Jasno, sve što se odigralo u srijedu na sudu u Nizozemskoj je posljedica politike Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini otprije 24 godine, ali još i više jednako toliko dugoj povijesti upornog odbijanja hrvatske politike i javnosti da se suoči sa činjenicom da je Hrvatska za BiH u jednom periodu bila gotovo isto što i Srbija za Hrvatsku. Društvo koje nije odraslo, nije ni doraslo suočavanju s tamnom stranom vlastite povijesti, a tu nezrelost je podcrtala unisonost HDZ-a i SDP-a u odbijanju dijela presude o »udruženom zločinačkom pothvatu«.
Kaos se ionako ubrzavao. Kriza demokracije kao društvenog poretka u Hrvatskoj traje već godinama, začeta korupcijskim afera u vrijeme Sanaderove vlasti, recesijom gospodarstva i svekolikim truljenjem domaće medijske scene sve je ozbiljnija. Dosegnute razine društvenih i medijskih sloboda, koje su nekoć smatrane tek temeljem za daljnji napredak, dovedene su u samo nekoliko godina u pitanje, ili su uzdrmane do samog nestanka.
Ratna politička retorika, osnaženi ustaški revizionizam i pripadajuća pjena na ustima kad se priča o odnosima s državama nastalima raspadom Jugoslavije postali su dio hrvatskog mainstreama daleko prije nego je Slobodan Praljak u Haagu nagnuo čašicu s otrovom.
Možda i postoji bolji poziv za pakiranje kofera i napuštanje zemlje od raspleta posljednje haške presude i reakcije hrvatske politike i javnosti na nju, ali ga se nije baš lako dosjetiti.
Pitanja i prijetnje
No, neveselo stanje u kojem se Hrvatska našla posljednjih dana, a koje su prvo potpirivali najviši državni dužnosnici dramatičnim prekidanjem inozemnih posjeta, iako za to nije bilo nikakvog razloga, da bi ga donekle pokušali primiriti pomirljivim izjavama dan poslije (nakon, zanimljivo, priopćenja SAD-a o tome da hašku presudu treba poštovati), nije se dogodilo odjednom.
Jasno, sve što se odigralo u srijedu na sudu u Nizozemskoj je posljedica politike Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini otprije 24 godine, ali još i više jednako toliko dugoj povijesti upornog odbijanja hrvatske politike i javnosti da se suoči sa činjenicom da je Hrvatska za BiH u jednom periodu bila gotovo isto što i Srbija za Hrvatsku. Društvo koje nije odraslo, nije ni doraslo suočavanju s tamnom stranom vlastite povijesti, a tu nezrelost je podcrtala unisonost HDZ-a i SDP-a u odbijanju dijela presude o »udruženom zločinačkom pothvatu«.
Naravno, niti jedna sudska presuda nije Sveto pismo, niti su suci koji su je izrekli viša bića koja nemaju mogućnost pogreške. Ali, kad već preispitujemo Haag, ne bi li se onda trebalo govoriti i o činjenici da nije bilo sudske zadovoljštine za civilne žrtve Oluje? Jesmo li doista, ali doista, posve sigurni u priču o samoprotjerivanju Srba s kojom nitko u hrvatskoj civilnoj i vojnoj vlasti nije imao nikakve veze? Je li, naposlijetku, i oslobođeni general Ante Gotovina doista nevin, ako već to jesu – po reakcijama javnosti – osuđena haška šestorka i, dodatno, politički sponzori iz Zagreba po čijem su nalogu, tvrdi presuda, djelovali?
Sva ova pitanja su potpuno relevantna za raspravu u zrelom društvu. U hrvatskom, kao i u ostalima zahvaćenima posljednjim ratom, njihovo postavljanje je prizivanje prijetnji smrću.
Neuslišana želja Ante Gotovine
Rezultat je to višedesetljetnog odbijanja prihvaćanja nijansirane istine o ratu iz devedesetih. U široj javnosti to je rezultat uporne i dugotrajne propagande, a u politici tek ciničnog održavanja na vlasti (a gdjekod i na slobodi) potpirivanjem mržnje i straha – onog što najbolje rađa u nezrelim društvima, generacijski definiranim monarhističkom, komunističkom, a zatim i nacionalističkom državnom lobotomijom.
No, uz sve te kofere bliske prošlosti kod sebe, u jednom trenutku je izgledalo kako, pogotovo u Hrvatskoj, odmičemo prema budućnosti. I prije nego je Gotovina na Trgu bana Jelačića izgovorio svoju rečenicu života, nažalost neuslišanu (»Rat je gotov, okrenimo se budućnosti«), zemlja koja je postala 28. članicom Europske unije našla se pod valom rastućeg populizma, koji guta srednju Europu, a kod nas bi, uz klasične balkanske plemenske mržnje mogao završiti novom tragedijom.
