Prije nekoliko dana, 31. studenog u dobi od 90 godina preminuo je glumački velikan Sean Connery.
Premda je dakako najpoznatiji kao prvi, a po mnogima i najbolji glumac koji je tumačio lik Jamesa Bonda, špijuna 007 u tajnoj službi njezinoga kraljevskoga veličanstva, filmske adaptacije romana Iana Flemminga, njegova je glumačka karijera trajala preko pet desetljeća, a čitav je niz kvalitetnih filmova bio bolji zbog njegova sudjelovanja i glumačkih dosega.
Rođen je 25. kolovoza 1930. godine u škotskom gradu Edinburghu, punim imenom Thomas Sean Connery. Bio je prvo dijete tvorničkog radnika i vozača kamiona Josepha Conneryja i sluškinje Euphemie McBain McLean. Nesklon školi, izbačen je s petnaest godina zbog toga što je zarađivao kao raznosač mlijeka, a godinu dana kasnije pristupio je britanskoj ratnoj mornarici koju je napustio s devetnaest zbog čira na želucu. Nakon što se počeo baviti body-buildingom, radio je kao model, sudjelovao na natjecanju Mr. Universuma, bavio se širokim rasponom poslova, a 1951. ostvario je i prvu kazališnu ulogu.
Tijekom desetljeća glumio je u kazalištu, na televiziji i filmu, a prva mu je glavna uloga bila u filmu Jednom, negdje (1958) redatelja Lewisa Allena, gdje mu je partnerica bila znatno poznatija Lana Turner. Razdoblje je to u kojem su zabilježene razne anegdote. Primjerice, poznato je da se sam uspješno obračunao sa šestoricom razbojnika, da je tijekom snimanja Jednom, negdje razoružao i svladao ljubomornoga Turneričinoga partnera, gangstera Stompanata, kao i da mu je znameniti nogometni menadžer Matt Busby godine 1953. ponudio mjesto vratara kluba Manchester Uniteda, što Connery nije prihvatio, računajući da nogometna karijera ne traje predugo.
Iako postoje razne pretpostavke o odabiru Seana Conneryja za ulogu Jamesa Bonda, zanimljivo je da je sam Connery isprva oklijevao, a nije ga na početku odobravao ni autor Ian Flemming. No, uspjeh prvoga filma s Jamesom Bondom Dr. No (1962) u režiji Terence Younga razuvjerio je obojicu, a Cooneryju omogućio da tijekom idućih devet godina nastupi u još pet Bondovih filmova: Iz Rusije s ljubavlju (Terence Young, 1963), Goldfinger (Guy Hamilton, 1964), Operacija Grom (Terence Young, 1965), Samo dvaput se živi (Lewis Gilbert, 1967) te nakon kratke stanke kada je odustao glumiti Bonda i Dijamanti su vječni (Guy Hamilton, 1971). Još je jednom glumio Bonda u filmu Nikad ne reci nikad više (Irving Kershner, 1983) - nove adaptacije romana Operacija Grom. Premda se Connery vrlo brzo zasitio glumiti Bonda, smatrajući da ne treba obilježiti njegovu karijeru te da je sposoban za znatno drugačije glumačke dosege, njegova je izvedba u svim filmovima sjajna.
Karizmatičan, opušten, privlačan, sasvim u skladu s temeljnim postavkama lika, ali i s modernističkim diskursom 1960-ih, Sean Connery je zasjenio druge, itekako vrsne glumce koji su tumačili znameniti špijunski lik: Davida Nivena (1967), George Lazenbyja (1969), Rogera Moorea (1973-1985), Timothyja Daltona (1986-1989), Piercea Brosnana (1994-2004) i Daniela Craiga (od 2005. nadalje).
Još je u tom razdoblju ostvario značajne uloge u filmovima Marnie (Alfred Hitchcock, 1964) i Brdo (Sidney Lumet, 1965), pokazao da je mogućnostima daleko od arhetipova sličnih Jamesu Bondu. A iduća dva desetljeća svakako predstavljaju vrhunce njegovih glumačkih dosega. Ako u 1970-ima bilježimo i poznate filmove Ubojstvo u Orijent Ekspresu (Sidney Lumet, 1974) i Nedostižni most (Richard Attenborough, 1977) u kojima je Connery dio glumačkog ansambla, izvrsna su ostvarenja u filmovima Čovjek koji je htio postati kralj (John Huston, 1975) u kojem je glumio s prijateljem Michaelom Caineom, Vjetar i lav (John Milius, 1975) s Candice Bergen te Robin i Marijana (Richard Lester, 1976) s Audrey Hepburn. U Hustonovom filmu, adaptaciji književnog izvornika Rudyarda Kiplinga, Connery glumi bivšega britanskoga vojnika koji s prijateljem želi postati kraljem u kafiristanskoj zabiti. U Miliusovom, rekonstrukciji stvarnih zbivanja s početka 20. stoljeća, on je berberski vođa, a u Lesterovom, kao nadgradnji legendarne srednjovjekovne priče, je ostarjeli Robin Hood.
