Uvažavan kao velikan hrvatskog filma i značajna osobnost jugoslavenskog, Krsto Papić svoj status klasika zapravo duguje kratkom razdoblju između 1968. i 1973. godine, koje se otprilike poklapa s najuzbudljivijim periodom tzv. jugoslavenskog autorskog filma. U tom zgusnutom razdoblju polučio je dva svoja najcjenjenija igrana ostvarenja, “Lisice” (1969) i “Predstavu Hamleta u Mrduši Donjoj” (1973), te niz od pet antologijskih dokumentaraca – “Kad te moja čakija ubode” (1968), “Čvor” (1969), “Nek se čuje i naš glas” (1971), “Mala seoska priredba” i “Specijalni vlakovi” (oba 1972).
Daleko od toga da Papić i kasnije nije radio dobre i po raznim kriterijima bitne filmove – 1976. ostvario je “Izbavitelja”, prvi jugoslavenski distopijski fanta-horor, 1988. “Život sa stricem” koji je pričom iz neslavnog dijela socijalističke prošlosti jasno navijestio nadolazeću propast komunističkog režima i povratak na veliku scenu Crkve, a uz to je do jugoslavenskog sloma realizirao i dva vrijedna dokumentarca, “Charter let br…” (1975), prilično turobnu storiju o djevojkama iz Jugoslavije koje traže ljubavnu sreću u Australiji, te “Nezaposlenu ženu s djecom” (1986) , pomalo feministički intoniran rad o visokoobrazovanoj naslovnoj protagonistici koja ne može naći posao te jedva spaja kraj s krajem u navodno silno solidarnom socijalističkom društvu. No usprkos tim filmovima, ono po čemu će filmska povijest najviše pamtiti autora rođenog na tromeđi Crne Gore, Hercegovine i Hrvatske jest spomenuti gusti period između 1968. i 1973.
Tada se Papić, nakon dva urbana igrana filma nadahnuta novim valom – epizode “Čekati” iz omnibusa “Ključ” (1965) i samostalnog debija “Iluzija” (1967) – okrenuo ruralnim ambijentima i fenomenima. Sve je počelo debitantskim kratkim dokumentarcem “Halo München” (1967/68), smještenim u Dalmatinsku zagoru, kojim je spojio “starinsku” jugoslavensku dokumentarističku školu 1950-ih i modernističko strukturiranje (te nekim scenama izravno anticipirao Tadićev dokumentarac “Dernek” i Babićeve “Šije”), a prelomnica je bio “Kad te moja čakija ubode”, snimljen u Bosni, o ubojstvima iz banalnih razloga, film koji je otvorio briljantno montiranim autentičnim fotografijama leševa ubijenih, a nastavio onim što će postati prepoznatljivo njegova dokumentaristička poetika u tom razdoblju – spajanjem jake ironije, pojačane grotesknim nagnućima, s otvorenom društvenom kritičnošću, pri čemu je posebno uočljiva bila sklonost prema živopisno pomaknutim likovima. Ono pak što mu je uspjelo u “Specijalnim vlakovima”, gdje je materijal sam povukao paralelu između vlakova koji jugoslavenske gastarbajtere odvode u inozemstvo s vlakovima koji su odvodili ljude u konclogore, kritički su najrazorniji trenuci njegova opusa.
Završni dio tog opusa, nastao u samostalnoj Hrvatskoj, kreativno je, nažalost, irelevantan, a Papić se u tim godinama znao i politički gubiti: iako iz partizanske obitelji i filmskog kruga mekih građanskih pronacionalista (Vuković-Peterlić-Tadić) alergičnih na sirovije nacionalističke ispade, početkom 1990-ih, s osloncem na mit o “crvenoj Hrvatskoj”, poručio je crnogorskim zemljacima da su nesvjesni svog hrvatskog porijekla, a u filmu “Infekcija” (2003) tada opozicijski, europski orijentirani SDP identificirao je sa štakorima.
