Veljko Bulajić jedinstvena je ličnost u hrvatskoj, jugoslavenskoj, europskoj i svjetskoj filmskoj umjetnosti, po žanrovskoj raznovrsnosti i filmskom opusu.
Umjetnički zanat učio je od najboljih, a neke je učitelje i nadmašio, u skladu s onom Nietzscheovom da se loše vraća učitelju ako se uvijek ostaje učenikom. Što se, vjerojatno, ima zahvaliti Bulajićevu školovanju i usavršavanju u neorealističkom učilištu, Centro Sperimentale di Cinematografia, rimskoj filmskoj akademiji, kroz koju je prošla redateljska i glumačka filmska elita: Michelangelo Antonioni, Elio Petri, Nanni Loy i mnogi drugi. U Centru se družio i prijateljevao s Gabrielom Garciom Márquesom.
Od prvog debitantskog filma ”Vlak bez voznog reda” (1959.) pa sve do ”Vukovara” (2015.) Veljko Bulajić u svojoj redateljskoj radionici okuplja najbolje domaće i strane scenariste, glumce, kamermane, glazbenike i kompozitore, scenografe i kostimografe, asistente, majstore tona i slike. Svi oni sastavni su dio Bulajićeva filmskog opusa i kinematografskog uspjeha, pa im je u knjizi posvećeno posebno poglavlje (Filmografija).
Najugledniji filmski povjesničari i kritičari europskog i svjetskog ugleda: Georges Sadoul, Marcel Martin, Jean Mitry, Jean-Louis Bory, Ugo Casiraghi i niz drugih; značajni filmski redatelji: Orson Welles, François Truffaut, Ingmar Bergman, Andrzej Wajda, Miklós Jancsó, Elia Kazan, Sergej Bondarčuk i drugi, uspoređuju pojedina djela Veljka Bulajića s djelima Sergeja Eisensteina.
O umjetničkoj vrijednosti i društvenom utjecaju Bulajićevih filmova pisali su i govorili ugledni književnici: Alberto Moravia, Milan Kundera, Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski, Mirko Kovač, Ivo Brešan, čiji su ogledi, izjave i osvrti uvršteni u Bulajićevu monografiju naslovljenu ”Vlakom bez voznog reda u povijest filma” objavljenu 2015. godine u izdanju kuće Zrinski d.d..
Ova monografija, u riječi i slici, uz filmografiju i filmologiju, upoznaje nas i s kulturno-ideološkim i društveno-političkim kontekstom u kojem se nižu redateljevi kinematografski rekordi. Pored eseja i studija istaknutih domaćih i inozemnih kritičara, teoretičara i povjesničara filma, u ovoj velikoj ediciji na jednom mjestu predstavljen je pregled i izbor domaćih i stranih napisa koji su pratili Bulajićeva filmska djela. Ova monografija ujedno je i prvi zaokruženi prikaz stvaralačkog opusa Veljka Bulajića, jednog od najvitalnijih umjetnika naše kinematografije, umjetnosti i kulture.
Manje se zna ili je potpuno izbrisano iz naše zajedničke kulturne memorije da je, na primjer, Ivo Andrić, kao član Savezne komisije za međunarodne kulturne veze Jugoslavije, na glasanju o kandidatu jugoslavenske kinematografije za festival u Cannesu, svojim glasom i izlaganjem presudno utjecao da to bude upravo film ”Vlak bez voznog reda”.
U burnim poslijeratnim godinama obnove i izgradnje zemlje, na momente dramatičnim društveno-političkim sukobima socijalističke epohe (1945.-1990.), baš kao i u međunarodnom hladnoratovskom okruženju, nerijetko obilježenom ideološkim dogmatizmom, isključivošću i cenzurom – Bulajić je bio i ostao redatelj koji je uvijek sam i po vlastitom izboru birao temu, dakako, angažirano i sa stavom.
Pa dok su mu neki filmovi na Zapadu hvaljeni u vodećim europskim i svjetskim novinama i revijama (New York Times, Le Monde, Cinema, The Times…) dotle su neki Bulajićevi filmovi na Istoku, posebno oni koji su kritički postavljali pitanja, npr. kolektivizacije i sovjetizacije jugoslavenskog društva, dakako s distancom od zvanične državne politike – proglašavani antisocijalističkim djelima (”Obećana zemlja”).
Film ”Rat” (tema: atomski rat) nagrađen je Zlatnom arenom, a na festivalu u Veneciji popraćen je pozitivnim recenzijama, ali iz ideoloških razloga, na Istoku nije distribuiran. ”Uzavreli grad” je bio zabranjen za prikazivanje u BiH. U isto vrijeme za Bulajića i ”Uzavreli grad” Andrzej Wajda će kazati: ”On pripada onoj sretnoj vrsti režisera kod kojega ne dolazi do raskoraka između htijenja i rezultata. Mislim da su takvi filmovi potrebni i nama u Poljskoj”.