U nizu filmova 1980-ih svakako su najvažniji Ime ruže (Jean-Jacques Annaud, 1986) prema romanu Umberta Ecca, za koji je Connery nagrađen nagradom BAFTA za najboljeg glumca, te Nedodirljivi (Brian De Palma, 1987). U De Palminom filmu je, upravo zbog tumačenja jednog od pobočnika Eliotta Nesa, borca protiv gangstera predvođenih Al Caponeom, Sean Connery ovjenčan i Oscarom za najbolju mušku ulogu. No, bitni su i Gorštak (Russel Mulcahy, 1986), prvi film u kojem tumači mentora mlađemu središnjem liku, Indijana Jones i posljednji križarski pohod (Steven Spielberg, 1989) gdje je otac Indiane Jonesa. Činjenicu da ni jedan od tih naslova ne bi bio toliko značajan da u njemu nema Seana Conneryja, potvrđuje i uloga kapetana sovjetske nuklearne podmornice Ramiusa u sjajnom Lovu na Crveni Oktobar (John McTiernan, 1990), podmorničkom špijunskom trileru prema romanu Toma Clancyja. U svakom od ostvarenja - 1970-ih ili 1980-ih, Connery ne samo da vrsno utjelovljuje lik koji tumači, on ga dapače proširuje, označava njegove humane vrednote, a ni u kojem trenutku ne tone u predvidljivost ili pak transparentnost. Sposoban je osobnošću, mimikom i gestama, pokretom usana, naboranim čelom ili upečatljivom dikcijom svakom od likova pridodati jedinstvenost i karizmu, prvotnu prijemčivost ali i višeslojnu karakterizaciju.
U 1990-ima uz niz većih ili manjih tržišnih uspjeha, različitih kvalitativnih dosega, najpamtljiviji su Hrid (Michael Bay, 1996) i Klopka (Jon Amiel, 1996), a nema sumnje da je u barem nekim naslovima prisutnost Seana Conneryja nadoknađivala i moguće filmske nedostatke. Status mu je u tome razdoblju bio takav da je u gledateljstva mogao izazvati i ushit, čak i u završnoj epizodnoj ulozi u filmu Robin Hood; princ lopova (Kevin Reynolds, 1991), gdje tumači kralja Rikarda Lavljeg srca ili u filmu Zmajevo srce (Rob Cohen, 1996) gdje je zmaju dao glas, a autori su se uz odjel posebnih učinaka odvažili tome mitskom biću pridodati i Conneryjevu mimiku.
Nakon što je nagrađen nagradom za životno djelo Američkog filmskog instituta 2006., Sean Connery je objavio odluku o umirovljenju, smatrajući da je filmska industrija u kvalitativnoj dekadenciji. Uloge je birao prema vlastitim interesima, smatrao je da je važnije ostvariti vrsno tumačenje nego tek unovčiti status. Stoga ne čudi da je odustao od uloge Gandalfa u trilogiji Gospodara prstenova Petera Jacksona, uloge koja mu je mogla donijeti ogroman materijalni dobitak, jer nije smatrao da ju razumije, a nije ga zanimala ni uloga Arhitekta u trilogiji Matrix.
Sean Connery je ovjenčan povelikim nizom prestižnih nagrada, a među njima je jedna od najvažnijih viteška titula Sira koju mu je udijelila britanska kraljica Elizabeta II. godine 2000. Iako su se neki opirali tome naslovu, jer Connery je bio poznat kao gorljivi pobornik škotske samostalnosti, ta je titula potvrda njegova umjetničkog i društvenoga statusa, kao i kulturnog značaja. Premda već petnaestak godina nije bio aktivan u filmu, njegova smrt u dubokoj starosti podsjetnik je na karijeru sjajnoga glumca, mnogima - pa i potpisniku ovih redova, među najdražima.