Očito, politički i umjetnički Krsto Papić bio je na vrhuncu u onom liberalnom i ultrakreativnom odsječku jugoslavenske povijesti s kraja 1960-ih i početka 1970-ih, a s nestankom socijalističke Jugoslavije nestao je i okvir u kojem se najbolje snalazio.
Izvor: Novosti
Daleko od toga da Papić i kasnije nije radio dobre i po raznim kriterijima bitne filmove – 1976. ostvario je “Izbavitelja”, prvi jugoslavenski distopijski fanta-horor, 1988. “Život sa stricem” koji je pričom iz neslavnog dijela socijalističke prošlosti jasno navijestio nadolazeću propast komunističkog režima i povratak na veliku scenu Crkve, a uz to je do jugoslavenskog sloma realizirao i dva vrijedna dokumentarca, “Charter let br…” (1975), prilično turobnu storiju o djevojkama iz Jugoslavije koje traže ljubavnu sreću u Australiji, te “Nezaposlenu ženu s djecom” (1986) , pomalo feministički intoniran rad o visokoobrazovanoj naslovnoj protagonistici koja ne može naći posao te jedva spaja kraj s krajem u navodno silno solidarnom socijalističkom društvu. No usprkos tim filmovima, ono po čemu će filmska povijest najviše pamtiti autora rođenog na tromeđi Crne Gore, Hercegovine i Hrvatske jest spomenuti gusti period između 1968. i 1973.
Tada se Papić, nakon dva urbana igrana filma nadahnuta novim valom – epizode “Čekati” iz omnibusa “Ključ” (1965) i samostalnog debija “Iluzija” (1967) – okrenuo ruralnim ambijentima i fenomenima. Sve je počelo debitantskim kratkim dokumentarcem “Halo München” (1967/68), smještenim u Dalmatinsku zagoru, kojim je spojio “starinsku” jugoslavensku dokumentarističku školu 1950-ih i modernističko strukturiranje (te nekim scenama izravno anticipirao Tadićev dokumentarac “Dernek” i Babićeve “Šije”), a prelomnica je bio “Kad te moja čakija ubode”, snimljen u Bosni, o ubojstvima iz banalnih razloga, film koji je otvorio briljantno montiranim autentičnim fotografijama leševa ubijenih, a nastavio onim što će postati prepoznatljivo njegova dokumentaristička poetika u tom razdoblju – spajanjem jake ironije, pojačane grotesknim nagnućima, s otvorenom društvenom kritičnošću, pri čemu je posebno uočljiva bila sklonost prema živopisno pomaknutim likovima. Ono pak što mu je uspjelo u “Specijalnim vlakovima”, gdje je materijal sam povukao paralelu između vlakova koji jugoslavenske gastarbajtere odvode u inozemstvo s vlakovima koji su odvodili ljude u konclogore, kritički su najrazorniji trenuci njegova opusa.
Završni dio tog opusa, nastao u samostalnoj Hrvatskoj, kreativno je, nažalost, irelevantan, a Papić se u tim godinama znao i politički gubiti: iako iz partizanske obitelji i filmskog kruga mekih građanskih pronacionalista (Vuković-Peterlić-Tadić) alergičnih na sirovije nacionalističke ispade, početkom 1990-ih, s osloncem na mit o “crvenoj Hrvatskoj”, poručio je crnogorskim zemljacima da su nesvjesni svog hrvatskog porijekla, a u filmu “Infekcija” (2003) tada opozicijski, europski orijentirani SDP identificirao je sa štakorima.
Očito, politički i umjetnički Krsto Papić bio je na vrhuncu u onom liberalnom i ultrakreativnom odsječku jugoslavenske povijesti s kraja 1960-ih i početka 1970-ih, a s nestankom socijalističke Jugoslavije nestao je i okvir u kojem se najbolje snalazio.
Izvor: Novosti