”Čovjek koga treba ubiti” proglašen je ”demoralizatorskim ostvarenjem”, dok je ”Legendu o caru Šćepanu Malom”, piše crnogorska Pobjeda, ”Bulajić iskoristio kao povod da izrazi nešto od suštine koja prožima sva društva i sve narode. Njegova je poruka užasavajuća, ali istinita”.
Projekcija ”Kozare” u Los Angelesu, u prednominaciji za Oscara, bila je prekinuta jer su na partizanskim kapama bile petokrake, neke sa srpom i čekićem. Međutim, desetak godina kasnije u filmu ”Bitka na Neretvi” – to više nije nikoga smetalo. Bilo je to vrijeme markatizma. O tempora, o mores!
Naime, valja znati da je, primjerice, samo ”Bitka na Neretvi”, prikazana u svim zemljama svijeta, vidjelo ju je 350 milijuna gledatelja. Film i redatelj pobrali su najuglednije domaće i međunarodne nagrade. Prvi mu je čestitao Sergej Bondarčuk, kazavši ”da još nije vidio film koji tako snažno, poput ovoga, prikazuje duh i nepobjedivu snagu naroda.
U Phnom Pehnu je od prihoda ”Bitke na Neretvi” izrađen olimpijski bazen. A ”Kozara” je, do kino mreže, prikazana i na tv ekranima u 27 zemalja, a francuski kritičari Jean de Baroncelli u Le Figarou Bulajića je nazvao ”jugoslavenskim Brueghelom”, misleći na velikog flamanskog slikara požara i tragičnih scena.
Isto tako, Bulajić je jedini s ovih prostora koji je za film ”Skopje 63” dobio UNESCO-vu Nagradu Kalinga ”za najznačajnije umjetničko dostignuće godine”. To je nagrada koju UNESCO dodjeljuje pojedincima iz svijeta umjetnosti, kulture i znanosti koji ”imaju visoko razvijenu svijest o važnoj ulozi istraživanja, znanosti i umjetnosti za društveni napredak, promociju kulturne baštine i pronalaženje rješenja za probleme čovječanstva općenito”.
Švedski filmski institut i Kinoteka svrstali su ”Skopje 63” u ”najbolja filmska ostvarenja u svijetu od 1920.”. I ovaj film također je dobio mnoge festivalske nagrade i priznanja (Venecija: Grand Prix Zlatni lav; Monte Carlo: Grand Prix Zlatna nimfa; Valladolid: Grand Prix Zlatni klas), a s projekcijom filma počelo je zasjedanje Generalne skupštine UN-a i Godišnje skupštine UNESCO-a.
I ostali Bulajićevi filmovi žanrovski su svrstani u klasike filmske umjetnosti, pa je tako Američki filmski institut ”Vlak bez voznog reda” proglasio jednim od ”100 najznačajnijih filmova”. Jean-Louis Bory, francuski kritičar, čije ime ponosno nosi jedna dvorana canneskog festivala, bio je predsjednik žirija nagrade CIDALC kada je ”Vlak bez voznog reda” izabran među ”10 najboljih filmova godine”.
Francuska premijera ”Kozare” održana je u Lourdesu, što je čast i privilegija koju rijetki dožive, a novinarima, uzvanicima i publici biranim riječima predstavio je François Truffaut. Između ostaloga, kazao je: ”Opći dojam je izvanredan. Priznajem da sam na predstavu došao s predrasudom da u ratnom filmu ne mogu naći ništa novo. Odlazim s potpuno drugim dojmom. Film je neuobičajen u svom žanru”. Uzgred, ”Kozara” je prikazana u 87 zemalja i vidjelo ju je više od 150 milijuna gledatelja.
Dakle, Veljko Bulajić svojim filmovima izveo je jugoslavensku kinematografiju, s pripadajućim umjetničkim, kulturnim, društvenim i nacionalnim obilježjima – na svjetsku scenu. To, prije i poslije njega, nije postigao ni jedan filmski autor s ovih prostora.
Mogli bismo zapravo reći da Bulajićevi igrani filmovi i dokumentaristički zapisi čine jedinstvenu simbiozu ”pojedinačnog, posebnog i općeg (univerzalnog)”. ”Pojedinačni” su obični mali ljudi ili velike povijesne ličnosti, kojih je i ovdje i u svijetu; ”posebni” su naši mentaliteti i mitovi, predrasude i raskoli, aporije ”socijalizma s ljudskim likom”; ”opći” su i ”univerzalni” ljudski i društveni ideali (dostojanstvo, istina i pravda), svojstveni svim kulturama i narodima. U skladu s takvim estetskim, etičkim i kulturološkim načelima, kronološki i tematski, priredili smo i strukturirali ovu knjigu.
Konačno, za Bulajića živjeti znači život filmskim jezikom ispričati. Bulajić, jednostavno, zna da je istina života najjači od svih postulata umjetnosti, i sva njegova mudrost sastoji se u tome da, dosljedno svome mentalitetu, znanju i iskustvu, uzima ulogu vjerodostojnog posrednika između te životne istine i nas gledatelja.