10 najdražih glumačkih ostvarenja autora Tomislava Čegira:
Marnie (1964)
Čovjek koji je htio biti kralj (1975)
Vjetar i lav (1975)
Robin i Marijana (1976)
Nedostižni most (1977)
Ime ruže (1986)
Nedodirljivi (1987)
Indiana Jones i posljednji križarski pohod (1989)
Lov na Crveni Oktobar (1990)
Hrid (1996)
Premda je dakako najpoznatiji kao prvi, a po mnogima i najbolji glumac koji je tumačio lik Jamesa Bonda, špijuna 007 u tajnoj službi njezinoga kraljevskoga veličanstva, filmske adaptacije romana Iana Flemminga, njegova je glumačka karijera trajala preko pet desetljeća, a čitav je niz kvalitetnih filmova bio bolji zbog njegova sudjelovanja i glumačkih dosega.
Rođen je 25. kolovoza 1930. godine u škotskom gradu Edinburghu, punim imenom Thomas Sean Connery. Bio je prvo dijete tvorničkog radnika i vozača kamiona Josepha Conneryja i sluškinje Euphemie McBain McLean. Nesklon školi, izbačen je s petnaest godina zbog toga što je zarađivao kao raznosač mlijeka, a godinu dana kasnije pristupio je britanskoj ratnoj mornarici koju je napustio s devetnaest zbog čira na želucu. Nakon što se počeo baviti body-buildingom, radio je kao model, sudjelovao na natjecanju Mr. Universuma, bavio se širokim rasponom poslova, a 1951. ostvario je i prvu kazališnu ulogu.
Tijekom desetljeća glumio je u kazalištu, na televiziji i filmu, a prva mu je glavna uloga bila u filmu Jednom, negdje (1958) redatelja Lewisa Allena, gdje mu je partnerica bila znatno poznatija Lana Turner. Razdoblje je to u kojem su zabilježene razne anegdote. Primjerice, poznato je da se sam uspješno obračunao sa šestoricom razbojnika, da je tijekom snimanja Jednom, negdje razoružao i svladao ljubomornoga Turneričinoga partnera, gangstera Stompanata, kao i da mu je znameniti nogometni menadžer Matt Busby godine 1953. ponudio mjesto vratara kluba Manchester Uniteda, što Connery nije prihvatio, računajući da nogometna karijera ne traje predugo.
Iako postoje razne pretpostavke o odabiru Seana Conneryja za ulogu Jamesa Bonda, zanimljivo je da je sam Connery isprva oklijevao, a nije ga na početku odobravao ni autor Ian Flemming. No, uspjeh prvoga filma s Jamesom Bondom Dr. No (1962) u režiji Terence Younga razuvjerio je obojicu, a Cooneryju omogućio da tijekom idućih devet godina nastupi u još pet Bondovih filmova: Iz Rusije s ljubavlju (Terence Young, 1963), Goldfinger (Guy Hamilton, 1964), Operacija Grom (Terence Young, 1965), Samo dvaput se živi (Lewis Gilbert, 1967) te nakon kratke stanke kada je odustao glumiti Bonda i Dijamanti su vječni (Guy Hamilton, 1971). Još je jednom glumio Bonda u filmu Nikad ne reci nikad više (Irving Kershner, 1983) - nove adaptacije romana Operacija Grom. Premda se Connery vrlo brzo zasitio glumiti Bonda, smatrajući da ne treba obilježiti njegovu karijeru te da je sposoban za znatno drugačije glumačke dosege, njegova je izvedba u svim filmovima sjajna.
Karizmatičan, opušten, privlačan, sasvim u skladu s temeljnim postavkama lika, ali i s modernističkim diskursom 1960-ih, Sean Connery je zasjenio druge, itekako vrsne glumce koji su tumačili znameniti špijunski lik: Davida Nivena (1967), George Lazenbyja (1969), Rogera Moorea (1973-1985), Timothyja Daltona (1986-1989), Piercea Brosnana (1994-2004) i Daniela Craiga (od 2005. nadalje).
