IKEA ili kuća lutaka

Ima nešto duboko provincijalno i pomaknuto u ceremoniji kojoj je visoko državno izaslanstvo dalo svoj puni obol prilikom svečanog rezanja vrpce i dirljive konferencije za štampu na otvorenju trgovačke kuće IKEA u općini Rugvica, a pogotovo u načinu na koji se o tome izvještavalo i kako se u dijelu medija i dalje nastavlja izvještavati. Globalno raširenom švedskom koncernu za prodaju namještaja, nekretnina i mesnih okruglica unisono je dodijeljen status Sunca, a blicevi su početak nove IKEA-ine avanture ovjekovječili kroz američki plan probranog društva petorice marljivih radnika s lopatama, među kojima se jedva naceren smjestio i sam predsjednik Republike.

Državna i medijska svita naslagala se ispred ulaza u tu trgovinu kao lutke porazmještene oko blještavog Barbie dvorca i sve je bilo podređeno dojahivanju princa u skandinavskoj kočiji. Time je registracija jedne multinacionalne kompanije na ovdašnjem teritoriju pretvorena u prvorazredan i spasonosan ekonomski uspjeh vladajućih, doseg mutan kao i epohalna trgovinska dostignućima u pretvorbi i privatizaciji, a IKEA u državno poduzeće broj jedan, strateškog partnera Vlade u ovom presudnom trenutku borbe za oporavak posrnulog gospodarstva.

Čime je, dakle, IKEA toliko zadužila Vladu i medije da su joj upriličili tretman ljubavne zanesenosti kakve se ne bi postidio ni Bill Clinton za svoga službenog hodočašća na Kosovu ili švedska princeza Victoria prilikom raskošnog vjenčanja s pučaninom? Na pitanje je li Vlada kupila 350 radnih mjesta u IKEA-i s 300 milijuna kuna našeg novca, potpredsjednik Vlade kao pokvareni semafor ponavlja riječ investicije, ali ne daje  jasan i nedvosmislen odgovor pod kojim se točno okolnostima preoralo naplatne kućice i prenamijenilo prostorni plan općine Rugvica. Po njegovim računima, za cijelu operaciju potrošeno je 125 milijuna, od čega je Ikea iskeširala ravno sto milijuna, ali tko će se danas snaći među šumom raznih brojki kojima se nabacuje kao boćama u zadnjih dvadeset godina od kada je IKEA prvi put pokucala na vrata. Osim potpredsjednikove riječi, čvrsti dokazi ne postoje ili barem do sada nisu predočeni javnosti, pa nam ostaje da nagađamo što se krije unutar forme nježnog odnosa države, medija i IKEA-e.

Tko bi bio dominantna osnovica tog raznostraničnog ljubavnog trokuta u kojem bivša posebna savjetnica premijera i moćna PR menađerica paralelno zastupa državu i IKEA-u, gdje državni poglavar očekuje da će i hrvatski proizvođači naći mjesto na IKEA-inim policama, premda ih tamo ima ravno dvoje, dok ostali već provode akciju 10% niže cijene od svakog proizvoda švedske kuće koji im zainteresirani kupci pošalju na fotografiji. Ministrica graditeljstva obvezala se pak na kupovanje posteljine kada prođu prve očekivane gužve, a mediji su u nekoliko dana od otvorenja posvetili više prostora IKEA-i nego bilo kojem hrvatskom poduzeću (osim Konzuma) ikada.

Podastirući priču o IKEA-i - ili, kako je netko rekao, "lego kockicama za odrasle" - kao apsolutnom dobru iz bajke, politika i mediji sami se svrstavaju u inventar švedske kuće. Nitko se do sada nije uspio odvojiti, identificirati mimo objekta divljenja, izustiti makar jedno slovo opreza ili konstruktivne kritike u pogledu Šveđana, premda samo na stranici Consumer Affairs postoji 329 najpopularnijih pritužbi od strane nezadovoljnih američkih kupaca.

Poput asortimana IKEA-e,  vlastodršci i proizvođači vijesti posjeduju pripadajuću izvješenu cijenu. Kada ih platite ili s njima ulazite u partnerstvo, po mogućnosti u što sporijem i razvučenijem procesu, većina materijalnih zapisa o tim transakcijama vremenom iščezava iz javnosti, a elita se cijelo to vrijeme igra ulaganja s novcem poreznih obveznika ili improvizatora preživljavanja, kako bi se kod nas moglo prekrstiti male i srednje poduzetništvo.

Potrošačko tijelo nek se jeftino opija dizajnom i stilom, a stvarni profit i korist uvijek nek odnose strane banke, poduzeća i prekomorski računi.

kulturpunkt