Mate Uzinić nesumnjivo je neuobičajena pojava među hrvatskim (nad)biskupima, upravo zato što je nadbiskup. Da nije nadbiskup, njegovo djelovanje, najvjerojatnije, ne bi bilo u stanju svladati granicu koja dijeli anonimnu egzistenciju od javno prisutne, svima prezentne egzistencije.
Kada jedan nadbiskup zaštiti Mirelu Čavajdu, omiljenu žrtvu fanatičnih katolika u umišljaju, onda je to čin koji zaslužuje poštovanje, baš kao kada taj, u našem slučaju jedan jedini, odnosno uvijek jedan te isti nadbiskup osudi iživljavanje na društvenim mrežama riječkog klerika nad stvarnim ili izmišljenim lezbijskim parom koji je od toga klerika tražio da im krsti dijete te ga tako uvede u zajednicu s narodom Božjim, to je svakako čin koji valja pozdraviti.
Taj nadbiskup u oba slučaja, a ima ih daleko više od ovih dvaju navedenih, čini nešto što ne čine ostali (nad)biskupi – zaustavlja i osuđuje iživljavanje nad drugima, koje se čini u ime svetosti Katoličke Crkve.
No kada taj isti nadbiskup 10. travnja služi misu zadušnicu kod Kevine jame, navodno u spomen na sve stradale žrtve tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, onda je jasno da čini isto što i svi ostali hrvatski biskupi, jer je, naprosto, jedan od njih te kao takav rado revidira prošlost s ciljem brisanja razlike između povijesnih zločinaca i povijesnih žrtava.
Kao što rekoh, Mate Uzinić je samo jedan od hrvatskih (nad)biskupa, on se jednim dijelom od njih razlikuje, dok im je, jednim dijelom, blizanački sličan. Zato je i neobičan.
Isti slučaj je i s papom Franjom, on je poseban samo zato što je papa, da nije papa, utopio bi se u moru mnogih, njemu sličnih vremešnih i simpatičnih ljudi, bio bi, dakle, javno neprimjetan.
No papa Franjo je ipak papa, on je jednim dijelom sličan dosadašnjim papama, iznosi isti dogmatski i vrijednosni sadržaj kao svi njegovi prethodnici, ali to ne čini na njihov kruti, hladni, proračunati, isključivi, osuđujući način, on to čini s velikim, iskrenim ili ne, razumijevanjem prema ljudskoj različitosti. Zato je neobičan.
Mate Uzinić i papa Franjo ne mogu, a to i ne žele, promijeniti nauk Katoličke Crkve, ali taj nauk komuniciraju drugačijim jezikom. Oni uspijevaju u tu dogmatsku zadanost unijeti jednu drugačiju, posve osobnu praksu.
Katolička Crkva je posebna institucija, ona, vrlo često, oduzima osobnost kako bi ljude propustila kroz kalup koji im daje isti, neiskreni i beživotni oblik. Kroz taj kalup su prošli papa Franjo i nadbiskup Mate Uzinić, ali s jednom razlikom u odnosu na mnoge – oni su jednim dijelom uspjeli sačuvati vlastitu osobnost, ali je kalup ipak učinio svoje.
Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je riječ o jednom nadbiskupu i jednom papi. Mate Uzinić je, stoga, prošao kroz biskupski kalup, dok je Franjo (Bergoglio) prošao kroz papinski kalup. Oni su neuobičajeni likovi po toj sačuvanoj osobnosti.
Pamtit ćemo njihove osobnosti, a Crkva će i dalje biti ono što je bila i prije njih, kao da njih nije ni bilo. Matu Uzinića i papu Franju možemo, s punim pravom, kritizirati, no, možemo ih, isto tako, s punim pravom i pohvaliti.
Ono što je bitno – ne smijemo ih uništiti, ugasiti i svesti na sve dosadašnje pape i sve dosadašnje i sadašnje (nad)biskupe. Oni su nam, makar na simboličkoj razini, potrebni da, s razine civilnog, svjetovnog društva reformiramo Katoličku Crkvu i natjeramo je da bude ono što tvrdi da jest, a to nije.
Katolička Crkva tu snagu nema u sebi samoj i od sebe same. Da se nju pita, nikada se ne bi mijenjala, ona, jednostavno, nije institucija koja cijeni promjene.
Razvoj svjetovnog društva razvilo je i oslobodilo religijske zajednice, ne i obratno, ma što religijske zajednice tvrdile. Sve one imaju tendenciju vraćanja u prošlost, u sami utemeljujući čin svake od tih religijskih zajednica.
Zato im je potrebno civilno društvo – da im dade budućnost, da ih oslobodi od sigurne smrti uslijed ponavljanja okoštalih, beživotnih, preživjelih, potpuno neiskrenih obrazaca.
