ILUSTRACIJA: Ivica Družak / FINALIZACIJA

Svi želimo vjerovati da imamo slobodnu volju, da smo "kapetani svoga broda", da smo slobodni donijeti ovu ili onu odluku, ili pak ne donijeti nikakvu odluku uopće. No, iz neurobiološke perspektive čini se da uopće nije tako. U svojoj novoj knjizi "Determined: A Science of Life Without Free Will" (Određeni: znanost o životu bez slobodne volje) Robert Sapolsky, profesor biologije i neurologije na Sveučilištu Stanford, na preko tisuću stranica objašnjava zašto smo sve u krivu. Njegova posljednja knjiga bavi se neurološkim dokazima koje imamo o slobodnoj volji. Ovaj dobitnik prestižne nagrade "Genius Grant" Zaklade MacArthur smatra da su naši izbori određeni genetikom, iskustvom i okolinom te da je uobičajena uporaba izraza "slobodna volja" pogrešna. Prema njemu, sve se događa zbog svega što se dogodilo trenutak prije, što se sve dogodilo, zbog svega što se dogodilo trenutak prije. I tako u beskonačnost. Događaji od prije jedne sekunde i od prije milijun godina određuju hoće li se naš život "odvijati pored žuborećih potoka ili strojeva koji nas guše čađavim dimom". Svaki aspekt ponašanja ima determinističke, prethodne uzroke. Prema Sapolskom, slobodna volja je iluzija jer su naše odluke rezultat kompleksne mreže bioloških, genetskih, okolišnih i neuroloških faktora koje ne kontroliramo svjesno. Kao metafizički koncept potpuno slobodnog, neuzrokovanog izbora neovisnog o prethodnim uzrocima, slobodna volja ne postoji. Iluzija slobodne volje, po Sapolskom, proizlazi "iz činjenice da nismo svjesni nesvjesnih neuralnih procesa i uzročno-posljedičnih lanaca koji su već odredili naše ponašanje prije nego što postanemo svjesni namjere za djelovanjem. Subjektivni doživljaj donošenja slobodne odluke zapravo se javlja kao posljednji korak, a ne pokretačka sila našeg djelovanja". Međutim, Sapolsky ne poriče da imamo određenu vrstu "subjektivne slobodne volje", odnosno sposobnost izbora na temelju naših preferencija, vrijednosti i karaktera koji su oblikovani našom biologijom i okolinom. No, ta volja nije metafizički slobodna, nego uvjetovana čitavim slijedom prethodnih uzroka. Slobodna volja je onda samo percepcija i osjećaj da imamo kontrolu nad sobom i svojim životom.

Sapolsky rezimira eksperimente i zaključuje kako "tri različite tehnike, koje prate aktivnost stotina milijuna neurona do pojedinog neurona, sve pokazuju da je u trenutku kada vjerujemo da svjesno i slobodno odlučujemo nešto učiniti, neurobiološka kocka već bačena"

Različite struke naglašavaju različite aspekte koncepta slobodne volje. Prema Aristotelu, to je sposobnost svjesnog biranja između različitih mogućnosti na čijem odabiru je utemeljen proces racionalnog donošenja odluka. Prema Tomi Akvinskom, to je racionalna moć koja omogućuje ljudima da biraju između dobra i zla. Prema Immanuelu Kantu, to je autonomna sposobnost djelovanja u skladu s moralnim zakonima u nama – odnosno unutarnjim zakonima koje sami sebi postavljamo. Ona je ujedno uvjet za moralnu odgovornost. Razni libertarijanci kazali bi da je slobodna volja sposobnost donošenja odluka koje nisu potpuno determinirane prošlim događajima ili zakonima prirode. Sve ove definicije nekoć su bile ravnopravne – filozofsko pitanje različitih i ravnopravnih mišljenja. No, onda se dogodio tehnološki razvoj 20. stoljeća koji je omogućio izradu strojeva uz čiju pomoć danas ostvarujemo duboke uvide u puteve ljudske neurofiziologije. Pojavila se mogućnost mehaničkog, fiziološkog uvida u ljudsku sposobnost donošenja odluka. Tu počinju problemi za sve gore postavljene definicije. Eksperiment koji se obično navodi kao početak neuroznanstvenog propitivanja slobodne volje počinje s jednim ukrajinskim židovom čiji je pradjed emigrirao u SAD u 19. stoljeću – Benjaminom Libetom (originalno Libetsky). On je elektroencefalografom (EEG) detektirao odbijanje električnih moždanih impulsa s unutrašnje strane lubanje (EEG snima refleksije elektromagnetske aktivnosti u mozgu, ne konkretne, pojedine neurone). U eksperimentu su subjekti trebali odlučiti hoće li stisnuti neko dugme i također se bilježio trenutak svijesti o donošenju odluke.

