Stanovnici Malog Parisa pa i oni koji njime prolaze (često ili slučajno) ne mogu ovih dana ne primjetiti mnoštvo srednjoškolaca koji prave gužvu i pokušavaju dići revoluciju zato što im ne daju ući u sportsku dvoranu Brod. Priča je klasična: dvorana je naša, mi smo to napravili, tko će platiti, ja nemam ovlasti, moj tata je jači od tvoga, vidjeti ćeš ti kad dođe gradonačelnik, župan je glavni itd. itd. Sve to se čuje od vlastodržaca za koje vjerujemo da bi trebali biti odgovorni za nastalu situaciju i od kojih očekujemo pragmatizam, toleranciju i znanje sukladno visokim i časnim funkcijama koje obnašaju. Iako je sve već viđeno ( Vrpolje, Ruščica, Podcrkavlje, Vinogorje...), simptomatična je brzina kojom se sranja, politička nemoć i nerazumjevanje približavaju centralnom gradskom trgu, odnosno samom središtu grada i županije. Još nas samo željeznička pruga dijeli od slijedeće eskalacije nereda i ne daj Bože sukoba u strogom centru grada.
Dvorana kao dvorana nije ni bitna pa čak ni neophodna. Skakati u dalj ili vis, trčati sa loptom ili bez, raditi zgibove, čučnjeve, boksati i tući može se i vani. Također se može , kao u pravim „igrama bez granica“, penjati na jarbol, preskakati automobile, pretrčavati cestu ili duvati u prazno. Pravi sportski šampioni ionako ne uspjevaju u dvoranama. To potkrepljujem činjenicom da se u OŠ u Brodskom Vinogorju desetljećima nastava tjelesnog odgoja održavala u ovećoj učionici punoj prašine što nije bila zapreka da se razviju sportske veličine poput Vjekoslava Škrinjara i Kornelije Kvesić. Tako da mi baš i nije žao srednjoškolaca iz Tehničke i Medicinske škole. Nije mi žao ni klinaca iz OŠ Antun Mihanović ( područna zgrada) koji bi također trebali održati pokoji sat fiskulture u dvorani Brod, ali 2.000,00 kuna mjesečnog najma im je nepremostiva prepreka.
Žao mi je roditelja koji su danima letali po brodskoj i bosanskobrodskojtržnici da pribave originalne „adidaske“ i „najke“ te opreme svoga budućeg olimpijca ili olimpijku onako kako nalažu pravila struke i nastavnici tjelovježbe. Žao mi je dobrih i naivnih sugrađana koji misle da su sve ovo samo prolazne teškoće i da će pamet prevladati te će se odgovorne osobe napokon usaglasiti.
Kad čitaš novine i portale pa naiđeš na ono „...pročelnik županijskog Upravnog odjela za obrazovanje šport i kulturu rekao je ravnatelju brodske gradske Ustanove za gospodarenje sportskim objektima grada Slavonskog Broda...“ čak ozbiljno izgleda dok se malo ne zagrebe ispod površine i skuži koja su dva bećara u igri i koji im je intelektualni i kubični baždar. Jedan je nadležan za sport, a drugi za šport i vjerojatno su obojica uvjereni da su to dvije potpuno različite stvari. I dok je baždar gospodina Vladimira Štefaneka već opjevan na ovim prostorima, pozabavio bi se ravnateljem brodske gradske Ustanove za gospodarenje sportskim objektima , gospodinom, Mesić Goranom, odnosno v.d. brodske gradske Ustanove za gospodarenje sportskim objektima - Mesić Goranom, također gospodinom. Evo priče.