Još je u tom razdoblju ostvario značajne uloge u filmovima Marnie (Alfred Hitchcock, 1964) i Brdo (Sidney Lumet, 1965), pokazao da je mogućnostima daleko od arhetipova sličnih Jamesu Bondu. A iduća dva desetljeća svakako predstavljaju vrhunce njegovih glumačkih dosega. Ako u 1970-ima bilježimo i poznate filmove Ubojstvo u Orijent Ekspresu (Sidney Lumet, 1974) i Nedostižni most (Richard Attenborough, 1977) u kojima je Connery dio glumačkog ansambla, izvrsna su ostvarenja u filmovima Čovjek koji je htio postati kralj (John Huston, 1975) u kojem je glumio s prijateljem Michaelom Caineom, Vjetar i lav (John Milius, 1975) s Candice Bergen te Robin i Marijana (Richard Lester, 1976) s Audrey Hepburn. U Hustonovom filmu, adaptaciji književnog izvornika Rudyarda Kiplinga, Connery glumi bivšega britanskoga vojnika koji s prijateljem želi postati kraljem u kafiristanskoj zabiti. U Miliusovom, rekonstrukciji stvarnih zbivanja s početka 20. stoljeća, on je berberski vođa, a u Lesterovom, kao nadgradnji legendarne srednjovjekovne priče, je ostarjeli Robin Hood.U nizu filmova 1980-ih svakako su najvažniji Ime ruže (Jean-Jacques Annaud, 1986) prema romanu Umberta Ecca, za koji je Connery nagrađen nagradom BAFTA za najboljeg glumca, te Nedodirljivi (Brian De Palma, 1987). U De Palminom filmu je, upravo zbog tumačenja jednog od pobočnika Eliotta Nesa, borca protiv gangstera predvođenih Al Caponeom, Sean Connery ovjenčan i Oscarom za najbolju mušku ulogu. No, bitni su i Gorštak (Russel Mulcahy, 1986), prvi film u kojem tumači mentora mlađemu središnjem liku, Indijana Jones i posljednji križarski pohod (Steven Spielberg, 1989) gdje je otac Indiane Jonesa. Činjenicu da ni jedan od tih naslova ne bi bio toliko značajan da u njemu nema Seana Conneryja, potvrđuje i uloga kapetana sovjetske nuklearne podmornice Ramiusa u sjajnom Lovu na Crveni Oktobar (John McTiernan, 1990), podmorničkom špijunskom trileru prema romanu Toma Clancyja. U svakom od ostvarenja - 1970-ih ili 1980-ih, Connery ne samo da vrsno utjelovljuje lik koji tumači, on ga dapače proširuje, označava njegove humane vrednote, a ni u kojem trenutku ne tone u predvidljivost ili pak transparentnost. Sposoban je osobnošću, mimikom i gestama, pokretom usana, naboranim čelom ili upečatljivom dikcijom svakom od likova pridodati jedinstvenost i karizmu, prvotnu prijemčivost ali i višeslojnu karakterizaciju.
U 1990-ima uz niz većih ili manjih tržišnih uspjeha, različitih kvalitativnih dosega, najpamtljiviji su Hrid (Michael Bay, 1996) i Klopka (Jon Amiel, 1996), a nema sumnje da je u barem nekim naslovima prisutnost Seana Conneryja nadoknađivala i moguće filmske nedostatke. Status mu je u tome razdoblju bio takav da je u gledateljstva mogao izazvati i ushit, čak i u završnoj epizodnoj ulozi u filmu Robin Hood; princ lopova (Kevin Reynolds, 1991), gdje tumači kralja Rikarda Lavljeg srca ili u filmu Zmajevo srce (Rob Cohen, 1996) gdje je zmaju dao glas, a autori su se uz odjel posebnih učinaka odvažili tome mitskom biću pridodati i Conneryjevu mimiku.
Nakon što je nagrađen nagradom za životno djelo Američkog filmskog instituta 2006., Sean Connery je objavio odluku o umirovljenju, smatrajući da je filmska industrija u kvalitativnoj dekadenciji. Uloge je birao prema vlastitim interesima, smatrao je da je važnije ostvariti vrsno tumačenje nego tek unovčiti status. Stoga ne čudi da je odustao od uloge Gandalfa u trilogiji Gospodara prstenova Petera Jacksona, uloge koja mu je mogla donijeti ogroman materijalni dobitak, jer nije smatrao da ju razumije, a nije ga zanimala ni uloga Arhitekta u trilogiji Matrix.
Sean Connery je ovjenčan povelikim nizom prestižnih nagrada, a među njima je jedna od najvažnijih viteška titula Sira koju mu je udijelila britanska kraljica Elizabeta II. godine 2000. Iako su se neki opirali tome naslovu, jer Connery je bio poznat kao gorljivi pobornik škotske samostalnosti, ta je titula potvrda njegova umjetničkog i društvenoga statusa, kao i kulturnog značaja. Premda već petnaestak godina nije bio aktivan u filmu, njegova smrt u dubokoj starosti podsjetnik je na karijeru sjajnoga glumca, mnogima - pa i potpisniku ovih redova, među najdražima.
10 najdražih glumačkih ostvarenja autora Tomislava Čegira:
Marnie (1964)
Čovjek koji je htio biti kralj (1975)
Vjetar i lav (1975)
Robin i Marijana (1976)
Nedostižni most (1977)
Ime ruže (1986)
Nedodirljivi (1987)
Indiana Jones i posljednji križarski pohod (1989)
Lov na Crveni Oktobar (1990)
Hrid (1996)
