Prednost Hrvatske je što je riječ o malenoj državi koja može biti uređena po načelu obiteljske zajednice u kojoj se članovi obitelji međusobno podržavaju, raduju uspjesima i tješe u teškim trenutcima.
Prokletstvo Hrvatske proizlazi iz toga što se javne politike, iz dana u dan, pretvaraju u prostor uništen divljanjem, manje ili više, humanoidnog, nacionalističkog čopora.
Ma koliko neuspješna i dekadenta trenutno bila, od države ne smijemo odustati, trebamo je popravljati, usavršavati i humanizirati. Uostalom, to je trajni zadatak svih građana u svim državama.
Najbitniji zadatak države je da štiti ljudska prava – svih, svima i sva prava. Zaštita zdravlja i pravo na zdravstvenu skrb jedno je od mnogobrojnih prava o kojima država treba skrbiti, jer ako o ovom pravu ne vodi računa, osuđeni smo, u doslovnom smislu, na patnju i umiranje.
Država je za građane fatalna kada je (ne)uređena, odnosno programirana da njezine institucije obavljaju trijažu građana. One koje prepoznaje kao bitne, dobit će usluge i bit će im osigurana sva prava, dok će one koje ne prepoznaje kao bitne, prepustiti sudbini prvotnog stanja ili stanja odsustva države.
Takvi građani umiru pred našim očima, neovisno je li riječ o ekonomskoj, društvenoj, radnoj, religijskoj, obiteljskoj, rodnoj ili biološkoj smrti. Za ono što se događa pred našim očima, mi smo odgovorni.
Sve dok naši sugrađani umiru pred našim očima, dužni smo reagirati kako bismo tu smrt zaustavili i državu uredili da bude u funkciji građana, njihovih prava, sloboda i, u konačnici, njihovog života.
Studentima kojima predajem kolegije iz ljudskih prava i etike, već na prvom predavanju kažem kako je borba za ljudska prava prvenstveno borba za druge, a tek onda i za nas.
Ako je netko, primjerice, diskriminiran zbog toga što je pripadnik nacionalne manjine, dužni smo se boriti za prava nacionalnih manjina iako nismo nacionalna manjina. Ljudska prava su šira, bogatija i, bez okolišanja, humanija osnova za javno djelovanje od svih ostalih realiteta.
Religija, ako nije otvorena prema ljudskim pravima, čovjeka sužava, dehumanizira i militarizira u tolikoj mjeri da mu korpus religijskih istina, odnosno nepropitujućih dogmi, postaje izvorom istina za sve i svakoga.
Religijske militariste je lako prepoznati, potpuno su zaslijepljeni, njihov diskurs je diskurs krivnje, autocenzure, kompleksa i osude.
Militaristi smatraju da je u njihovoj religiji sadržana sva istina i da se, stoga, njihova religija ne propituje, ali da ona propituje sve ostalo.
Papa Benedikt XVI. je, ali ne samo on, primjer religijske, militantne zasljepljenosti. Zbog toga se, baš kao i njegov prethodnik papa Ivan Pavao II., bespoštedno obračunavao s teolozima teologije oslobođenja dok su, istovremeno, kojekakvi pedofili, koji su se u hijerarhiji Katoličke Crkve uspeli na visoke pozicije, uživali zaštitu tih istih papa.
Razlog je bestijalan i kriminalan: kardinali i nadbiskupi pedofili javno nisu dovodili u pitanje korpus katoličkih istina dok je teologija oslobođenja tražila druge modele, modele suradnje vjerskih istina i različitih filozofija, kako bi crkveno djelovanje postalo djelovanje koje dokida uzroke siromaštva, neimaštine i obespravljenosti.
Ivanu Pavlu II. i Angelu Sodanu nije bio nikakav problem koketirati s fašističkim režimima, kakav je, primjerice, bio Pinochetov, sve dok su ti režimi bili protiv komunizma, a znamo da je borba protiv komunizma bila glavna tema pontifikata Ivana Pavla II. Sve što je protiv komunizma, dobro je, pa makar to bio i fašizam.
Podršku Ivana Pavla II. imao je i klerik, kardinal Alfonso López Trujillo (1935-2008), povezan s Pablom Escobarom i radikalnom kolumbijskom desnicom. Trujillo je znao da može raditi što ga volja, a to je i radio, sve dok ima antikomunističke stavove i sve dok brutalno proganja svećenike teologije oslobođenja.
Ovaj kardinal je živio u neviđenom bogatstvu, poznat je po tome da je tražio da se prigodom njegovih pastoralnih pohoda, pred njegovim nogama prostire crveni tepih, a za nagradu je zbog svog, nadasve skromnog i pravovjernog pastoralnog djelovanja postao predsjednik Papinskog vijeća za obitelj.
Ne treba previše riječi trošiti ni na državnog tajnika kardinala Tarcisija Bertonea koji je, kako se sumnja, iskoristio čak 200.000 eura iz zaklade namijenjene Pedijatrijskoj bolnici Bambino Gesù za obnovu apartmana od 350 četvornih metara i 300 četvornih metara terase. Apartman je, naravno, namijenjen životu ovog antipoda Kristovog sljedbenika.
Ono što je bitno je da ne postoji čin i zlodjelo koje će skandalizirati militantne fanatike unutar Katoličke Crkve. Oni ne prosuđuju što netko čini, nego tko to čini i ima li podršku Katoličke Crkve.
Fašizam, pedofilija, trgovci drogom ili oduzimanje sredstava za liječenje djece nebitne su stavke ako su u funkciji borbe protiv glavnog neprijatelja – komunista.
Razumije se da militantno, bezumno i nehumano grupiranje nije moguće bez nekih mobilizirajući tema, a te temu su u svijetu katoličkih militarista uvijek iste. Riječ je o dvije glavne teme – komunizam i homoseksualnost i jednoj sekundarnoj – pravo na prekid trudnoće.
Budući da su Hrvatsku opsjele politike katoličkih militanata, nismo razvili obiteljske politike po načelu promoviranja ljudskih prava, nego smo, umjesto toga, razvili politike po mjeri života i prakse kardinala Lópeza Trujilla.
Uostalom, on je, ne zaboravimo to, ponavljam, bio na čelu Papinskog vijeća za obitelj, a to je obitelj progona onih koji se bore za prava siromašnih, to je obitelj nastala unutar izdajničke ljubavi formirane od fašističkih vladara, trgovaca drogom i pedofila koji se zdušno bore protiv homoseksualaca i komunista.
Ova ekipa je Katoličku Crkvu pretvorila u instituciju namijenjenu apostolatu, pastoralu i misijskoj djelatnosti u korist međunarodnog kriminala.
Jasno, ovo nije činila samo Katolička Crkva. Na našim prostorima postojala je spremnost Srpske Pravoslavne Crkve da mobilizira pravoslavne militante i pretvori ih u vojnike tzv. ”nebeske Srbije”. Sve je to jad i bijeda protiv kojega se treba, metodom zaštite ljudskih prava, boriti.
Kada, u navedenom kontekstu, promatramo nedavnu izjavu budalaša koji se predstavlja kao kirurg, a zapravo je dispečer militantnog fanatizma čopora, o tome kako oni koji njega znaju, koji pripadaju njegovom čoporu ili se tom čoporu poklone, mogu dobiti zdravstvenu uslugu koja će im sačuvati život, jasno nam je da nam borba za hrvatsku državu tek predstoji ili nam, u suprotnom, slijedi redefiniranje vlastitog života kao uzaludnog, pasivnog suicida.
