Kritičar koji nije štedio nikog, pa ni sebe samog (1951. – 2024.) (foto Ferdi Limani/XXZmagazin)
Nedavno emitirana posljednja epizoda XXZ podcasta, naslovljena "Borba bez prestanka", stigla je s gotovo pola godine zakašnjenja. U svom 46. nastavku postala je – a tako je i krenula – kao simbolični zvučni dnevnik Petra Lukovića, koji je uz pomoć novinarke e-novina Sandre Dančetović ne samo bilježio sve dogodovštine čovjeka oboljelog od karcinoma i susreta s posttranzicijskom okrutnošću javnog zdravstva, nego i na taj način komunicirao sa svima koji mu se javljaju, pitaju ga kako je ili jednostavno doniraju financijsku i svu drugu pomoć.
Početak serijala koincidirao je s time kako Luković, čovjek od pera i tastature, više i nije mogao odgovarati na mailove, što je, barem onima koji mu pišu, zvučno signaliziralo da je još živ. Sada bitno slabijeg i narušenijeg glasa, boreći se za svaki uzdah i izdah, opisivao je posljednje dogodovštine s "fantastično odvratnim" uvjetima boravka u Covid bolnici na Bežanijskoj kosi, najnovije eksperimente s preskupim i neučinkovitim turskim terapijama, ali bi ipak sve to bolesničko crnilo stavio u optimističan i dirljiv okvir, računajući kako je to samo još jedna njegova faza koja će biti zabilježena u nekoj budućoj knjizi koja će, nada se, jednom i biti objavljena. "Meni je bitno da se i dalje borim, imam filing da će biti bolje. Nisam odustao i mnogo mi značite svi koji ste oko mene", kazao je opisujući posebnu vezu svojih prijatelja, čitatelja i sebe.
Da nije bilo tih ljudi, tog najužeg kruga pomagača, obitelji, ali i najudaljenijih anonimnih čitatelja koji su na sve moguće načine pomagali, Petar Luković možda i ne bi toliko vremena odvojio za borbu i posljednji put se oglasio, jer u nedaćama i ponovnim počecima nije se našao prvi put. Već od prvih novinarskih dana, kada se 1976. zaposlio u Dugi i diplomirao na Mašinskom fakultetu, Luković nije bio tipičan primjer fine socijalističke buržoazije koja je od prostranog stana u centru Beograda do redakcije imala par koraka ili bi devedesetih oprezno i u društvu sličnomislećih dizala glas ne više od onog građanski potrebnog. I stil pisanja tog najprije rock, pa potom estradnog, a na koncu i političkog kritičara bio je neumiven i često radnički i pučki direktan, što mu je priskrbilo veliku popularnost kod čitatelja, a kod onih o kojima piše, čak i poneku sudsku tužbu.
Bilo je to još uvijek na stranicama glazbenih i pop-kulturnih magazina (kasnije i erotskih), gdje je na ljutnju i sudske presude odgovarao još žešćim, neizmjerno zabavnim tekstovima koji su doista stekli kultni status. Poput primjerice rubrike "Singlovi" u Džuboksu, s koje se cijedila sočna niska vrckavih opaski, metafora i uvreda, na kojima su se nedodirljive pop i rock zvijezde našle na kliskom terenu jednog prostog, brbljavog tipa koji je čak i tadašnje liberalne okvire političke korektnosti rastezao poput nekoć popularne Disko žvake.
Devedesetih je, osobno i ljudski uznemiren svime što se u regiji događalo, istim žarom krenuo pisati o politici, no tada su mnogi njegovi projekti uz pomoć vlastodržaca ipak sistematičnije uništeni, a Luković se na putu od stana na Zvezdari do centra grada opet oporavljao. Tada su krenule i serioznije tužbe i financijske dubioze koje su uspjele dokrajčiti e-novine, jedan od rijetkih portala na kojemu su ljudi nastavili pisati i komentirati i nakon što je ugašen. Oni koji Lukovića poznaju reći će da su ožiljci iz devedesetih upravo ono što mu je presudilo i uništilo zdravlje, a tada je, da bi preživio, krenuo i s rasprodajom i raspačavanjem vlastite arhive. Disidentsko pisanje u svim bivšim republikama Jugoslavije priskrbilo mu je u Feralu kultni nadimak i kolumnu "Pero s onoga svijeta" – nešto što će, nažalost i unatoč borbi, postati danas.