Prije godinu dana iz spomenute Ustanove trebalo je potjerati dotadašnjeg ravnatelja – Stipo Lemešić, dipl. ing. (navodno da nije bio lojalan). Uredno se raspisuje Natječaj na koji se javlja petorica kandidata, između ostalih i moje visočanstvo, odnosno malenkost. Natječaj raspisuje i provodi „Udruga pravaš“, pardon, UV Ustanove za gospodarenje sportskim objektima na čelu koje je Mijatović Josip, učitelj informatike. Uz četiri „pravaša“ u vijeću je bio i jedan „Lujićev“ ( SKH -SDP). Košarkaša Karduma Ivu eliminirali su zbog neadekvatne stručne spreme. Stipo Lemešić je već bio bivši jer nije ispunjavao jedan od osnovnih uvjeta, a to je da usta ne smije otvarati često, a ako želi progovoriti smije reći samo : „ I ja tako mislim gospodine gradonačelniče.“ Metodom eliminacije došao sam u uži izbor sa starim kadrom – artiljercem Mesićem, koji u zadnje vrijeme sve putenije tepa i medi svima oko sebe ( „Druže Tito samo piši radit' ćemo i po kiši “), i mladim inžinjerom Vukovićem, koji se javio više reda radi jer ga to sve skupa i nije zanimalo budući da je fin čovjek. Bez lažne skromnosti plan rada koji sam priložio za narednih 12 mjeseci bio je daleko najbolji. To mi je rekao i mentor Katavić Miroslav-Ceka, prof. tjelovježbe koji je kroz bivše SIZ-u i SOFK-u aktivno sudjelovao u izgradnji većine tih objekata kojima oni danas pokušavaju upravljati. Sve je to znao i predsjednik UV Mijatović koji nije imao kuda osim da bezrazložno poništi natječaj. To mi je i potvrdio u telefonskom razgovoru gdje uz „morao sam“ i „imam pravo“ priznaje da je moj Plan bio načinjen na zavidnoj, profesionalnoj razini. Okladu koju sam nudio nije prihvatio. Tvrdio sam naime da svi skupa u Ustanovi za gospodarenje sportskim objektima nisu napravili niti jedan plan, a kamoli da su nešto pokušali izrealizirati zadnjih 20 godina. To se najbolje vidi po Mesiću koji vršeći dužnost začahuren iz nekog sobička daje prvu izjavu tek nakon 11 mjeseci službe i skreće pozornost da je živ iako vodi jedan od najdinamičnijih resora u gradu kojemu pripada i novi bazenski kompleks.Vjerojatno ne stigne jer mora pisati „trebovanje“ za kancelarijske potrebštine poput bušilice za papir, patrona za klamericu i boja za printer koja mu ionako nije potrebna jer papira nema, a uskoro ako ovako nastavi neće biti ni printera, a možda ni struje. Tko je imenovao Mesića za vršitelja dužnosti i dokle će biti v.d. nije mi poznato, ali mi je poznato da onaj što galami na županijskim sjednicama nije slučajna pojava nego prljavi igrač, još prljavije politike te poput poslušnih aparatčika iz UV Ustanove za gospodarenje sportskim objektima revno „odrađuju“ stranačke zadatke. Za nagradu, pod pomalo tajanstvenim okolnostima, informatički wunderkind Mijatović dobiva prekomandu iz škole u pripizdini (negdje kod Cernika) pravo u Podvinje ( „neka pati koga smeta Podvinje je centar svijeta“). Ne da mi vrag mira pa upućujem dopis tadašnjoj ravnateljici OŠ u Podvinju, gospođi Čerenko, na koji mi nikad nije odgovorila, ali je brzo nakon toga odstupila ( da li baš dobrovoljno ?), odnosno postala „bivša“. Tu sad kreće nova serija „igara bez granica“ o kojima ćemo pisati kad poruše dvoranu Brod ili kad napokon puste klince unutra.
Sreća je samo da su Ruda Abramović i Gips Brezić, brodske sportske legende, živi i zdravi pa da vide i ne vjeruju svojim očima kako antitalenti koji nikad nisu šutnuli loptu, ne znaju napraviti malu rokadu u šahu, a možda ni plivati gospodare sportskim objektima i brane djeci da igraju ili bar prepisuju zadaće u dvorani.