Fenomenologija ništavila
Posebnu razornost u medijskom ratu za spas stranke koje se pod optužnicom za korupciju doimala dugoročnije osuđenom na pokajničko klečanje, imala je priča o tome kako su »svi oni isti«. Nezadovoljstvo strankama i politikom kao takvima je u trenutku kad se teza žestoko počela zagovarati, a to je bilo na prijelomu desetljeća, bila u elementarnom sukobu sa zdravim razumom, jer su SDP i koalicijski partneri imali tek jedan mandat da pokažu kako su isti kao HDZ, koji je (tad) vladao 18 godina.
Pobjeda Zorana Milanovića i nastavak gospodarske krize bili su idealan medij za proširenje takve teze, koja je, eto, masovno skupljala i klikove bijesnih građana. Danas? Danas imamo Živi zid na 11 posto, političare se prezire, a mediji i sama politika itekako paze što misle građani, pa se cijela ta fenomenologija ništavila neprestano rotira i postaje masivnijom, gutajući poput crne rupe i činjenice i smisao i demokraciju i društvo.
Naravno da nisu svi političari isti, niti su svi jednako krivi za stanje Hrvatske danas. Ali, još je naravnije da je prethodna rečenica napisana jer potpisani novinar »odrađuje« posao za nekog od »njih«. I da je cijepljenje zlo. A Zemlja ravna ploča kojom upravljaju ljudi-gušteri u koaliciji s gej lobijem, masonima i Židovima. I Srbima, normalno.
Počelo je, tehnički razumljivim odmakom HDZ-a prema sirovom nacionalizmu nakon što je stranka pod vodstvom Jadranke Kosor izgubila vlast. Proeuropska predsjednica nije se mogla izmaknuti nasljeđu prethodnika, Ive Sanadera, koji joj je ostavio stranku s optužnicom za korupciju golemih razmjera i državu usred svjetske, dodatne europske i još dodatnije hrvatske ekonomske havarije. Pa je HDZ ponudio Karamarkov nacionalizam, antikomunizam, šatore, Kolindu Grabar-Kitarović s najjeftinijim kič-hrvatstvom iz luđih Tuđmanovih faza...
Istina je postala žrtvom političkih i interesnih obračuna na medijskoj sceni, a u pozadini politika koje su vodile predsjednica i neostvareni HDZ-ov premijer bujalo je nešto još opasnije – jasna želja za rehabilitacijom ustaškog pokreta, uz sve potrese koje to na Balkanu donosi, te konzervativna revolucija koja je nakanila, a bogami sve više i uspijeva, Hrvatsku pretvoriti u katoličku džamahiriju, u kojoj je liberalna demokracija zavjera s ciljem konačne izdaje društva, nacije i Boga. Katoličkog, naravno. Ima li neki drugi?!
Vrazi i hibridi
Raspad i uniženje hrvatske javne scene mogu se pratiti praktički svakog dana u live-prijenosu. Najbolji recentni primjer su zgrožene reakcije dobrog dijela medija nakon što je oporba dugotrajnim lupanjem pločicama po saborskim klupama ishodila željenu stanku. Umjesto o tome da HDZ guši svaki pokušaj doznavanja istine o Agrokoru i ne pretjerano neoubičajenom, energičnom načinu na koji se opozicija izborila makar za jednu pišljivu pauzu, trubilo se o »cirkusu« i »narušavanju digniteta« Sabora.
U isto vrijeme, premijer Andrej Plenković, čiji je drhtavi autorski potpis na posljednjoj godini dana ubrzanog truljenja demokracije u Hrvatskoj, priča o »hibridnom ratu« koji da se vodi protiv njega i Hrvatske. A »hibridni rat« je, zapravo, tek izdanje »crvenih, zelenih i žutih vragova« za hipstere, ovostoljetni pokušaj HDZ-a da, još jednom, svaku kritiku na svoj račun prekrije pričom u esencijalnoj ugrozi Hrvatske, a svakog kritičara etiketom izdajnika, vražjeg ili hibridnog, tako je svejedno.
U zemlji čije gospodarstvo raste i koja je članica Europske unije, društvo umjesto da uči na vlastitim pogreškama i napreduje hitrim koracima kako bi dostiglo one koji su ga, iz povijesnih razloga, ostavili daleko iza sebe, uspijeva regresija, poricanje i samoviktimizacija. U istočnom susjedstvu je, vrlo vjerojatno, još i gore. Kad se sve to pomnoži s uvijek prisutnim geostrateškim silnicama koje ovo područje vuku na najmanje tri različite strane, biti optimist promišljajući o narednih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj je znak poprilične naivnosti.
Ali, i odbijanja prihvaćanja izglednog temeljitog poraza svega što se Hrvatska pokušavala pretvoriti od početka ovog stoljeća. Nade, možda, ipak još ima.
Samo da nije hibridna.
novilist
