Politika u velikim dozama šteti mentalnom zdravlju. Dnevna doza hrvatskog političkog života tokom ljeta je niska, opada potrošnja lijekova, a raste potrošnja piva, sladoleda i lubenica. Mrežama kruže slike gradela, zalaska sunca i ljupkih mačaka. Pravog političkog života nema: malo ogovaranja, ismijavanja modnih detalja, protokolarni gafovi u Kninu.
Par skandala s lokalnim moćnicima, ostavka na nevažne i neplaćene stranačke funkcije, ploča u Jasenovcu – sve je to burleska političkog života, petljanje s kompromisima i kupovanje vremena.
Politička elita uživa u kupanju, čisti dagnje i priljepke s kamenja, igra picigin s djecom, briškulu u hladu. To je ljudski i prirodno.
Ali političari više od briškule vole urote, izmišljanja glasina i pripreme za izbore. Ako je na javnoj sceni sve gadljivo mirno, iza kulisa nije.
Ministri uzrujani izlaze sa sjednice Vlade kao da su dobili zadatke i rokove. Kao da ih je Plenković pitao kad idu u mirovinu. Uznemirili su se oni koji vide da se na njih ne računa u budućim preslagivanjima.
Je li nam se to bliže izbori?
Teško je voditi Vladu koja opstaje pod teretom tanke većine, suprotstavljanih zahtjeva, povremenih ucjena i traženja pomoći, novca i mjesta za lojaliste.
Premijer ima ozbiljnu oporbu u vlastitoj stranci, u desnim medijima, u regijama i županijama, u ograncima i vlastitim službama.
Na njegovu sreću nema oporbu. Prije nekoliko mjeseci kada je sakupljao većinu, prijetnja novim izborima trebala je biti batina, uz mrkvu izglednih sinekura, za one zastupnike koje je hvatala panika na pomisao o izborima, a tek im je postalo lijepo.
U međuvremenu je otupila oštrica radikalne desnice, pokazali su se lakomi, dezorijentirani, usredotočeni na antikomunizam i mržnju prema drugima, ukratko, slabo spremni preuzeti odgovornost vlasti.
Ključni trenutak je bio i odlazak Stiera (zaboga, gdje je taj čovjek?), u čemu je desna osovina KGK, Brkić, Vukojević, Hasanbegović, Esih ostala bez čovjeka nove paradigme koji je mogao proširiti njihov idejni front.
Za sada su nestali iz javnosti, uskrsnut će, pažljivo probrani za potrebe izbora.
Stranka lovi sve: i desne i lijeve, i razumne i ekstremiste, i šutljive i oprezne, i glasne i ambiciozne. Stvaranje frakcija u stranci, blokova, lijevog i desnog, za Vladu je riskantno, pa najaviti izbore, prijetiti izborima a da se to i ne izgovori, znači pozvati na zbijanje redova, zabranu provociranja ili iznošenja divergentnog stava. Dakle najprije treba srediti svoje redove, stvoriti dojam nadmoći, sve iznenaditi brzinom.
Još važnije je to da Plenković tek stvara svoju novu stranačku falangu, mlade i ambiciozne ljude koji njegove pogreške vide kao taktičke manevre, koji vjeruju da on ima cilj i poslanje veće od pukog ostanka na vlasti i koji u svemu tome vide svoje mjesto.
Putujući po Hrvatskoj dobio je zaklinjanja da će se slijediti njega, a ne druge; poput Sanadera nekad na svoju stranu dobio je dio lokalnih moćnika. Koji su vidjeli prednosti pokoravanja i štetu od afera koje im se mogu otkriti.
Taj proces nije završen, no on ide uz paralelnu eroziju fosilnih struktura i kadrova, gubitaka statusa regionalnih šefova koji padaju u sjenu (Milinović, A. Sanader, Lucić, Dečak). Oni Plenkoviću ne koriste za izbore, traži njihove zamjene, nude mu se novi jer ima dovoljno pohlepnih, lojalnih, glasnih, beskrupuloznih koji misle da je to i bila kvalifikacija prethodnih. Dok se ti procesi (pada mi na pamet izraz diferencijacija) ne završe, novi izbori bit će tek prijetnja koja izaziva nervozu.