Religijske zajednice, ne zaboravimo to, imaju tendenciju pokoravanja čitavog svijeta, pod jeftinom izlikom da taj svijet spašavaju i, stoga, nikada neće, same od sebe, priznati vlastite grijehe. Kada to i čine, čine ili pod pritiskom sekularnog društva ili s manipulativnim namjerama – kako bi hinjenim priznanjem navodno vlastite, a zapravo tuđe grešnosti i dalje sačuvale društvenu moć.
Sjetimo se samo pape Ivana Pavla II., on je javno priznao grijehe Katoličke Crkve, jer su te grijehe počinili drugi. Ti grijesi su dovoljno povijesno udaljeni od trenutka u kojemu ih je on priznao, da priznanjem ne napravi nikakvu štetu Katoličkoj Crkvi.
Ivan Pavao II. nije priznao ono što je on kao papa činio, jer bi time umanjio vlastitu društvenu i političku moć, kao i moć Katoličke Crkve. On je činio sve da Crkva sačuva i ojača tu moć, zato je i, posve manipulativno, priznao tuđe grijehe i javno, u ime Crkve, zatražio oprost.
Ivan Pavao II. je svetac koji je iskajao tuđe grijehe kako bi zaštitio i od oka javnosti sakrio vlastite grijehe. Njegov pontifikat je bio pontifikat zaštite svećenika pedofila.
Umjesto da se bori protiv pedofilije, on se odlučio boriti protiv komunizma. Želio je politički jaku Katoličku Crkvu. Borio se protiv komunizma kako bi ojačao političku moć Katoličke Crkve, duhovna moć ga nije previše zanimala.
Nije ga uzrujavala nehumanost komunističkog režima zbog same nehumanosti, uostalom, da se želio boriti protiv nehumanosti, zapao bi u stanje trajne institucionalne introspekcije – u Katoličkoj Crkvi, baš kao i u njegovom pontifikatu, nehumanosti ima sramotno mnogo.
Mate Uzinić je, u kontekstu Katoličke Crkve u Hrvatskoj, neuobičajena pojava. On progovara o stvarima o kojima drugi biskupi šute.
Ne želim ulaziti u to koliko je pritom iskren. Promašena je rasprava i o tome jesu li njegove suze na ovotjednoj konferenciji za medije iskrene ili to nisu. Bitno je da su to prve suze jednog biskupa javno puštene zbog pedofilskog zločina u crkvenim redovima.
Ako ostanemo bez tih, među svim hrvatskim biskupima jedinih očiju koje, iskreno ili ne, plaču zbog brutalnog zločina svećeničke pedofilije i ostalog počinjenog seksualnog nasilja, ostali smo bez jedinih suza u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Drugih, naprosto, nema.
Sama informacija da je riječki svećenik istovremeno silovao mnogobrojnu maloljetnu djecu od šest do trinaest godina starosti i pritom nesmetano razvijao unutarcrkvenu i akademsku karijeru, pokazuje njegovu monstruoznost, ali i monstruoznost institucije kojoj je pripadao, koja ga je štitila i koja ga i dalje štiti.
Taj seksualni predator je sada prikazan kao isposnik, gotovo krepostan, novi čovjek u nekom talijanskom benediktinskom samostanu. Seksualni nasilnik nad djecom perfidno je prikazan kao žrtva vlastitog, nekadašnjeg, sada potpuno ugaslog poriva.
Ovaj slučaj govori i o katoličkim roditeljima koji, zbog religijski uvjetovane kognitivne sljepoće, nisu primijetili da im djeca pate jer su silovana. To je nemoguće ne primijetiti. Roditelji to vide, ali ne i oni roditelji kojima su svećenici pedofili posredovali normu roditeljstva.
Ovaj slučaj, konačno, govori i o našoj državi, posebno o Županijskom državnom odvjetništvu. Država je znala što se događa, provela je istrage s ciljem da, zbog zastare ili čega već, oslobodi ovog, institucionalno zaštićenog monstruma u svećeničkoj halji. Oslobodili su ga i nisu o tome obavijestili javnost, a trebali su, imali su moralnu, ljudsku i profesionalnu dužnost.
No poznato je da je i državno odvjetništvo zahvaćeno religijsko-političkom kognitivnom sljepoćom – oni postoje da ne vide crkvena i politička zlodjela. Ovakvih svećeničkih monstruma ima više. Previše.
Mate Uzinić je makar, iskreno ili ne, zaplakao. A kada ćemo, iskreno ili ne, mi zaplakati? Gdje su naše suze? Gdje je naša ljudskost? Gdje su naša djeca? Zašto ih ne vidimo?
