Kada bi Obama bio Milanović, a Milanović Obama, u mnogim bi presudnim stvarima bilo teško zaključiti tko je od njih dvojice više podmetao vlastitim biračima
Ova je potrošena Vlada podvalila deset krupnih lažnih obećanja, kako to uporno tvrdi HDZ, ali se zemlja ipak mukotrpno izvlači iz krize, a to bi baš svakome trebalo biti ono najvažnije. Predizborna obećanja i predizborni programi u većini su zemalja tek papirnata šarena laža. Samo ono što većina želi, a nipošto ono što je teško, bremenito i upitno, a ipak neizbježno, samo ono što se oslanja na osjećaje, mitove i predrasude, a nipošto na ono što govori o teškim obvezama, mnogolikoj pameti, mukotrpnom radu i kolektivnoj odgovornosti. Pa tako i u Hrvatskoj. No, kada se ove (skoro) četiri Milanovićeve godine, usporede s Obaminih (skoro) osam godina, američki je predsjednik – baš kao i Milanović – obilno iznevjerio vlastite birače. Dobitnik Nobelove nagrade za mir odjednom se zapleo u niz opasnih sukoba, pa je Obama ispao promašeni globalni spasitelj, baš kao što je i zabačeni Milanović ispao samozaljubljeni ekvilibrist kada je obećavao zemlju reda, rada i pravde.
Američka ekonomija cvjeta, ali u ovoj Americi samo 1 posto stanovništva raspolaže s 20 posto ukupnog bogatstva, američke se trupe povlače iz Afganistana, ali se tamo tek razbuktavaju novi vjerski ratovi, baš kao i u Iraku, koji se već sada raspao na tri države. Obama je djelomično uveo zdravstvenu zaštitu za sve, ali je ona još uvijek daleko od stvarnosti, on je obećao odmah zatvoriti mučilište na Guantanamu, ali ta odluka čeka već osmu godinu, Amerika je blizu energetske neovisnosti, ali su svi rokovi još jednom odgođeni za pet godina, Bijela kuća nije provukla zakon o borbi protiv opasnih klimatskih promjena, baš kao ni prevažni zakon o zabrani olakog posjeda oružja, ukinula astronomske bankarske bonuse i omogućila roditeljima da koriste plaćeni dopust kada treba njegovati bolesno dijete. Novi zakon o emigrantima ostao je u zapećku, dok su odnosi s Rusijom došli do ruba hladnog rata, a ono što mu je donijelo najviše slave (ubojstvo bin Ladena), izvedeno je na način koji se protivi zajamčenoj zaštiti suverenosti svake neovisne države.
Industrija predizbornih laži
Doduše, Obama nije iznimka u američkoj industriji predizbornih laži, baš kao niti Milanović u hrvatskoj političkoj maloj privredi. Još 1916. godine Woodrow Wilson uporno je tvrdio da se Amerika neće uplitati u europske ratove, a samo nekoliko mjeseci nakon pobjede objavio je rat Njemačkoj. Podjednako blagorječiv je bio i Hubert Hoover, koji je svakom Amerikancu obećavao 'pile u loncu', a 'auto u svakoj garaži', a godinu dana kasnije, do nosa upao u Veliku depresiju nakon potpunog sloma burze. Lyndon Johnson je obećao da američke trupe nikada neće ratovati u Vijetnamu, a zatim započeo kopneni rat koji je trajao sve do Nixonovih vremena, dok je George W. Bush lažno obećao da nikada neće povećati poreze, a njegov sin u Iraku izmislio Saddamovo oružje za masovno uništenje. Baš kao što ni SDP nije najavio povećanje PDV-a, ili poništenje Arbitražnog sporazuma, tako se i mali i veliki uvijek izgovaraju na 'nove okolnosti', 'nezamislive greške prethodnika', 'promjenu međunarodnih okolnosti' i 'tešku prilagodbu malih zemalja' u velikim međunarodnim potresima.