Određena nervoza i frustracije postoje na desnom krilu HDZ. Druge desne stranke kao da su iščezle, njihovi lideri potrošeni. Tamo osjećaju da nisu dovoljno vidljivi, nisu uvjerljivi, ne izgledaju opasni, da ih se politički i medijski gura u zapećak, da ne odlučuju o kadrovima.
Govore o ponosu i slavi, poštovanju i prošlosti, a zapravo se frustrirani pitaju zašto se s njima ne računa.
Nastoje smisliti neku jaku riječ, no ponavljaju se i nemaju inspiraciju.
Ne daju intervjue. Kuju urote i oprezno kritiziraju vlastite vođe. Ručaju s istomišljenicima, ulažu u apartmane i kafiće. Naravno da smišljaju kako oslabiti vlast, učiniti svoju podršku važnom. Pa što bi radili cijelo ljeto?
Ne pišu memoare jer bi sve bilo dosadno i prazno. To prepuštaju Manoliću i Šeksu jer su kao lojalni poslušnici slušali, ali ne i kreirali politiku. Rado bi rušili predsjednika, ali nisu spremni.
Dragovoljci su dobili toliko obećanja da neće, osim pojedinih, dizati šatore. Njihovim medijima nedostaju novi junaci – Čondić, Klemm, Glogoški – i opasno je rušiti Vladu koja toliko obećava.
Oni ne ruše vlade HDZ ili bar u tome nisu jedinstveni.
Tražit će da ih se prizna kao ravnopravnog partnera u glumljenim pregovorima. Nisu jedini. To isto hoće i Crkva i mediji. Svi oni ne bi vlast; neka drugi rade i odgovaraju. Znaju da sami ne mogu na izbore.
Kada bi Bozanić nosio neku listu, kako bi se objasnilo da nisu svi vjernici glasovali za njega? A što bi on u vlasti i radio? Ovako je bolje.
Za realnost prijetnje izborima najjači argument je povoljan trenutak. Oporba slabi. Ima ideja i inicijativa, ali bez poante i rezonance. Nema jakih ličnosti.
U SDP-u su zabrinuti i najavljuju mobilizaciju. Kasnite, drugovi. Uhvaćeni ste na krivoj nozi. Bez vođe, bez cilja i programa, bez sredstava i organizacije, bez simpatija medija, s raskolom u središnjici, raspadom u ograncima.
Stalno se ponavljaju aspiranti za predsjednika stranke. Imate šansu dobiti mlade, promovirati uspješno, a u prvi plan dolaze ljudi stranačkih karijera i blijedog nastupa.
Eliminacijom MOST-a pokazalo se da je ideja trećeg puta, novih i nekompromitiranih pokreta sasvim upitna. Nedovoljno fanatični da bi bili radikalni, nedovoljno organizirani, neravnomjerno podržani, bez jasne socijalne ukorijenjenosti umjesto da postanu simbolom borbe protiv establishmenta, postali su sinonimom za politički i gospodarski diletantizam, selektivno pozivanje na principijelnosti i moral.
Slično se dogodilo i laburistima, nekad respektabilnom strankom, a Živi zid se rastresao na sastavne cigle, a mural kojim se je dičio izgubio je živopisne boje. Bar nekome lijep, ipak je nestao.
Zato za takve nove pokrete nema objektivnih uvjeta, a novi, ako se sve pripremi brzo, neće biti vremena. Nema novca za kampanje. Nema donatora. Nitko ne ulaže u renoviranje starih projekata.
Političke pretpostavke postoje. Izborni zakoni nisu mijenjani. Postoje prijatelji i saveznici. Konkurenti HDZ-a nude manje. To da je neodlučan i izbjegava odluke nije istina (MOST) i prigovarat će se tek ako izgubi izbore.
Ekonomski trenutak je dobar. Konačno je turistička sezona bila, nakon četvrt stoljeća, bolja od one 1989., Eurozona sjajno napreduje, lokomotive razvoja povlače i hrvatsko gospodarstvo. Izvoz raste. Vlada uživa u rezultatima, skoro bi se moglo reći ni kriva ni dužna, a vrhunac i pravi efekt građani će tek osjetiti. Prema istraživanjima javnog mnijenja mogao bi sutra na izbore.