Petra Lukovića, legendu Duge, Džuboksa, Rocka 82, Vremena, Naše Borbe, X Zabave i gotovo svih drugih relevantnih tiskovina, upoznao sam 2017. u Beogradu, kada je bio pun planova i zanosa oko XXZ portala, svog novog čeda za koje se trudio naći sredstva, ali ga je svejedno uspostavio kao pravu pravcatu redakciju s mnoštvom radišnih i zaposlenih ljudi. Tada sam mu, pregledavajući kutije razbacanih fotografija iz arhive Džuboksa i Duge koje je pokušavao prodati Muzeju Jugoslavije, spomenuo da mi je njegovo pisanje bilo poseban orijentir za otkrivanje muzike: što god bi on popljuvao, to bi značilo da tu glazbu treba provjeriti, baš u duhu rekontekstualizacije domaće pop-ostavštine. Svima nama "novim istraživačima" bilo je dosta jahanja legendi domaće kritike po jednom te istom i činjenice da su njihove ocjene zakucane u kamen, ne mijenjaju se nikada, a onda ih još kanonizira i nostalgija, žal za mladošću i opojni zov vremena u kojima je sve bilo bolje. Razina njihovog utjecaja bila je zahvaljujući jačini medija ogromna, no neke od njih to nije spriječilo da samo podebljaju svoje stare zablude.
Petar Luković bio je drugačiji i to mi je odmah rekao: "U mnogim ocjenama bio sam u krivu, žalim zbog grešaka, sada bih mnogo toga napisao drugačije." U tome je bila njegova veličina, jer je bio spreman dopustiti si kritičan pogled unatrag i na sebe, ne držati se davno izrečenog stava kao pijan plota i shvatiti kontekst koji se mijenja. Čak smo i o nesretnim Lokicama razgovarali, a Luković je nakon toga objavio i cijeli serijal novih analiza socijalističkog disca, klupskog života u Jugoslaviji, dodao na XXZ magazin i sekciju o LGBTIQ kulturi, pratio novu umjetnost i televizijske serije i s lakoćom se odriješio mačističke ustajalosti stare domaće rock kritike.
Uostalom, jedan takav sjajan salto učinio je opet prije od svih: godine 1989. iz tiska izlazi "Bolja prošlost – Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940. – 1989.", vjerojatno najvažnija knjiga o povijesti glazbe na ovim prostorima, koja najavljuje budući stav progresivne glazbene kritike i pisanja o pop-kulturi. A taj je žanrovskim čistuncima fiksiranog ukusa još uvijek nejasan u svojoj širini i mogućnosti da na jednom mjestu okupi i poveže, kako u uvodu kaže sam Luković, "narodnjačke majstore iz kafana, šlageraše, ljute i gnevne rokere, sentimentalne zabavnjake, odmerene kompozitore i pomahnitale menadžere". Ivo Robić i Lepa Lukić, Silvana Armenulić i Gabi Novak, Toma Zdravković i Kornelije Kovač ili Goran Bregović i Stjepan Mihaljinec, samo su neka od poglavlja u najavljenom prvom dijelu knjige koja nažalost nije doživjela nastavak, ali ni barem toliko željeni pretisak. Luković je to oduvijek želio učiniti, no novaca nije bilo, došla je bolest, pa je svoju povijest pisanja počeo redovito objavljivati na XXZ portalu u duhovitoj i samoironičnoj rubrici "Najbolje od najgoreg".
U svojoj vlastitoj okolini Petar Luković je često bio pogrešno shvaćen kao netko tko previše kritizira lokalnu politiku, a u recentnim postovima na društvenim mrežama javljaju se i oni koji mu ne žele oprostiti njegov prelazak "na mračnu stranu", misleći pritom na njegov angažman za Pink i Željka Mitrovića. Kako god bilo, Luković taj oprost ne bi ni tražio, jer je znao sebi dopustiti greške, jer je egzistencijalno bio i gdje drugi nisu, a i jer je možda pomislio da nešto u središtu Tamne zvijezde može promijeniti. Bilo koja opcija je moguća – Luković nije više tu pa da tek vidimo u kojem smjeru ide, iako je za naznaku sasvim dovoljno na YouTube ukucati Palmu, žirafu i Jagodinu i pogledati kako Luković doista misli. Njegova želja da na koncu preživi nije ipak zaslužila mjestimično okretanje glava beogradske elite, jer mnogi od njih nisu, a nadajmo se i da neće biti u situaciji u kojoj je posljednjih godina bio Luković.
One kutije prepune memorabilija, sjajnih fotografija s legendarnih tuluma osamdesetih, rijetkih ploča iz rubrike "Singlovi" i članaka iz magazina, smještenih u redakciji XXZ-a preko puta KC Grada, gdje je Petar Luković redovito odlazio na pivo i kovao nove izdavačke poduhvate, na koncu su prodane ili netragom nestale. A nisu trebale tako završiti. Nema ih više kako bi svjedočile o vremenu u kojemu je jedan čovjek mogao sebi zagrabiti ogroman komad kreativne i profesionalne slobode, a da od toga, barem do devedesetih, može normalno živjeti. I pritom svu tu politiku, estradu i svijet oko sebe promatrati kao materijal za članke koji su hrabro propitkivali ono što se događa, upozoravali na čuda i stranputice i pritom se, rekao bi sam Luković, "dobro zajebavali". Slušatelje svog podcasta zadnjih je godina pozdravljao sa "Ovde Petar Luković, još uvek!" i unatoč ovom formalnom odlasku, Petar Luković je zahvaljujući svemu što je napravio ostao u kolektivnoj memoriji i ostat će, kako i sam kaže – još uvek.