Pokazalo se da su subjekti svjesni odluke minimalno 250 milisekundi prije nego što su stisnuli dugme. No, neurološka aktivnost također je pokazala Bereitschaftspotential, odnosno aktivacijski signal motoričkih neurona, što je bio dokaz da se mozak odlučio pritisnuti gumb. Problem je bio što se taj potencijal na EEG-u pokazivao oko tristo milisekundi prije nego što su ljudi mislili da su odlučili pritisnuti gumb. Ukupno, odluka je donesena pola sekunde prije nego što su subjekti toga bili svjesni. Taj osjećaj slobodnog izbora samo je post hoc iluzija, lažan osjećaj djelovanja. Slični eksperimenti ponovljeni su više puta, drugi put s odabirom između dvije opcije, umjesto odluke da ili ne, također na EEG-u. Rezultati su pokazivali još veći vremenski odmak svijesti o odluci. Treći put su ponovljeni kada je izmišljena funkcionalna magnetska rezonanca (fMRI), a rezultati tog eksperimenta rezonirali su diljem svih znanosti. Naime, fMRI je pokazao aktivnost u prefrontalnom korteksu sedam do deset sekundi prije svijesti o odluci. Isti rezultati potvrđeni su u četvrtoj iteraciji eksperimenta s lijekovima za epilepsiju, gdje se pokazalo da se električnom stimulacijom pojedinih i točno određenih dijelova mozga može ispitanike navesti da vrše radnje o kojima nemaju nikakvu svijest (pomaknuti ruku, podignuti čašu). Sapolsky rezimira ove eksperimente i zaključuje kako "tri različite tehnike, koje prate aktivnost stotina milijuna neurona do pojedinog neurona, sve pokazuju da je u trenutku kada vjerujemo da svjesno i slobodno odlučujemo nešto učiniti, neurobiološka kocka već bačena. Taj osjećaj svjesne namjere je nevažna naknadna misao".

Jedini mogući moralni zaključak je, smatra Sapolsky, da "nemamo ništa više prava na zadovoljenje svojih potreba i želja nego bilo koji drugi čovjek. Da ne postoji čovjek koji je manje vrijedan od nas da se uzme u obzir njegova dobrobit"