Plenković čeka jer je prijetnja jača od odluke; on misli da kontrolira situaciju. Najvažnije je ipak da obračuni u političkim strankama još nisu gotovi. Obračun je iza scene, izvan reflektora, no pun mržnje prema donedavnim saveznicima i drugovima.
To za izbore ne mora značiti ništa jer se popisi kandidata i obećanje položaja i ne daje javno, već u obliku iznenadne odluke i stranačkog udara.
Kongresi, konvencije, odbori glavni i stanovi su ceremonijalne priredbe, glasovanja prema šalabahterima samo su potvrda već gotovog čina.
Stranački izbori se ne najavljuju, jer vodstva stranaka bolje stoje kod građana, nego kod vlastitih stranačkih članova. Zato stvar lako može izbjeći kontroli. Slučaj u politici igra veliku ulogu.
Izbori sliče na kartanje briškule. Tamo se viče, zavarava, provocira, čuvaju aduti, zbrajaju bodovi. Nekad se pobjeđuje s malom razlikom, ali i to je dovoljno za samohvalu.
Nažalost, sve manje kartam. Volio sam i kibicirati, gledao kako krivo igraju, vidio karte protivnika. Ljutio se na propuste, čudio vještini pobjede uz loš raspored i dobru sreću.
Kibicima je lako predvidjeti i pogoditi, prigovarati i nuditi bolje – njih ne muči volja za moć i pobjedu. Gledajući tako sa strane, vidim što je u kartama. Igrači, usredotočeni na svoje osvete i pobjede, skrivaju adute. Zvanja nije bilo. Obračun je počeo. Ne plješćite pobjednicima. Ne žalite pobijeđene. Ne vjerujte riječima. Obračun nije promjena.
Sve nam se to gadi. Konobaru ove hrvatske političke kavane: Nosite te bljutave limunade kvragu.
faktograf
Par skandala s lokalnim moćnicima, ostavka na nevažne i neplaćene stranačke funkcije, ploča u Jasenovcu – sve je to burleska političkog života, petljanje s kompromisima i kupovanje vremena.
Politička elita uživa u kupanju, čisti dagnje i priljepke s kamenja, igra picigin s djecom, briškulu u hladu. To je ljudski i prirodno.
Ali političari više od briškule vole urote, izmišljanja glasina i pripreme za izbore. Ako je na javnoj sceni sve gadljivo mirno, iza kulisa nije.
Ministri uzrujani izlaze sa sjednice Vlade kao da su dobili zadatke i rokove. Kao da ih je Plenković pitao kad idu u mirovinu. Uznemirili su se oni koji vide da se na njih ne računa u budućim preslagivanjima.
Je li nam se to bliže izbori?
Teško je voditi Vladu koja opstaje pod teretom tanke većine, suprotstavljanih zahtjeva, povremenih ucjena i traženja pomoći, novca i mjesta za lojaliste.
Par skandala s lokalnim moćnicima, ostavka na nevažne i neplaćene stranačke funkcije, ploča u Jasenovcu – sve je to burleska političkog života, petljanje s kompromisima i kupovanje vremena
Premijer ima ozbiljnu oporbu u vlastitoj stranci, u desnim medijima, u regijama i županijama, u ograncima i vlastitim službama.
Na njegovu sreću nema oporbu. Prije nekoliko mjeseci kada je sakupljao većinu, prijetnja novim izborima trebala je biti batina, uz mrkvu izglednih sinekura, za one zastupnike koje je hvatala panika na pomisao o izborima, a tek im je postalo lijepo.
U međuvremenu je otupila oštrica radikalne desnice, pokazali su se lakomi, dezorijentirani, usredotočeni na antikomunizam i mržnju prema drugima, ukratko, slabo spremni preuzeti odgovornost vlasti.
Ključni trenutak je bio i odlazak Stiera (zaboga, gdje je taj čovjek?), u čemu je desna osovina KGK, Brkić, Vukojević, Hasanbegović, Esih ostala bez čovjeka nove paradigme koji je mogao proširiti njihov idejni front.
Za sada su nestali iz javnosti, uskrsnut će, pažljivo probrani za potrebe izbora.