Uostalom, u politici niti uspjeh uvijek ne jamči pobjedu, a iz otvorenih laži malo tko izvlači pokajničku pouku. Ivica Račan je izgubio izbore bez obzira što je začeo mrežu autocesta i bilježio zavidan rast BDP-a (više od 5 posto), dok HDZ danas optužuje SDP zbog onoga što je službeno uveo Sanader u borbi za nacionalnu prevlast 2003. Drugi su lagali, ali je samo premijer HDZ-a svoje najveće laži pretvorio u službenu jamstvenu karticu svakom Hrvatu, u kojoj se obećavalo manje poreze, jačanje poduzetništva, gospodarski rast, rast zaposlenosti, rast standarda, uravnoteženu platnu bilancu, posebnu brigu o mladima i obnovu hrvatskog dostojanstva, u pet posebnih kategorija, od kojih je ostvarena samo ona o pridruživanju EU-u i NATO-u. Četiri od pet, a danas čak pet plus, mada se sve ostalo (osim napojnice za novorođenčad) svodi na prepisivanje sebe samih.
Ne možemo ih smijeniti? Provjerimo ih!
Zbog toga se i u općoj svjetskoj javnosti sve više i više javljaju neovisne grupe (uglavnom na web stranicama) koje više ne žele gutati beskonačne političke laži, već pokušavaju što točnije izmjeriti pouzdanost, trajnost i vjerodostojnost političkih i javnih obećanja, U svijetu se takve web stranice zovu Politifact, FactCheck ili Istinomjer u susjednoj BiH i Srbiji, gdje su ih već s velikim uspjehom pokrenule neke građanske udruge. Oni razlikuju 'kratke noge' (čista laž), od poluistina, uz razvrstavanje obećanja između 'neispunjeno', pa do 'počeli, pa stali'. U Hrvatskoj su se sličnog posla nedavno prihvatili GONG i Hrvatsko novinarsko društvo, uz potporu američkog veleposlanstva (program Faktograf) premda se ovom autoru čini da ovu ideju trebaju razvijati samo neovisne udruge, ali ne i strukovna udruženja, koja okupljaju ljude različitih mišljenja i mjerila. Niti sve novine, a niti svi novinari, sigurno se neće složiti – navedimo samo jedan primjer – što je u bezbrojnim pričama o Pelješkom mostu bilo samo propaganda, a što čvrsto obećanje. No kada se već slične stvari rade od New Yorka do Ria de Janeira, barem se treba složiti da i svakodnevna kontrola svakojakih lupetanja političara i drugih javnih ličnosti, i hrvatskoj svekolikoj javnosti, može poslužiti barem kao putokaz, ako ne i kao apotekarska vaga. Za ove izbore je kasno, ali će za političare ovakve ideje uvijek dolaziti prerano.
tportal
Ova je potrošena Vlada podvalila deset krupnih lažnih obećanja, kako to uporno tvrdi HDZ, ali se zemlja ipak mukotrpno izvlači iz krize, a to bi baš svakome trebalo biti ono najvažnije. Predizborna obećanja i predizborni programi u većini su zemalja tek papirnata šarena laža. Samo ono što većina želi, a nipošto ono što je teško, bremenito i upitno, a ipak neizbježno, samo ono što se oslanja na osjećaje, mitove i predrasude, a nipošto na ono što govori o teškim obvezama, mnogolikoj pameti, mukotrpnom radu i kolektivnoj odgovornosti. Pa tako i u Hrvatskoj. No, kada se ove (skoro) četiri Milanovićeve godine, usporede s Obaminih (skoro) osam godina, američki je predsjednik – baš kao i Milanović – obilno iznevjerio vlastite birače. Dobitnik Nobelove nagrade za mir odjednom se zapleo u niz opasnih sukoba, pa je Obama ispao promašeni globalni spasitelj, baš kao što je i zabačeni Milanović ispao samozaljubljeni ekvilibrist kada je obećavao zemlju reda, rada i pravde.
Američka ekonomija cvjeta, ali u ovoj Americi samo 1 posto stanovništva raspolaže s 20 posto ukupnog bogatstva, američke se trupe povlače iz Afganistana, ali se tamo tek razbuktavaju novi vjerski ratovi, baš kao i u Iraku, koji se već sada raspao na tri države. Obama je djelomično uveo zdravstvenu zaštitu za sve, ali je ona još uvijek daleko od stvarnosti, on je obećao odmah zatvoriti mučilište na Guantanamu, ali ta odluka čeka već osmu godinu, Amerika je blizu energetske neovisnosti, ali su svi rokovi još jednom odgođeni za pet godina, Bijela kuća nije provukla zakon o borbi protiv opasnih klimatskih promjena, baš kao ni prevažni zakon o zabrani olakog posjeda oružja, ukinula astronomske bankarske bonuse i omogućila roditeljima da koriste plaćeni dopust kada treba njegovati bolesno dijete. Novi zakon o emigrantima ostao je u zapećku, dok su odnosi s Rusijom došli do ruba hladnog rata, a ono što mu je donijelo najviše slave (ubojstvo bin Ladena), izvedeno je na način koji se protivi zajamčenoj zaštiti suverenosti svake neovisne države.
