Zbog čega su ljudi iz hrvatske politike od postanka samostalne države – bez obzira na stranačke pripadnosti – vodili tako poražavajuću politiku u kojoj je stradala država s jedne strane i narod s druge strane?


 

 

Radim za državnu firmu na ugovor o radu koji mi nisu platili, nisam platio porez, ali su me ovršili u ime poreznog duga. Propao sam, dao svojim  ljudima otkaz, razbolio se i nadam se da ću umrijet brzo. Žao mi je vlastite djece.


 

Izašao sam s obitelji iz vlastite kuće jer život u kući nisam mogao financirati, ali struju , vodu, plin i smeće  su mi procijenili tako da su me ovršili kao da živim u kući. Oduzimaju  mi cijelu plaću jer  žena radi, ali njezina plaća ide za kredite. Ne mogu ništa i sve mi propada, obitelj , brak , zdravlje.


 

Radim u privatnom poduzeću koje su ovršili zbog nenaplaćenih poslova i sada mi oduzimaju stan u kojem živi moja obitelj. Rastao sam se, jedem u pučkoj kuhinji, a djeca su me napustila. Volio bih umrijeti.


 

Radim za minimalac i ne mogu si priuštiti dopunsko osiguranje, a slomio sam kuk i ležao u bolnici   iako sam znao da ne mogu platiti nikakav novac za liječenje. Ovršili su me, oduzeli automobil s kojim sam radio i sad sam kod starih roditelja na selu. Oduzet će mi i stan jer ne plaćam kredit. Propao sam.


 

Vjerojatno bi se moglo nabrajati  stotine ovakvih apsurda koji su obična  svakodnevica za većinu od 315000 ovršenih „subjekata“ u Republici Hrvatskoj. Politika kaže da tu ne može ništa. Zakoni se moraju provoditi. Zapravo politika je donijela takve zakone i politika ih provodi.


 

Ako sud utvrdi da nisi platio porez onda tvrtka zadužena za naplatu pokreće ovrhu i naplaćuje dugovanje – prisilno. To je glavna radnja u Hrvatskoj. Prisilna naplata. To je zakon.


 

 I tako cijela Hrvatska država duguje Hrvatskoj populaciji, a hrvatska populacija duguje hrvatskoj državi.


 

 Tako propada država, a propada i stanovništvo.


 

Vrlo lako tada padaju cijene nekretnina, pada i cijena rada, a naročito strmoglavo pada i kreditni rejting pa tako sve što je naše privatno ili naše državno propada, a cijene svega rastu i mi propadamo. Jednostavno i banalno.


 

Postavlja se pitanje zbog čega su ljudi iz hrvatske politike od postanka samostalne države – bez obzira na stranačke pripadnosti – vodili tako poražavajuću politiku u kojoj je stradala država s jedne strane i narod s druge strane?


 

Zašto su ti njihovi potezi bili tako glupi i ne mudri da smo u poraženoj situaciji i kao država i kao narod, a posebno kao pojedinci?


 

Zašto, s druge strane ništa ne činimo barem protiv ovih situacija iz prve četiri rečenice?


 

Zar je tako nemoguće da Zoran Milanović kao Premijer postavi pitanje o prve četiri apsurdne činjenice? Ili da takvo pitanje postavi recimo Karamarko? Možda  Linić? Ne, najbolje je da o tome govori Predsjednik Josipović. On nema nikakve ovlasti, ali ima moralni kredibilitet.


 

315 000 ljudi s članovima obitelji pitaju se zašto ih nitko ne pita ništa, a oduzeli su im sve?


 

Možda je razlog u tome jer se SDP na vlasti brine o državi i ljudima, a HDZ u oporbi se također brine o državi i ljudima.


 

Milanović o Marini Lovrić Merzel koju su možda nepravedno zatvorili, a Karamarko o Milijanu Brkiću kojeg su možda nepravedno falsificirali.


 

Čak i da su Lovrić i Brkić u pravu sigurno to nisu važniji problemi od 315 000 ovršenih ljudi u ime zakona.


Izvor: tacno