Stranka lovi sve: i desne i lijeve, i razumne i ekstremiste, i šutljive i oprezne, i glasne i ambiciozne. Stvaranje frakcija u stranci, blokova, lijevog i desnog, za Vladu je riskantno, pa najaviti izbore, prijetiti izborima a da se to i ne izgovori, znači pozvati na zbijanje redova, zabranu provociranja ili iznošenja divergentnog stava. Dakle najprije treba srediti svoje redove, stvoriti dojam nadmoći, sve iznenaditi brzinom.
Još važnije je to da Plenković tek stvara svoju novu stranačku falangu, mlade i ambiciozne ljude koji njegove pogreške vide kao taktičke manevre, koji vjeruju da on ima cilj i poslanje veće od pukog ostanka na vlasti i koji u svemu tome vide svoje mjesto.
Putujući po Hrvatskoj dobio je zaklinjanja da će se slijediti njega, a ne druge; poput Sanadera nekad na svoju stranu dobio je dio lokalnih moćnika. Koji su vidjeli prednosti pokoravanja i štetu od afera koje im se mogu otkriti.
Taj proces nije završen, no on ide uz paralelnu eroziju fosilnih struktura i kadrova, gubitaka statusa regionalnih šefova koji padaju u sjenu (Milinović, A. Sanader, Lucić, Dečak). Oni Plenkoviću ne koriste za izbore, traži njihove zamjene, nude mu se novi jer ima dovoljno pohlepnih, lojalnih, glasnih, beskrupuloznih koji misle da je to i bila kvalifikacija prethodnih. Dok se ti procesi (pada mi na pamet izraz diferencijacija) ne završe, novi izbori bit će tek prijetnja koja izaziva nervozu.
Ministri uzrujani izlaze sa sjednice Vlade kao da su dobili zadatke i rokove. Kao da ih je Plenković pitao kad idu u mirovinu. Uznemirili su se oni koji vide da se na njih ne računa u budućim preslagivanjima. Je li nam se to bliže izbori?
Određena nervoza i frustracije postoje na desnom krilu HDZ. Druge desne stranke kao da su iščezle, njihovi lideri potrošeni. Tamo osjećaju da nisu dovoljno vidljivi, nisu uvjerljivi, ne izgledaju opasni, da ih se politički i medijski gura u zapećak, da ne odlučuju o kadrovima.
Govore o ponosu i slavi, poštovanju i prošlosti, a zapravo se frustrirani pitaju zašto se s njima ne računa.
Nastoje smisliti neku jaku riječ, no ponavljaju se i nemaju inspiraciju.
Ne daju intervjue. Kuju urote i oprezno kritiziraju vlastite vođe. Ručaju s istomišljenicima, ulažu u apartmane i kafiće. Naravno da smišljaju kako oslabiti vlast, učiniti svoju podršku važnom. Pa što bi radili cijelo ljeto?
Ne pišu memoare jer bi sve bilo dosadno i prazno. To prepuštaju Manoliću i Šeksu jer su kao lojalni poslušnici slušali, ali ne i kreirali politiku. Rado bi rušili predsjednika, ali nisu spremni.
Dragovoljci su dobili toliko obećanja da neće, osim pojedinih, dizati šatore. Njihovim medijima nedostaju novi junaci – Čondić, Klemm, Glogoški – i opasno je rušiti Vladu koja toliko obećava.
Oni ne ruše vlade HDZ ili bar u tome nisu jedinstveni.
Tražit će da ih se prizna kao ravnopravnog partnera u glumljenim pregovorima. Nisu jedini. To isto hoće i Crkva i mediji. Svi oni ne bi vlast; neka drugi rade i odgovaraju. Znaju da sami ne mogu na izbore.
Kada bi Bozanić nosio neku listu, kako bi se objasnilo da nisu svi vjernici glasovali za njega? A što bi on u vlasti i radio? Ovako je bolje.
Za realnost prijetnje izborima najjači argument je povoljan trenutak. Oporba slabi. Ima ideja i inicijativa, ali bez poante i rezonance. Nema jakih ličnosti.
U SDP-u su zabrinuti i najavljuju mobilizaciju. Kasnite, drugovi. Uhvaćeni ste na krivoj nozi. Bez vođe, bez cilja i programa, bez sredstava i organizacije, bez simpatija medija, s raskolom u središnjici, raspadom u ograncima.