Da bi objasnio zašto je slobodna volja iluzija i zašto u neurobiologiji ne postoji potreba za ovim konceptom, Sapolsky poseže za brojnim biološkim metaforama, objašnjavajući tako kompleksne matematičke koncepte, na primjer u obrascima leta pčela kod kojih dužina plesa oko cvijeta šalje poruku drugim pčelama u vidokrugu o kvaliteti pronađene hrane. Ili objašnjavajući strukturu i ponašanje mrava: jedinka ima vrlo mali repertoar stvari koje može učiniti. U njihovom ponašanju postoji nekoliko jednostavnih pravila koja se temelje na slučajnim interakcijama s neposrednim susjedima (npr. "hodaj s ovim komadićem u čeljustima dok ne naiđeš na drugog mrava koji drži kamenčić, u tom slučaju ispusti svoj"). Nijedan mrav ne zna više od ovih nekoliko pravila, a svaki djeluje kao autonomni agent. U obje populacije, mrava i pčela, postoje svega dvije jednostavne faze: u prvoj "izviđači" istražuju okoliš i kada pronađu neki izvor, šalju signale koji nose informacije. Emitiranje mora uključivati informacije o kvaliteti izvora, kao što su bolji izvori koji proizvode glasnije ili duže signale. U drugoj fazi, drugi pojedinci lutaju nasumično u svom okruženju s jednostavnim pravilom koje se odnosi na njihov odgovor na emitiranje. Objašnjavajući kauzalitet iza kompleksnih društvenih ponašanja čiju makro strukturu jasno vidimo u drugim vrstama, Sapolsky ulazi u dubinu i pojedinačne elemente organizama kao nelinearnih struktura. Poziva se na princip znanstvenog redukcionizma u kojem kompleksne fenomene, da bismo ih razumjeli, rastavljamo na komponente i umjesto cjeline, pokušavamo prvo analizirati i shvatiti svaku pojedinu sastavnicu. Stoga, da bismo zaista razumjeli zašto u neurobiologiji ne postoji slobodna volja, smatra Sapolsky, moramo početi s nečim jednostavnim i promotriti kako iz nečega jednostavnoga nastaje nešto kompleksno. Kao primjer navodi sluzave plijesni – odnosno jednostanične organizme – "koje rastu i šire se poput tepiha po površinama, tražeći mikroorganizme za hranu". U sluzavoj plijesni, milijuni jednostaničnih ameba udružili su snage spajanjem u "divovsku, kooperativnu jednu stanicu koja curi po površinama u potrazi za hranom". One su nekada bile pojedinačne stanice, a sada su međusobno povezane tubulima koji se mogu istezati ili skupljati, ovisno o smjeru curenja. Posebno je zanimljivo što je neurofiziološki proces u sluzavoj plijesni gotovo identičan električnim (ali ne i biokemijskim) načelima ljudskog neurološkog sustava. Stanice ove plijesni koriste isti mehanizam natrij-kalcij iona i pH ravnotežu unutar i izvan stanice da bi tražile hranu, kakve koriste i dendriti u našem tijelu spajajući se na odgovarajući neuron u blizini.

Sluzave plijesni su elementarni stanični automat u kojem postoje dva moguća stanja (0 i 1), a pravilo za određivanje stanja stanice u sljedećoj generaciji ovisi samo o trenutnom stanju stanice i njena dva neposredna susjeda. Postoji elementarni stanični automat sposoban za univerzalno računanje, i kao takav je jedan od najjednostavnijih mogućih modela računanja (tzv. pravilo 110 u staničnim automatima). No, za razliku od tog pravila, sluzava plijesan slijedi "pravilo 22", koje je tako nazvao britansko-američki matematičar Stephen Wolfram, a ukupno postoji 256 pravila, pri čemu su mnoga od njih zrcalna, ili ponavljajuća, ili beživotna. Vrlo malo pravila stvara dinamične obrasce. Među rijetkima koja to čine, smatra Sapolsky, pravilo 22 jedno je od najpopularnijih. Sigurno ga poznajete, to je fraktal poznat kao Sierpińskijev trokut. Ovisno o početnom stanju, primjenom pravila 22 moguće je dobiti jedan od tri potpuna obrasca: ništa, jer je ponavljanje dovelo do redukcije i izumrlo; kristalizirani, dosadni, anorganski periodični uzorak i obrazac koji raste i mijenja se. Posljednji obrazac je organski. Nemoguće je uzeti bilo koje nepravilno početno stanje i predvidjeti kako će izgledati 100. ili 1000. ili bilo koja druga generacija stanica produciranih ovim pravilom.

Knjiga Determined

Da bi se otkrila npr. 1000. generacija, mora se isproducirati svih prethodnih 999. Nemoguće je predvidjeti hoće li zreli oblik određenog početnog stanja biti izumrli, kristalni ili dinamični ili, ako bilo što od posljednja dva, kakav će biti obrazac. Sapolsky ovdje dodaje kako su upravo to pokušali "ljudi sa spektakularnim matematičkim moćima" i nisu uspjeli. Također, ističe, ovdje se radi o sustavu koji se ne može promatrati reduktivno, već je ovo biološka verzija problema triju tijela s interakcijama koje nisu ni linearne ni aditivne. Kada se takvom sustavu pridodaju i najmanje promjene – na primjer neka se stanica ne otvori, već zatvori, u biološkim sustavima događa se mutacija koja nakon toga ima nesagledive posljedice, a očituje se kao život u svom punom asimetričnom obliku. Drugim riječima, ovakvi kaotični sustavi pokazuju visoku i osjetljivu ovisnost o početnom stanju. Sićušne razlike u početnom stanju od jednog trenutka do drugog mogu uzrokovati njihovo ogromno, čak eksponencijalno odstupanje, nešto što se od tada naziva "osjetljiva ovisnost o početnim uvjetima". MIT-ov meteorolog Edward Lorenz primijetio je ovu nepredvidivost početkom 1960-ih godina i nazvao ih "čudnim atraktorima", a cijeli princip kasnije se popularizirao kao "efekt leptira". Najvažnije je ovdje zapamtiti da to znači da se mala razlika u početnom stanju može nepredvidivo povećati tijekom vremena.

