arsen Dedić i cijena pripadnosti

I vo Mikuličin, šibenski novinar (kojeg ponegdje predstavljaju »legendarnim«, a ponegdje tek »poznatim«) »oprao je uši« Igoru Mandiću. Tako tekst prenesen iz Slobodne Dalmacije na društvenim mrežama najavljuje SibenikNews portal.

Taj tekst naslovljen je ovako: »Mandiću, izliječi se«. Što se to dogodilo da se »legendarni« i »poznati« novinar tako revno bacio na »pranje« ušiju manje poznatog i nelegendarnog Mandića?

Manje poznati esejist, kritičar, publicist i intelektualac opće prakse usudio se na komemoraciji u Društvu hrvatskih pisaca podsjetiti da je u ratno vrijeme, u Šibeniku, u dvorište Arsena Dedića bačena eksplozivna naprava.

»Gdje su bili Šibenčani kad je trebalo zaštiti Arsena«, pitala je »njegova malenkost« pritom nekolicinu okupljenih, među kojima se nalazio i potpisani novinar. Bio je to manje istaknut dio njegova govora, stvar spomenuta gotovo uzgred, uz opasku da za Arsenom danas svi plaču kao da ne postoji sutra, iako o njegovom djelu malo što znaju.

Govor na komemoraciji u HDP-u bio je očekivano mandićevski, pun iskrenja, ali i podataka o Dedićevom djelu i njegovim uzorima, kakve u poplavi medijskih napisa o smrti književnog i estradnog velikana nigdje niste mogli naći.

U sjećanju dalmatinske, odnosno šibenske javnosti ostat će, međutim, zabilježen onaj dio govora o eksplozivnoj napravi, na koji se osvrće »legendarni Mikuličin«.

»Vaša rečenica 'da Šibenčani nisu zaštitili Arsena, kad mu je u Domovinskom ratu, zbog sumnjivog porijekla, bačena bomba u dvorište' izazvala je zaprepaštenje i ogorčenje u Krešimirovu gradu. Ne samo kao nezaslužena uvreda i notorna laž. Puno više kao podlo podmetanje čovjeka koji se ovih dana predstavljao 'kao član Kluba neizliječenih Šibenčana', sugerirajući na simpatičan način pripadnost gradu što se proslavio u Domovinskom ratu. Ne samo pokličem 'Oba su pala' i tjeranjem agresora sa Šibenskog mosta već gotovo više i neviđenom tolerancijom u vremenu koje je bilo izuzetno teško za ljude šibenskoga kraja, piše Mandiću »legendarni novinar«.

U maniri vjernog štovatelja hrvatske novinarske škole iz devedesetih godina prošlog stoljeća, »legendarni Mikuličin« nigdje ne demantira ono što je Mandić rekao – da je Arsenu Dediću bačena eksplozivna naprava u dvorište – niti navodi kako je to i na koji način Šibenik u tom trenutku zaštitio velikog umjetnika. On tek Mandiću poručuje da se ide izliječiti, referirajući se pritom na njegovu deklariranu pripadnost »Klubu neizliječenih Šibenčana«.
Zbog tvrdnje da je Arsenu Dediću u vrijeme rata bačena eksplozivna naprava u dvorište, »legendarni Mikuličin«, dakle, Igoru Mandiću odriče pravo da se predstavlja kao Šibenčanin. »Legenda« pritom navodi da su Šibenčani u ratno vrijeme bili neobično tolerantni prema ljudima srpske nacionalnosti, s lokalpatriotskim ciljem da Šibenik očuva u našoj uspomeni kao oazu tolerancije i poštivanja različitosti, čak i u onim vunenim ratnim vremenim.

»Legendarni novinar« ispreda tu priču tako dirljivo, da će se, pročitaju li je, ona lijepom učiniti čak i Srbima koji Krešimirov grad pamte po tretmanu što su ga izvoljeli primiti u lokalnom zatvoru Kuline, ali to je već neka druga priča, o kojoj se govorilo na suđenjima za ratne zločine. »Sve to ste i Vi, gospodine Mandiću, mogli lako doznati da ste bili manje usmjereni pogledom (i uhom) prema istoku, a više prema jugu, k ratom izmučenom Šibeniku. I sigurno ne biste posegnuli za izjavom, koja je svjetlosnim godinama daleko od istine, a još dalje od pameti, poentira »novinarska legenda«.

Nakon »legendine« obrane Šibenika i Šibenčana čitatelju ne preostaje drugo nego zaključiti da je Mandić lagao, sve u korist »istoka«, a na štetu »izmučenog Šibenika«. Međutim, Igor Mandić nije lagao. Arsenu Dediću uistinu su bacili eksplozivnu napravu u dvor,  po svemu sudeći nakon pomnog prebrojavanja krvnih zrnaca. U kući je u to vrijeme bila Arsenova majka. Potpisanom autoru tako je pričao Arsen Dedić u siječnju ove godine, zamolivši da se u razgovoru koji smo radili taj detalj ne objavi. Tu Arsenovu priču još uvijek imamo zabilježenu na diktatofonu.

Veliki umjetnik nije zbog toga želio imati neugodnosti, kakve danas zbog iste stvari ima Igor Mandić. A što bi se dogodilo da je Arsen Dedić na sav glas govorio o tome, da je propitivao razloge zbog kojih su mu majci u dvorište bacili eksplozivnu napravu? Zna se što bi se dogodilo: našao bi se kakav »legendarni novinar« koji bi mu zbog toga odrekao pravo da bude Šibenčanin i da Hrvatsku osjeća kao svoju domovinu. Pripadnost o kojoj govorimo očigledno ima svoju cijenu, ali Igor Mandić je ne želi platiti.

novilist