Premijer je, podnoseći izvješće o stanju nacije, omogućio toj naciji da vidi u kakvom je stanju, ali ne zahvaljujući sadržaju toga izvješća, nego prvenstveno zahvaljujući mjestu, okolnostima i načinu njegovog podnošenja.
Ako je ikada išta bilo autentično očitovanje stanja hrvatske nacije, to je bila saborska sjednica na kojoj je oporba sat vremena lupala po stolovima, dok je, za to vrijeme, Plenković uzaludno čitao izvješće.
Čovjek koji drži do sebe, ne bi se borio za pobjedu u uzaludnosti. No naš premijer nije takav čovjek, on je potpuno predan uzaludnosti. AP se u parlamentu, dok se lupalo, iz petnih žila trudio da pobijedi u disciplini uzaludnosti jedne nacije. I, valja priznati, pobijedio je.
Istina je da je njegova pobjeda uzaludna, baš kao i ovacije zastupnika čiji politički opstanak ovisi o stanju njegove volje, ali to sada nije tema. Imali smo, dakle, povlašteni uvid u stanje hrvatske nacije. Hrvatska nacija je, najkraće rečeno, nacija koja se natječe u uzaludnosti, ali i nacija koja se veseli pobjedama u uzaludnosti.
Nije me impresionirala ni oporba, pogotovo kada su, potaknuti ne znam kime ali znam čime, počeli uzvikivati onaj identifikacijski uzvik: Hrvatska, Hrvatska! Oporba se, dakle, ne bori za državu, nego za Hrvatsku.
Hrvatska je tu, njezino stanje je upravo onakvo kakvo smo mogli vidjeti prilikom uzaludnog podnošenja izvješća o stanju nacije – posve uzaludno. Uzaludno je tražiti da promjena dođe od onih koji traže Hrvatsku, jer je ona tu, umjesto da nam ponude državu – ona, naprotiv, nije tu, nje nema. Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu.
Tko to ne shvaća, moja preporuka mu je da bude koristan i da brižno provodi politike lupanja po stolu, jer to lupanje ostvaruje cilj kada govornik uzaludnosti prestane govoriti zato što je ostvario nimalo prozaičan cilj – smatra da je uistinu govorio zato što se za govornicom nadvikivao s lupanjem. Sve to je trajalo čak i više od predviđenog maksimalnog vremena. Premijer je pobijedio u uzaludnosti.
Hrvatska nije okupirana, nju ne treba vratiti, ne treba je ni probuditi. Hrvatsku ne treba voljeti, po njoj ne treba lupati, o stanju uzaludnosti hrvatske nacije ne treba podnositi izvješća. Hrvatsku naprosto treba učiniti državom. Ona sada ne postoji kao država.
Shvaćaju li političari uzaludnih govora i uzaludnog uzvikivanja hrvatstva da građani, a njih je od osamostaljivanja gotovo milijun manje, Hrvatsku ne napuštaju zbog toga što je ona nedovoljno hrvatska, nego zbog toga što ona nije u dovoljnoj mjeri država da bi oni u njoj mogli živjeti? Naravno da ne shvaćaju.
Borba za hrvatstvo, a to je oporba ponudila, borba je za nastavak iseljavanja. Shvatite više, Hrvatska je tu, ali ona ne postoji kao suvremena, demokratska, prema građanima orijentirana država! Ponudite napokon državu, a ne Hrvatsku!
Tlapnje o ljubavi prema državi ili o vrijednosti države, samo su simptomi stanja nacije koje nam se uprizorilo u Saboru. Ne očekujte promjenu, osim ako se ne radi o promjeni uzaludnosti, od onih koji pored Hrvatske žele Hrvatsku. Dobit ćemo upravo ono što sada imamo.
Ako nam već pored Hrvatske nude Hrvatsku, onda je puno bolje da nam ponude uzaludnost. I to je nekakav napredak. Znati da nekome nudiš ono što on već ima, put je samospoznaje. Oni koji su u stanju shvatiti vlastitu situaciju, zasigurno su u boljoj poziciji od onih koji to nisu u stanju.
Da je Plenković, kojim slučajem, dorastao makar površnoj autorefleksiji, zasigurno ne bi dopustio da mu zastupnici većine oduševljeno plješću jer je uzaludnost doveo do kraja. Prava je istina da je on igrao po pravilima oporbe, a to je bilo pravilo infantilnog lupanja po stolovima. Ta pravila je usvojio i po tim pravilima je pobijedio. Ali zbog toga ne zaslužuje aplauz, nego sažaljenje.
Lupanje po stolovima nije rezultiralo prekidanjem Plenkovićevog govora, ono ga je, štoviše, još više potaknulo da se do kraja infantilizira, da postane kivno dijete koje silno želi nešto dokazati.
Što je on to točno dokazao? Pa, ponajprije, da ne može nadići kontekst koji mu netko kreira. On je u Europi proeuropski orijentiran, u Hrvatskoj je, sve više i više, tiranin, dok je u Saboru razjareno dijete koje nitko ne može smiriti. To, naravno, sve govori o Saboru i o Hrvatskoj.
Sabor je igraonica koja političkoj djeci, navodno ludo zaljubljenoj u Hrvatsku nudi uzaludne igre. Oporba bi trebala shvatiti da je, usprkos svemu, i ovakav Plenković, u odnosu na njih, u velikoj prednosti. Javnost njega vidi u mnogim ulogama, dok oporba ima samo jednu ulogu – da bude oporba, odnosno da bude politički poražena.
Plenković u Sabor ulazi kao premijer, u njemu djeluje infantilno demonstrirajući moć nad oporbom, ali po njezinim pravilima. Ako uistinu smatra da je pobijedio u igri koju su drugi započeli, infantilnost mu je najmanja briga.
No taj isti Plenković, u nekim drugim ulogama, radnicima daje povišicu, umirovljenicima trinaestu mirovinu, Crkvi ustupa državnu imovinu, prima strana izaslanstva, otvara građevine i infrastrukturu izgrađenu uglavnom sredstvima iz europskih fondova. Sastaje se s rektorima sveučilišta i predsjednicima akademija i kojekakvih društava. Na njegov mi
autografg mu pred noge hitaju državni odvjetnici.
Vlasnici medijskih kuća Plenkoviću nude usluge veličanja njegovog lika i djela. On donosi zakone kako mu se prohtije. Putuje po svijetu i dogovara se u naše ime. Plenković je sveprisutan, oporba nije. Ona se među sobom iscrpljuje i bori tko će biti glavni u oporbi. Ljevica je razjedinjena, desnica je razjedinjena.
Oporba ima jednu jedinu ulogu, i to onu u Saboru. Oporba se bori da ostane oporba u Saboru, a ne izvan Sabora. Ne čudi stoga da nam oporba nudi Hrvatsku koja već postoji, ali nam ne nude državu, jer upravo država ne postoji.
Borba za Hrvatsku nikada neće ugroziti HDZ i Plenkovića, njih ugrožava država, a države nema. Građani koji su napustili Hrvatsku, otišli su u potrazi za državom. Njihova potraga je uspješno završila – napuštanjem Hrvatske, pronašli su državu.
Ne želim demotivirati čitatelje tvrdnjom da su svi isti – nisu. Na izbore ću izaći i glasat ću za neku, trenutno opozicijsku opciju koja mi ponudi državu. Hrvatska mi ne treba, nju već imam. Tko mi ponudi Hrvatsku, za njega neću glasati.
