Umro je Ivan Pavić (1948. - 2021.), pisac priča o Slavonskom Brodu, pjesnik brodske duše, slikar sudbina njegovih stanovnika, poznavatelj povijesti generacije i njezinih junaka. Umro je dobar čovjek, brat naš. Tiskao je više knjiga priča, a mnoge priče prvo su objavljene na ovom portalu.
Tromi, lijeni, ravnodušni Brod, njegovi žurnalisti, prosvjetni radnici-nastavnici i profesori hrvatskog jezika, oni koje se smatra umjetničkim dušama, silni inteligenti, pisci prigodničarskih tekstova, knjižničari, nisu ni pokušali osvrnuti se na njegove priče o NAŠEM gradu, na opisane usude koji su stezali srca čitatelja, na događaje koji su nas vraćali u druga vremena na istom prostoru. I nije skromni čovjek Pavić od takvih jedini zanemareni umjetnik u tom smislu.
Ivan Pavić nije bio umrežen u lažni svijet međusobnog namještanja komplimenata, podobništva i utjecaja u kulturnim krugovima provincijalne sredine. Ivan Pavić bio je majstor bez potrebe za isticanjem u sredini koja se zapravo po ničemu ne ističe. Njegov talent i vještina proizlazili su iz duboke unutarnje težnje za istinom, ljepotom i dobrotom. On je, kako se uobičava reći, otišao, ali te njegove knjige, njegove riječi nastale iz poriva da se zabilježe prizori iz boljih vremena koja cure kao pijesak kroz prste, ostat će zauvijek.
Na priče koje je Ivan Pavić objavio na SBPeriskopu možete se podsjetiti OVDJE. Ivane, hvala ti.
_______________________________
Paviću sam pisao predovore za tri njegove knjige. Za ovaj tužni povod, prenosim predgovor iz treće.
U svim pripovjetkama svoje treće zbirke “Sudbina” Ivan Pavić ostaje dosljedan svom prepoznatljivom maniru rekonstruiranja prošlosti. Ono što uporno i već očekivano angažira njegovu pripovjedačku pažnju i osjećajnost i ovaj put su nostalgični prizori samooblikovanja, prizori uobličavanja dragih, bliskih osoba, prizori iz radničkih obitelji, prizori življenja u predgrađu grada pored Save iz vremena kada se vjerovalo u budućnost, prizori iz vremena nevinosti i čistoće, vremena koje je potopljeno nadolazećim valovima događaja i koje se sve teže nazire pod poluprozirnom masom tegobne sadašnjice, takozvanog napretka i moralne degeneracije. Prizori su to iz zauvijek nestalog svijeta predivnog djetinjstva i mladosti, prizori iz svijeta prekrivenog debelim naslagama zaborava koje Pavić uporno razgrće kako bi pokazao nekadašnju toplinu, radost i čednost življenja, a nasuprot današnjoj nadmoći hladnih interesa, udaljavanju i slabljenju svih onih određujućih vrijednosti od kojih se nekada tkala generacijska identifikacijska odjeća i prepoznatljiva statusna znamenja. Pripovjedajući o prohujalim vremenima Pavić rekonstruira voljeni, bliski svijet na način onih građevinara koji numeriraju dijelove srušene građevine, a onda ju ponovno grade i sastavljaju na drugom mjestu upravo onakva kakva je bila. Koliko u tome ima kreacije, a koliko znatske umješnosti, stvar je ugla gledanja i visine kriterija procjenjivanja.
Dakle, u središtu njegovih interesa su svijet i događaji koje on dobro poznaje, mjesta kojim se kreće kao sudionik zbivanja ili kao bliski promatrač. Unutar te ograničene povijesne ravni iz „naših” optimističnih pedesetih i šezdesetih godina i sadržaja omeđenih prostorom slavonskobrodske plavopoljske suburbije nadomak središtu provincijalnog grada, unutar priča uvjetovanih kvartovskim događanjima, isprepletenim sudbinama i zdravim nadmetanjima, Pavić postavlja čitav svoj svemir, ishodište, mjesto povratka, ljudsko gnijezdo… on slijedi vlastite tragove. Pripovjedajući o tom svom vremenu, sebi i pripadnicima svoje generacije Pavić se postavlja kao kroničar koji skromnim pripovjedačkim sredstvima, pokatkad nezgrapnima, linerano, plošno, bez rukavaca, digresija i asocijativnosti priča tople pričice koje ipak teku nesmetano, valjaju se bez zastajkivanja baš kao strujanja Save, praveći pokoji poantni vir u koji nezaustavljivo ponire čitateljeva pažnja. Gotovo autobiografska kazivanja, evokativni ton, narativna ravan bez navodnika, relativizacije i kretanje debelo utabanim pripovjednim stazama, tematski smjer od rasutog ka ponovno sagrađenom univerzumu- sve su to karakteristike Pavićevog postupka sakupljača perja u pripovjedne jastušnice. Spomenarske su to pripovjetke, fikcionalizirana sjećanja na vrijeme u kojem je „tristać” bio neprikosnoveni znak prestiža, posao u „Đuri” uvjet dizanje kredita i povećanje životnih šansi, odlazak na kupanje u Savi radosni početak ljeta, a šetnje po Korzu početak odraslosti i spremnosti za nalaženje svog para. Taj svijet i život koje Pavić predstavlja i tumači kao izbljedjele razglednice samo u njegovoj pojavnosti s veoma rijetkim i naivnim vrijednosnim definicijama, svijet i življenje u kojima prevladavaju siromaštvo i skromnost, svijet i trajanje u kojima dobre majke spravljale jela koja su se jela u slast, dobra djeca koja nose opranu i ispeglanu odjeću, svijet i bivstvovanje u kojima se miješaju životinje, bolesti, sudbine ljubavnika, solidarnost susjeda, nogometna natjecanja za pamćenje, štednja i dobri sinovi- svijet je i smisao bez zlobe, neškodljiv, pitom, podatan, bez oštrih bridova, drukčiji od današnjeg kojeg, po Paviću, karakteriziraju bešćutnost i samoživost. Prizivajući tako dobre duhove prošlosti kako bi svojim blještavilom rastjerali pretvorbenu mrklinu u kojoj smo se našli i krivi i dužni, jer smo dopustili da politički mračnjaci svoje opsjene i opsjednutosti proglase paljenjem povijesnog svjetla, Pavić kao kakav ronilac zajedno s njima uspijeva izroniti blistave detalje bolje prošlosti, regenerirajući tako i sebe i čitatelje.