U biologiji iz ovoga proizlazi iznimno složeno ponašanje, i nepredvidivo, "a slobodna volja se jednostavno dogodila", kao emergentna sposobnost bioloških organizama. Nakon što počnemo baratati "idejom da svaki aspekt ponašanja ima determinističke, prethodne uzroke, promatramo ponašanje i možemo odgovoriti zašto se nešto dogodilo". Sapolsky piše: "Za početak, zbog djelovanja neurona u ovom ili onom dijelu našeg mozga u prethodnoj sekundi. A prije nekoliko sekundi do minuta ti su neuroni bili aktivirani mišlju, sjećanjem, emocijom ili osjetilnim podražajima. A u satima ili danima prije nego što se takvo ponašanje dogodilo, hormoni u našoj cirkulaciji oblikovali su te misli, sjećanja i emocije i promijenili koliko je naš mozak bio osjetljiv na određene podražaje iz okoline. A u prethodnim mjesecima do godinama, iskustvo i okolina promijenili su način na koji ti neuroni funkcioniraju, uzrokujući da neki niknu nove veze i postanu uzbudljiviji, a suprotno u drugima. A odatle se vraćamo desetljećima unatrag u identificiranju prethodnih uzroka. Objašnjavanje zašto se baš takvo ponašanje dogodilo zahtijeva prepoznavanje kako je tijekom naše adolescencije ključno područje mozga još uvijek bilo pod utjecajem [gena i okoline]. Ali još nismo gotovi. To je zato što je sve u vašem djetinjstvu, počevši od toga kako ste bili majka nekoliko minuta nakon rođenja, bilo pod utjecajem kulture, što znači i stoljeća ekoloških čimbenika koji su utjecali na to kakvu su kulturu vaši preci izmislili, te evolucijskih pritisaka koji su oblikovali vrste kojoj pripadate. Zašto se takvo ponašanje dogodilo? Zbog bioloških i ekoloških interakcija, sve dolje."

Dolje preko kornjače koja nosi svijet na svojim leđima do one koja nosi tu kornjaču na leđima i tako u beskonačnost. Središnja pouka ove knjige je, kaže Sapolsky, da su ovo sve varijable nad kojima smo imali malo ili nimalo kontrole: "Ne možemo odlučiti koji su svi osjetilni podražaji u našem okruženju, kakve su nam razine hormona bile ujutro, je li nam se nešto traumatično dogodilo u prošlosti. Kakav je bio socioekonomski status naših roditelja, naše fetalno okruženje, naši geni, jesu li naši preci bili farmeri ili stočari." Autor zaključuje na ovome mjestu da mi "nismo ništa više ili manje od kumulativne biološke i okolišne sreće nad kojom nismo imali kontrolu, koja nas je dovela do bilo kojeg trenutka". Stoga ne postoji "opravdano zasluživanje". Jedini mogući moralni zaključak je, smatra ovaj profesor, da "nemamo ništa više prava na zadovoljenje svojih potreba i želja nego bilo koji drugi čovjek. Da ne postoji čovjek koji je manje vrijedan od nas da se uzme u obzir njegova dobrobit".

Potpuno svjestan preduvjeta potrebnih za razumijevanje ove rasprave, Sapolsky se publici obraća u drugom licu, a što bliže kraju, to strože: "Možda misliš drugačije, jer ne možeš ni zamisliti uzročnosti ispod površine koje su te učinile tobom, jer imaš luksuz odlučiti da trud i samodisciplina nisu sastavljeni od biologije, jer si okružen/a ljudima koji misle isto. Ali ovo je ono do čega nas je znanost dovela. I trebamo prihvatiti apsurdnost mržnje prema bilo kojoj osobi zbog bilo čega što je učinila."

portalnovosti