Industrija predizbornih laži
Doduše, Obama nije iznimka u američkoj industriji predizbornih laži, baš kao niti Milanović u hrvatskoj političkoj maloj privredi. Još 1916. godine Woodrow Wilson uporno je tvrdio da se Amerika neće uplitati u europske ratove, a samo nekoliko mjeseci nakon pobjede objavio je rat Njemačkoj. Podjednako blagorječiv je bio i Hubert Hoover, koji je svakom Amerikancu obećavao 'pile u loncu', a 'auto u svakoj garaži', a godinu dana kasnije, do nosa upao u Veliku depresiju nakon potpunog sloma burze. Lyndon Johnson je obećao da američke trupe nikada neće ratovati u Vijetnamu, a zatim započeo kopneni rat koji je trajao sve do Nixonovih vremena, dok je George W. Bush lažno obećao da nikada neće povećati poreze, a njegov sin u Iraku izmislio Saddamovo oružje za masovno uništenje. Baš kao što ni SDP nije najavio povećanje PDV-a, ili poništenje Arbitražnog sporazuma, tako se i mali i veliki uvijek izgovaraju na 'nove okolnosti', 'nezamislive greške prethodnika', 'promjenu međunarodnih okolnosti' i 'tešku prilagodbu malih zemalja' u velikim međunarodnim potresima.
Uostalom, u politici niti uspjeh uvijek ne jamči pobjedu, a iz otvorenih laži malo tko izvlači pokajničku pouku. Ivica Račan je izgubio izbore bez obzira što je začeo mrežu autocesta i bilježio zavidan rast BDP-a (više od 5 posto), dok HDZ danas optužuje SDP zbog onoga što je službeno uveo Sanader u borbi za nacionalnu prevlast 2003. Drugi su lagali, ali je samo premijer HDZ-a svoje najveće laži pretvorio u službenu jamstvenu karticu svakom Hrvatu, u kojoj se obećavalo manje poreze, jačanje poduzetništva, gospodarski rast, rast zaposlenosti, rast standarda, uravnoteženu platnu bilancu, posebnu brigu o mladima i obnovu hrvatskog dostojanstva, u pet posebnih kategorija, od kojih je ostvarena samo ona o pridruživanju EU-u i NATO-u. Četiri od pet, a danas čak pet plus, mada se sve ostalo (osim napojnice za novorođenčad) svodi na prepisivanje sebe samih.
Ne možemo ih smijeniti? Provjerimo ih!
Zbog toga se i u općoj svjetskoj javnosti sve više i više javljaju neovisne grupe (uglavnom na web stranicama) koje više ne žele gutati beskonačne političke laži, već pokušavaju što točnije izmjeriti pouzdanost, trajnost i vjerodostojnost političkih i javnih obećanja, U svijetu se takve web stranice zovu Politifact, FactCheck ili Istinomjer u susjednoj BiH i Srbiji, gdje su ih već s velikim uspjehom pokrenule neke građanske udruge. Oni razlikuju 'kratke noge' (čista laž), od poluistina, uz razvrstavanje obećanja između 'neispunjeno', pa do 'počeli, pa stali'. U Hrvatskoj su se sličnog posla nedavno prihvatili GONG i Hrvatsko novinarsko društvo, uz potporu američkog veleposlanstva (program Faktograf) premda se ovom autoru čini da ovu ideju trebaju razvijati samo neovisne udruge, ali ne i strukovna udruženja, koja okupljaju ljude različitih mišljenja i mjerila. Niti sve novine, a niti svi novinari, sigurno se neće složiti – navedimo samo jedan primjer – što je u bezbrojnim pričama o Pelješkom mostu bilo samo propaganda, a što čvrsto obećanje. No kada se već slične stvari rade od New Yorka do Ria de Janeira, barem se treba složiti da i svakodnevna kontrola svakojakih lupetanja političara i drugih javnih ličnosti, i hrvatskoj svekolikoj javnosti, može poslužiti barem kao putokaz, ako ne i kao apotekarska vaga. Za ove izbore je kasno, ali će za političare ovakve ideje uvijek dolaziti prerano.
tportal
