Domišljatosti hrvatske desnice nema kraja. Najnovija je ona koju su nedavno iznjedrili neki hrvatski pastiri, biskupi Mile Bogović, Vlado Kosić i Ante Ivas. Temeljem njihovih britkih i ubojitih političkih homilija brojne bogomolje u Europskoj uniji uvode taj poseban oblik dizanja vjerničke zapjenjenosti. U filipikama pastira obavezno moraju biti posebno izdvojeni komunisti, potom antifašisti, pa onda, ne nužno i tim redom, masoni, zavjere, mrzitelji crkve, slobodni zidari, špijuni i ostala gnjusna čeljad. Osobito u tekstu moraju biti žigosani oni bezbožni, kao izbor svih zala… Ili si vjernik ili si ništa.
Domišljatosti hrvatske desnice nema kraja. Najnovija je ona koju su nedavno iznjedrili neki hrvatski pastiri, biskupi Mile Bogović, Vlado Kosić i Ante Ivas. Temeljem njihovih britkih i ubojitih političkih homilija brojne katedralne bogomolje u Europskoj uniji uvode taj poseban oblik dizanja vjerničke zapjenjenosti i uživljaja u samu bit, u duh svete božje rijeci.
Kako je u Europskoj uniji u crkvama nezamislivo držati takve govore „iznimne ljubavi i skrbi prema svome narodu“, kao što je, dakako, nezamislivo i takvo frenetično pljeskanje govorniku ubuduće će se svaka homilija morati unaprijed pregledati i uskladiti s naputcima ove trojice naših biskupa. Žestina riječi i upiranje prstom i bodežom u neprijatelja mora imati osobitu žestinu sličnu onoj iz našega pohoda u oslobađanju svetoga grada Jeruzalema.
Posebni uficij pazit će na ritmičnost tog obračuna „s njima“, uz jasno određenje kako i koliko ona djeluje na voljni dio onih koji upijaju tu nebesku riječ. U filipikama pastira obavezno moraju biti spomenuti svi totalitarni sustavi, posebno izdvojeni komunisti, potom antifašisti, pa onda, ne nužno i tim redom, masoni, zavjere, mrzitelji crkve, slobodni zidari, špijuni i ostala gnjusna čeljad.
Gromoglasni aplauz obavezan (FOTO: Indigo Goat)
U govoru ne smije biti ništa što baca i trunku zle pomisli na grijehe crkve. Obavezno je isticanje važnosti ljubavi crkve i nacije te božje pravednosti koja to može potvrditi. Osobito u tekstu moraju biti žigosani oni bezbožni, kao izbor svih zala… Ili si vjernik ili si ništa.
I na koncu, ali ne manje važno, uvođenje aplauza u crkvi ima posebni naputak poput govora „poslijeratnih šumara“, u kojima je pljeskanje bilo upisano govorniku u zagradi (slijedi aplauz) kako se ne daj Bože ne bi dogodilo da se „ono važno“ ne podcrta i ne podrži. Malo toga ovih 24 godine dali smo Evropi. Ovo će svakako biti dočekano aplauzom!
lupiga