Ključni trenutak je bio i odlazak Stiera (zaboga, gdje je taj čovjek?), u čemu je desna osovina KGK, Brkić, Vukojević, Hasanbegović, Esih ostala bez čovjeka nove paradigme koji je mogao proširiti njihov idejni front
Stalno se ponavljaju aspiranti za predsjednika stranke. Imate šansu dobiti mlade, promovirati uspješno, a u prvi plan dolaze ljudi stranačkih karijera i blijedog nastupa.
Eliminacijom MOST-a pokazalo se da je ideja trećeg puta, novih i nekompromitiranih pokreta sasvim upitna. Nedovoljno fanatični da bi bili radikalni, nedovoljno organizirani, neravnomjerno podržani, bez jasne socijalne ukorijenjenosti umjesto da postanu simbolom borbe protiv establishmenta, postali su sinonimom za politički i gospodarski diletantizam, selektivno pozivanje na principijelnosti i moral.
Slično se dogodilo i laburistima, nekad respektabilnom strankom, a Živi zid se rastresao na sastavne cigle, a mural kojim se je dičio izgubio je živopisne boje. Bar nekome lijep, ipak je nestao.
Zato za takve nove pokrete nema objektivnih uvjeta, a novi, ako se sve pripremi brzo, neće biti vremena. Nema novca za kampanje. Nema donatora. Nitko ne ulaže u renoviranje starih projekata.
Političke pretpostavke postoje. Izborni zakoni nisu mijenjani. Postoje prijatelji i saveznici. Konkurenti HDZ-a nude manje. To da je neodlučan i izbjegava odluke nije istina (MOST) i prigovarat će se tek ako izgubi izbore.
Ekonomski trenutak je dobar. Konačno je turistička sezona bila, nakon četvrt stoljeća, bolja od one 1989., Eurozona sjajno napreduje, lokomotive razvoja povlače i hrvatsko gospodarstvo. Izvoz raste. Vlada uživa u rezultatima, skoro bi se moglo reći ni kriva ni dužna, a vrhunac i pravi efekt građani će tek osjetiti. Prema istraživanjima javnog mnijenja mogao bi sutra na izbore.
Plenković čeka jer je prijetnja jača od odluke; on misli da kontrolira situaciju. Najvažnije je ipak da obračuni u političkim strankama još nisu gotovi. Obračun je iza scene, izvan reflektora, no pun mržnje prema donedavnim saveznicima i drugovima.
To za izbore ne mora značiti ništa jer se popisi kandidata i obećanje položaja i ne daje javno, već u obliku iznenadne odluke i stranačkog udara.
Kongresi, konvencije, odbori glavni i stanovi su ceremonijalne priredbe, glasovanja prema šalabahterima samo su potvrda već gotovog čina.
Stranački izbori se ne najavljuju, jer vodstva stranaka bolje stoje kod građana, nego kod vlastitih stranačkih članova. Zato stvar lako može izbjeći kontroli. Slučaj u politici igra veliku ulogu.
Gledajući tako sa strane, vidim što je u kartama. Igrači, usredotočeni na svoje osvete i pobjede, skrivaju adute. Zvanja nije bilo. Obračun je počeo. Ne plješćite pobjednicima. Ne žalite pobijeđene. Ne vjerujte riječima. Obračun nije promjena
Izbori sliče na kartanje briškule. Tamo se viče, zavarava, provocira, čuvaju aduti, zbrajaju bodovi. Nekad se pobjeđuje s malom razlikom, ali i to je dovoljno za samohvalu.
Nažalost, sve manje kartam. Volio sam i kibicirati, gledao kako krivo igraju, vidio karte protivnika. Ljutio se na propuste, čudio vještini pobjede uz loš raspored i dobru sreću.
Kibicima je lako predvidjeti i pogoditi, prigovarati i nuditi bolje – njih ne muči volja za moć i pobjedu. Gledajući tako sa strane, vidim što je u kartama. Igrači, usredotočeni na svoje osvete i pobjede, skrivaju adute. Zvanja nije bilo. Obračun je počeo. Ne plješćite pobjednicima. Ne žalite pobijeđene. Ne vjerujte riječima. Obračun nije promjena.
Sve nam se to gadi. Konobaru ove hrvatske političke kavane: Nosite te bljutave limunade kvragu.
faktograf
